Besplatnost državnih usluga

U prethodnom postu rečeno je nešto o tome kako tržišna ekonomija vodi ka sniženjima realnih cijena dobara i porastu životnog standarda stanovništva, pa će tako sada biti par riječi o sasvim obratnoj situaciji koja se događa kada se država krene baviti planiranjem ekonomije i subvencionati određene industrijske sektore ili pak izravno pružati određena dobra i usluge.

Ljevičari često za usluge koje građanima pruža državni aparat (monopolist legalnog iniciranja sile) vole govoriti kako su “besplatne”, ali stvarnost je potpuno obrnuta. Ne postoji besplatan ručak, a sve “besplatne” stvari koje dolaze od države plaćaju građani kroz više poreze, te im ostaje sve manji dio vlastite zarade kojeg smiju potrošati na stvari koje zaista žele i koje im trebaju. Osim toga, s teorijske strane je jasno i da, kada se državni birokrati koji nemaju odgovarajuće podsticaje za racionalnim trošenjem novca i učinkovitim upravljanjem resursima odluče igrati malo centralnog planiranja i ‘poticati’ određene ekonomske aktivnosti, doći će do napuhivanja različitih neodrživih “balona” u pojedinim sektorima gospodarstva, povećanja vojske uhljeba, formiranja novih interesnih skupina i velikog moralnog hazarda, što u pravilu vodi smanjenju kvalitete same usluge. Također, ako se nešto dijeli ‘šakom i kapom’ bez izravnog troška po korisnika, ali na teret trećih stranki, umjetno se stimulira potražnja za konkretnim dobrima, te raste njihov trošak za potrošače.

Na tragu toga je i zanimljiv novi paper profesora Greya Gordona i Aarona Hedlunda o uzrocima povećanja školarina na američkim koledžima u zadnjih nekoliko desetljeća. Između 1987. i 2010. godine, trošak školarina u SAD-u porastao je prosječno za oko 78%, dok autori reformama u državnom programu kreditiranja visokog obrazovanja pripisuju poskupljenje školarina za čak 106%, što više nego ‘kompenzira’ stvarno poskupljenje:

We measure how much changes in underlying costs, reforms to the Federal Student Loan Program (FSLP), and changes in the college earnings premium have caused tuition to increase. All these changes combined generate a 106% rise in net tuition between 1987 and 2010, which more than accounts for the 78% increase seen in the data.

Slično nešto, govori se i ovoj studiji ekonomista njujorškog Feda iz prošle godine:

We find that institutions more exposed to changes in the subsidized federal loan program increased their tuition disproportionately around these policy changes, with a sizable pass-through effect on tuition of about 65 percent.

Dakle, državne garancije studentskih zajmova na umjetan način povećavaju potražnju za njima, dok fakulteti imaju svaki podsticaj da povećavaju trošak upisnina, ali ne i da poboljšaju kvalitetu svojih programa, tj. prilagode ih trenutnim potrebama tržišta rada, što je možda i najveći problem s državnim petljanjem u školstvo i jedan od uzroka visoke strukturne nezaposlenosti u zemljama sa socijalističkim školskim sustavom (odličan novi post o toj temi imate na Renesansi). Inflacija diplomiranih filozofa i sociologa ipak neće potaknuti gospodarski razvoj, nego će samo srozati vrijednost diploma.

Istovremeno, ne treba čuditi da je od svih komponenata troškova školskog sustava, daleko najveće povećanje u trošku administracije.

Općenito govoreći, iz jedne ovakve sličice na kojoj se uspoređuje kretanje cijena u različitim sektorima ekonomije, zaista nije teško razlučiti koji od njih su pod snažnom kontrolom državnog aparata, a koji su u većoj mjeri prepušteni tržištu:

Costs-For-Americans

Zaključak: Želimo li što bolju kvalitetu proizvoda i usluga uz što niže cijene, treba nam što manje državnog intervencionizma u ekonomiji. Besplatne stvari su preskupe.

 

P.S. Tyler Cowen i Scott Sumner govore nešto o kolapsu brazilske socijalističke ekonomije.

Oglasi

6 comments

  1. “Besplatnost” državnih usluga je ponekada dobro izračunati metodom “prst u uho”. Tj. grubom matematičkom metodom. Doljnji izračun dakle sadrži greške ali je svejedno odličan za ilustrativno prikazati činjenično stanje stvari:

    Proračun RH (prihodi + deficit) = 120.000.000.000 kn (?)
    Broj zaposlenih = 1.500.000 (?)
    Broj onih koji produktivno rade (privatnici + državna služba) = 1.200.000 (?)

    Svaki onaj koji zaista nešto radi mora dakle izdvojiti u proračun oko 100.000 kn godišnje. Ili u grubo 1.100 EUR mjesečno.

    Kako od gore navedenih 1.200.000 produktivnih svega pola proizvodi direktno tržišno NAPLATIVU vrijednost, tada je broj onih koji realno pune proračun NOVCIMA svega oko 600.000. I svaki od njih mora (prosječno) namiriti državu sa 200.000 kn godišnje.

    Taj novac dakle mora “stvoriti” kako zna i umije. Naravno onaj koji zarađuje više u većem omjeru od onoga tko zarađuje manje. I ta cifra je razmjerni STAJAĆI TROŠAK.

    I sada se jasno vidi zašto nije moguće biti konkurentan. Čak i najmanji obrtnik koji zapošljava samoga sebe ima direktni godišnji trošak od 30.000 kn i to samo zato jer ima registriranu djelatnost. Pa makar pri tome ne zaradio niti jednu jedinu kunu….. Čim počne nešto zarađivati ti troškovi eksponencijalno rastu.

    Kome se to čini malo novaca, za usporedbu to je 12 mjesečnih neto plaća koju ima prodavačica u Konzumu…..

    A naravno ne smiješ ništa raditi bez registrirane djelatnosti. Hajde sada pogodite zašto? Zato jer je državi najlakše konstantno guliti onoga tko ima registriranu djelatnost. To je radila do sada i još više će raditi u budućnosti.

    Ustvari je najmanjima najteže jer kada se razbole ne dobivaju ništa, A DRŽAVU I DALJE MORAJU PLAĆATI. A kod korištenja državnih usluga su uvijek posljednji u redu. Tako stvari realno stoje.

    Stoga je otvaranje registrirane djelatnosti u ovoj državi jednako samoubojstvu. Naravno ako mislite poslovati po zakonu i poštovati sve propise.

    I onda se zapitajte pa zašto mnogi vrijedni i pametni mladi (ali i stariji) ljudi idu van umjesto da se ovdje SAMOZAPOSLE. Jer posla ustvari uvijek ima. I to dovoljno da bi se od njega moglo živjeti. Pa zar državi nije najbitnija dobrobit njenih građana i neka rade. Kakvi porezi i papirologija za obiteljsku firmu u kojoj rade članovi obitelji?

    “Naša” država nažalost očito ima neke drugačije prioritete. I TO OBIČNI LJUDI JAKO DOBRO ZNAJU I NE ZAVARAVAJU SE. Mogu političari pričati što god hoće, ali vuk je svima jako dobro pokazao svoju ćud. A čak niti krzno se više ne trudi mijenjati…..

    Toliko o tome od mene…..

    Sviđa mi se

    1. Pa da. Uvijek se na kraju stvar svodi na jedno te isto. Sustav je namjerno zakompliciran da bi se sakrila i/ili izvitoperila istina od “puka”. Jedino što ja neprekidno ponavljam je to da na ove obračune treba još dodati PDV i to i sa ulazne i sa izlazne strane.

      Mi olako pristajemo na tumačenja kako je PDV “neutralni porez”. Međutim kada su plaće u pitanju tada taj novac poslodavac mora zaraditi i naplatiti na zbirnu masu plaća, te ga u punom iznosu proslijediti državi. A onaj koji prima plaću mora državi dati još 1/4 plaće kada za tu plaću nešto kupi. Ustvari je riječ o običnoj prevari i duploj naplati poreza.

      Jedini način da stvari same po sebi budu kristalno jasne je isplata bruto plaće (+PDV) na ruke radnika. Tada bi sve bilo savršeno jasno. I baš zato se takvo što neće nikada dogoditi…..

      Sviđa mi se

  2. Na YouTube-u ima zanimljivo predavanje iz 1985. Bill Evers: How to convince a socialist to become a libertarian. Ispada da je “nas” socijalist 1985 bio najbolji kandidat za prelazak na libertarijanstvo.😃

    Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s