Zašto volimo Švicarsku?

Svatko ima svoje razloge zašto voli ili ne voli Švicarsku, ali evo nekih zbog kojih bi trebala biti draga ljubiteljima slobode, barem u usporedbi s većinom ostalih država (zbog istih razloga za ljevičare bi trebala biti tema koju je najbolje izbjegavati).

Švicarska je ekonomski uvjerljivo najslobodnija (“najneoliberalnija”) zemlja u Europi, te je zbog toga više-manje najbogatija. Po BDP-u po stanovniku usklađenom za kupovnu moć, ispred Švicarske su od europskih zemalja samo Luksemburg, Lihtenštajn i naftom bogata Norveška.

Iako su zakoni o radu u Švicarskoj prilično fleksibilni, ne postoji zakonski propisana minimalna plaća, a politička moć sindikatlija minorna, stopa nezaposlenosti je praktički najniža u Europi (trenutno oko 3,5%, dok u niti jednoj članici EU nije ispod 4%, a prosjek EU je oko 9%), a prosječne neto plaće su gotovo najviše (više su samo u libertarijansko-reakcionarnom Lihtenštajnu) i iznose preko 4 tisuće eura mjesečno, dok gotovo nigdje u EU ne prelaze 3 tisuće.

Državna potrošnja zauzima oko 33% BDP-a Švicarske, što objektivno jest previše iz liberalne perspektive, ali je značajno niže u odnosu na današnje standarde u razvijenim zemljama, pogotovo kada se uzme u obzir razina ukupnog nacionalnog dohotka i činjenica da si bogatije zemlje mogu lakše priuštiti rasipanje resursa na državni sektor. Primjerice, iako Švicarska ima drastično viši dohodak po stanovniku od svih članica EU, udio državne potrošnje u ekonomiji joj je niži u odnosu na sve članice EU (najmanju državnu potrošnju u EU imaju Irska i Litva, oko 35%, dok je na razini cijele EU oko 48%).

Iako je, dakle, razina državne potrošnje relativno niska, a u zadnjih 10 godina državni proračun je samo dva puta završio u deficitu (i to 0,1% i 0,2% BDP-a), Švicarci se nisu suočili s devastirajućim “padom agregatne potražnje”, već vidimo da konstantno imaju najnižu nezaposlenost na kontinentu, a iz recesije su se izvukli brže i snažnije od većine ostalih europskih zemalja.

Standardna stopa PDV-a u Švicarskoj iznosi 8%, dok se za neke proizvode primjenjuje niža međustopa od 2,5%, što je izrazito nisko u odnosu na većinu razvijenih zemalja (od članica EU, najnižu temeljnu stopu PDV-a ima Luksemburg – 17%). Također, Švicarska ima za današnje standarde i niske stope poreza na dohodak (premda je oporezivanje progresivno, najviša stopa za najveće dohotke na federalnoj razini je 11,5%), dok se kapitalna dobit i nasljedstvo ne oporezuju (dobit poduzeća nažalost da, ali također u pravilu blaže nego u većini usporedivih zemalja).

Unatoč tome, relativni manjak reketarenja stanovništva nije doveo do velikog javnog duga, naprotiv. Javni dug Švicarske iznosi oko 34% BDP-a, što je niže od većine članica EU (manji teret duga u EU trenutno imaju samo Estonija, Luksemburg i Bugarska), a prinosi na švicarske desetogodišnje obveznice su čak negativni.

Švicarska ekonomija već nekoliko godina prolazi i kroz razdoblje općeg pada potrošačkih cijena, ali koje nije rezultiralo svim užasima koje predviđaju trash-keynesijanski teoretičari deflacijske spirale smrti, već Švicarska i dalje ostvaruje gospodarski rast, a nezaposlenost je otprilike oko tzv. prirodne stope.

Nadalje, švicarski zakoni o civilnom posjedovanju oružja su među najliberalnijima, a švicarsko građanstvo među najnaoružanijima na svijetu, gledajući količinu vatrenog oružja u posjedu građana po stanovniku. Ipak, Švicarska redovito ima jednu od najnižih stopa ubojstava u svijetu (dvostruko niža od one u Hrvatskoj), te je jedna od najsigurnijih zemalja svijeta.

Švicarska je i jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojoj je sustav zdravstvenog osiguranja u potpunosti privatiziran i za divno čudo, sirotinja ne umire po ulicama Züricha i Basela, već švicarski građani imaju najvišu očekivanu životnu dob na svijetu (oko 83 godine), a tamošnje privatne bolnice i specijalističke klinike su među najreputabilnijima.

Švicarska je, ukratko, veliki trn u oku svim ortodoksnim ljevičarima, rezime mnogo toga što oni preziru i protiv čega se grčevito bore, ali koji ruši neke neke od temeljnih stupova ljevičarske ideologije, jer pokazuje kako stvarnost funkcionira dijametralno suprotno njihovim uvjerenjima i zato je ljevičarima zgodnije jednostavno ignorirati da taj komad Europe uopće postoji. Mislim da im je tu švicarska tradicija referendumskog odlučivanja samo dodatna sol na ranu, s obzirom da su narodni plenumi i “direktna demokracija” u zadnje vrijeme sve popularnija poštapalica ljevičarskih demagoga.

Vjerujem da bi velika većina hrvatskih građana, pa i oni najrigorozniji ljevičari, htjela da i u Hrvatskoj možemo uživati životni standard sličniji švicarskom, međutim, većina njih ima problema s razumijevanjem činjenice da, želimo li postati više kao Švicarska, onda ćemo se morati i ponašati više kao Švicarska, a manje kao Venezuela. Domaći socijalisti smatraju da se oponašanjem Venezuele može postati sličniji Švicarskoj, ali nažalost, oponašanje Venezuele može nas učiniti samo sličnijima Venezueli.