Quo Vadis, America?

Amerikanci su postali najmoćnija nacija u povijesti ljudske civilizacije zahvaljujući tradiciji relativno slobodnog tržišta, ograničene centralne vlasti i poštivanja privatnog vlasništva, ali nažalost, već neko vrijeme i u SAD-u je prisutan destruktivan trend porasta etatističkog tereta i intervencionizma u ekonomiji, te srozavanja razina individualnih sloboda. To što Sjedinjene Američke Države i danas mnogima predstavljaju simbol kapitalističkog društva vjerojatno više govori o vrlo skromnim standardima na koje smo navikli u europskim državama-dadiljama.

Poziciju vrhovnog vođe nekadašnjeg bastiona slobode najvjerojatnije će uskoro preuzeti jedna od najopasnijih vještica progresivizma Hillary Clinton, čiji je protukandidat s “konzervativne” strane borac za socijalnu pravdu koji vjeruje u protekcionizam i želi dodatno socijalizirati američki zdravstveni sustav. No, s obzirom na trenutnu epidemiju ljevičarskih ideja na Zapadu, pogotovo među mlađim generacijama, čini se da bi budućnost mogla donijeti nešto još gore:

Vjerujem da je iz priloženog jasno zašto je ljevičarstvo ustvari religijska sekta.

Ogromna većina onih koji se u SAD-u klasificiraju kao “siromašni” danas posjeduju frižider, štednjak, pećnicu, mikrovalnu, televizor u boji, mobitel, dok nešto manje ogromna većina ih posjeduje automobil, osobno računalo, klima uređaj, satelitsku ili kablovsku, perilicu i sušilicu za rublje, video rekorder, te ima pristup internetu. Gotovo polovica su vlasnici svojih domova, te su u prosjeku za koji centimetar viši i nekoliko kilograma teži od trupa koje su se prije 72 godine iskrcale u Normandiji.

Dakle, govorimo samo o uzorku građana klasificiranih kao “siromašni” po američkim standardima, a kojih je inače oko 14% stanovništva SAD-a i koji inače u prosjeku imaju više životnog prostora u svojim kućanstvima od prosječnog stanovnika u zapadnoeuropskim zemljama. Također, svega oko 11% “siromašnih” Amerikanaca su zaposleni na puno radno vrijeme, dok je udio “siromašnih” među zaposlenima na puno radno vrijeme tek oko 3%, tako da je sam pronalazak zaposlenja vrlo efektivna metoda za izbjegavanje “siromaštva” (stopa nezaposlenosti u SAD-u je trenutno oko 5,5%). U svakom slučaju, većina onih koji su danas tamo među 20% najsiromašnijih za desetak godina više neće biti u tom razredu, bar ako je suditi po povijesnim trendovima (jako poučan rad Stevena Horwitza o “siromaštvu” i “nejednakosti” u Americi možete naći ovdje).

Mislim da ne treba posebno napominjati kako većina navedenih blagodati, kao i brojne druge koje danas čak i oni “siromašni” na Zapadu uzimaju zdravo za gotovo nije niti postojala početkom prošlog stoljeća, ili ako jest, bila je dostupna tek onim najimućnijim slojevima stanovništva koji su si mogli priuštiti takav luksuz. U međuvremenu, kvaliteta proizvoda se još drastično poboljšala, a njihova realna cijena se uglavnom značajno smanjila, osim u onim sektorima koji su pod većinskom kontrolom države, gdje su cijene ipak poskupile.

Dok je početkom šezdesetih trebalo raditi više od 120 sati za prosječnu satnicu u SAD-u da bi se mogao priuštiti TV u boji, danas je dovoljno oko 20 sati, a slična je stvar i u slučajevima većine drugih proizvoda (cijena npr. frižidera izražena u satima rada za prosječnu nadnicu od 1959. do danas pala je sa gotovo 170 sati na oko 22 sata, perilice za rublje sa preko 100 sati na oko 23 sata, zamrzivača sa 153 sata na oko 17 sati, usisavača s 45 sati na manje od 7 sati, itd.), ne uzimajući u obzir poboljšanja u kvaliteti.

(izvor)

Prema tome, ne čudi da američki građani sve manji udio svog raspoloživog dohotka troše na “osnovne životne potrebe”. Još tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, Amerikanci su trošili preko 50% svog raspoloživog dohotka na hranu, odjeću, stanovanje, prijevoz i energiju, dok je do danas taj udio pao na gotovo 30% (unatoč porastu cijena nekretnina), te ljudima ostaje sve veći dio dohotka za potrošnju na druge stvari; zabavu, razonodu, putovanja i sl., a ostajao bi još veći da ne plaćaju ovolike poreze.

Dok prije stotinjak godina turistički promet u svijetu praktički nije postojao, a avio industrija bila u svojim začecima, danas stanovnici zapadnih zemalja imaju mogućnost za manje 24 sata otputovati u gotovo svaku zanimljivu destinaciju na svijetu za cijenu uglavnom ne puno veću od prosječne mjesečne neto plaće u SAD-u (čak i oni koji su si mogli tako nešto priuštiti prije 100 godina, teško su mogli stići iz Europe do Australije za manje od mjesec dana).

(izvor)

Većina “siromašnih” Amerikanaca danas živi bolje nego tzv. srednja klasa u velikoj većini ostalih zemalja svijetu (većina Amerikanaca zapravo spada među 5% najbogatijeg svjetskog stanovništva), dok prosječan stanovnik zapadnih zemalja u 2016. godini uživa blagodati nedostupne i nepojmljive najbogatijima ljudima na svijetu u 19. stoljeću.

Na shvaćanju ovakvih stvari dolazi do izražaja genijalnost Miltona Friedmana koji je razumio koliko se postignuća kapitalizma najviše očituju upravo na poboljšanju životnog standarda “običnog” čovjeka:

Industrial progress, mechanical improvement, all of the great wonders of the modern era have meant little to the wealthy. The rich in ancient Greece would have benefited hardly at all from modern plumbing—running servants replaced running water. Television and radio—the patricians of Rome could enjoy the leading musicians and actors in their home, could have the leading artists as domestic retainers. Ready-to-wear clothing, supermarkets—all these and many other modern developments would have added little to their life. They would have welcomed the improvements in transportation and in medicine, but for the rest, the great achievements of western capitalism have redounded primarily to the benefit of the ordinary person. These achievements have made available to the masses conveniences and amenities that were previously the exclusive prerogative of the rich and powerful.

Razine realnih plaća i kompenzacija zaposlenih snažno su rasle dok je rasla i produktivnost ekonomije u 20. stoljeću (naravno, ekonomija je brže rasla što je državni aparat bio manji), a udio dohotka od rada očekivano je ostao više-manje konstantan cijelo vrijeme, ali čak i takve brojke podcjenjuju ukupno poboljšanje ekonomskog blagostanja stanovništva, jer se danas novcem može kupiti toliko dobara koja nisu niti postojala u prethodnom razdoblju (a mnoge od njih danas koristimo čak gotovo besplatno, pa iako nam donose ogromnu korist, teško ju je objektivno kvantificirati), ili im se kvaliteta toliko promijenila da je teško više govoriti o istim ili sličnim dobrima, te procijeniti stvarnu promjenu njihove cijene u vremenu.

Realni BDP po stanovniku u SAD

Rast produktivnosti, realne kompenzacije i udio dohotka od rada u ukupnom (izvor)

Naravno, osim što je kapitalizam drastično poboljšao kvalitetu Amerikanaca, tako se i trajanje njihovog života povećalo. U odnosu na početak 20. stoljeća, očekivani životni vijek građana SAD-a duži je za gotovo 30 godina, a stopa smrtnosti novorođenčadi smanjena je za preko 90% i sličan trend prisutan je u gotovo svim dijelovima svijeta. Danas živimo dulje, zdraviji smo, sitiji i trebamo puno manje fizički raditi da bismo si mogli priuštili značajno viši životni standard u odnosu na onaj naših predaka. Iako se broj svjetskog stanovništva udvostručio u zadnjih 50 godina, realni dohodak po stanovniku se drastično povećao, a broj kronično siromašnih opao je i u apsolutnim iznosima općenito u svijetu, a pogotovo u zapadnim zemljama, te po gotovo svakom smislenom objektivnom mjerilu, kvaliteta života na Zemlji je na najvišim razinama u povijesti čovječanstva.

Očekivani životni vijek (izvor)

Unatoč svemu tome, razmaženi i nezahvalni ljevičari i dalje će ponavljati marksističke floskule kako “nemaju što za izgubiti osim svojih lanaca”, međutim, za ljevičare ovdje metaforički lanci označavaju koncept osobne odgovornosti, koji oni preziru. Iako ljevičari jako vole iskorištavati sve materijalne benefite koje im donosi kapitalizam, te inzistiraju na tome da su im ih drugi ljudi dužni omogućiti, oni nikada neće prihvatiti ideju da bi pojedinac trebao snositi posljedice svojih odluka, već bi za njih račun morali podmirivati uvijek oni uspješniji i uračunljiviji. O tome kakve podsticaje vezane uz ponašanje pojedinaca unutar društva stvara takav princip, ljevičari neće razmišljati, jer se religijske dogme jednostavno ne smiju preispitivati.

No, osobna odgovornost je jedan od stupova kapitalizma, a kapitalizam je temelj prosperiteta čovječanstva, čiji će daljnji globalni napredak ovisiti o sprječavanju afirmacije socijalističkih ideja.