Gubljenje tla

Prije svega, trebalo bi se podsjetiti na Ljevičarsku Verziju Povijesti koja kaže kako je zapadni svijet između kraja Drugog svjetskog rata do otprilike 1970. godine bio u fazi tzv. “zlatnog doba kapitalizma” kada su kapitalističke zemlje proživljavale zavidan gospodarski rast uz vrlo malu nejednakost zahvaljujući velikoj ulozi države u ekonomiji, intervencionizmu, visokim porezima na bogatstvo i redistribuciji dohotka, socijalnim programima i vrlo strogim regulacijama korporacija i banaka. Nakon toga, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, dolazi do promjene paradigme i umjereni “kapitalizam s ljudskim licem” gubi borbu protiv slobodnog tržišta i svijet se okreće prema dereguliranom neoliberalnom kapitalizmu, države se prestaju miješati u gospodarstvo, dolazi do ukidanja socijalnih programa i redistribucije, te do ogromne deregulacije i liberalizacije ekonomije, privatizacije državnih poduzeća, a mase potlačenih su prepuštene na milost i nemilost diktaturi kapitala. Kao najveće krivce za taj zaokret, ljevičari običavaju prozivati Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Tu verziju povijesti iznosi i drug Piketty u svojoj knjizi, ali i mnogi drugi.

Tako, na primjer, lingvist i ljevičarski aktivist M. K. s državnog filozofskog fakulteta izjavljuje:

Neoliberalizam se kao dominantna doktrina u svjetskoj politici javlja u kriznim 1970-ima, nakon što završava tzv. “zlatno doba kapitalizma” (od 1945. do početka 1970-ih), tj. “doba kejnzijanskog kompromisa”, obilježeno, među ostalim, izrazitim državnim intervencionizmom u ekonomiji, većim udjelom javnog sektora u ekonomiji, brigom oko pune zaposlenosti itd.

(…)

Neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju među ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje “poduzetničke klime”, lakšeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carina itd.), privatizacija (pretvorba državnoga u privatno vlasništvo, po načelu da je privatno vlasništvo uvijek uspješnije i bolje nego društveno), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale – školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu i sl.), smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate; veća „fleksibilnost” radne snage što zapravo znači lakše otpuštanje radnika, povećanje rada na određeno i sl.) itd.

Naravno, kao i uvijek, stvarnost je suprotna Ljevičarskoj Verziji Povijesti. Od pedesetih i šezdesetih godina udio države u ekonomiji se povećao drastično, javna potrošnja i javni dug su povećani zbog rastuće državne rastrošnosti, regulacije poslovanja su drastično postrožene, socijalni programi su drastično prošireni, porezno opterećenje je u pravilu više, itd. Dakle, sve obrnuto od ljevičarske priče. No, na to smo navikli.

Primjerice, na donjoj tablici možemo samo pogledati kretanje udjela državne potrošnje u BDP-u “zapadnih” zemalja:

stat

Izvor podataka od 1950. do 1995. godine je ovaj rad profesora T. Cusacka i S. Fuchs, u kojem se i dokazuje da je najveći uzrok sve rastućem prisustvu države u ekonomiji upravo ekspanzija državnih socijalnih programa, tzv. welfare state, dok su podaci za 2014. godinu od Heritage Foundation (dostupni ovdje).

Kao što vidimo, razina državne potrošnje u razvijenim zemljama je 1950. i 1960. bila drastično manja nego danas (otprilike upola manja nego danas), 1970. godine je iznosila još uvijek malo manje od trećine BDP-a, da bi do 1995. godine dosegla gotovo polovicu. Izgleda upravo suprotno ljevičarskoj predaji. Primjetite da bi se trend povećanja i nastavio do 2014., da Skandinavci nisu malo došli k sebi nakon perioda krize devedesetih.

Pogledajmo onda što je sa socijalnim transferima i njihovim udjelom u nacionalnom dohotku (izvor):

redistribution-historical-data

Ako je ovo što danas imamo “neoliberalni kapitalizam”, kada je državna potrošnja pola BDP-a, svaki mogući segment ekonomije izreguliran, a ljudi s prosječnim primanjima daju kroz poreze bar pola zarađenog novca državi, kako onda nazvati onaj period iz pedesetih i šezdesetih godina, kada je državna potrošnja bila upola manja, a redistribucija dohotka kao udio u nacionalnom dohotku značajno manja u svakoj razvijenoj zemlji? Ultra-turbo-super-neoliberalni kapitalizam? Ali, zar nismo rekli za to da je bilo “zlatno doba” kapitalizma s ljudskim licem kad smo svjedočili najvišim stopama rasta i punoj zaposlenosti, itd.? Ah, teško je sve to pratiti.

Nego, da napokon dođem do onoga što želim ovdje reći, a to je nešto učincima i posljedicama tih socijalnih politika. U svojoj poznatoj knjizi Losing Ground: American Social Policy 1950-1980, američki politolog Charles Murray analizirao je rezultate niza socijalnih programa započetih sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom za vrijeme vladavine socijalno osviještenog predsjednika Lyndona B. Johnsona, poznatijih kao War on Poverty.

Na donjem grafikonu možete iščitati kretanje državnog trošenja na razne socijalne programe u SAD-u u zadnjih osamdesetak godina (očit je drastičan rast od sredine/kraja šezdesetih do danas). Izvor grafikona je ovaj rad profesora Rectora.

welf

Kretanje indeksa ovisnosti o državi u SAD u posljednjih pola stoljeća:

indexofdependenceongovernment2013chart3400

Gledamo li samo državnu potrošnju na welfare i zdravstveno osiguranje za “siromašne” u realnim terminima:

welh

A kao udio u ukupnoj federalnoj potrošnji:

SRindexofdependenceongovernment2013chart2400

Uglavnom, u svojoj knjizi dr. Murray navodi kako se između 1950. i 1980. godine iznos državnog trošenja na socijalnu pomoć povećao 27 puta, na državno školstvo 24 puta, na public assistance programe 13 puta, na državno zdravstvo i zdravstveno osiguranje 6 puta, a na stanovanje čak 129 puta, sve u realnim terminima. A vidimo još po grafikonu da su se ti iznosi još drastično povećali od 1980. do 2000. godine. Recimo, između 1998. i 2013., federalni izdaci za socijalne programe povećali su se za 83% u realnim terminima.

Dakle, socijalno osviješteni demokrat Lyndon B. Johnson odlučno je pokrenuo sredinom 1960-ih niz socijalnih programa čiji je navodni cilj bio eliminacija siromaštva u zemlji, smanjenje dohodovnog gap-a između bogatih i siromašnih, povećanje sigurnosti među najsiromašnijim slojevima, omogućavanje besplatnog školstva i zdravstva i slične stvari za koje ljevičari govore da se zalažu. Ono što je još možda bio jedan od prikrivenih ciljeva je i navodna izjava progresivnog predsjednika L. B. Johnsona:

I’ll have them n*ggers voting Democratic for the next two hundred years!

Uglavnom, bilo kako bilo, War on Poverty koštao je američke porezne obveznike više od 20 bilijuna dolara, više nego svi ratovi od Američke Revolucije zajedno, i kakvi su bili rezultati?

Number_in_Poverty_and_Poverty_Rate_1959_to_2011._United_States.
Ovaj grafikon s Wikipedije pokazuje da se broj službeno “siromašnih” povećao od 1960-ih godina na ovamo, a ako gledamo stopu siromaštva, ona je ostala praktički jednaka od 1965., iako je prije toga bila u opadanju. Hm, usporedimo to s trošenjem:

poverty-chart
Zanimljivo. Po ovome izgleda da je stopa siromaštva od kraja Drugog svjetskog rata bila u značajnom padu da bi, s početkom povećanja socijalnih programa počela stagnirati i nije značajnije padala do danas. Iznos državne potrošnje na welfare je sve više i više rastao kako su godine prolazile, ali stopa siromaštva nije nešto značajna padala.

Dobro, reći će se da stopa siromaštva ne može biti dobar pokazatelj, “siromaštvo” nije moguće egzaktno definirati, pa ga ne možemo zapravo ni točno mjeriti, već se definicijama može lako manipulirati i one nam ne govore ništa o stvarnom stanju ljudi koji se tu ubrajaju. Sve to stoji i slažem se s time. Jasno je kako danas “siromašni” u SAD žive puno boljim standardom života nego prije pedeset godina (iako danas puno veći udio ljudi prima neki oblik socijalnih benefita od države). Ogromna većina “siromašnih” Amerikanaca posjeduje računalo, pametni telefon, televiziju, klima uređaj, mikrovalnu pećnicu, pristup internetu, itd. i bogatiji su od skoro 90% svjetskog stanovništva. No, kako god da bilo i kako god da definiramo “siromaštvo”, ta stopa “siromaštva” se nekako mjeri i izgleda da stagnira od početka rata protiv siromaštva, iako je konstantno opadala u prethodnim godinama.

Međutim, dr. Murray je u svom radu proširio analizu i istražio rezultate malo dublje. S obzirom da su, iz određenih razloga, u to vrijeme dobar dio siromašne populacije činili crnci (svakako natproporcionalno), a najveći dio bogatije populacije su bili bijelci (iako je bilo i bogatih crnaca i siromašnih bijelaca, na agregatnim statistikama se to dvoje otprilike neutralizira), iskrostio je odvojene statistike za bijelce i crnce, te po različitim egzaktnijim indikatorima pogledao koliko se situacija promijenila. Murray je za svoju analizu prvo ispitao dva različita trenda kretanja za svaki indikator koji će analizirati.

Prvi trend je između 1954. do 1961. (razdoblje predsjednika Eisenhowera nakon Korejskog rata), a drugi između 1961. i 1965. (razdoblje predsjednika Kennedyja i početak Johnsonovog predsjedništva, te početak Rata protiv siromaštva). Koji god od ta dva trenda pokaže bolji rezultat (češće će to biti ovaj prvi) označit će se kao “optimističan”, a onaj koji pokaže lošiji rezultat, označit će se kao “pesimističan”. Iz ta dva trenda će se ekstrapolirati rezultati do 1980. godine, čime ćemo dobiti neki raspon unutar kojega bismo mogli očekivati rezultate da nije bilo nikakvih državnih intervencija i socijalnih programa. Međutim, s obzirom da se došlo u međuvremenu do ogromnih intervencija i značajnog porasta u državnim socijalnim davanjima, trebali bismo očekivati rezultate znatno bolje o očekivanih “optimističnih”, zar ne?

Pa pogledajmo:

labor
Omjer nezaposlenosti crnaca i bijelaca od 20 do 24 godine, 1980. je bio znatno lošiji nego u “pesimističnom” trendu (1961.-1965.), a stopa participacije u radnoj snazi također znatno lošija nego očekivana po “pesimističnom” trendu. Što se tiče obiteljskog života:

family
Vidimo osjetno razočaranje i pad postotka crnačkih obitelji s dva roditelja. Do danas je taj postotak pao na oko 33%. Hm, može li to imati ikakve veze sa državnim poticajima na samohrano majčinstvo?

illeg
Stopa crnaca rođenih izvan brakova također je puno brže porasla nego što bi se očekivalo po pesimističnijem trendu (1961.-1965.). Do 2013. ta je brojka porasla do iznimno visokih 72%, znači da se radi o kontinuiranom trendu, a ne nekom kratkoročnom fenomenu.

OK, nisu baš sve stvari bile toliko gore:

rat
Ovo je omjer nezaposlenih za muškarce od 45-54 godine, koji je, istina, lošiji od trenda s početka šezdesetih, usprkos brojnim državnim programima, ali ipak nešto bolji od trenda s kraja pedesetih. Inače, što se tiče jaza u nezaposlenosti između crnaca i bijelaca kroz povijest, to izgleda vrlo zanimljivo (izvor):

bw3
Izgleda da od vremena Rekonstrukcije do iza Drugog svjetskog rata navedenog jaza praktički nije bilo. Prema tome, navođenje nekakvog rasizma kao uzrok jazu u nezaposlenosti danas je apsurdno. Uostalom, već pola stoljeća je u SAD-u na snazi institucionalizirana rasna diskriminacija prema bijelcima.

Thomas Sowell čak ovdje navodi da je zadnja godina kada je stopa nezaposlenosti među crncima bila niža od stope nezaposlenosti među bijelcima bila 1930., što je tri godine prije uvođenja prvih zakona o minimalnoj plaći u SAD (naravno, Roosevelt ga je potpisao). Što se toga tiče, imamo još ovdje grafikon koji pokazuje za koliko postotnih poena stopa zaposlenosti kod bijelaca nadilazi stopu zaposlenosti kod crnaca:

bw1
Primjetite kako je jaz veći što se radi o mlađim ljudima, što je i logično, jer upravo njima najviše štete zakoni o minimalnoj plaći koji im onemogućavaju da rade i da stječu neka iskustva, znanja i vještine kako bi kasnije mogli napredovati i nešto pristojno raditi u životu, umjesto da se bave džeparenjem. S tim u skladu je i ovaj graf:

btur
Imajte na umu inflaciju kod gornjeg grafikona. Povećanje minimalne plaće uzrokovalo bi porast nezaposlenosti, ali nakon nekog vremena dođe do pada vrijednosti dolara, pa se iznos minimalne plaće efektivno smanji i dođe ponovo do povećanja zaposlenosti, ali samo do novog povećanja nominalne minimalne plaće. Ako pogledamo usporedno nezaposlenost među tinejdžerima općenito i realne razine minimalne plaće:

bw2 2013.02-Min-Wage

Uglavnom, što hoću reći ovim svime, jest da su ljevičarske politike naštetile najviše upravo onima kojima su (navodno) trebale pomoći. S jedne strane, socijalni programi stvaraju socijalne ovisnike, potiču ljude da ne rade, da se ponašaju neodgovorno, da ne ulažu dovoljno u sebe i da očekuju od drugih da će riješiti njihove probleme. Plaćanje žena da rađaju više djece izvan braka dovodi do više vanbračne djece, a kod djece odrasle bez jednog roditelja u kući, znatno je veća vjerojatnost da neće baš ispasti najuzorniji građani i da će školu ranije zamijeniti ulicom. To se sve plaća putem oporezivanja produktivnog dijela stanovništva, što smanjuje poticaj za radom, poduzetništvom, kreativnošću, ima negativan učinak na motivaciju pojedinaca i povećava vremensku preferenciju. S druge strane, zakoni o minimalnoj plaći štete najviše baš najsiromašnijima, onemogućavaju im da nađu posao, da steknu neke radne navike i da nešto nauče.

Dr. Walter Williams ide čak tako daleko i kaže:

The welfare state has done to black Americans what slavery couldn’t do, what Jim Crow couldn’t do, what the harshest racism couldn’t do… And that is to destroy the black family.

Ali, hej, bar se onaj jedan od Johnsonovih skrivenih ciljeva ispunio:

barkley Pazite, nije uopće sporno da se životni standard ljudi značajno povećao zadnjih desetljeća (svih, pa tako i onih siromašnijih), ali nije se povećao zbog širenja raznih socijalnih politika i povećanja državnog intervencionizma, već usprkos tome. U onolikoj mjeri u kojoj se tržištu dozvoli da “diše”, u toj mjeri će se i ekonomija moći razvijati i napredovati. Što je veći teret i što je tržište prigušenije, to će i teže polučiti poželjne ishode. Da su zapadne zemlje imale slobodnije tržište i manje uplitanja države u društvene odnose, rezultati bi bili puno bolji.

Ako ne vjerujete dr. Murrayu i meni, preporučam da poslušate čovjeka koji sigurno zna puno bolje od nas svih:

Imajte na umu da to ništa ne implicira da su ljudi koji primaju socijalne benefite od države inherentno lijeni ili glupi. Naprotiv! Oni se samo ponašaju racionalno i koriste ono što im je ponuđeno, djeluju u skladu s podsticajima. Poticanje nerada i nezaposlenosti vodi do više nerada i nezaposlenosti. Kažnjavanje odgovornosti vodi ka manje odgovornosti, itd. To su fundamentalni zakoni ekonomije.

Ali, jednostavno, tako je uvijek s ljevičarskim politikama. Ljevičari možda nekad i žele nekome pomoći, ali, nažalost, uporno odbijaju prihvatiti mogućnost neželjenih posljedica njihovih politika.

Ako stvarno želimo iskorijeniti siromaštvo, onda se mora shvatiti da je upravo najbolji lijek za siromaštvo – posao. Umjesto davanja “ribe” ljudima, treba im omogućiti da nauče sami loviti “ribu”.

give-him-someone-elses-fish-and-hell-vote-for-you-300x300

Oglasi

14 comments

  1. Mozda je vazan faktor da su socijalisti uvjek jako “emocionalni” kad su u pitanju novac i ekonomija i te snazne emocije im ne dozvoljavaju da vide cinjenice. Kako inace objasniti da oni ne vide ocito. Pretpostavljam da socijalizam nije direktno povezan sa individualcima nize inteligencije.

    Sviđa mi se

  2. Mislim ljudi, hajde da se prestanemo zavaravati. Tzv. socijalizam, ili ništa drugo nego “umiveni” komunizam uvijek ima iste prepoznatljive parametre djelovanja:

    – Vodeću nedodirljivu “elitu” (partiju)
    – Političke zelote (komesare)
    – Prepoznatljivu političku doktrinu
    – Nasilno otimanje i preusmjeravanje resursa u ruke partije i komesara
    – Jaku (nasilnu) državu
    – “Zakone” koji se donose mimo stvarne želje i potrebe naroda
    – “Pravosudni” i represivni sustav koji provodi takve “zakone”

    U čemu je razlika između današnjeg “umivenog” “demokratskog” socijalizma i brutalnog komunizma?

    – Nema otvorenih “gulaga” (za sada), tj umjesto toga imamo tzv. “prison planet”
    – Partije se formalno “takmiče” za vlast, a ustvari je 90% stvari već unaprijed dogovoreno
    – Smije se govoriti protiv vlasti do neke mjere. Preko toga, ili kada te netko počne za ozbiljno shvaćati ćeš biti brutalno eliminiran (fizički ili na drugi način). Naravno pod uvijetom da ono što govoriš predstavlja STVARNU a ne kozmetičku promjenu. Rečeno na drugi način, politički se smiješ angažirati i nuditi kozmetičke promjene, u suprotnom ćeš biti optužen za cijeli spektar zločina (od zločina mržnje do ne plaćanja poreza ili nečega što je danas popularan zločin)
    – Možeš odabrati hoćeš li se pridružiti “kliki” i živjeti od ukradenog novca (porez) ili ćeš odabrati biti u drugoj skupini koja ustvari radi i služi za prvu (neka moderna verzija roba)

    U čemu je razlika između takve “demokracije” i brutalne diktature. Razlika je u – neefikasnosti sustava. To što umjesto jednog izvršioca imamo 3 je ustvari odlično (osim za one iz druge grupe koji plaćaju poreze) jer provedba suludih zakona ne ide onako brzo i brutalno kao što bi išla da istu provodi jedan politički komesar. Ustvari “demokracija” ima vremenski “osigurač” koji usporava cijeli sustav.

    Za vrijeme Staljina Sovjetski savez je ustvari bio vrlo efikasni stroj (ne toliko efikasan kao kapitalistička USA), ali ipak dovoljno efikasan da pobijedi drugi efikasni stroj – Hitlerov, doduše uz žrtve na frontu 10:1, sve do 3:1 na kraju rata…… Ali ipak bez te efikasnosti čiji dio je bila i armija od 30 miliona robova u gulazima, nema nikakve šanse da bi Sovjetski savez uspio pobijediti u ratu…..

    Ali nakon Staljinove smrti, počela je nagla “demokratizacija” sustava. Nije sustav postao puno demokratičniji nego prije (zakoni su ostali identični), samo je postao puno – neodgovorniji. I takav je i ostao sve do raspada….

    Problem je u tome što i današnji “demokratski” sustavi prirodno teže svom vlastitom urušavanju radi te iste ne-efikasnosti. Ali svi ti sustavi imaju zajedničko – svemoćnu državu.

    Jednom kada do urušavanja sustava dođe, opet će se nuditi neka druga svemoćna država koja će “spasiti” stvar.

    Umjesto da država bude realan balans moći između slobodnih pojedinaca sa jedne strane i mutiranih mastodontskih korporacija sa druge strane, ista se udružila sa korporacijama protiv vlastitog naroda. U komunizmu država asimilira te korporacije u sebe, ali opet je sa druge strane u ulozi vječnog neprijatelja – vlastiti narod.

    Bez te suštinske promjene uloge i “prava” države – nema niti slobode niti dugoročne održivosti normalnoga društva. Uzalud sve “dobre namjere”.

    Samo će se balansirati između neefikasne i neodržive “demokracije” u sredini i fašizma i komunizma sa “desne” i “lijeve” strane.

    Ustvari uvijek imamo na izbor samo TRI varijante socijalizma: “crni”, “crveni” i “zeleni”. Pa kako tko više voli.

    To je ono što je bitno prepoznati.

    Sviđa mi se

  3. što je logičnije od ideje da ako se daje novac siromašnijima, oni će biti manje siromašni?
    tržište i kapitalizam su kontraintuitivni i zato nemaju šanse na zemlji.

    “..neće baš ispasti najuzorniji građani i da će školu ranije zamijeniti ulicom.”

    kužim poantu rečenice, ali moram naglasiti da je obavezna škola kao minimalna plaća, čuva ljude od rada i iskustva.

    Sviđa mi se

  4. Crni, crveni i zeleni je dobar opis trenutnog stanja. Mozda je greska u borbi za slobodu individualca kao pocetnu tocku izabrati trenutni sistem i s te tocke krenuti na put ka slobodi. Computer: 0 zero must equal 100 percent. Good luck! Qohen Leth: Nothing adds up. Joby: No, no, you got it all backwards Cohen. Everything adds up to nothing, thats the point.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s