Dobra deflacija u Alpama

Brian Blackstone ima novi zanimljiv tekst o deflaciji za Wall Street Journal. Između ostalog piše:

It’s as close to an economic consensus as you can get: Deflation is bad for an economy, and central bankers should avoid it at all costs.

Then there’s Switzerland, whose steady growth and rock-bottom unemployment is chipping away at that wisdom.

At a time of lively global debate about low inflation and its ill effects, tiny Switzerland—with an economy 4% the size of the U.S.—offers a fascinating counterpoint, with some even pointing to what they call “good deflation.”

Autor je u pravu kada kaže kako se danas u mainstream ekonomiji na deflaciju (pad opće razine cijena) gleda kao na vrlo štetnu i nepoželjnu pojavu, a takvo je otprilike i razmišljanje većine centralnih bankara. Međutim, kao što vidimo, u Švicarskoj indeks potrošačkih cijena pada već nekoliko godina zaredom, a stopa nezaposlenosti u međuvremenu nije prebacila 3,5%, te su ujedno zemlja s najnižom stopom nezaposlenosti u Europi (zanemarimo li Monako i Lihtenštajn).

switzerland-inflation-cpi

Stopa inflacije u Švicarskoj

 

switzerland-unemployment-rate

Nezaposlenost u Švicarskoj

Osim što je inflacija u Švicarskoj zadnje tri godine ispod 0%, trebalo bi još spomenuti kako Švicarci nemaju zakonski propisanu minimalnu plaću (dok je prosječna neto plaća otprilike najviša na svijetu), razina državne potrošnje je gotovo najniža u cijeloj Europi, prema Heritageovom indeksu su ekonomski najslobodnija europska zemlja, vlast je vrlo decentralizirana, a porezi su za današnje standarde iznimno niski.

Čini se da Švicarci zadavaju ozbiljne probleme ljevičarskim ekonomskim teoretičarima. Još kada se tome doda da su jedna od najnaoružanijih nacija na svijetu, dok istovremeno imaju jednu od najnižih stopa ubojstava… huh, za ljevičare stvarno nije nikako dobro da Švicarska postoji.

Usput, ako već niste, svakako pročitajte briljantan Caplanov demanti ljevičarske verzije ekonomike rada.

Uglavnom, lijepo je vidjeti da se i po više mainstream portalima nađe i ovakvih članaka po kojima se vidi da deflacija ne mora biti bauk. Deflacija je u ovom slučaju posljedica rasta produktivnosti faktora proizvodnje u gospodarstvu, proizvodi se više uz isti trošak, a potrošači si mogu priuštiti više dobara za jednaki nominalni iznos. Gospodarski rast je sam po sebi deflacionaran i ako je pad opće razine cijena posljedica pozitivnih šokova produktivnosti, takvu deflaciju bi trebalo pozdraviti. Velika većina zapadnih ekonomija prolazila je tijekom 19. stoljeća i prve polovice 20.-og stoljeća kroz razdoblje gotovo stalne deflacije. I eto, nekako su preživjeli.

caseyimage

Kretanje razine cijena u SAD-u (izvor)

Iako, moguće jest u nekim situacijama da deflacija bude prilično loša i opasna pojava, ako do pada razine cijena dođe zbog trenutačnog viška potražnje za novcem. U tom slučaju može doći i do značajnih realnih gubitaka u blagostanju i rasta nezaposlenosti dok se ne formira nova ravnoteža na nižoj razini cijena. Najbolji primjer bi vjerojatno bilo razdoblje Velike Depresije, iako su tu situaciju dodatno pogoršale brojne intervencionističke politike (drastično povećanje carina i poreza, zamrzavanje plaća, ogromno povećanje državne potrošnje i javnih radova, nesigurnost režima, uvođenje minimalne plaće, subvencije i uništavanje zaliha, itd.).

Autor u tekstu još kao problem navodi nemogućnost pravodobnog razlikovanja “dobre” i “loše” deflacije, ali mislim da to uopće nije slučaj, tj. ne bi trebao biti kada bi se centralne banke usredotočile na razine nominalne potrošnje, a ne na stope inflacije. Naravno, optimalno rješenje za čovječanstvo bilo bi ukidanje centralnog bankarstva.

Kao što i George Selgin, jedan od najistaknutijih živućih zagovornika slobodnog bankarstva, govori u svom osvrtu na ovaj članak:

Toward the end of his article Mr. Blackstone asks, quite appropriately, “So why aren’t central banks embracing the Swiss example?”  “Analysts note,” he writes in answering the question, “that it’s difficult to distinguish between good and bad deflation until it’s too late.”  However, that answer simply won’t do, because distinguishing between good and bad deflation is as simple as noting whether or not nominal spending (NGDP or domestic final demand or their equivalents) are growing at healthy rates.

Finally, Mr. Blackstone reports that it may not be easy for the Swiss to keep up their regimen of good deflation, and particularly so if the ECB further eases its own policy.  I hope he’s wrong, or at least that the Swiss manage to keep their experiment going long enough to erase any lingering doubts concerning both the practical possibility of benign deflation, and its merits as a monetary policy objective.

Selginovu odličnu knjižicu u kojoj lobira za usvajanje norme produktivnosti i dopuštanje blage benigne deflacije (u vremenima rastuće produktivnosti) možete pogledati ovdje.

 

Oglasi

40 comments

  1. “Usput, ako već niste, svakako pročitajte briljantan Caplanov demanti ljevičarske verzije ekonomike rada.”

    The first sentence is needlessly philosophical.

    Svaki tekst koji ovako pocinje, vrijedi citanja 🙂
    Hvala za link, ovo je bilo izvrsno stivo. Iz ovog clanka se moze izvuci gomila, ali bas gomila, genijalnih citata. Prvu recenicu sam vec citirao, pa mogu i drugu:

    If I pay you $100 an hour to hop on one foot, is that “equal”? Is it “fair”?

    ha ha ha, koji kralj. Nokaut u prvoj rundi !

    Sviđa mi se

  2. Imigracija ne narusava nikakva libertarijanska nacela. A ako smatras da narusava onda treba biti skroz zabranjena isto kao ubojstvo, pljacka ili silovanje.

    Sviđa mi se

    1. Pitanje je valjda kakva, kolika, i čija imigracija. Ili više ne vrijedi quality > quantity??

      Potpuno slobodna imigracija neminovno narušava sva ostala načela, a na kraju i ono libertarijansko. To je jasno svakome sa minimumom životnog iskustva.

      Kontrolirana (selektivna) imigracija vjerojatno pomaže libertarijanskim načelima, stoga je nema smisla zabranjivati.

      A vjerovao ti ili ne postoje i druga načela, ne manje vrijedna od libertarijanskih…..

      Sviđa mi se

      1. To je tako kada je greška u pitanju (premisi), tada nema ispravnog odgovora. Nego se u domeni (evidentno sjebanog) konteksta pokušava balansirati između principa, pragmatizma, oportunizma, itd.

        Kada bi se radilo o vlasništvu (privatnom, a jer smo već zaključili da je javno oksimoron), ne bi bilo ni ovog pitanja, a kada bi ga i bilo, ne bi u istom bilo greške i svatko (vlasnik) bi ga postavljao i odgovarao sam sebi.

        Ne 5 muha jednim udarcem, SVE muhe jednim udarcem se rješavaju privatizacijom.

        Sviđa mi se

        1. Ne bas. Javno nije nicije. Ne postoje samo dva oblika vlasnistva (kako najcesce implicitno pretpostavljaju libertarijanci) — pojedincevo i nicije. Postoji ih citav niz: pojedincevo -> obiteljsko -> korporativno -> zajednicko -> javno -> drzavno -> nicije. Drugim rijecima, kada bi na Mars sletjeli libertarijanci, i poceli iz nicijeg stvarati privatno vlasnistvo, opet bi zavrsili ne samo sa pojedincevim vlasnistvom nego i sa raznim oblicima suvlasnistva. A suvlasnistvo znaci suodlucivanje. A suodlucivanje je PROBLEM. Suodlucivanje je tesko i ne postoji elegantno rjesenje koje bi osiguralo da su pri suodlucivanju sve strane uvijek jednako zadovoljne. Libertarijanska ideja da, kada bi samo sve bilo privatno, sve bi bilo lako, daleko je od istine.

          Sviđa mi se

          1. Gore sam spomenuo Mars zato jer ovdje govorimo o vlasnistvu nad zemljom. (Su)vlasnistvo nad zemljom je bitno drukcije od suvlasnistva u Coca Cola corporation. I korporacije imaju problem odlucivanja i suodlucivanja. Medjutim, ako ti se ne svidjaju odluke korporacije, lako prodas svoje dionice. Ali ako si suvlasnik, recimo, ceste koja vodi do tvoje parcele gdje zivis godinama, i ako si u sporu sa drugim suvlasnicima oko upotrebe ceste, onda je to sasvim druga prica. Ne mozes samo tako dici sidro.

            Sviđa mi se

              1. Sve je stvar semantike (znacenja), o cemu uopce mozemo raspravljati nego o znacenju… ali treba razlikovati skretanje u semanticke zavrzlame da bi se problem zamaglilo od pokusaja da se problem razbistri (a to je uvijek ono sto ja radim).

                To sa 10 000 vlasnika upravo i jest moja poanta. Koji to problem koji ta cesta ima danas jer je javna bi bio rijesen time sto bi postala privatno vlasnistvo 10 000 vlasnika?

                Sviđa mi se

                  1. Naravno da bih podrzao ukidanje ili privatizaciju HAC-a, tu bismo sigurno dobili na efikasnosti. Ali rasprava je krenula od pitanja pristupa (migracija). To jesu li hrvatske ceste (ili hrvatske granice) drzavno vlasnistvo nas 4 milijuna ili privatno vlasnistvo nas 4 milijuna, ne mijenja puno sto se tice problema kolektivnog odlucivanja, koji i dalje postoji. Sto ako dva i pol milijuna zeli otvoriti granice a milijun ne zeli? I ne, za razliku od dionicara Coca Cole, ovaj milijun, ako bude preglasan, ne moze jednostavno prodati dionice i kupiti druge.

                    Doduse, mozda ne bi bilo lose preimenovati “drzavno” u “privatno vlasnistvo nas 4 milijuna”. Sam naziv, iako ne bi rijesio sve probleme, implicira neke stvari. Iako Libertarijanci imaju problem sa shvacanjem koncepta zajednickog vlasnistva nad zemljom, i suodlucivanja, ljevicari imaju jos i veci. Oni uopece ne mogu pojmiti da bi neka zemlja mogla biti vlasnistvo 4 milijuna ljudi, a ne ujedno i cijelog svijeta.

                    Sviđa mi se

                    1. Što se tiče konkretno Hrvatske, ja npr. ne mislim da bi sve državno trebalo biti vlasništvo svih 4 milijuna građana, ali na stranu sad to. Nego, općenito, mislim da si i ti malo “dishonest” kada impliciraš da je libertarijanska ideja da bi “sve bilo lako” i da bi uvijek postojala elegantna rješenja sa jednako zadovoljnim stranama kada bi državno vlasništvo bilo zajedničko privatno vlasništvo, kao da je to neki binarni odnos “lako – teško”, a ne spektar različitih stupnjeva lakoće (su)odlučivanja. Uostalom, libertarijanska načela ni ne počivaju na utilitarnim argumentima, bar ja tako mislim.

                      Sviđa mi se

                    2. Ako pogledas kontekst ove rasprave, Damir je ustvrdio da privatizacija ubija SVE muhe jednim udarcem, a ja sam dao primjer gdje ne ubija.

                      Niti ja ne smatram da sve sto danas pripada drzavi ima cetiri milijuna jednako legitimnih vlasnika. Citav niz stvari drzava je zaposjela silom i bez ikakvog opravdanog razloga, njih treba vratiti. Druge su stvari zaposjednute silom ali drugih legitimnih vlasnika nema (npr, slavonske sume koje su u vlasnistvu drzave otkad su uzete od Turaka). Neke takve stvari bi trebalo privatizirati, neke ne. Onda postoje stvari koje su drzavi pripale inercijom, ili one gdje je razlika izmedju lokalnog i drzavnog vlasnistva mutna. Razne kategorije lokalnih cesta, pasnjaka, suma, jezera i slicnog koje su u drzavnom vlasnistvu a ne bi trebale biti. I da sad ne nabrajam, razne kategorije vlasnistva mi padaju na pamet, kao i razni entiteti koji imaju na njih jace moralno pravo od drugih.

                      Postoje stvari, ipak, koje ne mogu biti nista drugo do suvlasnistvo svih cetiri milijuna i sitno. To bi bile vaznije ceste, a ponajbolji je primjer — drzavna granica. Tamo gdje nije potrebna ograda, nije potrebna, ali tamo gdje jest, ta ograda, zemljiste na kojoj se nalazi, moze biti jedino zajednicko vlasnistvo, a troskovi gradnje i odrzavanja zajednicki teret. Drzim da to i ne treba dokazivati, no ako se nekome cini nerazumnim da Dubrovcanin bude suvlasnik granice na Dunavu kod Iloka, ili Istranin na Prevlaci… neka samo zamisli manje entitete, Dubrovnik ili Istru. Moze li netko tko ima kucu unutar dubrovackih zidina tvrditi da se njega ne tice odrzavanje zidina? Ne moze.

                      Dakle usitnjavanjem dolazimo do toga da je kolektivna obrana na nekoj razini nuzna istina. Onda opet okrupnjavanjem gledamo koliki entitet moze imati zajednicku obranu. Moze grad, moze regija, moze i drzava velicine Hrvatske.

                      Sviđa mi se

            1. Pojedincevo je jedini oblik vlasnistva gdje se odluke o raspolaganju vlasnistvom mogu donositi jednoglasno i na zadovoljstvo sviju ukljucenih, dakle jedino koje elegantno rjesava sve nedoumice i probleme glede toga tko odlucuje i kako.

              Sviđa mi se

            2. I ja bih rekao da se tu radi o gresci. Tvoje vlasnistvo kad su imigranti u pitanju je puno sire od libertarijanskog shvacanja vlasnistva. U tom trenutku se poziva na etatizam.

              Sviđa mi se

              1. Tvoje vlasnistvo kad su imigranti u pitanju je puno sire od libertarijanskog shvacanja vlasnistva

                Hajde, reci onda koje je to “libertarijansko shvaćanje vlasništva”? Tko je legitimni vlasnik cesta, ulica, javnih prostora… ?

                Sviđa mi se

                1. Ni ti nisi odgovorio na svoje pitanje tko je legitimni vlasnik javnih prostora. Mozemo to nazvati trenutno nedefinirano vlasnistvo. Ali gdje ti vidis legitimitet u zabrani hodanja po trenutno nedefiniranom vlasnistvu. Po Rothbardu to bi spadalo u “victimless crime”.

                  Sviđa mi se

                  1. Očito nisi baš dobro čitao Rothbarda po tom pitanju, ali nema veze.

                    Odgovorio sam ti već jednom. Ako govorimo o libertarijanskom shvaćanju, legitimno vlasništvo je ono koje se proizvodnjom i dobrovoljnim razmjenama može derivirati do homesteadinga. Legitimni vlasnici javnih prostora su oni čije bi to vlasništvo bilo da im država nije onemogućila da bude njihovo.

                    Sviđa mi se

    2. Nepozvani upad na tuđe vlasništvo narušava libertarijanska načela. A u libertarijanskom svijetu, pojam “migracija” ne bi ni postojao, jer bi postojalo samo privatno vlasništvo (i trespassers koji to vlasništvo ometaju).

      Sviđa mi se

      1. Tko je to upao na tvoje vlasnistvo? Uostalom, Rothbard, Block, Rand, Caplan etc. se ne bi slozili s tobom. Tebi se jednostavno imigranti “ne sviđaju”. Pa “ne sviđaju” se ni meni. Ali kad bi poceli mijenjati libertarijanska nacela po principu sviđa mi se-ne sviđa mi se…

        Sviđa mi se

        1. Rothbard bi se zapravo složio sa mnom, ali pustimo sad to tko bi se složio s kim.

          Već si me pitao isto i već sam ti odgovorio. Kada netko nepozvan upadne na tuđe legitimno vlasništvo, onda krši tuđe vlasništvo što je protivno libertarijanskim načelima i tu nema ništa nejasno, samo što ti podrazumijevaš da je državno=ničije, što ja mislim da je pogrešno (ne uvijek, ali često jest, i u ovom kontekstu jest).

          Sviđa mi se

            1. Čudi me da to pitanje postavlja netko tko se tako diči svojim libertarijanskim purizmom. Pitao sam te već, a nisi odgovorio, koje je to “libertarijansko shvaćanje vlasništva” i odakle proizlazi legitimitet vlasništva? Nećeš mi valjda reći – “od države”?

              Sviđa mi se

              1. Ali nije pitanje tko dava legitimitet tvom vlasnistvu. Jedino pitanje je odakle tebi ili meni legitimitet u zabrani hodanja drugim individualcima na trenutno “javnim” povrsinama.

                Sviđa mi se

                1. Izgubio si se malo, čini mi se, a meni se ne da ponavljati već napisano. Legitimni vlasnici posjeda bi trebali odlučivati o tome kako će se njihovo vlasništvo koristiti. Kako Šimun primjećuje, to ne znači da će uvijek biti elegantnih rješenja kojima će svi biti jednako zadovoljni, ali to je jedino pravedno, i svakako bolje nego da o tome odlučuje država.

                  Sviđa mi se

  3. Deflacija je uvijek i isključivo posljedica. Ona sama po sebi nije uzrok ničemu, već je u datim okolnostima ono što je uzrok njoj uzrok i još nečemu (poželjnom ili nepoželjnom). Ne postoje dobra ili loša deflacija. Atribuirati deflaciju dobrim ili lošim znači implicirati joj status uzroka a ne posljedice.

    No, meni je upravo zastrašujuće koliki broj, osobito režimskih i režimski podobnih, ekonomista zapravo nema apsolutno nikakvu sposobnost analize ili volje – poriva da istu zaposle. Naime, toliko se fokusirati i baviti isključivo krajnjom posljedicom kao nečim poželjnim ili nepoželjnim van konteksta nastanka te posljedice čini se nevjerojatnim. Ti ljudi nikada ne bi postigli nikakve rezultate u prirodnim ili tehničkim znanostima.

    Ali, to je to. Državna tvornica ekonomista štanca “ekonomiste”. I stvori Bog čovjeka na sliku Božju. I stvori država ekonomista na sliku državnu. Otkako je (“zapadno-civilizacijski”) državni aparat nabujao i samim time nabujala i od tog aparata generirana potrošnja, dogodila se prava hiperinflacija “ekonomista”. Da direktno ili indirektno (NGO) ne rade za državu (i samim time protiv slobode pojedinca) velika većina tih “ekonomista” nikada ne bi mogla naći posao “u struci”. Oni to dobro znaju, pa čine što se od njih traži, a to je u većini slučajeva krivotvorenje činjenica i skretanje fokusa na nebitno.

    Sviđa mi se

    1. Naravno da je deflacija samo posljedica, pa i sam sam na nekoliko mjesta točno o tome pisao.

      Ne postoje dobra ili loša deflacija. Atribuirati deflaciju dobrim ili lošim znači implicirati joj status uzroka a ne posljedice.

      Ne slažem se s tim da atribuiranje nečega “lošim” znači impliciranje statusa uzroka. Znači li to da općenito bilo što što je posljedica nečega a priori ne može biti “loše” (niti “dobro”)?

      Iako, slažem se s tvojom širom poantom. Čak mislim da bi svijet bio ljepše mjesto, a “ekonomska struka” bar malo “stručnija” da uopće sam koncept stopa inflacije nikad nije usvojen.

      Sviđa mi se

      1. Razlog zašto deflacija kao posljedica ne može biti dobra ili loša (u _ovom_ kontekstu zapažanja) u odnosu na svoj uzrok je taj što nije deflacija kao takva koju uopće treba promatrati kroz aspekt poželjnog / nepoželjnog (dobrog / lošeg). Deflacija je paralelna posljedica, a posljedica koja se u _ovom_ kontekstu može atribuirati dobrim ili lošim jest oscilacija rasta relativne (po glavi ssz-a) agregatne potrošnje (privatne da budemo još precizniji), a koja se nekada manifestira istovremeno s deflacijom. Atribuirati u _ovom_ kontekstu deflaciju kao dobru ili lošu, značilo bi tumačiti korelaciju između deflacije i pada relativne agregatne potrošnje kao kauzalitet, a što nije uvijek slučaj.

        Bit ću još konkretniji, a jer smatram da se problem zapravo krije u samoj terminologiji koja je rezultat tendencije pretjeranog pojednostavljivanja discipline (ekonomike) na kojoj je inače teško (nemoguće?) eksperimentalnim putem dolaziti do zaključaka pa se, valjda, želi pošto poto doći do “konačnog” odgovora “kraćim putem”, mada unaprijed pouzdano znali da će rezultati biti prepojednostavljeni, preaproksimirani i posljedično pogrešni i neprimjenjivi na stvarnost.

        Dakle deflacija je fulan koncept jer se njime pokušava jednom sintetičkom dimenzijom apstrahirati više osnovnih dimenzija koje čak ne samo da nisu međusobno uvijek blizu 100% pozitivne korelacije, već su ponekad i u negativnoj korelaciji.

        Deflaciju, ako ju želimo _vankontekstualno_ promatrati, ona je UVIJEK dobra i nikad loša. Naime, kakav god bio rast potrošnje i rast ekonomske aktivnosti (manje/više pozitivan/negativan), složit ćemo se da je u svakom datom trenutku bolje da nas roba i usluge koštaju manje u novcu nego više.

        S druge strane, ono što zaista želimo promatrati u _ovom_ kontekstu karakterizacije dobrim ili lošim su rast agregatne potrošnje (posljedica), odnosno agregatne potražnje za robom i uslugama (uzrok). Ono što, ponekad i selektivno, s druge strane utječe na perceptivnu agregatnu stopu inflacije (deflacije) jest istovremena potražnja za novcem i to čak ne nužno novcem kao takvim, već (ovisno o povijesnom trenutku i stvarnom problemu iza problema), potražnja za medium of account i/ili store of value karakteristikama novca. Najbolji (najlakše izmjerljiv, često ponavljan) primjer relativnosti percipiranih relacija (posljedica / pojavnosti) koje rezultiraju iz akutnih promjena ponude i potražnje, pa čak i relativnosti samog novca i njegovih osnovnih karakteristika su financijska tržišta. Recimo, ne “bježi” se u cash uvijek iz istih razloga. Nekada se “bježi” zbog straha o nelikvidnosti tj. nemogućnosti likvidacije pozicija (s predvidljivim troškom), a nekada se “bježi” iz straha od nerealne, prenapuhane vrijednosti određene imovine, određene vrste imovine (dakle selektivno) ili u slučaju panike, praktički sve vrste imovine. A nekada se, kažem, čak ne “bježi” u medium of account, već u store of value (koji u tom trenutku može i ne mora biti i medium of account, npr. američke obveznice ili zlato). Činjenica jeste da se (u kontekstu promatranja dugoročnih trendova ekonomskog rasta) ove akutne situacije na financijskim tržištima ne mogu promatrati kao potpuna analogija, ali služe za zorniju demonstraciju višedimenzionalnosti uzroka i posljedica, odnosno kao protuargument tendenciji pretjerane simplifikacije (deflacija / inflacija),

        Kao zaključak, inflacija i deflacija su toliko aproksimirani (i širinom i dubinom) pojmovi da sami za sebe ne govore skoro pa ništa, a mogu služiti isključivo kao indikator, ali nikako za direktan odgovor (centralnih planera) na iste, već kao signal da je potrebno ISTRAŽITI o kakvom problemu ispod površine je zaista riječ.

        No, ja sam valjda i dalje idealist i pravim se pomalo naivan kada impliciram da se (kada je u pitanju centralno planiranje) radi isključivo o nekompetenciji, a ne o čistoj igri dominacije i nepatvorenom kriminalu i pljački.

        Sviđa mi se

      2. PS. Naravno radi se s druge strane i o ponudi novca i o ponudi dobara i usluga. Fokusirao sam se na potražnju, ali podrazumijevam i drugu stranu.

        Sviđa mi se

  4. Švicarska ima dvije valute CHF (frank) i CHW (wir)

    paralelna valuta pomaže tvrtkama da ne budu toliko pogođene promjenom tečaja
    Švicarske tvrtke državne poreze i međusobnu razmjenu roba i usluga plaćaju uglavnom u WIRu (CHW)

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s