Zaboravljeni genocid

“Until the Left, and all the institutions influenced by the Left, acknowledge how evil communism has been, we will continue to live in a morally confused world. In the meantime, all good people owe it to the victims of communism to learn what happened to them. Even worse than being murdered or enslaved is a world that doesn’t even know that you were.” –Dennis Prager

Ove subote, kao i svake posljednje subote u studenom, obilježen je Dan sjećanja na žrtve Holodomora, jedne od najgorih epizoda masovnog umiranja od gladi u 20. stoljeću i jednog od najvećih komunističkih genocida. Čini mi se da o toj tragediji nije bilo spomena po domaćim mainstream medijima, kao ni po brojnim ljevičarskim “neprofitnim” portalima koji su financirani novcem poreznih obveznika.

Nakon kolektivizacije zemlje u SSSR-u i provođenja prve petoljetke, najvjerojatnije blizu 7 milijuna ljudi (procjene broja žrtava variraju od izvora do izvora) umrlo je od gladi između proljeća 1932. i jeseni 1933., od čega velika većina u Ukrajini, ali također i po drugim dijelovima SSSR-a. Nije to bio prvi takav prizor u SSSR-u, jer već početkom ’20-ih, nakon prvih revolucionarnih nacionalizacija i konfiskacija, zemlju je poharala stravična masovna glad od koje umire oko 5 milijuna ljudi, što je i natjeralo Lenjina da donese “Novu Ekonomsku Politiku”, kojom su prihvaćeni neki kapitalistički elementi unutar boljševičke planske ekonomije, te dozvoljeni određeni oblici privatnog vlasništva.

Takvi užasi u komunističkim zemljama nipošto nisu bili iznimka, nego pravilo, odnosno neminovnost. Što su državni režimi bili dosljedniji i ustrajniji u implementaciji komunističkih ideja, to je katastrofa bila veća. Primjerice, u Kini je tijekom Maove diktature od gladi i u egzekucijama stadalo više desetaka milijuna ljudi (razne procjene kreću se od oko 25 do 55 milijuna), a u Kambodži je za niti 5 godina terora Crvenih Kmera života lišeno više od četvrtine ukupnog stanovništva zemlje. Komunistički režimi u ostatku istočne Europe i Latinskoj Americi nisu bili toliko brutalni u svojoj provedbi, ali su iza sebe također ostavili ogroman broj ljudskih žrtava i uništene nacionalne ekonomije.

Socijalistički promašaji vidljivi su i danas u ekonomskom zaostajanju manje slobodnih zemalja za onim kapitalističkima, no barem ne svjedočimo više takvim epizodama izazivanja genocida izgladnjivanjem, s obzirom da se onaj tvrdokorni komunizam zadržao u svega nekoliko (inače vrlo perspektivnih) zemalja koje sada prolaze kroz teške humanitarne krize, poput Venezuele, Sjeverne Koreje i Zimbabvea.

Slično kao i njihov prethodnik koji je svojevremeno s lica mjesta namjerno lagao i poricao Holodomor, suvremeni marksistički kvazi-intelektualci i dan danas uglavnom negiraju komunističke genocide ili pak odbijaju priznati odgovornost komunističkih ideologa za takve tragedije, jer kao “to nije bio pravi komunizam” (ili su bile bjelosvjetske zavjere neoliberalne buržoazije). Naravno, dokle nešto jest “pravi” komunizam ovisi o tome kada će izaći na vidjelo stvarna slika i prilika tobožnjih radničkih utopija – zato npr. Salvador Allende i dalje može biti heroj salonskih ljevičara, dok Nicolas Maduro više ne može.