Ljevičari protiv jednakosti?

Spominjao sam već kako se ne bismo smjeli zamarati ekonomskom nejednakošću. Radi se o izmišljenom ‘problemu’ od strane ljevičarskih oportunista u svrhu propagiranja svoje kleptokratske političke agende. Kako se moglo primijetiti na netom završenim Olimpijskim igrama, ljudi su strašno nejednaki po svojim sposobnostima i vještinama, pa tako i da se sutra svo postojeće bogatstvo ovog svijeta raspodijeli podjednako, vrlo brzo bismo opet imali i milijardere i socijalne slučajeve. Tamo gdje se pokušavalo raznim metodama “izjednačiti” ekonomske uvjete pojedinaca, uglavnom se dobilo samo siromaštvo, glad i nazadovanje, te zapravo vrlo izražena realna politička nejednakost.

Kada bi ljevičarima stvarno bilo stalo do sirotinje, onda bi podržavali stvari koje dokazano vode do većeg održivog gospodarskog rasta i bržeg povećanja materijalnog blagostanja u društvu, kako bi se udio realno siromašnog stanovništva što prije smanjio. S obzirom da siromašniji slojevi stanovništva provjereno najbrže napreduju u okruženju što slobodnijeg tržišta i stabilnih vlasničkih prava, za zaključiti bi bilo da ljevičarima njihovo blagostanje nije u interesu.

Općenito, cijela te hajka oko “nejednakosti” postala je primarni fokus ljevičara nakon što se, uslijed otvaranja međunarodne trgovine i širenja kapitalizma, ekstremno siromaštvo u svijetu toliko drastično smanjilo u zadnjih par desetljeća, pa je trebalo naći neki novi izvor inspiracije za podupiranje revolucionarnog nasilja. U svakom slučaju, sada se i dohodovna nejednakost u svijetu vjerojatno smanjuje, a ono o čemu trube šarlatani poput Thomasa Pikettyja nema nikakvog uporišta u stvarnosti.

Međutim, iako ekonomska nejednakost sama po sebi ne bi smjela predstavljati problem koji zahtjeva neko “rješenje”, ono što bi trebalo zabrinjavati – a rijetko se spominje, nikada od strane ljevičara – jesu državne intervencije u tržište koje rezultiraju povećanjem nejednakosti; ne zbog povećanja nejednakosti per se, već zbog nasilnog iskrivljavanja ishoda dobrovoljnih transakcija između pojedinaca.

Jedan od najboljih primjera za to mogu biti brojne rigorozne državne regulacije poslovanja koje stvaraju ogroman trošak za poduzeća općenito, no veće korporacije ga u pravilu mogu znatno lakše podnijeti od manjih obiteljskih biznisa koje svaka nova birokratska prepreka može natjerati na stavljanje ključa u bravu, pa je tako krajnji efekt samo smanjenje konkurencije i poboljšanje relativne pozicije vodećih velikih kompanija, te otežavanja ulaska novih igrača u granu.

Nešto takvo upravo prikazuje ova ilustracija učinka Dodd-Frank legislative u SAD-u (link na izvorni tekst):

Naime, radi se o legislativi usmjerenoj ka postrožavanju regulatornog režima na financijskim tržištima, izglasanoj i podržavanoj od strane ljevičara nakon izbijanja Velike Recesije, koji su krivce za krizu nalazili u “nereguliranom neoliberalnom kapitalizmu”. Regulacije su dodatno postrožene i za rezultat su imale značajno povećanje broja velikih “too big to fail” banaka uz istovremeno ispadanje onih manjih, s ispod milijardu dolara imovine. S obzirom da ljevičari, uglavnom zbog vlastite zbunjenosti i potpunog nerazumijevanja funkcioniranja i uloge banaka i financijskih tržišta, tradicionalno preziru privatne komercijalne banke i njihov kapital*, ovo očito nije bila njihova namjera.

Na slične pojave ukazuje Steve Horwitz:

When Walmart supports a higher minimum wage, it thereby favors raising the costs for their small mom-and-pop rivals. When taxicab companies defend their monopoly privileges, they intend to shut firms like Uber and Lyft out of the market altogether. When entrenched hairdressers demand that hair braiders be licensed, the established practitioners mean to raise their competitors’ costs or shut them out altogether.

Ljevičari rijetko kada imaju zaista plemenite namjere, a čak i kada bi ih imali, njihove metode su uvijek kontraproduktivne, jer zbog zaslijepljenosti ideologijom nisu u stanju gledati dublje od površine, vidjeti dalje od prvog koraka, i razumjeti stvarne posljedice onih politika koje podržavaju. Stoga su i njihove iskrene namjere zapravo nebitne. Kako bi Milton Friedman često govorio, jako je pogrešno suditi nečije postupke na temelju njihovih namjera, umjesto na temelju njihovih posljedica.

 

---

*– Naravno, iako su domaćim ljevičarima puna usta zlih stranih banaka i pohlepnih “lihvara”, ne smeta im ni najmanje kada iste te “privatne” banke državi služe za održavanje na životu nakaradnih socijalističkih redistributivnih Ponzi shema i financiranje rastrošnog uhljebničkog sektora.