Pet socijalističkih mitova

Ovo zapravo nije moja lista, već preuzimam odavde. Sigurno da se može ovdje nadodati još podosta toga, ali ipak mislim da se dobar dio socijalističke teologije temelji na ovim ekonomskim mitovima:

 

  1. Doktrina pravedne cijene i troškovne teorije vrijednosti

Doktrina pravedne cijene je teorija koja nam govori kako postoji intrinzična cijena nekog dobra, neovisno o njegovoj oskudnosti, potražnji ili ljudskim potrebama za njim. Po zagovarateljima ove doktrine, svako dobro ima svoju objektivnu, intrinzičnu, “poštenu” cijenu, koja bi trebala biti jednaka troškovima proizvodnje dobra, i svako naplaćivanje veće cijene od pravedne treba smatrati krađom.

Ovakve ideje su opovrgnute u 19. stoljeću od strane marginalista koji dokazuju subjektivnu prirodu vrijednosti. Vrijednost nekog dobra je ništa drugo nego subjektivni doživljaj pojedinaca o mogućnosti zadovoljenja svojih potreba pomoću tog dobra, a tržišnu cijenu određuju ukupna potražnja i ukupna ponuda tog dobra, koje se konstantno mijenjaju. Određeni proizvod nema vrijednost zato što je neki rad uložen u njega, već činjenica da taj proizvod ispunjava neke želje i potrebe potrošača.

Primjerice, do prije stotinjak godina, nafta je bila beskorisna i bezvrijedna tekućina, međutim, a danas je jedan od najtraženijih resursa u svijetu, naziva ju se crnim zlatom. Također, nekada su pisaći strojevi bili vrlo cijenjeni i traženi, dok se danas više i ne proizvode, praktički su bezvrijedni jer ne postoji potražnja za njima.

supply_and_demand

 

  1. Radna teorija vrijednosti

Radna teorija vrijednosti govori kako sva vrijednost proizlazi iz rada, a neko dobro vrijedi onoliko koliko je rada uloženo u njegovu proizvodnju.

Osim što je cijela teorija zapravo obična tautologija (objašnjava cijene cijenama), ovo je također jedan od oblika teorije “poštene”, intrinzične, vrijednosti dobra koja zanemaruje da vrijednost nije nešto objektivno, nego je u percepciji ljudi. Pojedinci subjektivno vrednuju dobra u skladu sa svojim preferencijama i tržišna cijena se formira na razini u kojoj se podudaraju ukupna ponuda i potražnja.

Nekoliko primjera apsurdnosti radne teorije vrijednosti:

  • Slastičar može posvetiti koliko god hoće vremena i truda u pripremanje pite od blata, međutim, pita od blata nikad neće imati neku vrijednost, zapravo, njena vrijednost će biti negativna (netko će ju biti voljan pojesti isključivo ako mu se dodatno plati da ju pojede) iako je uložen isti rad kao u pripremanje pite od sira.
  • Radnik može uzeti konop i satima vezivati čvorove jedan za drugim. On će svakako uložiti mnogo truda u to, ali hoće li on time stvoriti vrijednost? Naravno da neće, jer nikome ne treba takav zapetljani konop, pa za njim ne postoji potražnja.
  • Prosječni osnovnoškolac može uložiti isto radno vrijeme u slikanje kao i Andrew Vicari, ali ono što će naslikati neće postići ni približno usporedivu vrijednost. Za onim što prosječno dijete naslika ne postoji gotovo nikakva potražnja, a i ponuda takvih “proizvoda” je ogromna, dok je u slučaju vrhunskih profesionalnih slikara situacija obrnuta.
  • Mnogi ljevičari će vrlo rado izdvojiti određeni iznos za majicu s likom masovnog ubojice i terorista, dok bi nekima (slobodarski nastrojenim pojedincima) trebalo masno platiti da obuku takvu majicu. Ukoliko vrijednost proizlazi iz rada, kako je to moguće?
  • Što je s vinom? Vino dobija na vrijednosti što je starije, ali je isti rad uložen u njegovu proizvodnju. Po radnoj teoriji vrijednosti, vrijednost vina se ne bi mogla mijenjati samim starenjem.
  • Što je onda s pisaćim strojevima? Nekad su bili vrlo cijenjena roba, a danas gotovo bezvrijedna. Međutim, i dalje je isti rad uložen u njihovu proizvodnju, kako je to moguće po radnoj teoriji vrijednosti?

 

  1. Teorija eksploatacije

Teorija eksploatacije zapravo proizlazi iz gore spomenute radne teorije vrijednosti. Ona kaže da kapitalist eksploatira radnika tako što mu plaća samo dio zarade koju je ostvario nakon prodaje proizvoda. S obzirom da je po radnoj teoriji vrijednosti, vrijednost dobra zapravo određena radom koji je uložen u njegovu proizvodnju, tada kapitalist oduzima radniku dio njegovog rada.

Kao što je već pojašnjeno, radna teorija vrijednosti nema veze sa stvarnošću, pa tako ni teorija eksploatacije nema veze sa stvarnošću. Ono što socijalisti odbijaju priznati da na slobodnom tržištu radnici dobrovoljno rade za poslodavce i pristaju na ugovorenu plaću. Radnik unaprijed prihvaća plaću u zamjenu za obavljenu posao i time prestaje njegova veza sa proizvodom i zaradom od prodaje, radnik se te zarade odriče u zamjenu za sigurnost u ugovorenoj nadnici. Ukoliko je radna teorija vrijednosti točna, ne bi nikada došlo do nikakve razmjene, pa tako ni do radnog odnosa. Zašto bi se itko zaposlio igdje i razmijenio svoj rad za novac?

 

  1. Poricanje oskudnosti

Još jedna pomalo bizarna neutemeljena teza kod socijalista jest poricanje oskudnosti resursa. Po (nekim) socijalistima, resursi nisu u prirodi oskudni, nego ih ima u izobilju, a oskudnost je uzrokovana kapitalističkom pohlepom.

Ovo uvjerljivo nadmašuje najluđe teorije zavjera i najopskurnije religijske dogme zajedno. Jednostavna je činjenica da ne živimo u Edenskom vrtu i da su resursi ograničeni u odnosu na ljudske potrebe koje bi mogli zadovoljavati. Ljudsko djelovanje je usmjereno ka ispunjavanju ciljeva za koje su potrebni resursi, ali ti resursi su ograničeni u odnosu na sve ljudske potrebe i upravo zato imaju svoju vrijednost. Da nečega ima u izobilju, kao npr. zraka, onda ono ne bi postizalo nikakvu cijenu na tržištu, jer bi ga svatko mogao konzumirati u neograničenim količinama (ponuda tog dobra bi bila beskonačna) i to onda ne bi bilo resurs u ekonomskom smislu. Upravo zbog te oskudnosti je nužan koncept privatnog vlasništva kako bi se izbjegli potencijalni konflikti oko uporabe određenih rijetkih resursa, a privatno vlasništvo nad njima, uz mehanizam slobodnog tržišta, omogućava njihovu učinkovitu alokaciju.

Nego, opasna implikacija ovog poricanja oskudnosti jesu utopističke tlapnje oko nepotrebnosti novca kao sredstva razmjene. Socijalisti bi najradije novac ukinuli. Navodno, novac kvari ljude i izvor je svog zla. Međutim, oni ne razumiju ključnu informacijsku ulogu novca u društvu, te ne shvaćaju da novac sam nastaje u interakcijama pojedinaca sasvim spontano i nemoguće je taj proces onemogućiti bez korištenja Staljin/Mao/Pol Pot metoda.

 

  1. Promjena ljudske prirode

Većina socijalista vjeruje da je problem u (kapitalističkom) sistemu, a ne u ljudima, te da će se ljudi lako promijeniti kad se promijeni sistem. Kapitalistički sistem navodno otuđuje ljude, potiče sebičnost, pohlepu, nadmetanje, i sve neke druge pojave koje socijalisti smatraju nepoželjnima. Međutim, kad se uspostavi socijalistički sistem, pojedince više neće motivirati pohlepa i želja za profitom, već će raditi zato što vole ono što rade, i neće biti jedan drugom konkurenti, nego će međusobno kooperirati, i neće više biti nasilja, jer je ono ionako uzrokovano kapitalističkim poretkom koji stvara nejednakost i potiče sebičnost. Drugim riječima, stvorit će se Novi Socijalistički Čovjek, otporan na sve grijehe i slabosti kapitalističkih zombija.

Ljudska je priroda ipak takva da ljudi djeluju s ciljem da se dovedu u stanje većeg zadovoljenja potreba u odnosu na sadašnjost. Koje točno potrebe će pojedinac ispunjavati i kojim redom ovisi o njegovoj subjektivnoj vrijednosnoj skali potreba. Jedini zamislivi sustav koji omogućuje svakom pojedincu neometano djelovanje u skladu sa svojim interesima, a da istovremeno djeluje za dobrobit cijelog društva, jest upravo slobodno tržište, odnosno liberalni kapitalizam. Na slobodnom tržištu, pojedinac koji želi ispuniti svoje potrebe mora drugima ponuditi ono što oni žele. Ako neki poduzetnik na tržištu ono što nikoga ne zanima, on će bankrotirati. Da bi profitirao na slobodnom tržištu, kapitalist mora potrošačima ponuditi proizvod za koji će oni dobrovoljno htjeti izdvojiti dio svoj dohotka. Slobodno tržište je jedini sustav unutar kojeg se ljudska priroda može iskoristiti za porast blagostanja društva u cjelini.

Ako nemamo slobodno tržište, društvene interakcije se temelje na prisili. Zamijenimo li slobodno društvo nekakvom legitimizacijom pljačke i nasilja i centralnim planiranjem gospodarstva, ljudska priroda se neće promijeniti, naprotiv. U takvom društvu pojedinci samo više neće morati ispunjavati želje i potrebe drugih oko sebe, već će se koristiti nasilnim metodama u ostvarenju svojih ciljeva. A takvo društvo onda nužno povećava vremensku preferenciju stanovništva, smanjuje motivaciju za radom, inovativnost, smanjuje se štednja i investicije što onemogućava akumulaciju kapitala, dolazi do pada životnog standarda i konačno do potpunog uništavanja civiliziranog društva.

Oglasi

3 comments

  1. Vlast i vladanje nad ljudima, osobito u rigidnim sustavima je uvijek provođena metodom mrkve i batine. Samo što je u socijalističkim zemljama najveća mrkva namijenjena onima koji pokazuju najveću lojalnost sustavu. Dakle, za razliku od kapitalizma u kojemu je mrkva novac, a mjerilo rad i/ili poslovna sposobnost. U socijalizmu za veliku si mrkvu morao biti blizak vlasti. Ako nisi znao raditi morao si biti u partiji, morao si aktivno propagirati političku ideologiju, cinkati, odricati se bivših prijatelja, i tome slično. Nešto slično kao i danas. Ako si bio jako dobar stručnjak mogao si dobiti dosta manju mrkvu (ali ipak veću nego obični radnik), pod uvjetom da otvoreno ne pokazuješ nesuglasnost sa dnevnom politikom. Ako si pri tome bio i član partije i morala prilagođenog uvjetima socijalizma, mogao si jako lijepo prosperirati. Opet nešto slično kao i danas. Običnom radniku koji nije imao vlastitih ambicija socijalizam je bio odličan jer nije morao previše raditi, mogao je piti na poslu, mogao je krasti sa posla, nije trebao biti previše stručan, nije trebao previše misliti i nije odgovarao za pogreške. A za onoga koji to nije htio postojala je mogućnost da ode u drugu zemlju u kojoj se i ozbiljno radilo i ozbiljno zarađivalo. I da onda šalje devize natrag u zemlju, te time podupire socijalistički sustav na daljinu, te mu omogući daljnji opstanak.

    Što je zemlja više kapitalistička to manje moraš biti direktno ovisan o vlastima, ali moraš imati druge sposobnosti. Kao što su marljivost, snalažljivost, viziju, obrazovanje,…. Dakle one stvari koje većina ljudi budimo iskreni – nema. Za stvarno veliki novac UVIJEK se moraš osvrtati i potkupljivati vladajuće strukture. I u kapitalizmu. To potkupljivanje može biti u vidu poreza, zapošljavanja većeg broja ljudi nego što ti je nužno potrebno, investiranja u neke projekte koji ti i nisu baš najzanimljiviji, donacija za izbore, suradnje u špijunaži vlastitih korisnika, promoviranja određenih “vrijednosti” itd. Ovisno o tome u kojoj mjeri moraš potkupljivati, u toj je mjeri zemlja više ili manje stvarno (a ne samo formalno) kapitalistička i demokratska.

    Zato je socijalizam toliko izdržljiv sistem. Jer se bazira na iskorištavanju i pogodovanju ugrađenih slabosti čovjeka (relativne većine). Ne samo da se bazira, nego te slabosti potiče i od istih ideološki radi kvalitetu unutar drugačijeg vrijednosnoga sustava. Od crnoga bijelo. Od ružnoga lijepo. Netko tko je i glup i ružan i lijen i pokvaren još uvijek može biti ideološki ispravan, te time ispred nekoga drugoga koji samo znade raditi. Pa tko takvo što ne bi volio?

    Liked by 2 people

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s