Racionalna iracionalnost

Ili kako demokracija vodi u totalitarizam

 

Često se mogu čuti primjedbe od ljudi različitih političkih stavova na to kako su sve političke stranke nekako iste. Svi su oni isti. Na to se žale i ljevičari i desničari i progresivci i konzervativci. Ovdje konkretno mislim na situaciju u Hrvatskoj, ali to nije fenomen specifičan za Hrvatsku ili Balkan, takva je više-manje percepcija puka svugdje po svijetu.

Prema tome, nije neko iznenađenje da i autor ovog teksta sve relevantne političke stranke u Hrvatskoj vidi kao više-manje iste, u smislu da se zalažu za iste politike. Međutim, vjerujem da su meni hrvatske političke opcije iste na malo drukčiji način nego što su to, primjerice, nekom prosječnom ljevičaru.

Kako ja shvaćam domaću političku scenu, negdje na krajnjoj ljevici imamo marksističke socijaliste, pri lijevom centru progresivne socijaliste, na desnom centru konzervativne socijaliste, i prema krajnjoj desnici nacional-socijaliste. Naravno, između njih ima još dosta nekih hibrida i različitih podvrsta, ali ono što je svakako zajednička značajka svih hrvatskih političkih opcija jest nekakav oblik light socijalizma. Oni se možda razlikuju po nekim svjetonazorskim ili kozmetičkim pitanjima, ali što se tiče ekonomske sfere, bitnih razlika nema. Doduše, ne zalažu se svi oni još uvijek za potpuno ukidanje privatnog vlasništva, ali sveprisutni državni intervencionizam, maksimalne regulacije, paternalistička uloga države, progresivno oporezivanje, državne strategije razvoja i gospodarsko planiranje, državno upravljanje strateškim industrijama, subvencioniranje određenih grana, i sl. su danas politički konsenzus.

Sad se postavlja pitanje zašto je tome tako? Zašto sve hrvatske stranke podržavaju nekakav socijalizam/intervencionizam, tj. zašto su svi žestoko nastrojeni protiv slobodnog tržišta?

Odgovor na to pitanje je, po meni, prilično jednostavan: birači tako žele.

Ekonomski programi koje propagiraju hrvatski političari upravo odgovaraju nekom sukusu preferencija hrvatskih glasača. Ako provedete jednu anketu na reprezentativnom uzorku od stotinjak ljudi oko sebe i propitate ih što bi oni radili da imaju političku moć, te napravite nekakav presjek svih odgovora, dobili biste nešto vrlo slično onome što vlada danas provodi, a što je opet vrlo slično onome za što se zalaže najjača oporbena stranka.

Političke stranke se jednostavno prilagođavaju željama i preferencijama birača. Prosječan birač podržava progresivno oporezivanje dohotka, smatra da država treba upravljati ekonomijom i određivati radne uvjete, podržava državni monopol u školstvu i zdravstvu, proračunsko financiranje školovanja, osiguranje državnih mirovina, kažnjavanje “ekstraprofita”, reguliranje kamatnih stopa, subvencije poljoprivrede i mljekarstva u Slavoniji, kontrole otkupnih cijena hrane, državno planiranje turizma, poticanje izvoza, državne regulacije tržišta rada, državno vlasništvo nad strateškim granama, povećanje minimalnih plaća, nepovjerljiv je prema poduzetništvu i investitorima, itd.

No, dobro, uglavnom nam je poznat teorem srednjeg birača. Nije to nešto posebno novo.

Nego, važnije pitanje koje se postavlja jest zašto birači redovito favoriziraju takve štetne politike? Zašto birači na izborima redovito preferiraju opcije koje su u globalu nepovoljne po njihov životni standard i općenito po nacionalno ekonomsko blagostanje, dok, s druge strane, možemo svjedočiti da se na tržištu ponašaju puno logičnije? Kada biraju među proizvodima i uslugama na tržištu, potrošači nastoje odabrati one najpovoljnije koji će maksimizirati njihovu korisnost?

Je li moguće da se ljudi pri izboru političkih stajališta prirodno ponašaju iracionalno, drukčije nego što se ponašaju na tržištu?

Teorija racionalne ignorancije nam taj fenomen objašnjava time što je vjerojatnost da će jedan pojedini glas odlučiti ishod izbora gotovo nikakva, dok je potrebno vrijeme da bi se birač dovoljno informirao o svim ponuđenim politikama i njihovim učincima vrlo veliko, pa predstavlja značajan trošak. Prema tome, cost-benefit analiza je u slučaju političkih izbora vrlo nepovoljna, trošak informiranja o političkim opcijama je vrlo velik, dok je eventualni benefit vrlo blizu nuli, i zato birači nemaju poticaja da se bolje upoznaju s političkim programima i dublje prouče njihove moguće efekte, te ostaju ignorantni.

Ovo objašnjenje je donekle plauzibilno i ima smisla, ali mislim da nije dovoljno i ne pogađa u srž problema. Zato se ta pojava može puno bolje objasniti onim što Bryan Caplan naziva racionalna iracionalnost (termin koji je popularizirao u knjizi The Myth of Rational Voter, dostupnoj ovdje).

Teorija racionalne iracionalnosti nam objašnjava kako postoje situacije kada je iz perspektive pojedinca naizgled iracionalno (nelogično) ponašanje upravo u skladu s aksiomom ljudskog djelovanja, dakle, u skladu s njegovim nastojanjem da svojim djelovanjem stanje manje razine zadovoljenja potreba zamijeni stanjem veće razine zadovoljenja potreba.

S obzirom da Caplan, koji je neoklasičar, upotrebljava pojam racionalnost u nešto drukčijem smislu nego što taj pojam koriste “Austrijanci”, pokušat ću koliko mogu izbjegavati korištenje tog pojma, da ne bi došlo do velike konfuzije.

Ono je što bitan Caplanov uvid u pojašnjavanju ove teorije jest da pojedinci različito preferiraju različite stavove i uvjerenja. Isto kao što pojedinci imaju različite ukuse i preferencije prema različitim proizvodima, tako imaju i različite ukuse i preferencije prema različitim stavovima i mišljenjima. Neka uvjerenja su im jednostavno privlačnija od drugih. Primjerice, većini ljudi je ljepše misliti da su im drugi krivi za njihove neuspjehe, nego da su oni sami odgovorni za sebe i svoju sudbinu. Također je lijepo misliti kako ti uvijek netko drugi nešto dužan ustupiti, umjesto da se trebaš sam malo pomučiti da to zaradiš. Stoga, političke stavove možemo promatrati kao dobra u ekonomskoj analizi, te u skladu s time možemo i percipirati krivulju potražnje za tim političkim stavovima i uvjerenjima. Što je cijena veća, potraživana količina je manja i obratno, ceteris paribus. Prema tome, možemo zamisliti i krivulju potražnje za neutemeljenim (“iracionalnim”) uvjerenjima, iz koje proizlazi da će pojedinci biti više spremni prihvaćati neutemeljena uvjerenja, što je cijena držanja takvih uvjerenja i stavova niža.

Dakle, ako je granični trošak prihvaćanja nekog iracionalnog stava vrlo nizak, a pojedincima su takvi stavovi iz nekog razloga prihvatljiviji, onda dolazimo do pojave koju Caplan opisuje kao racionalnu iracionalost.

U situaciji kada pojedinci na tržištu biraju između proizvoda i usluga, oni svoj izbor temelje uglavnom na svojoj percepciji kvalitete tih proizvoda u odnosu na cijenu, nastoje odabrati one proizvode koji na najbolji način ispunjavaju njihove subjektivne želje i preferencije. Ako se ponašaju drukčije, odnosno, ako njihov izbor nije utemeljen na procjeni stvarne korisnosti koju će odabrani proizvod donijeti potrošaču u odnosu na cijenu, tada potrošač svoje iracionalno ponašanje plaća iz svog džepa. Prema tome, trošak donošenja odluka temeljenih na nekim predrasudama je na tržištu visok, jer ga potrošač u potpunosti snosi svojom imovinom. Ukoliko se pokaže da odabrani proizvod nije zadovoljio potrošačeve potrebe, potrošač zna da će upravo on u potpunosti platiti trošak takve odluke, i to prisiljava da se ponaša ekonomičnije. Na tržištu, ignoraciju plaća onaj koji ignorira.

Međutim, pri izboru političkih stajališta, pojedinac se ne susreće s takvim mehanizmom. S obzirom da je gotovo nikakva vjerojatnost da jedan glas odluči izbore, potencijalni trošak držanja neutemeljenih stavova je minimalan, puno manji nego psihička satisfakcija podržavanja privlačnih politika koje ljudima lijepo zvuče (ima li što ljepše za čuti nego: besplatno školstvo, međugeneracijska solidarnost ili država blagostanja) i to dovodi do situacije u kojoj je sasvim racionalno da se pojedinci ponašaju “iracionalno”.

Dakle, tako niska cijena vjerovanja u pogrešne ekonomske politike uzrokuje veliku potražnju za njima, te sve više ljudi prihvaća prvoloptaške socijalističke politike koje pojedincima jako lijepo zvuče, ali u stvarnosti imaju vrlo štetne posljedice po cijelu zajednicu općenito, a time i po pojedinca. To je također jedna verzija tragedije javnog gdje se zapravo svi ponašaju u skladu sa svojim interesima, ali nauštrb općeg blagostanja.

Nije teško za zaključiti kako će mnoge socijalističke politike: besplatne stvari, sigurno radno mjesto, solidarnost, jednakost, oslobađanje od odgovornosti, obećanja prosperiteta, društveno vlasništvo, sigurnost od koljevke do groba, socijalna skrb, itd., mnogima lijepo zvučati i u ljudima lako potaknuti simpatije. Kako je vjerojatnost da će pojedinca koštati vjerovanje u takve stvari zanemariva, pojedinci se lako povode za tom retorikom, i kad kritična masa (demokratska većina) stvarno u tom smjeru izgradi svoja politička stajališta, sasvim je očekivani ishod ovakva struktura na političkoj sceni.

Oglasi

4 comments

  1. Odlična prva polovica članka ali mi nešto ne sjeda u drugom dijelu. Zasto ne bi bilo dovoljno jedno sasvim jednostavno objašnjenje: ljudi nisu racionalna bića i racionalno ponašanje jest iznimka a ne pravilo?

    Uzmimo za primjer tržišta kapitala. Osobno ulažem oko 3 godine i trudim se pratiti vijesti i čitati knjige i članke uspješnih investitora. Jedna stvar se uvijek ponavlja a to su iracionalne odluke velikih i malih ulagača koje su racionalnim pojedincima omogućile natprosječne zarade.

    Zatim Vas primjer iz trgovine dolazi blizu ali ipak ne pogađa bit (po mojem mišljenju). Zašto ljudi kupuju najnoviji iPhone ili galaxy s kada bi im sasvim dovoljan bio i nekakav no name smartphone za 3-4 puta manju cijenu? Zašto porsche ili Aston Martin kada i Kia čini istu stvar – prijevoz stvari i putnika od točke A do točke B?

    Uzmimo za primjer spekulante na na američkoj burzi iz nedavnih vremena kada su tehnološke kompanije bile popularne. Ljudi koji su im napucavali cijenu do sloma burze imaju jednu stvar zajedničku: svi su mislili da su pametniji od drugih spekulanata i da će izaći sa tržišta na vrijeme. Takvi su i birači svi oni misle da će njima osobno biti dobro a da će netko drugi da plati račun. To je stara greater fool theory – teorija najvece budale ili sto bi rekli u osnovnoj školi kad sam je pohađao ko zadnji magarac 🙂

    Hvala usput na knjizi Myth of the rational voter. Dobro će mi sjesti uz kavu i pitu od jabuka 🙂

    Sviđa mi se

    1. Ne mislim da se ljudi po prirodi ponašaju iracionalno. Doduše, to sad ovisi o tome kako definiramo “iracionalno”. Kao što sam naveo, neoklasičari taj pojam koriste drukčije nego Austrijanci, pa lako dođe do zabune. Ono što Austrijanci govore jest da se ljudi ponašaju tako da, ukratko, nastoje stanje manjeg stupnja satisfakcije potreba zamijeniti stanjem većeg stupnja satisfakcije potreba u skladu sa svojim subjektivnim vrednovanjima.

      Ako netko kupuje Porsche ili Aston Martin on ne kupuje njega samo zbog prijevoza od točke A do točke B, nego zbog još niza drugih karakteristika (dodatne pogodnosti, estetika, udobnost, imidž, ugled u društvu, itd.). Ne vjerujem da je itko kupio Porsche zato što ne zna da ga i Kia može odvesti od A do B, on je to jako dobro znao, ali je htio Porsche upravo zbog tih nekih drugih karakteristika koje on vrednuje više nego razliku u cijeni između Porschea i Kie.

      Ista je stvar i s mobitelima i s tržištima kapitala. Kao što sam navodiš u tvom primjeru špekulanata oni jesu vjerovali da će doći do pada burze, ali su se ponašali s tim ciljem da će izaći na vrijeme. Nisu mislili da će tržište beskonačno rasti.

      Zapravo, poanta je da, u slučaju kad se pojedinac osobno susreće s troškom svojih pogrešnih odluka, on ima incentive da se ponaša “racionalno”, jer grešku plaća iz svog džepa. U slučaju izbora nema takvog poticaja, jer je trošak nikakav. Vjerojatnost da će jedan glas odlučiti izbore je gotovo 0, tako da jedan pojedinac neće plaćati iz svog džepa direktno svoju pogrešnu odluku, pa je i cijena držanja pogrešnih uvjerenja (ali koja lijepo zvuče) iznimno niska .

      Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s