Talibani ideologije zla

Članovi komunističke partije koji podržavaju ekonomski i politički sistem koji je rezultirao s oko stotinu milijuna umrlih i pogubljenih u manje od sto godina, te siromaštvom i potpunim uništenjem nacionalnih ekonomija, osjetili su se uvrijeđeni nakon što su uspoređeni s jednom islamističkom terorističkom organizacijom. Navodno, kažu komunisti, nasilje i diktatura za koju se oni zalažu po nečemu bitnom se razlikuje od nasilja i diktature koje provodi teroristička skupina ISIS.

Isti ti komunisti, koji kažu da je usporedba njih i ISIS-a neprimjerena, koriste naziv tržišni talibani za one koji podržavaju slobodu pojedinaca od prisile i zalažu se za ekonomski sustav koji je dokazano omogućio najveće društveno blagostanje i najbrži rast životnog standarda u povijesti. Briljantno.

Drug komunist autor članka kaže kako je za njih čovjek sve i čovjeku trebaju biti podređene sve ideje i ciljevi. To je u najmanju ruku vrlo čudna izjava za nekoga tko se otvoreno zgraža nad principom individualnih sloboda i slobode izbora na tržištu. Kako ideja oduzimanja osobnih sloboda ljudima i neprirodni cilj ujednačavanja ekonomskih ishoda mogu biti ideje i ciljevi podređene čovjeku? Naravno da ne mogu, one su upravo nadređene čovjeku. Ako je boljitak čovjeka i svijeta neki krajnji cilj, kako navodi autor, zašto onda zagovarati one ideje koje su dokazano vrlo destruktivne, kako teorijski tako i (nažalost) praktično?

Autor priča o nekoj demokratičnosti, a dobro znamo što demokratičnost znači za socijaliste – ukidanje privatnog vlasništva i reorganizacija poslovnih subjekata po principu radničkog samoupravljanja. Ako drugovi komunisti žele osnovati svoju vlastitu firmu u zajedničkom vlasništvu, koja će poslovati po načelima ekonomske demokratičnosti, neka samo izvole, uz jedini uvjet da svi u tome sudjeluju dobrovoljno. Međutim, drugovi komunisti žele takav princip nametati svima onima koji ne žele u njemu sudjelovati. Zanima me kako bi onda oni reagirali ako npr. jedan kapitalist, vlasnik poduzeća, iz nekog razloga odbije prihvatiti njihovu ideju i ne želi implementirati njihov princip radničkog samoupravljanja u svojoj firmi? Kako bi drugovi iz “radničke” fronte izašli na kraj s njime? Kako bi izašli na kraj s onima kojima bi u budućnosti palo na pamet otvoriti neki privatni biznis?

Očito, ono za što se oni zalažu nemoguće je provoditi bez nasilja. Toga su i oni sami vrlo dobro svjesni. No, to je malo kontradiktorno s onim što autor kaže na početku teksta:

Radnička fronta, zalažu za društvo u kojemu ne bi bilo zlostavljanja i tlačenja ljudi, te u kojemu bi ljudi solidarno i kooperativno donosili odluke i odlučivali o svom životu.

Nacionalizacija poduzeća i prisilna reorganizacija tuđih poslova definitivno jesu zlostavljanje i tlačenje. Ovdje je također zanimljiv izraz “solidarno i kooperativno donositi odluke i odlučivati o svom životu”. Što znači “solidarno i kooperativno donositi odluke”? Zašto neki pojedinac ne bi sam smio biti slobodan donositi odluke o svom životu? Koga sve mora tražiti dopuštenje?

Onda posprdno govori:

“demokracija” u liberalnom ideološkom narativu uopće ne zahvaća ekonomsku sferu, već se svodi na pravno-političko jednačenje individuâ iza čega se krije ekonomska nejednakost i nedemokratičnost odlučivanja na radnim mjestima

Ekonomska nejednakost je prirodan rezultat dobrovoljnih interakcija slobodnih pojedinaca. Ljudi su vrlo nejednaki po svojoj prirodi, nejednako izgledaju, nejednako su sposobni za različite stvari, nejednako su pametni, inteligentni, talentirani, marljivi, imaju vrlo nejednake sklonosti, ukuse i preferencije, itd., pa je tako i logično da će biti nejednaki u bogatstvu.

Kada bi svi ljudi morali biti (u ekonomskom smislu) jednaki, zašto bi itko išta radio? Zašto bi netko bio radišan, marljiv, štedljiv, inovativan, poduzimao neke rizike, ulagao u sebe, itd.? Ujednačavanje ljudi vodi neradu i letargiji, stvara društvene ovisnike i parazite, te destimulira radišnost i kreativnost, ali, što je vjerojatno još važnije, ono značajno povećava vremensku preferenciju pojedinaca, što vodi manjoj štednji i investicijama, a to kasnije vodi slabijoj akumulaciji kapitala i nižoj produktivnosti rada, što opet vodi u konačnici nižim realnim dohodcima i opadajućem životnom standardu.

Što je najgore, sve je to već viđeno i takav sustav se raspao svugdje gdje je implementiran uz brojne ljudske žrtve, no, eto, nažalost, čini se da nekim drugovima s FFZG-a to nije bila dovoljna lekcija. U međuvremenu, čak i neki od najzagriženijih apostola takvih ideologija sve više dolaze k sebi i pomalo prihvaćaju zdravi razum.

Pošto je ekonomska jednakost toliko neprirodan cilj, on zahtjeva vrlo rigorozan i aktivan državni mehanizam prisile, a ono što stoji u pozadini zalaganju za takve ideje je najobičnija zavist i ljubomora određenih ideologa prema svima kojima je bolje nego njima. Ako ne mogu svi biti jednako bogati, onda neka budu svi jednako siromašni. Osim, naravno, političke vrhuške i partijskih dužnosnika kojima ćemo dati praktički neograničenu diskrecijsku moć u upravljanju tuđim životima, raspolaganju tuđom imovinom i planiranju ekonomskih aktivnosti.

Što se tiče nedemokratičnosti odlučivanja na radnim mjestima, ovo stvarno više postaje smiješno da takve floskule slušamo od odraslih osoba u 21. stoljeću. Što koga ima biti briga na kakav se način donose odluke u poduzećima? Radnik i poslodavac stupaju u dobrovoljan odnos i ugovorom o radu određuju uvjete rada. Ako se jednoj od strana (npr. radniku) predloženi uvjeti ugovora ne sviđaju, slobodan je odbiti ga i potražiti negdje drugo bolju ponudu. Poduzeća pripadaju vlasnicima, i oni imaju pravo upravljati njima kako žele i donositi odluke po vlastitom nahođenju. Nema nikakvog razloga zašto bi vlasnici u svojoj firmi trebali biti dužni donositi odluke po nekakvom “demokratskom” principu u kojem će netko drugi imati pravo glasa, isto kao što nema razloga da pojedinci budu prisiljeni na taj način donositi odluke o tome kako će urediti vlastitu kuhinju, kakve će navlake staviti u svoj automobil, u kojem će restoranu jesti večeru ili s kime će se sutra seksati u svojoj sobi.

Onda pisac teksta kaže:

Slobodnotržišni mehanizam trebao bi biti taj koji dovodi u ravnotežu različite želje, preferencije i potrebe različitih individua. Pri tome se potpuno zanemaruje činjenica da nikada nije postajalo društvo koje bi bilo sastavljeno od takvih apstraktnih individua koje u socijalnom vakuumu teže maksimizaciji svojih potreba, pa stoga to ostaje model koji nema veze sa stvarnošću i koji se u stvarnost preslikava tako da se stvara iluzija tzv. “čistog” kapitalizma u kojemu bi sve ili skoro sve bilo podređeno tom tržišnom mehanizmu.

Prva rečenica je, začudo, točna. Dalje od nje je već klasični ni na čemu utemeljeni straw-man (kakav socijalni vakuum, tko priča o tome? WTF?), no, ono na što treba ukazati je autorovo nerazumijevanje jednostavnog pojma tržišni mehanizam.

Autor se očito zgraža nad idejom prepuštanja “svega ili skoro svega” tržišnom mehanizmu. Međutim, pojam tržište jednostavno označava sveukupnost dobrovoljnih interakcija među pojedincima. Tržišni mehanizam je ništa drugo nego jednostavno princip dobrovoljne suradnje između slobodnih ljudi. S obzirom da postoje samo dvije vrste odnosa među pojedincima, te samo dvije metode zadovoljenja ljudskih potreba – putem dobrovoljnih transakcija (tržište) i nasiljem – kada se netko protivi tržišnom mehanizmu, tada to znači da se protivi uređenju temeljenom na dobrovoljnim odnosima među ljudima i smatra nužnim određeni stupanj prisiljavanja pojedinaca na neke činidbe, tj. određenu dozu intervencionizma države u međuljudske odnose.

Prema tome, da, “slobodnotržišni fundamentalisti” se zalažu za poštivanje tržišnog mehanizma, tj. uređenje bazirano na dobrovoljnim odnosima, i ako to nekome smeta, onda bi bar trebao biti iskren i nazivati stvari pravim imenima, te jasno reći:

Odlučno se protivim principu dobrovoljne suradnje među slobodnim pojedincima i zalažem se za povećanje korištenja nasilja u političke svrhe.

Onda u trećem dijelu autor govori o nekakvom “paradoksu kapitalističke ideologije” nazivajući državu upravnim odborom vladajuće kapitalističke klase što uopće ni ne pokušava argumentirati, ali zato kaže:

To je naprosto smiješno jer upravo Marx, taj prokleti socijalistički korifej, govori da je država organ prinude vladajuće klase, te da ona u konačnici mora odumrijeti, a socijalizam je faza odumiranja države, a ne njezina jačanja. Kako onda spojiti mnogo države sa socijalizmom?

E, ovo je već vrhunac apsurda. Ideje za koje se zalažu socijalisti nemoguće je provoditi bez institucionaliziranog nasilja, a za takvo nešto nužan je velik i snažan državni aparat. Socijalizam nužno zahtjeva jačanje države koja će u svakom trenutku moći planirati, kontrolirati i regulirati sve moguće pore ljudskog djelovanja. Ono što slobodno tržište znači jest da se ljude pusti na miru, da slobodno rade što žele, dok time fizički ne ugrožavaju nekog drugog ili njegovu imovinu. Socijalizam je potpuna suprotnost tome – maksimalna regulacija međuljudskih odnosa i društveno-ekonomski inženjering. Za ovo prvo potreban je neki vrlo mali, sićušni, noćobdijski državni aparatić, a za ovo drugo glomazna i neograničena špijunsko-birokratsko-milicionerska neman. Ono što nije tržišni mehanizam, to je državni intervencionizam, a više državnog intervencionizma nužno zahtjeva veći državni aparat. Zato je prilično bizarno da autor koji malo prije eksplicitno odbacuje tržišni mehanizam ovdje govori protiv jačanja države. Ako se protiviš tržišnom mehanizmu, onda nužno podržavaš veći državni intervencionizam koji zahtjeva veću i moćniju državu.

Ako drug autor teksta to zaista ne može razumjeti na temelju svih dosadašnjih iskustava sa socijalističkim sistemima po svijetu, onda mu nažalost nema pomoći. Pazite, on u 2015. godini pita kako socijalizam, sustav temeljen na državnom vlasništvu, centralnom planiranju ekonomije i masovnoj redistribuciji dohotka, možemo spojiti s mnogo države?

Da stvar bude još apsurdnija, u idućem pasusu drug govori:

Ipak, time pokazuju vlastito nepoznavanje povijesti – nikada nije postojao jedan takav sustav u kojemu je kapitalistička država toliko minimalna kao u teorijskim knjižicama njihovih “junaka” Hayeka i Friedmana.

Autor, koji nakon svih povijesnih iskustava podržava socijalističko uređenje i čudi se zašto socijalizam povezujemo s “mnogo države” nekome govori kako ne poznaje povijest?! Blago nama.

Onda, to što nikad nije postojao sustav u kojem je kapitalistička država toliko minimalna je irelevantno. Slobodnotržišni fundamentalisti smatraju da nasilje nad pojedincima i institucionalizirana pljačka nisu i ne mogu biti opravdani, bez obzira postojalo to ili ne. Do prije nekoliko stoljeća, nije bilo poznatog društva koje nije njegovalo robovlasništvo, pa to opet ne znači da porobljavanje ljudi može biti opravdano.

S druge strane, socijalistički sustav koji autor očito preferira je postojao, postoji još uvijek, i donio je samo katastrofe, tiraniju, ekonomski nazadak, siromaštvo ljudi i kronične nestašice, upropaštavanje čitavih generacija, ponekad i genocide. Kakvo je to nepoznavanje povijesti?

U svakom slučaju, iako možda nije postojala takva minimalna noćobdijska država, postoje nijanse sive. I ono što možemo svjedočiti je da su manje države, one koje su više njegovale tržišni mehanizam, a manje se oslanjale na državni intervencionizam, istovremeno i one koje su se najbrže razvijale, koje su danas najbogatije i najprosperitetnije. u kojima većina ljudi želi živjeti. Pogledajte jednostavno one indekse ekonomskih sloboda i lakoće obavljanja biznisa, indikatore ekonomskog blagostanja i migracijska kretanja, pa usporedite.

Nadalje, u zadnjem odlomku uobičajeno socijalističko redefiniranje slobode. Svijet nije pravedan zato što moramo nešto raditi da bismo ispunili svoje želje. Joj, joj!

I onda pred kraj, naravno, appeal to emotion:

A koje su to blagodati slobodnog tržišta dovoljno se vidi u tome što lijekova protiv nekih najtežih bolesti poput ebole nema na tržištu jer bi bili ponajprije namijenjeni za krajeve koji te lijekove ne mogu kupiti (Afrika), a time bi se ugrozio temelj tržišne privrede – proizvodnja za profit, a ne društvene potrebe.

Ne sumnjam da drugovi iz “radničke” fronte već redovito doniraju svoje novce za istraživanje i razvoj lijekova protiv ebole, kao i za humanitarnu pomoć Afrikancima, ali ono što je genijalno ovdje je socijalistička floskula proizvodnja za potrebe, a ne za profit.

Što bi uopće teoretski značilo proizvodnja za potrebe? Može li ta dosadna floskula uopće imati ikakvo značenje? Svatko ima neke potrebe i ima ih beskonačno mnogo. Kako onda odrediti što proizvoditi, u kojim količinama, i za koga? Po kojem kriteriju odrediti prioritete, tko ima legitimitet da to određuje i odakle mu? Što ako ne bude dovoljno onih koji su voljni proizvoditi po zadanom planu, kako će ih se natjerati da rade? Koje resurse koristiti u toj proizvodnji i u kojoj kombinaciji? Koliko će se kojeg resursa upotrijebiti, uz koji omjer rada i kapitala? Čime ćemo se voditi u kalkulaciji, ako ne možemo profitom? Na koji način onda možemo osigurati optimalnu upotrebu oskudnih resursa, kako odlučiti između njihovih alternativnih upotreba? Ako se posluje uz gubitak, kako ćemo onda nastaviti proizvodnju, čime ćemo platiti radnike i druge inpute?

Ukratko, jasno je da se radi o običnoj populističkoj floskuli koja nema nikakvo stvarno značenje, a služi za opravdavanje pljačke.

Na samom kraju, drug autor piše:

Uspoređivanje stranke koja se namjerava boriti za smanjenje tih ogromnih društvenih nejednakosti s fanatičnim i koljačkim pokretom ipak više govori o onome tko radi tu usporedbu, o njegovoj zlobi i interesima koje zastupa.

Pokojni Milton Friedman izjavio je jednom prilikom: “Jedna od velikih pograšaka je suditi politike i programe po njihovim namjerama, umjesto po učincima.”

Moguće da postoje neki pojedinci unutar socijalističkih stranaka koji imaju samo neke dobre namjere i žele općenito ljudima dobro. Međutim, u krivu su. Politike za koje se oni zalažu mogu donijeti samo nazadovanje, ekonomsku propast, društvenu dekadenciju i još veću katastrofu, kao što je bio već slučaj uvijek i svugdje gdje su se provodile. To što su oni imali samo dobre namjere, neće biti neka utjeha.

Tamo početkom prošlog stoljeća, neki stariji klasični liberali poput von Misesa i Hayeka kritizirali su i opovrgnuli socijalistički model na teoretskim osnovama još prije stvaranja prvih socijalističkih država, odnosno, na a priori temeljima bez uvida u stvarno stanje i mogućnost funkcioniranja takvih društava. U to vrijeme i u tom kontekstu, još bi se moglo donekle razumjeti da netko i dalje ustraje u podržavanju destruktivnih socijalističkih ideja, misleći kako će se u praksi ipak stvari razviti nekim drugim tokom. Međutim, danas, kada imamo cijelo iskustvo dvadesetog stoljeća iza nas i dostupne sve empirijske indikatore, te možemo o uspješnosti socijalističkog eksperimenta suditi a posteriori, vrlo je teško imati strpljenja s takvima.

communism

Oglasi

17 comments

  1. Ja opet moram reagirati na laži i objede iznesene o ovom tekstu. Uz vodstvo drugova iz radničke fronte, ideološki potpomognutih naprednim snagama iz SRP-a, potrebna je široka mobilizacija narodnih snaga, radništva, građana, seljaka i poštene inteligencije.

    Plan je sljedeći: U roku godine dana sistemom javnih radova, udarničkog poticanja, pa i prisilnoga rada (za sabotere), podići gigantske tvornice za proizvodnju software-a.

    Paralelno sa podizanjem tih tvornica, na večernjim kursevima uz anti-fašističke pjesme i druženje drugova i drugarica provoditi masovno kompjutersko opismenjavanje budućih digitalnih trudbenika. Abacuse za poduku će nam ustupiti prijateljska Sjeverna Koreja.

    Nakon što tvornice budu izgrađene, u njima zaposliti 500.000-1.000.000 novo školovanih stručnjaka. I to redom:

    Stručnjak za izradu c linija za transport i obradu podataka
    Stručnjak za pohranu i silažu SQL podataka na baznim temeljima
    Stručnjak za komunikaciju putem od partije odabranih protokola TIPS, KPJ, i ostali protokoli
    Stručnjak za pakiranje software-a
    Vozač viličara za dostavu i manipuliranje software-om
    Vezist za mreže i razglase
    Scenograf za izradu HTML ekrana
    Lakirer i nanosilac podloga za programiranje i ekrane
    Nadzornik i mjeritelj koda
    Ostali stručni profili…

    Tvornice će imati velike dimnjake da se u slučaju rata mogu brzo prenamijeniti za proizvodnju tenkova. Ali će ti dimnjaci u miru biti začepljeni specijalnim filterima, pa nikakve štetne tvari od proizvodnje software-a neće odlaziti u atmosferu. Na taj će se način smanjiti globalno zagrijavanje koje provode imperijalisti.

    Naravno da software mora biti otvorenoga koda i slobodan, kako se ne bi plaćale licence imperijalistima. Na taj način ulazni troškovi proizvodnje su 0. Svu proizvodnju treba izvoziti u prijateljske socijalističke zemlje, jer će imperijalisti kako bi zaštitili svoju industriju software-a od našeg nadmoćnog proizvoda, zatvoriti granice ili na drugi način sabotirati nastojanja narodne vlasti.

    Mislim da je ovo odličan plan, ali sam svjestan da su mu potrebne neke manje dorade. Stoga pozivam sve napredne snage da pomognu i pridruže se razradi tog projekta.

    Tantor
    (tehnički ravnatelj instituta socijalističkih znanosti i informatike, ul. Karla Marksa b.b.)

    Sviđa mi se

    1. “Plan je sljedeći: U roku godine dana sistemom javnih radova, udarničkog poticanja, pa i prisilnoga rada (za sabotere), podići gigantske tvornice za proizvodnju software-a.”

      ne mogu se sjetiti gdje sam to vidio, neki blog ili dokumentarac o, čini mi se malti; tamošnja vlada na povijesnom sastanku odlučila je baviti se proizvodnjom softwarea.
      odmah su sagradili ogromne tvornice softvera. zgrade potpuno zjape prazne. valjda neka urota poduzetnika:)
      ako tko zna točno o čemu se radilo, pliz stavi link.

      Sviđa mi se

    2. Svidja mi se, no potkrala ti se jedna greskica: ne radi se o “postenoj inteligenciji” nego o “postenoj neinteligenciji”. Inteligentni ljudi obicno razmisljaju svojom glavom i kao takvi predstavljaju smrtnog neprijatelja svakom pravom marksistu.

      Sviđa mi se

      1. Druže Gogala, “poštena inteligencija” je ona koja razumije dijalektički imperativ trenutka. Ona koja ispred nekakve imaginarne same sebi svrhovite “istine” i “pravde” stavlja interese naroda i volju partije. Svaka inteligencija koja funkcionira po drugačijim kriterijima je u službi historijski poraženih snaga reakcije. I kao takvu je treba tretirati.

        Pojam “inteligencija” ne treba tumačiti na način kao što to radi dekadentna buržoazija , nego na način svrhovitosti našeg uzvišenog cilja. Onako kao što su nas to učili drugovi Marks i Lenjin (i J.S. i J.B).

        Upasti u zamku i prihvatiti tumačenje da postoji istina ili nekakva pravda mimo volje naroda i partije je jedna od temeljitih pogreški koja neizostavno vodi u druga još opasnija skretanja. Posljedično tome, prvo dolazi do ideoloških sukoba i frakcionaštva, a zatim do razbijanja jedinstva naših redova. Time se objektivno pomaže neprijatelju a “inteligenciju” baca direktno u ruke reakcionarnih snaga. Što je naravno u oštroj suprotnosti sa tvarnim interesima radnog naroda.

        Drago mi je što sam bio u poziciji objasniti neke stvari, ali bilo bi izrazito neskromno od mene da mislim kako mogu te stvari objasniti bolje od najvećih mislilaca čovječanstva. Stoga preporučam sljedeću poveznicu koja bolje od mene objašnjava te stvari:

        http://hr.wikipedia.org/wiki/Diktatura_proletarijata

        Sviđa mi se

  2. Radnička fronta:Čovjek je za nas na prvom mjestu!
    Čovjek: Jel mogu radit za manje od minimalca ako ja to hoću?
    Radnička fronta:NE!
    Čovjek:Ali rekli ste…(pada pogođen metkom u potiljak)

    Ukratko njihov način rada i razmišljanja,svaki put je bilo tako,zašto bi ovaj put bilo drugačije…

    Sviđa mi se

    1. Really? Stvarno želite ići tim smjerom? Za pristalice slobodne volje:
      Čovjek: “Mogu li ubijati svakog tko mi se ne svidi?”, “Mogu li tlačiti svoje radnike?”, “Mogu li prijetiti onom štreberu batinama kako bi mi pisao zadaće/seminare?”, “Mogu li razbiti nos pederu jer se usudio šetati ulicom?”, “Mogu li mučiti životinje jer mi se eto sprdnulo?” – Čovjeku se odgovori “NE!”, i Čovjek krene kmečati da mu se uskraćuje uživanje njegovih prava i provođenje slobodne volje, državna represija & co. I onda na blogu opiše svoju muku.

      Sviđa mi se

      1. Kak ste došli do ovog zaključka iz mog posta? Ja sam za prava čovjeka dok ne ugrožavaju prava drugog čovjeka,svi vaši primjeri su suprotni od toga i nemaju veze logičke veze s mojim postom…

        Sviđa mi se

          1. Socijalistički argumenti se ustvari svode na upravo ovakve floskule bez temeljnog razumijevanja osnovnih osobnih i ekonomskih sloboda, jer one nisu dio socijalističke dogme. Pa se napada Straw Mana sa svih strana…

            Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s