Kapital, vremenska preferencija i Robinson Crusoe

Ukoliko pitate prosječnog simpatizera ljevičarskih ideja što misli o kapitalu, velika je vjerojatnost da ćete čuti nekakva nepovezana i besmislena lupetanja popraćena grimasama koje odavaju najgori prezir i gađenje. Također je vrlo velika vjerojatnost da ćete čuti pojmove kao što su eksploatacija i buržoazija.

No, ako vas stvarno zanima što je to kapital, kako nastaje i kako se akumulira, te čemu nam zapravo služi, nećete odgovor tražiti kod ljevičarskih piskarala.

Kapital je proizvedeno sredstvo za proizvodnju. Za razliku od potrošačkih dobara (consumer goods) kapitalna dobra ne zadovoljavaju izravno potrošačeve potrebe, već se koriste u proizvodnji dobara koja će u konačnici zadovoljiti stvarne potrebe potrošača. Na primjer, hrana koju jedemo je potrošačko dobro s obzirom da ona izravno zadovoljava našu potrebu za hranom, dok su sva ona sredstva uložena u proizvodnju hrane kapitalna dobra. Svako kapitalno dobro je proizvedeno kombinacijom rada i prirodnih resursa (ili prethodno proizvedenog kapitala).

Formiranje kapitalnih dobara se naziva investicija. Da bi se formirao kapital, odnosno, da bi došlo do investicije, potrebno je prethodno se odreći potrošnje, odnosno – štedjeti.

Kako to izgleda i što to znači u praksi, može se slikovito prikazati jednostavnim modelom.

Zamislimo legendarnog Robinsona Crusoea na pustom karipskom otoku. Na otoku, jasno, nema nikakve proizvodnje, pa tako ni kapitala. Robison Crusoe je prepušten sam sebi u borbi za preživljavanje i opstanak. Da bi preživio, on se mora prehraniti, a jedina hrana koju nalazi na otoku su kokosi.

Pretpostavimo sada, jednostavnosti radi, da je Robinsonu da utaži glad dovoljno pojesti 10 komada kokosa za jedan dan, a da bi skupio toliko, potrebno mu je raditi 10 sati dnevno. Dakle, Robinson skuplja kokose 10 sati, a ostatak dana se odmara.

S vremenom, Robinsonu takav način života postaje prilično nelagodan. Svaki dan se mora kilaviti skupljajući kokose, kojih onda skupi jedva da preživi do idućeg dana. Svjestan je, ako se razboli ili ozlijedi, neće moći skupljati taj dan i ostat će gladan, možda neće ni doživjeti sutra.

Robinsonu tada pada ideja na pamet. Umjesto da se penje po stablima i skuplja kokose rukama, može od otpalih grana s drveća i lijana načiniti motku koja će mu olakšati posao pa će za isto vrijeme rada biti u stanju skupiti više, ili za manje vremena skupiti isto, a više se odmarati. Drugim riječima, njegova produktivnost će porasti.

Međutim, da bi Robinson sastavio svoju motku (kapital) potrebno je utrošiti neko vrijeme (primjerice, 4 sata). Za to vrijeme Robinson se mora ili odreći planiranog odmora, ili smanjiti obroke za jedan dan (ili kombinaciju to dvoje). Pretpostavimo da se ipak odluči odreći 4 sata odmaranja. Dakle, Robinson žrtvuje 4 sata odmora (imajmo na umu da je odmor ustvari jedna vrsta potrošačkog dobra) da bi sastavio motku kojom će povećati proizvodnost svog rada. Kada napravi motku, u 10 sati rada može skupiti 30 komada kokosa, što mu je i više nego dovoljno da se najede, pa tako Robinson može smanjiti svoje radno vrijeme na, primjerice, 5 sati dnevno (za koje skupi 15 komada kokosa) i povećati vrijeme odmora ili iskoristiti to vrijeme za ispunjavanje nekih drugih potreba, koje su nešto niže na njegovoj vrijednosnoj skali potreba (npr. izgradnja kolibe ili šatora, proizvodnja odjeće i sl.).

Dakle, kao što smo vidimo, odricanje od trenutne potrošnje (štednja) omogućuje investicije (formiranje kapitala) koje povećavaju produktivnost rada (manje vremena je potrebno da se proizvede ista količina) i time se povećava i životni standard, znači više slobodnog vremena.

Primjer pojedinca na pustom otoku je vrlo pojednostavljen, ali isti tržišni zakoni i principi koji vrijede u slučaju gospodarstva Robinsona Crusoea na izoliranom otoku, vrijede i u uvjetima moderne globalne ekonomije. Gospodarstvo u stvarnom svijetu se sastoji od tisuća i milijuna Robinsona koji, nastojeći ispuniti vlastite želje i potrebe, surađuju s drugima i razmjenjuju proizvode i usluge. U svakom slučaju, da bi došlo do investicija, potrebna je štednja. Netko negdje mora uštediti nešto suzdržavajući se od potrošnje, odgađajući užitak za budućnost. Jako dobru ilustraciju razvoja ovih odnosa opisuje Irwin Schiff u simpatičnom stripu dostupnom ovdje.

Investicije povećavaju kapitalnu opremljenost rada, ljudi rade s boljim alatima, strojevima, računalima, pa produktivnost rada raste, a s time rastu i visine plaća. Visina plaća ovisi izravno o produktivnosti samog rada, o graničnom prihodu tog konkretnog rada.

Naravno, nisu sve investicije profitabilne. Profitabilne investicije dovode do akumulacije kapitala, dok neprofitabilne dovode do trošenja kapitala, a trošenje kapitala dovodi do smanjenja proizvodnosti rada i nižih realnih plaća. Svaka investicija sa sobom nosi rizik koji investitor mora uzeti u obzir.

Ono što je svakako ključan koncept u odnosu štednje, investicija i akumulacije kapitala jest vremenska preferencija koju možemo definirati kao vrijednost dobra u budućnosti izraženu u sadašnjoj vrijednosti. Prirodna je čovjekova osobina da preferira uživanje nekog dobra u sadašnjosti u odnosu na uživanje istog dobra u budućnosti* i ta sklonost sadašnjosti u odnosu na budućnost je prisutna kod svakoga, međutim, “intenzitet” te sklonosti nije kod svih pojedinaca jednak. Različiti pojedinci imaju različite stope vremenske preferencije, odnosno, različito vrednuju uživanje nekog dobra danas u odnosu na sutra.

Na primjer, osoba A će se biti voljna odreći 5 riba za ručak danas, ako će sutra moći imati 6, dok se osoba B neće htjeti odreći današnje potrošnje, ukoliko sutra neće dobiti barem 8 riba. Ako će dobit manje, npr. 6 ili 7, radije će danas uzeti 5. Prema tome, osoba B ima višu vremensku preferenciju, tj. više vrednuje potrošnju danas u odnosu na sutra nego što je to slučaj kod osobe A.

Pojednostavljeno, oni pojedinci koji su štedljivi i više orijentirani ka budućnosti imaju relativno niske vremenske preferencije, dok oni koji se ponašaju rastrošno i hedonistički “kao da sutra ne postoji” imaju visoke vremenske preferencije.

Kakve sve to ima veze s kapitalom i investicijama?

Vremenska preferencija pojedinaca utječe na njegovu potrošnju. Što je vremenska preferencija viša, pojedinac će više trošiti danas, a manje ostavljati za sutra. S druge strane, što je vremenska preferencija niža, pojedinac će se više odricati potrošnje danas i štediti za sutra.

U društvima u kojima je društvena vremenska preferencija visoka, vrlo malo ljudi je voljno štedjeti, te je malo sredstava dostupno za investiranje i kamatne stope su visoke (pojedincima je potrebna puno veća kompenzacija u budućnosti za odricanje od potrošnje u sadašnosti). Ako nema dovoljno štednje i investicija, ne dolazi do akumulacije kapitala, produktivnost rada ostaje na niskim razinama, i građani moraju više raditi za istu količinu outputa.

Analogno, u društvima u kojima je društvena vremenska preferencija niska, ljudi su skloni štednji, kapital je relativno dostupan i kamatne stope su niske, dolazi do više investicija koje povećavaju produktivnost rada, tj. radnici u istom vremenskom intervalu proizvode više, rastu im realne plaće i životni standard.

Vremenska preferencija je, stoga, jedan od najvažnijih faktora u akumuliranju kapitala na slobodnom tržištu i sastavni dio kamatne stope. Na razinu vremenske preferencije kod pojedinaca utječe više faktora, od kojih su neki čak i biološki, ali bitno je razumjeti da se sve što utječe na povećanje društvene vremenske preferencije (kao npr. narušavanje vlasničkih prava) odražava negativno na akumulaciju kapitala, te da sve ono što smanjuje vremensku preferenciju povećava akumulaciju kapitala, ceteris paribus.

*- Jedna od mogućih primjedbi na ovu konstataciju jest opažanje da npr. većina ljudi tijekom zime nije sklona jesti sladoled, već ga radije ostavlja za ljeto, međutim, pogreška u ovoj primjedbi je što promatra “sladoled ljeti” i “sladoled zimi” kao identična dobra, a ustvari se radi o sasvim različitim dobrima jer ona zadovoljavaju različite potrebe (ljeti je potreba za hladnim osvježenjem svakako više na vrijednosnoj skali potrošačevih preferencija), isto kao što vunene rukavice zadovoljavaju različite potrebe ljeti i zimi.