Ljevičari protiv jednakosti?

Spominjao sam već kako se ne bismo smjeli zamarati ekonomskom nejednakošću. Radi se o izmišljenom ‘problemu’ od strane ljevičarskih oportunista u svrhu propagiranja svoje kleptokratske političke agende. Kako se moglo primijetiti na netom završenim Olimpijskim igrama, ljudi su strašno nejednaki po svojim sposobnostima i vještinama, pa tako i da se sutra svo postojeće bogatstvo ovog svijeta raspodijeli podjednako, vrlo brzo bismo opet imali i milijardere i socijalne slučajeve. Tamo gdje se pokušavalo raznim metodama “izjednačiti” ekonomske uvjete pojedinaca, uglavnom se dobilo samo siromaštvo, glad i nazadovanje, te zapravo vrlo izražena realna politička nejednakost.

Kada bi ljevičarima stvarno bilo stalo do sirotinje, onda bi podržavali stvari koje dokazano vode do većeg održivog gospodarskog rasta i bržeg povećanja materijalnog blagostanja u društvu, kako bi se udio realno siromašnog stanovništva što prije smanjio. S obzirom da siromašniji slojevi stanovništva provjereno najbrže napreduju u okruženju što slobodnijeg tržišta i stabilnih vlasničkih prava, za zaključiti bi bilo da ljevičarima njihovo blagostanje nije u interesu.

Općenito, cijela te hajka oko “nejednakosti” postala je primarni fokus ljevičara nakon što se, uslijed otvaranja međunarodne trgovine i širenja kapitalizma, ekstremno siromaštvo u svijetu toliko drastično smanjilo u zadnjih par desetljeća, pa je trebalo naći neki novi izvor inspiracije za podupiranje revolucionarnog nasilja. U svakom slučaju, sada se i dohodovna nejednakost u svijetu vjerojatno smanjuje, a ono o čemu trube šarlatani poput Thomasa Pikettyja nema nikakvog uporišta u stvarnosti.

Međutim, iako ekonomska nejednakost sama po sebi ne bi smjela predstavljati problem koji zahtjeva neko “rješenje”, ono što bi trebalo zabrinjavati – a rijetko se spominje, nikada od strane ljevičara – jesu državne intervencije u tržište koje rezultiraju povećanjem nejednakosti; ne zbog povećanja nejednakosti per se, već zbog nasilnog iskrivljavanja ishoda dobrovoljnih transakcija između pojedinaca.

Jedan od najboljih primjera za to mogu biti brojne rigorozne državne regulacije poslovanja koje stvaraju ogroman trošak za poduzeća općenito, no veće korporacije ga u pravilu mogu znatno lakše podnijeti od manjih obiteljskih biznisa koje svaka nova birokratska prepreka može natjerati na stavljanje ključa u bravu, pa je tako krajnji efekt samo smanjenje konkurencije i poboljšanje relativne pozicije vodećih velikih kompanija, te otežavanja ulaska novih igrača u granu.

Nešto takvo upravo prikazuje ova ilustracija učinka Dodd-Frank legislative u SAD-u (link na izvorni tekst):

DoddFrank

Naime, radi se o legislativi usmjerenoj ka postrožavanju regulatornog režima na financijskim tržištima, izglasanoj i podržavanoj od strane ljevičara nakon izbijanja Velike Recesije, koji su krivce za krizu nalazili u “nereguliranom neoliberalnom kapitalizmu”. Regulacije su dodatno postrožene i za rezultat su imale značajno povećanje broja velikih “too big to fail” banaka uz istovremeno ispadanje onih manjih, s ispod milijardu dolara imovine. S obzirom da ljevičari, uglavnom zbog vlastite zbunjenosti i potpunog nerazumijevanja funkcioniranja i uloge banaka i financijskih tržišta, tradicionalno preziru privatne komercijalne banke i njihov kapital*, ovo očito nije bila njihova namjera.

Na slične pojave ukazuje Steve Horwitz:

When Walmart supports a higher minimum wage, it thereby favors raising the costs for their small mom-and-pop rivals. When taxicab companies defend their monopoly privileges, they intend to shut firms like Uber and Lyft out of the market altogether. When entrenched hairdressers demand that hair braiders be licensed, the established practitioners mean to raise their competitors’ costs or shut them out altogether.

Ljevičari rijetko kada imaju zaista plemenite namjere, a čak i kada bi ih imali, njihove metode su uvijek kontraproduktivne, jer zbog zaslijepljenosti ideologijom nisu u stanju gledati dublje od površine, vidjeti dalje od prvog koraka, i razumjeti stvarne posljedice onih politika koje podržavaju. Stoga su i njihove iskrene namjere zapravo nebitne. Kako bi Milton Friedman često govorio, jako je pogrešno suditi nečije postupke na temelju njihovih namjera, umjesto na temelju njihovih posljedica.

 


*– Naravno, iako su domaćim ljevičarima puna usta zlih stranih banaka i pohlepnih “lihvara”, ne smeta im ni najmanje kada iste te “privatne” banke državi služe za održavanje na životu nakaradnih socijalističkih redistributivnih Ponzi shema i financiranje rastrošnog uhljebničkog sektora.

 

Oglasi

23 comments

  1. Ključni problem većine u Hrvatskoj (ne samo lijevoumnih) u razumijevanju pravih razloga privatizacije banaka je neznanje. Svi se pitaju zašto su banke sanirane iz proračuna, pa privatizirane u 90-ima i optužuju “neoliberalne kapitalističke pljačkaše”, a pravi razlog je jedna druga pasmina pljačkaša: politički podobnici. Naime, prije nego su banke prodane stranim vlasnicima, ovdje je postojala cijela jedna skupina ljudi koji su nakon svake “promjene” na vlasti (čim su se pojedinci dokopali fotelja) legalno pljačkala banke koristeći “bespovratne kredite” koje su banke uredno knjižile kao gubitke, odnosno nenaplativa potraživanja. Tako je došlo do apsurdne situacije da većina običnih ljudi redovito otplaćuje svoje kredite i čuva novac u bankama, a usprkos tome banke gomilaju gubitke. Jedino kaj se je bitno promijenilo kad su banke privatizirane je to da je sada takvih koji mogu na taj način opljačkati banku puno, puno manje. Još ih ima, ali ne toliko da bi mogli uništiti neku veliku banku.

    Sviđa mi se

    1. Jedna od najvećih pogreška je ocjenjivati državne programe prema njihovim namjerama a ne prema njihovim rezultatima.- Milton Friedman

      Sviđa mi se

    1. Zemljo otvori se. Lovrinovića su zasad propisno popljuvali jedino u Telegramu (http://www.telegram.hr/politika-kriminal/novim-videom-o-radnim-mjestima-lovrinovic-je-zacementirao-status-jednog-od-vecih-redikula-u-europi/), a koliko sam vidio nitko drugi osim njih (izuzimam razne komentatore članaka koji ipak pokazuju da ljudi unatoč žestokoj paljbi odolijevaju, premda ima bisera za nepovjerovat).Telegram – ostavština Pavića starijeg kojeg sad vodi njegov sin. Rodonačenici medijske situacije koju “uživamo”. Godinama su tetošili medijsku scenu zbog kojih smo valjda i došli uz sami bok sjevernokorjeskim i venecuelanskim situacijama.

      Sviđa mi se

  2. Sviđa mi se Vaš blog. Od kada je Kapitalac odustao od svoga tražim slične blogove u RH i okolici 🙂

    Uglavnom se slažem s tekstovima. Na žalost samo čitanje tekstova gdje libertarijanci ukazuju na probleme u društvu dovodi do depresije. Još nisam našao niti jedan organizirani pokret/blog/Facebook grupu gdje se konkretno pokušava utjecati na trenutnu situaciju ili pokrenuti stvari s mrtve točke. Udruga Lipa pokušava nešto i to je to.

    S druge strane sindikati i raznorazne Radničke fronte etc. konstantno zagovaraju za više države.

    Gubimo bitku 😦

    Sviđa mi se

    1. “Jos nisam nasao niti jedan organizirani pokret/blog/Facebook grupu gdje se konkretno pokusava utjecati na trenutnu situaciju ili pokrenuti stvari s mrtve tocke.”

      Dobro je da niste

      “Gubimo bitku.”

      Odavno je izgubljena.

      Sviđa mi se

          1. Od same priče nema nikakve koristi. Ne želim umanjiti vrijednost ovog bloga, ali samo pisanje nije rješenje.

            Nisam od onih koji se predaju.

            Ti misliš da nema nade?

            Sviđa mi se

            1. Naravno da samo pisanje nije rijesenje.
              Na ovim prostorima nema nade. Jedini tracak nade za kakve takve promjene nabolje daje izlazak UK iz EU. Vidim nadu u odvajanju Silicijske doline i slicnim projektima poput Seasteading. Drzava nije samo skupina polupismenih laprdala iz Gornjeg Grada vec skole, fakulteti, mediji, NGO-ovi te razne neprofitne udruge. Levijatan je prevelik i jednostavnih rijesenja nema.

              Sviđa mi se

              1. Nažalost, mislim da izlazak UK oslabljuje nadu, evo i zašto. Čini se da je primarni motiv dijela glasača bio pobuna protiv globalizacije i svega što ona donosi – slobodne trgovine ,slobodnog protoka radne snage, “nereguliranog tržišta”, ekonomske nejednakosti.. A čini mi se da je to trend. Kad bi pitanja slobodne trgovine ili reguliranja tržišta ili globalizacije, što god ona podrazumijevala, došla na referendumske listiće, bojim se da bi ih glasači odbacili i okrenuli se zaštiti nacionalnih tržišta i većoj intervenciji države. Pa pobogu, iz mog iskustva većina ljudi – a govorim s obrazovanim i ne osobito lijevo orijentiranim ljudima – smatra da živimo u vremenu nereguliranog kapitalizma. To vjerovanje je toliko snažno da ga činjenice teško mogu opovrgnuti. Vjerovanje tržištu je nula, vjerovanje državi neograničeno, što je paradoksalno jer ti isti ljudi nisu slijepi za sve defekte koje država proizvodi. Automatski odgovor na sve što se smatra nepravdom je – “e, tu država treba nešto poduzeti”. Ali to je kao s vjernim psom, koliko god ga udaraš nogom, on će utjehu od te noge tražiti u tvom zagrljaju.Znam da zvučim defetistički, ali kad pogledam oko sebe još si mislim da je dobro kako je i sjetim se one, ne traži kruha preko pogače.

                Liked by 1 person

                1. Sve je to nažalost točno. Samo nisam toliko siguran za Brexit, dobar dio glasača sigurno jest bio motiviran pogrešnim porivima, ali npr. Farage i Hannan su liberalnije orijentirani od bar 90% britanskih političara, a sumnjam da su ovima koji su glasali za ostanak baš pri vrhu razloga za takav odabir bili slobodna trgovina i deregulacija.

                  Sviđa mi se

              2. Nisam siguran u to. Socijalisticki sistem koji imamo trenutno propada na prilicno dramatican nacin. Nadam se da ce se pojaviti neka liberalna stranka, koja nece biti organizacijska kopija nekadasnjeg SKH. Ako ridikuli iz stranke “Pametno” mogu ocekivati solidan broj glasova, kao sto govore ankete, onda biraci traze alternative HDZSDP-u. Na “Pametno” ne mislim trositi bandwidth, no nekakva liberalna stranka bi mogla, po mom skromnom misljenju, ubaciti puno pijeska u kotacice naseg socijalizma.

                Sviđa mi se

  3. Užasno je koliko je taj mentalitet u Hrvatskoj jak.
    Skoro svaki razgovor koji vodim sa bilo kim a tema mu bude osobno nezadovoljstvo nejednakostima završi na ‘lako njemu rodio se bogat’ i ‘i ja bi postigao nešto da su mi mama i tata dali 2 stana i auto’.

    Sviđa mi se

  4. Šta je najtragičnije od svega, ja sam skroz uvjeren da se ponudi referendumsko pitanje o prelasku s kapitalizma (slobodnog i tržišnog gospodarstva, te privatnog vlasništva) u društveno, il čak državno, ma jebeš mi sve ako ogromna većina ne bi podržala tako nešto. Sa svih strana spektra. I nismo usamljeni u takvom ludilu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s