Socijalističke Američke Države

We can’t expect the American people to jump from capitalism to communism, but we can assist their elected leaders in giving them small doses of socialism, until they awaken one day to find that they have communism.

Reče tako jedan bivši sovjetski diktator prije pola stoljeća, i ne bi daleko od istine.

OK, možda je pretjerano nazivati američku ekonomiju socijalističkom. Privatno vlasništvo nije još ukinuto, bar ne nominalno, a i nema naznaka da će biti u bliskoj budućnosti. S obzirom na nedavne bailoute banaka i drugih korporacija novcima poreznih obveznika, kao i sve veće državne regulacije tržišnih odnosa, možda bi “fašistička” bio prikladniji atribut. Ali, svejedno, ionako nema bitne razlike.

Nego, jedan od popularnih ljevičarskih mitova nam opisuje Ameriku kao primjer pomahnitalog dereguliranog kapitalizma u kojem su od nekad izdašne socijalne države ostali još samo tragovi. Tako neki ljevičari ukazuju na New Deal, visoke stope poreza na dohodak pedesetih i jaki safety net kojeg danas navodno više nema, kao pokazatelje da SAD zapravo svoj prosperitet duguje državnom intervencionizmu, politikama redistribucije i Mudrom Vođi Rooseveltu, te, naravno, modernom imperijalizmu koji je nuspojava ideologije tržišnog liberalizma.

Kao i obično, ljevičarska priča je pogrešna, a stvarnost je upravo suprotna. Istina jest da su jedan period u povijesti Sjedinjene Američke Države njegovale vrlo slobodno tržište, vrlo ograničenu federalnu vlast i minimalni državni intervencionizam, te služile kao primjer liberalnog laissez-faire kapitalizma ostatku svijeta. Upravo je to razdoblje bilo razdoblje najvećeg rasta produktivnosti i životnog standarda stanovništva u povijesti, kada su deseci milijuna europskih i azijskih imigranata odlazili “preko bare” trbuhom za kruhom, i akumulacija kapitala u tom razdoblju je omogućila Amerikancima standard života kakav uživaju danas, a velika državna potrošnja, intervencionizam, socijalni programi i visoko porezno opterećenje (baš kao i američki vojni imperijalizam, no to je druga tema) su upravo pojave novijeg doba, one su posljedica prosperiteta, a ne uzrok. Dakle, potpuno obratno od ljevičarske demagogije.

Da pogledamo malo bolje činjenice:

Gornji grafikon prikazuje razine državne potrošnje u SAD kao udio u BDP-u od 1870. godine do danas. Zelena boja označava potrošnju na federalnoj razini, crvena boja potrošnju saveznih država, a plava boja potrošnju na lokalnoj razini. Uglavnom, čak i ako ste daltonist i vidite samo nijanse sive, morate uočiti da je ukupna državna potrošnja u SAD-u u zadnjih desetak godina na daleko najvišim razinama u povijesti, s izuzetkom razdoblja Drugog svjetskog rata. Čak je značajno viša u odnosu na razdoblje Prvog svjetskog rata, i skoro dvostruko veća nego za vrijeme newdealovskog režima. Prije samo 100 godina, ukupna potrošnja (dakle, federalna vlast + savezna vlast + lokalne vlasti) je bila ispod 10% BDP-a, da bi danas bila oko 40%.

 

Ovaj drugi grafikon nam prikazuje državnu potrošnju na “entitlements”, odnosno na tzv. “socijalna prava” kao udio u BDP-u. Također, čak i ako ste daltonist i vidite samo nijanse sive, jasno vam je da je državna potrošnja na socijalne elemente na najvišim razinama u povijesti u posljednjih nekoliko godina, dok je sve do oko 1920. bila na razini statističke pogreške. Čak i tijekom pedesetih i šezdesetih (razdoblje koje ljevičari često navode kao zlatno doba američke socijalne države), potrošnja na “entitlements” nije prelazila 6% BDP-a.

Na grafikonu ispod prikazana je ukupna potrošnja na socijalne usluge (ne uključujući Social Security ni Medicare) u zadnjih 60 godina izražena u dolarima usklađenima za inflaciju:

Dakle, ljevičari za današnje probleme krive (neo)liberalni kapitalizam i nedostatak socijalnih davanja i državne intervencije, dok istovremeno svjedočimo trendu znatnog povećanja opsega socijalne države zadnjih pedeset godina. Uz to, radi se o jednoj od najprosperitetnijih svjetskih ekonomija koja je u vrijeme svog najvećeg gospodarskog razvoja imala vrlo malu ili nikakvu socijalnu državu, niske poreze i vrlo ograničen državni intervencionizam, te upravo u tom razdoblju privlači desetke milijuna europskih imigranata u potrazi za boljim životom. Nešto jednostavno ne stoji u ljevičarskoj priči.

U 2011. godini pola stanovništva SAD-a je živjelo u kućanstvu koje prima neki oblik državnih benefita (kojih je bilo ukupno 69), a koji su iznosili preko 60% ukupne federalne potrošnje. U zadnjih desetak godina broj proračunskih socijalnih ovisnika se drastično povećao. Broj stanovnika koji prima državne bonove za hranu iznosi 47 milijuna, najviše u povijesti. Razdoblje mogućnosti primanja naknade za nezaposlenost je produženo s 26 tjedana na 53 tjedna, u nekim saveznim državama čak na 73 tjedna, što je uzrokovalo pad udjela radne snage u ukupnom stanovništvu (sve više stanovnika prestaje uopće tražiti posao). Također, broj primatelja naknade za invaliditet je porastao za 55% u zadnjih 10 godina, dok je istovremeno iznos naknade porastao za 35%.

Vezano uz to, potrebno je nadodati kako je u 2011. u SAD-u 80% “siromašnih” kućanstava imalo klimu, 75% ih je imalo bar jedno motorno vozilo (preko 30% više od jednog), oko 90% mikrovalnu pećnicu, a oko polovica su bili vlasnici svojih domova.

Postotak stanovništva koji prima državne potpore

 

Potrošnja na bonove za hranu i broj korisnika

Do kakvih još apsurdnih posljedica mogu dovoditi toliki socijalni programi:

 

Ova gornja slika nam prikazuje tzv. welfare cliff, tj. odnos između visine plaće i ukupnog prihoda pojedinca uključujući državne benefite. Na primjeru samohrane majke, financijski je više isplativo raditi za bruto iznos od 29 000 dolara godišnje nego za 69 000. Kakve to poticaje šalje ženama?

Ovdje ispod možete pogledati sjajan video u kojem dr. Walter Williams pojašnjava destruktivne učinke širenja socijalne države, kao i nekih drugih “progresivnih” programa poput zakona o minimalnoj plaći i tzv. pozitivnoj diskriminaciji (Affirmative action),  konkretno na crnačku afro-američku populaciju u SAD-u.

Kako se ovo sve uklapa u ljevičarsku priču, prosudite sami.

Što se tiče američkog obrazovanja, koje domaći ljevičari vole navoditi kao promašaj privatizacije školstva i prepuštanja tržištu, možda bi bilo dobro pogledati stvarni omjer privatnog i državnog školstva:

 

Ne samo da je u SAD-u manje od 10% učenika u privatnim školama, nego je to i znatno manji udio od prosjeka OECD-a.

Također, od 2010. građani SAD-a su od prisiljeni sudjelovati u novom državnom standardiziranom programu zdravstvenog osiguranja (tzv. ObamaCare), koji je očekivano rezultirao višim premijama za osiguranike i gubitkom radnih mjesta. Međutim, socijalizacija (fašizacija) zdravstvenih usluga je počela još puno ranije.

Još jedan popularan detalj koji ljevičari nabacuju jesu visoke stope poreza na dohodak tijekom pedesetih godina u SAD-u, koje su za najviše razrede iznosile blizu 90%. Istovremeno, ekonomija je u to vrijeme doživljavala veliki gospodarski rast, prema tome, za to su zaslužni politika redistribucije i visoko oporezivanje bogatih.

Naravno da ova ljevičarska priča nema neke veze sa stvarnošću, a ni sa zdravim razumom. Prije svega, naravno da će post-ratna ekonomija ostvarivati relativno visoke stope gospodarskog rasta, bilo bi nešto vrlo čudno da ne ostvaruje. Ali, na stranu to, što se tiče porezne politike, najviše marginalne stope poreza na dohodak jesu jedno vrijeme iznosile oko 90%, ali to nam ništa ne govori o poreznom opterećenju, već za to trebalo pogledati efektivne porezne stope. Efektivne porezne stope su stvarne porezne stope koje pojedinac (ili poduzeće) plati nakon ostvarenog dohotka, znači, omjer ukupno plaćenog poreza i ukupnog dohotka.

Primjerice, između 1944. i 1963. su marginalne porezne stope za najviše razrede iznosile oko 90%, ali pojedinac je morao zarađivati iznad 2,5 milijuna u današnjim dolarima da bi mu se taj dio dohotka oporezovao po toj najvišoj stopi, a efektivno oporezivanje je iznosilo oko 25%, otprilike koliko i danas. Također, ono što se ne spominje u tom kontekstu, da je u isto vrijeme porezna stopa za najniže razrede bila preko 20%, ali naravno da najsiromašniji nisu efektivno plaćali 20% poreza, nego manje.

Na priloženom grafikonu ispod vidi se kretanje najviših marginalnih stopa i efektivnih stopa poreza na dohodak. Marginalne stope oporezivanja jesu bile enormno visoke, po 90% (jedno vrijeme su bile čak i 91%!), ali zbog visoko postavljenih poreznih razreda, te brojnih poreznih olakšica, dedukcija i sl., u konačnici je vrlo mali broj ljudi uopće dijelom zahvatilo oporezivanje po takvim stopama, a stvarno efektivno oporezivanje nikad u povijesti nije bilo iznad 30%.

Pogledamo li udio poreza koje plaća najbogatiji dio stanovništva, vidimo da se on zapravo u zadnjih trideset godina prilično povećao (izvor):

 

A ovdje imamo i detaljniji pregled poreznog opterećenja po kvintilima. Zanimljivo je i da SAD ima jedno od najprogresivnijeg oporezivanja na svijetu, ustvari skoro najprogresivnije od OECD zemalja.

Kad smo već kod visokih marginalnih stopa oporezivanja, SAD danas imaju najvišu marginalnu stopu oporezivanja korporacija u svijetu, ali i jednu od najviših efektivnih stopa. Ne zvuči baš nešto kao laissez-faire, zar ne?

Nadalje, često se čuje ljevičarsko užasavanje o neobuzdanom, dereguliranom, tržištu. Navodno, država se u neoliberalnoj Americi uopće ne upliće u tržište, dozvoljava nereguliranu konkurenciju i poslovanje, te pušta pohlepne kapitaliste da zgrtaju bogatstvo kako se god sjete, a obespravljeni proletarijat prepušta vjetrometini tržišnog darvinizma.

Ipak, ovdje imamo grafikon koji prikazuje broj dodanih stranica novih regulacija godišnje u federalni registar u SAD-u od 1936. Nisam naravno pročitao sve te tisuće stranica, ali ako ćemo vjerovati ljevičarskim pričama, vjerojatno su prazne. Izvor slike je ovaj rad.

 

 

Na grafikonu ispod možemo vidjeti razine federalne potrošnje samo na regulacije u bankarstvu i financijama:

A ovdje, na slici ispod, imamo kretanje broja federalnih programa subvencija za različite industrijske sektore, te državne agencije (izvor):

Također, prilično je apsurdno kada od istih ljudi koji drve po nereguliranom tržištu u Americi čujemo prigovore oko državnog bailouta propalih banaka za vrijeme krize. Pa, kakav je to kapitalizam onda ako država novcima poreznih obveznika spašava propale igrače na tržištu i tako namješta pobjednike i gubitnike tržišne utakmice, te stvara iznimno opasan moralni hazard potičući sudionike na neodgovorno ponašanje? Upravo je takvo državno ponašanje i dovelo do krize, uz naravno, manipulacije kamatnim stopama od strane državne centralne banke, subvencije hipotekarnim kreditima od strane državnih agencija (Fannie Mae, Freddie Mac, Ginnie Mae, Rural Development Guaranteed Loan Program, FHLB…), donošenje državnih zakona poput CRA koji distorziraju stvarno tržišno stanje, te sve veće apetite države za održavanje welfare-warfare čudovišta. Kakve to veze ima sa slobodnim “nereguliranim” tržištem? To su upravo primjeri državnog intervencionizma i planske ekonomije koji su antipod slobodnom tržištu.

Jesu li Sjedinjene Američke Države postale novi socijalistički savez? Ne znam, nazovite to kako hoćete (ako se vodimo prema 10 zahtjeva iz Komunističkog Manifesta, SAD ispunjava 70%). U usporedbi s većinom ostalih zemalja, još uvijek su među najmanje represivnim ekonomijama svijeta. Međutim, cijeli zapadni svijet je zaglibio prilično “u lijevo”. Trend povećanja državnog aparata i pretvaranja nekad slobodarske obećane zemlje u kolektivističku neman je očit.  Bojim se da su čak i sami Amerikanci počeli zaboravljati što im je omogućilo današnje blagostanje.

Kada je pokojni Joe McCarthy upozoravao na opasnosti od socijalističke subverzije, još tamo početkom pedesetih, bio je ismijan i osramoćen. U međuvremenu, ostvarenje Hruščovljevog proročanstva postaje sve izglednije. Imaju li Amerikanci uopće više snage i želje oduprijeti se epidemiji socijalističkog ludila, ostaje za vidjeti.