Država je kriva za sve (6)

Ljevičari vas lažu.

U zadnjem postu na temu recesije pisao sam o tome kako monetarne neravnoteže mogu uzrokovati kratkoročne devijacije u razinama realnog outputa gospodarstva, pa je tako izvjesno stezanje monetarne politike od strane velikih svjetskih centralnih banaka imalo vrlo opipljiv učinak na produbljavanje i zaoštravanje tzv. Velike Recesije. Međutim, suprotno teoretičarima magičnog monetarnog stabla i njihovim vulgarnijim populističkim derivatima, u dugom roku gospodarski rast i povećanje blagostanja su ipak određeni realnim, strukturnim faktorima.

Nažalost, na tom području već duže vrijeme zapadne zemlje, koje neki nazivaju i kapitalističkima, ne stoje baš dobro, te se sve više udaljavaju od principa slobodne tržišne ekonomije približavajući se pritom dokazano inferiornom modelu socijalističkog društvenog uređenja i planskog gospodarstva. Stoga, kada socijalisti pričaju o nekom ‘neoliberalnom kapitalizmu’, oni jednostavno lažu, kao i obično.

Za početak, u državama članicama EU prosječan udio državne potrošnje u BDP-u iznosi oko 48,1% (izvor):

gds

Dakle, u zemljama EU – te utvrde zloglasnog neoliberalnog kapitalizma, gotovo polovica svih ekonomskih aktivnosti se odnosi na državno trošenje, koje je upravo suprotnost slobodnotržišnoj ekonomiji (‘neoliberalni kapitalizam’), i koje je ujedno najneefikasniji mogući način trošenja novca.

U Hrvatskoj je taj udio za dlaku niži od EU prosjeka (48,0%), no, tu još treba uzeti u obzir kako je Hrvatska siromašnija od većine ovih ostalih država članica (a sve koje imaju veći udio državnog trošenja su bogatije), pa si tako i puno teže može priuštiti tolike razine državne potrošnje. Znatno bogatiji Danci, Šveđani ili Austrijanci će ipak lakše podnijeti spiskavanje pola BDP-a na socijalističke eksperimente, nego što to mogu npr. Hrvati ili Bugari, no te bogate nacije nisu postale bogate zato što su imale velike udjele države u ekonomiji i centralno planiranje, nego upravo suprotno.

Naime, prisustvo države u ekonomiji u ovim zemljama nije uvijek izgledalo tako:

stat

Na slici su navedeni udjeli (u postotcima) državne potrošnje u BDP-u za odabrane države između 1950. i 2014. godine. Podaci su iz rada Ideology, Institutions, and Public Spending autora Thomasa Cusacka i Susanne Fuchs, te od Heritage fondacije. Kao što je valjda očito, radi se o trendu povećanja državnog trošenja već više od pola stoljeća, s manje od četvrtine BDP-a početkom pedesetih do gotovo polovice danas. Možemo otići još malo dalje u povijest, pa tako ovdje imamo i podatke za SAD od kraja 19. stoljeća:

Gusa

Kao što se vidi, sve do Prvog svjetskog rata udio državne potrošnje je bio ispod 10% BDP-a (a potrošnja centralne državne ispod 5%), nakon čega počinje jasan trend etatizacije. To su podaci za SAD, ali sličan je razvoj događaja bio i u drugim zapadnim zemljama. Prema tome, u većini zapadnih “kapitalističkih” zemalja zapravo je sve manje tržišta, a sve više državnog intervencionizma i centralnog planiranja.

Pazite, ovdje je prikazana državna potrošnja kao udio u BDP-u, a ne kao neki apsolutni iznosi. S obzirom da je 20. stoljeće bilo razdoblje prilično snažnog gospodarskog rasta, tako bi, gledajući razine potrošnje u apsolutnim realnim iznosima, porast državnog trošenja izgledao još značajno izraženiji. Od početka recesije do danas, državna potrošnja u EU se svake godine povećavala u apsolutnim nominalnim iznosima:

Development_of_total_expenditure_and_total_revenue,_2006–14_(¹)_(billion_EUR)_YB15_II

A kada gledamo kroz postotni udio u BDP-u, to smanjenje je bilo trivijalno (i uglavnom posljedica toga što je 2009. bila godina najvećih bailouta):

Development_of_total_expenditure_and_total_revenue,_2006–14_(¹)_(%_of_GDP)_YB15_II

Odnosno, ljevičarske priče o “drastičnim rezovima” su halucinacije.

U već spomenutom radu (Cusack & Fuchs) nalazimo i trendove kretanja državnog trošenja kroz povijest po pojedinim komponentama:

trendsDakle, porast udjela državne potrošnje je uvjerljivo najvećim dijelom posljedica drastičnog povećanja izdvajanja za socijalne transfere (welfare state), što bi trebalo biti prilično začuđujuće onima koji vjeruju da je Zapad danas u izrabljivačkom neoliberalnom kapitalizmu.

Naravno, i danas se najveći dio državne potrošnje odnosi na elemente socijalne države, koja u zemljama EU zauzima preko 40% tog državnog trošenja, ne računajući izdatke za školstvo i zdravstvo:

func

Čak i u Socijalističkim Sjedinjenim Američkim Državama, koje ljevičari običavaju navoditi kao primjer razularenog brutalnog nereguliranog neoliberalizma, dolazi do eksplozije socijalne države:

welf

Gledamo li iznose socijalnih benefita kao udio u ukupnim plaćama (izvor):

government welfare TrimTabs 2011-01

Dakako da ovakvo širenje socijalnih programa ima svoje vrlo ozbiljne posljedice. Osim što se radi o najobičnijoj institucionaliziranoj pljački i što, kao i svaki drugi oblik državne potrošnje, dovodi do misalokacije resursa, tu se radi o poticanju lijenosti i parazitizma, kažnjavanju uspješnosti i marljivosti, ukidanju koncepta osobne odgovornosti, te povećanju društvene vremenske preferencije, a u dugom roku lako može dovesti i do potpunog uništavanja socijalne kohezije i marginalizacije nuklearnih obitelji. Socijalna država uzgaja generacije nesposobnih i neodgovornih ovisnika o državnom aparatu, tj. o onim “budalama” koji još nešto produktivno rade i stvaraju vrijednost za svoje bližnje, što samo vodi ekonomskom nazadovanju i društvenoj dekadenciji.

Da napomenem još samo kako se u OECD zemljama od početka globalne recesije socijalni transferi zapravo nigdje nisu ozbiljno smanjili (izvor):

OECD-social-spending-as-a-share-of-GDP

Uglavnom, hoću reći da ljevičari lažu. U zapadnom svijetu već skoro cijelo stoljeće je prisutan trend rasta državnog intervencionizma u ekonomiji, te svjedočimo drastičnom povećanju obujma socijalne države u tzv. kapitalističkim zemljama. Da bi se to sve financiralo, danas radnici koji rade za prosječnu plaću u zemljama EU prisiljeni su gotovo polovicu svog dohotka davati državi:

realtax

Na slici je prikazano realno porezno opterećenje radnika koji radi za prosječnu plaću u EU zemljama, a izvor je ova studija. U izračun je uzet u obzir PDV, ali ne i razne trošarine, inflacija i mnogi drugi skriveni nameti. Ovo su tek brojke za one na prosječnim plaćama, a s obzirom da gotovo sve zapadne zemlje imaju neki oblik progresivnog oporezivanja dohotka, to znači da je realno opterećenje onih bogatijih radnika još značajno veće, te ponekad prelazi i 2/3 dohotka. U nekim zemljama EU, poput npr. Belgije ili Francuske, da bi poslodavac legalno zaposlio jednog radnika za prosječnu plaću, on je prisiljen platiti ukupno više od 2 eura za 1 euro radnikove neto plaće, dok je na razini cijele EU taj odnos oko 1,73 (u Hrvatskoj oko 1,67).

Budimo realni, zemlje u kojima je polovica ukupnih ekonomskih aktivnosti izravna potrošnja državnog aparata, a država svojim podređenima oduzima po pola njihovog dohotka, je vrlo nategnuto uopće nazivati uopće “kapitalističkima”. Tu se radi o svojevrsnom hibridu socijalizma i ekonomskog fašizma, a nikako o nekom liberalnom kapitalizmu. Doduše, zemlje EU i SAD danas svakako izgledaju liberalnije i “kapitalističkije” u usporedbi s komunističkim eksperimentima po istočnoj Europi i Aziji iz 20. stoljeća, ali uspoređivanje s nekima od najgorih zločina nad čovječanstvom koje je svijet vidio nije baš nešto ambiciozno.

Da rezimiram zasad, razina državnog trošenja u zapadnim, tzv. “kapitalističkim” zemljama kreće se blizu 50% BDP-a i već cijelo stoljeće je prisutan trend porasta tog udjela (najviše zbog velikog širenja obujma socijalne države), produktivni građani su prisiljeni oko polovicu svoje zarade davati državi (i taj udio također raste), a ljevičari bulazne o grozotama slobodnog tržišta i “neoliberalnog kapitalizma”. Kako je to moguće? Jesu li oni samo neinformirani, slijepi i blesavi, ili su jednostavno zli i namjerno lažu?

Međutim, to nipošto nije sve, jer i oni sektori ekonomije koji formalno nisu pod izravnim upravljanjem države, prilično su detaljno regulirani od strane različitih tijela državnih vlasti, tako da i ono što građanima ostane od njihove zarade opet nije u potpunosti pod njihovom kontrolom, već je raspolaganje njihovom imovinom dobrim dijelom ograničeno, a nije ni pretjerano teško za shvatiti kako takve državne regulacije poslovanja suzbijaju tržišnu konkurenciju, te u pravilu najveću korist donose velikim korporacijama. Neki od najvažnijih sektora ekonomije poput zdravstva, školstva, bankarstva i mirovinskog osiguranja u gotovo svim “kapitalističkim” državama su de facto nacionalizirani. Ukupan opseg regulacija poslovanja i birokratskih prepreka razlikuje se od države do države i od industrije do industrije, a pogledamo li sada samo situaciju u tzv. Zemlji slobodnih:

pagNa slici je prikazano kretanje ukupnog broja stranica u registru federalnih regulacija i vidi se povećanje od preko 100% u zadnjih četrdesetak godina. I to su podaci za SAD, koji su kao udžbenički primjer “neoliberalnog kapitalizma”. Što se tiče povećanja izdataka za regulacije konkretno u bankarskom sektoru u zadnje vrijeme, to izgleda ovako:

fed-banking-regs

Koje sve nametnute regulatorne uvjete financijske institucije moraju ispunjavati, detaljnije možete pogledati ovdje. Stoga, ljevičarske priče o nekakvoj deregulaciji financijskog sektora su također halucinacije. Jako dobar pregled mita o “deregulaciji” bankarstva u UK daje Philip Booth u ovom izvješću, a Horwitz i Boettke u ovom radu navode i taksativno državne intervencije i dodatne regulacije bankarskog sektora u SAD-u prije i poslije izbijanja krize. Uostalom, velika većina država je već odavno nacionalizirala većinu obveza cijelog bankarskog sektora, tako da je tu besmisleno govoriti o nekoj tržišnoj utakmici, a baš je ta centralizirana hiperreguliranost bankarskog sektora jedan od glavnih razloga izbijanja financijskih kriza i puhanja imovinskih “balona”.

U Hrvatskoj, naravno, situacija je za još koji red veličine gora nego u većini zapadnoeuropskih zemalja. Čak i ovakvom okruženju i s prilično nisko postavljenom letvicom, Hrvatska nije niti među 80 najslobodnijih ekonomija svijeta. Istina, mnoge besmislene socijalističke regulative, pogotovo što se tiče poljoprivrede i energetike, dobili smo od centralnih planera iz EU, ali nisam siguran da bi i bez toga bili puno bolji.

Prema tome, u kontekstu ove recesije, uz ovakve razine državnog intervencionizma i porezne represije, jasno je zašto je proces realokacije resursa u ekonomiji prilično otežan nakon prvotnog kraha. Također, tome ne pomažu niti zakonska propisivanja minimalnih nadnica, a to se posebno moglo uočiti na primjeru SAD-a gdje je došlo do povećanja zakonskog minimalca za preko 40% za dvije recesijske godine:

2013.02-Min-Wage

Dakle, nemojte nasjedati ljevičarskim izmišljotinama. Ne postoje nikakve krize kapitalizma. Ispravno bi bilo govoriti o krizama državnog intervencionizma i centralnog bankarstva. Razine državne potrošnje, socijalnih davanja i općenito miješanja u tržište su u zapadnim zemljama uglavnom na najvišim razinama u povijesti. U europskim “kapitalističkim” zemaljama radnici su pola zarade obvezni davati državnim vlastima, a tržišta su vrlo regulirana, dok u mnogim ključnim sektorima državni aparati još drže svoje monopole. Standardna stopa poreza na dodanu vrijednost u zemljama EU gotovo nigdje nije ispod 18%. Kakve to veze ima sa slobodnim tržištem i gdje tu socijalisti vide neoliberalni kapitalizam? Što ta poštapalica za njih uopće znači?

 

Oglasi

4 comments

  1. Odličan tekst. Možda jedan od najboljih koji opisuje SIMPTOME. Koji su stvarni uzroci koji omogućuju da takvi trendovi postaju pravilo? O tome bi se dalo napisati tomove enciklopedija, tako da nema smisla o tome sada.

    Što se posljedica takve politike tiče, citiram:

    “….tu se radi o poticanju lijenosti i parazitizma, kažnjavanju uspješnosti i marljivosti, ukidanju koncepta osobne odgovornosti, te povećanju društvene vremenske preferencije, a u dugom roku lako može dovesti i do potpunog uništavanja socijalne kohezije i marginalizacije nuklearnih obitelji. Socijalna država uzgaja generacije nesposobnih i neodgovornih ovisnika o državnom aparatu..”

    Imam prigovor da si bio preblag što se tiče posljedica. Posljedice će biti potpuna civilizacijska anhilacija onoga što danas znamo pod “zapadna civilizacija”.

    Nije potreban nikakav dokaz bolji od ovoga:

    http://narod.hr/hrvatska/visnja-ljubicic-promicanje-rodne-ideologije-umjesto-zastite-socijalnih-i-radnih-prava-zena

    Neka mi netko od neprivilegiranih privatnika, poduzetnika, obrtnika, itd. (a ovdje valjda ima takvih) kaže kada bi i pod kojim uvjetima zaposlio ovakvu “ženu”? I za što? Ja je ne bi zaposlio niti za tjeranje vrana iz polja. A za časno zanimanje kao što je čistačica ne bi prismrdila niti na 10 kilometara. A za bilo što drugo nemam želuca niti pomisliti 🙂

    Naravno, ovo je ekstreman primjer, jer je ova ustvari nova verzija modernog “političkog komesara”, ali ovakvih kao što je ona, samo u blažem izdanju ima na stotine tisuća. I gdje bi onda takve našle posao? Cijela konstrukcija feminizma i sve ovo oko čega se vode žučne rasprave bi palo u vodu i nestalo preko noći. Cijeli “agitprop” bi se ugasio.

    Žene bi se velikom većinom i u skladu sa svojom prirodom posvetile muževima i djeci. A muški neradnici i ljenčine bi bili gladni. A to se naravno ne smije dopustiti. Potrebno je stvarati izmišljena radna mjesta kako bi se umjetno održavalo protuprirodno društvo koje radi u korist vlastite štete.

    To je moguće samo prisilno preusmjerenim novcem. Jer nitko zdrave pameti ne bi dobrovoljno izdvojio 5 para za takve “projekte”. Zato je potrebno da država preusmjerava, tj porezom krade novac. Kako to ne bi bilo protumačeno onako kako treba, onda se izmišljaju kojekakva “prava” i “demokratske” procedure. Koje sa stvarnim prvima ili demokracijom nemaju nikakve veze.

    Kao što je zavapio jedan socijalist na moj prijedlog da se ljudima isplaćuju bruto plaće na ruke, tj. da dobiju na ruke novac koji su zaradili (što bi bilo i poštivanje ustavno zagarantiranih prava, kada bi ikoga za to bilo briga): “PA ONDA NITKO NE BI HTIO PLAĆATI (TAKVE) POREZE…”

    Dakle najefikasnije i najiskrenije “glasanje”, realno odlučivanje o društvu, “slobodnih” građana VLASTITIM novcem u “demokraciji” uopće ne dolazi u obzir…..

    Umjesto toga postoji neka nova, umjetna, izmišljena “sloboda” koju će nam udijeliti kao utješnu nagradu…… A pravobraniteljica i ostali politički komesari su tu da nam objasne zašto je to za nas dobro, i zašto živimo u najpravednijem od svih sistema 🙂

    Naravno da nema društva koje dugo može izdržati ovakvu progresiju dekadencije, nemorala i odsustva elementarnih tragova zdravog razuma i volje za opstankom.

    Naravno da se sve to ne događa samo po sebi, nego postoji organizirana zlonamjerna snaga koja dirigira baš takav razvoj situacije. Ali to su naravno ipak teorije zavjere kojima se treba od srca smijati. Sve dok smijeh ne zamre i jaganjci ne utihnu…..

    Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s