Austro-monetaristička teorija ciklusa?

Postoji li uopće takvo nešto?

Money Mischief ima jedan odličan prilično staari post pod nazivom Kako pomiriti austrijance i market monetariste, vezan uz inače danas opet vrlo popularnu temu poslovnih ciklusa i ekonomskih recesija, te pristupe različitih ekonomskih škola toj problematici. S obzirom da su meni općenito dosta bliski “austrijski” pogledi, dok istovremeno smatram da je Milton Friedman možda čak i bolje objasnio Veliku Depresiju od Murraya Rothbarda, ovo mi se činila zanimljiva tema. Ostavio sam neuredan komentar tamo, a ovdje ga prenosim proširenog u malo ljepšem obliku.

Inače nikako ne volim tribalizam u ekonomiji, ali, ako već moramo kategorizirati, mislim da je vrlo bitno među “Austrijancima” prvo razlikovati one koje razumiju monetarni (dis)ekvilibrijum i one koji ne. S ovim drugima, očito, nije moguće da dođe do pomirbe. Međutim, ovo što je opisano u gore navedenom postu je otprilike i moje viđenje i zapravo isto stajalište zauzimaju i mnogi koji se obično smatraju “Austrijancima” (padaju mi na pamet npr. Horwitz, White, Selgin, Garrison, Higgs, Rizzo, Salter, Cachanosky, Boettke… više manje svatko iz free banking struje unutar austrijske škole). Nije to uopće nešto tako neuobičajeno.

Što se tiče “austrijske” teorije poslovnih ciklusa (ABCT), radi se ukratko o tome da umjetno spuštanje kamatnih stopa ispod njihove tržišne razine od strane centralne banke inducira kreditnu ekspanziju koja rezultira misalokacijom resursa i neodrživom strukturom kapitala, jer kamatna stopa ne odgovara stvarnom odnosu preferencija agenata. Investiranje u dugotrajnije projekte (tj. u ranije stupnjeve proizvodnje) postaje relativno atraktivnije (barem tako izgleda), dok niske kamate istovremeno dovode do veće potrošnje u sadašnjosti u odnosu na štednju i dolazi do mismatcha. Investitori su vođeni pogrešnim signalima. Hayekov trokut se rasteže preko obje katete, dok agenti ne shvate da jednostavno fizički nema dovoljno dostupnih kapitalnih dobara da se realiziraju započeti projekti i dolazi do busta. Mislim da jako dobar pregled daje Roger Garrison u svojoj prezentaciji ovdje.

Treba još imati na umu da je tu poanta upravo u toj misalokaciji, ili što se kaže malinvestments, a ne u overinvestment. Znam da neki pokušavaju ABCT predstaviti kao pomicanje krivulje agregatne ponude, ali to je jednostavno pogrešno i promašuje bit. Na stranu što “Austrijanci” ne vole AS/AD framework, stvar je u tome da se radi ustvari o kretanjima “uzduž” AS krivulje. Stoga, boom faza ciklusa ne mora čak nužno ni rezultirati višom inflacijom cijena (pogotovo ako gledamo kroz CPI), već se radi o distorziji relativnih cijena.

Po mom mišljenju, ABCT je logički ispravan i vrlo koristan uvid, zapravo nadgradnja Wicksellove teorije o prirodnoj kamatnoj stopi (s tim da je Wicksell, ako se ne varam, pogrešno pretpostavio da je prirodna kamatna stopa ona koja bi rezultirala stopom inflacije od 0%), samo što je problem što neki ABC teoriji pokušavaju pripisati neka nadnaravna svojstva i pretvoriti ju u opću teoriju svega. Ali, time ne čine uslugu teoriji, a ni cijeloj školi. Što točno ABCT može objasniti, a što ne, lijepo objašnjavaju npr. Steve Horwitz ovdje i Mario Rizzo ovdje.

ABCT je ustvari teorija neodrživosti strukture kapitala i kao takva može biti izuzetno važna i korisna u razumijevanju opasnosti od državnog miješanja u tržište, no, ona nije niti dovoljna, a niti nužna, za objašnjenje svake recesije ili depresije. Ono što ona pokazuje je jednostavno da kamatna stopa, kao i svaka druga cijena nekog dobra na tržištu, ima određenu bitnu informacijsku ulogu, pa manipuliranje istom dovodi do remećenja stvarnih tržišnih signala i pogrešne alokacije resursa.

Također, slažem se s Julienom Noizetom da bi ABCT-u dobro došao jedan update. On je, primjerice, ukomponirao Basel sheme i RWA regulacije u cijelu priču i ima dosta zanimljive postove na svom blogu na tu temu, npr. ovdje, ovdje, ovdje ili ovdje. Uglavnom, radi se opet o istoj stvari, državne regulacije šalju pogrešne signale tržištu kapitala i tako dovode do misalokacija i neodrživosti strukture kapitala.

Evo ovdje samo jedan često korišten grafikon koji dočarava utjecaj državne regulacije na alokaciju resursa (izvor):

basel

Osim toga, Horwitz u svojoj odličnoj knjizi Microfoundations and Macroeconomics (sigurno jedna od najboljih stvari “austrijske” literature novijeg datuma), prikazuje ABCT kroz prizmu monetarnog (dis)ekvilibrija i kroz cijelu knjigu stalno naglašava važnost stabilnosti MV za realokaciju resursa nakon busta induciranog neodrživom kreditnom ekspanzijom. Nedovoljna ponuda novca u odnosu na potražnju distorzira relativne cijene dobara i inputa na sličan način kao i u fazi booma, i otežava tzv. čišćenje tržišta. Čak tu mislim da nije niti potrebno uvlačiti “ljepljivost” u cijelu priču i komplicirati, stvar je u tome da jednostavno dolazi do povećane potražnje za držanjem novca koja nije zadovoljena. Na slobodnom tržištu, banke bi na povećano držanje novca odgovarale povećanim izdavanjem rezervi.

Razumijem da će Rothbardijanci prigovarati kako se svejedno ponuda novca ne bi smjela nikad povećavati, jer, ionako će se cijene i plaće s vremenom prilagoditi i tržište će težiti ravnoteži na nižoj razini cijena. To je tako u dugom roku, ali u čemu bi onda bio uopće problem s inflacijom? Čak i u slučaju hiperinflacije, cijene i plaće će se nakon izvjesnog vremena “prilagoditi”, pa zašto onda inzistirati na suzbijanju iste? Fora je u tome što ABCT vrijedi i u suprotnom smjeru.

A što se tiče tzv. tržišnih monetarista (market monetarists), nisam baš siguran kako ih definirati, niti po čemu se razlikuju od običnih monetarista, no, ono što ja shvaćam je da se radi o grupi pro-tržišno orijentiranih ekonomista “čikaške” tradicije i pretežito libertarijanski nastrojenih pojedinaca koje karakteriziraju dvije bitne zajedničke misli:

  1. Pretjerano restriktivna politika centralnih banaka (prvenstveno Fed-a) od ljeta 2008. i nadalje najvažniji je uzrok nedavne ekonomske recesije.
  2. Ako je centralno bankarstvo datost, optimalna monetarna politika koju centralna banka može provoditi je ciljanje nivoa nominalnog BDP-a.

Dodatno, što je još važno, kvazi-monetaristi razumiju da zamka likvidnosti ne postoji. Monetarna politika je potentna i kada nominalne kamatne stope padnu blizu nule, a centralna banka uvijek može povećati stopu inflacije (ako to stvarno želi i zna).

Također, rekao bih da je većina tržišnih monetarista u dobroj mjeri simpatetična prema modelu slobodnog bankarstva kao idealnom sustavu (pogotovo Bill Woolsey), iako su neki, nažalost, agnostici po tom pitanju (npr. Scott Sumner).

To je otprilike ono što sam ja razumio prateći ljude koji se smatraju sljedbenicima te škole, moguće da mi je nešto manje bitno promaklo, ali to je otprilike to.

Što se tiče povezanosti između austrijske škole i tržišnog monetarizma, tržišni monetaristi su na jedan način zapravo akademska unučad izvornih “Austrijanaca”. Naime, Hayekova knjiga Denationalisation of Money iz 1976. je bila inspiracija Selginu da napiše The Theory of Free Banking, a Selginova knjiga je, kako razumijem, podloga na kojoj moderni kvazi-monetaristi temelje svoj model (i taj model je u suštini prilično jednostavan; ako je MV=PY, a posljedica slobodnog tržišta novca bi bila (nenamjerna) stabilizacija MV, što je zapravo nominalni BDP, onda bi zadatak monetarnog autoriteta trebao biti ciljanje te veličine, kako bi se što bolje imitirao tržišni ishod).

Ako pak govorimo o kompatibilnosti “austrijskog” i (kvazi-)monetarističkog objašnjenja ciklusa, ne mislim uopće da su nepomirljivi, dapače, vjerujem zapravo da se dobro nadopunjuju i da nema ništa kontradiktorno u stavu da je ABCT kompatibilan s onim što govore tržišni monetaristi, osim ako inzistiramo da je ABCT samostalna opća teorija svega. Ja bih rekao da ABCT objašnjava neodrživu fazu boom-a, a monetarizam razvoj bust faze.

Recimo, što se tiče Velike Depresije, ne znam onda stvarno u čemu bi bio problem s interpretacijom koju uistinu dijeli velik broj ljudi, a to je da cijelu priču možemo posložiti kao:

a) neodrživa kreditna ekspanzija tijekom ’20-ih zbog prelabave politike Fed-a (ABCT)

b) drastična monetarna kontrakcija 1930.-1933., kako dokumentiraju Milton Friedman & Anna Schwartz (što je opet odgovornost Feda, jasno)

c) užasne supply-side politike Hoovera i FDR-a*, prvenstveno ogromno povećanje poreza (najveće u mirnodopsko vrijeme u povijesti SAD-a), pokušaji zamrzavanja nominalnih plaća i uvođenje minimalne plaće za vrijeme deflacije, povećanje državne potrošnje (ogromno za tadašnje standarde), Smoot-Hawley Act (drastično povećanje carina), socijalni programi, kontrole cijena, ojačavanje sindikata, subvencije poduzećima, plaćanje farmerima da uništavaju zalihe, itd.

d) regime uncertainty (Robert Higgs je dosta govorio o ovome)

Ne vidim stvarno tu ništa nekonzistentno, što bi trebalo biti sporno bilo “Austrijancima”, bilo monetaristima. Ili da citiram opet Horwitza:

Can someone explain to me why some Austrian types are so petrified that Friedman and Schwartz might be right? Why is that such a terrible thing? Why can’t a full accounting of the Great Depression include the ABCT to explain why there was a recession in the first place, Friedman and Schwartz to explain why it got so bad, so quickly (along with Rothbard on Hoover), and then Robert Higgs to explain why it lasted so long? The ABCT is NOT a theory of everything – it’s neither necessary nor sufficient to explain every recession/depression. Seriously: how does it somehow damage Austrian economics to admit that F&S have 1930-33 correct?

OK, možemo raspravljati što je konkretno kada imalo veći utjecaj na ozbiljnost krize, ali poanta je da ništa od toga uopće nije nekompatibilno jedno s drugim. I naravno, još važnije je da je država i njeno miješanje u tržište zeznulo stvar, kako god da se okrene.

Vrlo slična stvar je i s ovom zadnjom recesijom. Prvo, neodrživi boom tamo početkom 2000-ih po ABCT verziji (too low for too long). Nedavno su George Selgin, David Beckworth i Berrak Bahadir izdali rad u kojem pokazuju kako je Fed držao preniske realne kamatne stope za vrijeme rastućeg rasta produktivnosti u to vrijeme, čak prilično niže nego što bi bile i da su ciljali NGDP (Beckworth je inače market monetarist par excellence, usput piše zanimljiv blog).

U navedenom radu, autori su procijenili prvo neutralnu realnu kamatnu stopu (misli se na federal funds rate) s obzirom na kretanje produktivnosti, te ju usporedili sa stvarnom kamatnom stopom (obratite pažnju na period od 2001. do 2006.):

ffr1

Da je centralna banka ciljala nivo nominalnog BDP-a iz trenda Velike Moderacije**, kamatne stope bi i u tom slučaju bile znatno više (iz istog rada):

ngp

Čak i da je Fed samo pratio tzv. Taylor rule, koji ja nikako ne volim, ali i tada bi stvari bile drukčije (izvor):

taylor

Dakle, čini se stvarno da je Fedova politika bila previše labava negdje između 2002. i 2006. godine, što je klasična “austrijska” priča o neodrživoj ekspanziji i s tim dijelom se, čini mi se, kvazi-monetaristi slažu. Lars Christensen čak i dodaje kako bi ABCT objašnjenje bilo još korisnije u dijagnozi recesije u zemljama Eurozone. Čak ni Sumner, koji je uvjerljivo najmanje sklon austrijskom pristupu od ovih modernih monetarista, u principu nema nekih primjedbi na taj argument.

Iako, naravno, treba napomenuti kako je fokusiranje na nominalne kamatne stope za ocjenu monetarne politike često varljivo i pomalo opasno. U pravilu, trajno niske (nominalne) kamatne stope su češće odraz prečvrste monetarne politike, a ne prelabave, ali, ipak, ne mora to biti uvijek slučaj.

Onda, kada govorimo o uzrocima recesije, treba još naravno nadodati tome ogroman moralni hazard uzrokovan brojnim državnim regulacijama. Osim već spomenutih RWA koji distorziraju tržište, osiguranje depozita i implicitna obećanja bailouta (too big to fail) samo potiču neodgovorno ponašanje kod banaka. Isto tako, treba imati na umu i državne agencije poput Fannie Mae i Freddie Mac koje su se petljale u tržište hipoteka, pa zakone tipa Community Reinvestment Act, državni oligopol rating agencija, i sl., što sam naveo već u prethodnom postu.

A, što se tiče 2008.-e i kasnije, tu je, mislim, očito Fed bio prerestriktivan. Dok je nominalno trošenje drastično padalo, realne kamate su zapravo rasle, dolar je jačao, očekivanja inflacije su bila u opadanju, cijene dionica i drugih asseta su padale, itd. Mislim da je to teško kompatibilno s labavom politikom. Potražnja za držanjem novca je rasla, udio likvidnih sredstava u imovini kućanstava se povećavao, a Fed nije na vrijeme reagirao povećanom ponudom novca (monetaristi vole reći da je nakon kolapsa nekih velikih banaka, FOMC vozio gledajući u retrovizor, umjesto ispred sebe).

Kretanje nominalnog BDP-a u SAD (izvor):

williamson_ngdp_2

Jaz između nominalnog dohotka i nivoa trenda u SAD (izvor):

history_5 (1)

Prema tome, s obzirom da se Fed iz nekog razloga ipak nije ukinuo, vjerojatno je nekakav QE bio najmanje loše rješenje, ali tu opet mislim da je to loše odrađeno, prvenstveno što su počeli plaćati kamate na rezerve kod Feda (IOR). Radi se zapravo o subvenciji bankama da drže novce kod Feda na račun poreznih obveznika, to je zapravo kontrakcijska monetarna politika! S obzirom da su u to vrijeme bili i postroženi Basel standardi, bankama je postalo zapravo isplativije “sjedati” na rezervama nego kreditirati (doslovno), pogotovo s obzirom na smanjenje potražnje za kreditima, ulagački pesimizam, i povećanje potražnje za držanjem love. Ako centralna banka zamijeni jedan oblik duga drugim, i to još onim koji nosi veći prinos, kakvo je to uopće labavljenje?

Razumijem da smisao ovih QE programa nije nikad ni bila da djeluju kroz kreditni kanal, ali svejedno, ne sviđa mi se. Monetarna politika izgleda možda i dalje restriktivna, ali Fed je postao preglomazan.

Uglavnom, kad se zbroji sve to i dodaju još ogromni porezi, rastuća državna potrošnja i intervencionizam, regulacije, rigidna radna legislativa, programi redistribucije, itd., zapravo je prilično čudno kako uz sve te državne promašaje recesija nije bila puno gora nego što je bila. Stvar je valjda u tome da je kapitalizam toliko prokleto efikasan, usprkos svim barijerama.

Da skratim misao, mislim da je moguće velikim dijelom pomiriti moderne “Austrijance” i tržišne monetariste što se toga tiče i ne vidim što bi bilo sporno u ovom objašnjenju. Znam da bi se Hayek u konačnici složio. Znam i da postoje određeni tipovi “Austrijanaca” kojima je nepojmljivo da centralna banka ikad može provoditi restriktivnu monetarnu politiku, ali to mi nema veze s “austrijanstvom”, već za to krivim opet nečije apsurdne tvrdnje kako je frakcionalno bankarstvo zlo i prevara. Originalna austrijska teorija ciklusa (mislim na Mises-Hayek-Garrison verziju), ne govori ništa o sekundarnoj deflaciji koja se događa nakon bust-a, već objašnjava samo zašto se bust mora dogoditi. Na kraju krajeva, ciljanje stabilizacije nominalnog dohotka je i nešto što su “Austrijanci” predlagali tijekom ove recesije još i prije nego je nastao termin market monetarism.

Inače, mimo diskusije o poslovnim ciklusima, volio bih da kvazi-monetaristi budu više kritični prema centralnom bankarstvu općenito. Nemam neki problem s pokušajima iznalaženja teoretski najmanje loših rješenja unutar postojećeg sustava, ali treba razumijeti da, dok god postoji državna monopolizacija proizvodnje novca, događat će nam se i recesije, a svaki put kada dođe recesija, socijalisti i intervencionisti svih boja će optuživati kapitalizam i slobodno tržište, te zahtjevati još više oduzimanja sloboda i državne represije, a političari će im, kao i obično, drage volje ispunjavati prohtjeve.

To budi rečeno, à propos njihovih prijedloga, vjerujem da bi neko ciljanje nominalnog dohotka od strane centralne banke bilo ipak prilično manje loša opcija u odnosu na praktički bilo što drugo što centralnim bankarima pada na pamet; ciljanje stope inflacije, tečaja, kamatne stope, Taylorove formule, ili, sačuvaj-me-bože, stope nezaposlenosti, ali, i dalje nije bez svojih problema i pri tom ne mislim samo na institucionalne probleme oko političke izvedivosti. Da ne duljim puno, evo ovdje jedna po mom mišljenju dosta dobra i sažeta friendly kritika ciljanja nominalnog dohotka, gdje autor ukazuje kako čak ni takav monetarni režim ne bi bio potpuno imun na pojave ciklusa niti bi mogao izbjeći sve probleme koji proizlaze iz misalokacije, iako bi vrlo vjerojatno bio prilično poželjniji od trenutnog.

Kažem opet, ciljanje nivoa nominalnog dohotka je vrlo vjerojatno najmanje loša politika koje se centralna banka može (navodno) držati***, međutim, i dalje je to rasprava između loše i gore opcije. Da su centralne banke cijelo vrijeme ciljale neki nivo BDP-a, neka recesija bi se vjerojatno svejedno dogodila, ali bi bila puno blaža i kraća. Centralno bankarstvo je samo po sebi nestabilno i generira poslovne cikluse. Centralno planiranje ne funkcionira ni u kojem aspektu ekonomije, pa tako ne može niti u proizvodnji i emisiji novca.


*– U obranu Rothbardijanaca, šteta prouzrokovana Hooverovim i Rooseveltovim fašističkim/socijalističkim politikama se prečesto zanemaruje. Da se Fed postavio likvidacionistički 1930.-e, a Vlada općenito laissez-faire, bilo bi neke recesije, ali bi ranije završila i bila bi vjerojatno dosta blaža (možda nešto nalik recesiji 1920./21.).

Međutim, kada ti je odgovor na naglu ogromnu monetarnu kontrakciju zamrzavanje nominalnih plaća, povećanje poreza, žestoki protekcionizam, te povećanje državne potrošnje i redistribucije dohotka, onda te stvarno teško bilo kakav monetarni režim može izvući.

**– Nisam siguran je li to praćenje trenda Moderacije zapravo ono što market monetaristi preferiraju. Znam da je to (bio) Sumnerov prijedlog, ali imam dojam da su neki ipak skeptični prema tome, smatraju da bi nivo tog trenda bio previše inflatoran.

***– Naravno, ostaje još diskutabilno koji bi to nivo, tj. trend, trebao biti, ali otišli bismo preširoko sada.

Oglasi

31 comments

  1. Odličan posao, vrlo opširno. Zanimljiva mi je činjenica da je nedavno i EU objavila namjeru lansiranja QE paketa, a vrijednost Eura očigledno pada, čak i prema USD-u, posebno prema CHF-u. Misliš li da će to imati ikakvog efekta ako vrijednost Grčkih obveznica naglo padne? Ili bi QE mogao čak i doprinijeti padu indirektno, daljnjim inflatornim kretanjima? Koliko je meni jasno QE u SAD-u lansiran je prvenstveno kako bi štitio banke od prevelikog izlaganja onim tvz. Toxic assets, mortgage backed securities i SPE vezanim uz hipoteke, međutim nije napravio mnogo po pitanju vrijednosti istih. Banke i dalje imaju dosta takvih na svojim aktivama, a vrijednost im je i dalje upitna.
    Btw. koje je tvoje mišljenje o minimalnoj stopi rezerve, kažeš u tekstu da su “apsurdne tvrdnje kako je frakcionalno bankarstvo zlo i prevara”?

    Sviđa mi se

    1. Da, samo najavljivanje QE-a može imati već vidljive učinke. Zapravo, centralna banka općenito uz relativno malo “fizičkog” djelovanja može znatno utjecati na nominalne varijable putem očekivanja, ako je komunikacija dobra. Mislim da to zovu “Chuck Norris effect”.

      Moj problem s ECB-om je, osim što postoji, što cilja stopu inflacije, a ja prezirem ciljanje stope inflacije (doduše, nije ni Fed bolji, oni još imaju dual mandate, ako se ne varam). Upravo jedna od prednosti ciljanja nominalnog dohotka u odnosu na ciljanje inflacije jest što uvažava promjene u produktivnosti i CB ne reagira na pad cijena uzrokovan rastom produktivnosti faktora proizvodnje. Evo, nedavno je bio pad cijena nafte pa su nas strašili deflacijom, ali, ako je uzrok deflaciji pad cijena energanata onda je to očito pozitivno productivity shock i na to centralna banka ne bi smjela reagirati niti “ispravljati” takvu deflaciju.

      Politika ciljanja stope inflacije ne razlikuje kretanja u razini cijena uzrokovana poremećajima u potražnji za novcem i ona uzrokovana šokovima produktivnosti. Zato, dok se centralna banka vodi ciljanjem inflacije, bit će opet i ciklusa i recesija (bit će ih i ako cilja NGDP, ali vjerujem manje i blažih).

      Zato bih volio da se ECB ukine. Ako se već neće ukinuti, da promijeni politiku i da se posveti ciljanju nekog nivoa NGDP-a, recimo trendu rasta od 3% godišnje (poželjnije bi bilo i manje čak, no eto) i obveže se da će nadoknađivati zaostatke “no matter what”.

      Međutim, realno, u većini europskih zemalja problemi su ipak realne strane, a ne monetarne. Nije u Grčkoj, Španjolskoj i Hrvatskoj nezaposlenost ovolika zbog monetarnog disekvilibrijuma, nego zato što su to sovjetske socijalističke republike.

      Koliko je meni jasno QE u SAD-u lansiran je prvenstveno kako bi štitio banke od prevelikog izlaganja onim tvz. Toxic assets

      Pa da, QE je trebao djelovati kroz tzv. portfolio balance effect. A što se tiče gomilanja svih tih toxic asseta, opet ja okrivljavam državne intervencije i regulacije za takvu situaciju.

      Btw. koje je tvoje mišljenje o minimalnoj stopi rezerve, kažeš u tekstu da su “apsurdne tvrdnje kako je frakcionalno bankarstvo zlo i prevara”?

      Ja općenito podržavam free banking, a tu ne bi bilo niti centralne banke, regulacija, ni propisane stope obveznih rezervi. Koliko znam, i danas u nekim zemljama nema te propisane stope minimalnih rezervi (čini mi se u Australiji i još negdje).
      Nego, to što sam reko sam mislio na to da unutar austrijske škole stvarno postoji jedna struja ljudi, i to inače libertarijanaca, koji smatraju da je frakcionalno bankarstvo samo po sebi prevara, čak i ako obje ugovorne strane u tom sudjeluju dobrovoljno. Čudno, zaista.

      Liked by 1 person

      1. Hvala na detaljnom odgovoru. Uvijek me nasmije ona Rothbardova po pitanju frakcionalnog bankarstva, ” all banks engaged in the practice are inherently insolvent “

        Sviđa mi se

        1. I meni je također uvijek bilo fascinantno kako inače genijalan tip kao Rothbard može podržavati takve ideje.
          Mislim, po toj logici i svaki oblik osiguranja je prevara i treba ga zabraniti.

          Sviđa mi se

      1. Evo jedan neredan komentar:
        Procitaj, pitanje je hoce li uopce free banking proizvesti outcome koji je po prirodi slican onome sto bi trebao bit rezultat NGDPLT. Salter&Young dolaze do rezultata da ce u slucaju productivity shocka free banking prije proizvesti nesto slicno stabiliziranja cijena. Meril pokazuje suprotno, doduse with less rigour. Shema je sto lijepo pokazuje taj “mehanizam”.

        Sto se tice MM, NGDPLT nije zapravo optimalna (teoretski) MP, ali je dovoljno blizu.
        Pojednostavljeno, razlika izmedju starih monetarista i MM je:
        – stav monetarne politike se ne vidi u kretanju monetarnih agregata vec su bolji pokazatelji ocekivana inflacija i NGDP. trzista su najbolji indikator stava monetarne politike (zato “market” monetarizam)
        – monetarna politika je 99% ocekivanja
        – monetarna politika djeluje “unaprijed” a ne sa zakasnjenjem kako je MF tvrdio, a i kasnija empirija pokazala (problem je u definiciji mon. soka…pogledaj prvu tocku)

        Ako cemo o idealnom, zapravo je ideja da se monetarna politika stavi na autopilot kreiranjim NGDP futures trzista. Kada ocekivani NGDP padne ispod nivoa koji se cilja, to bi pokrenulo OMO-e dok se ocekivani NGDP ne bi vratio na cilj. Ima li trenutno, u realnom svijetu, ista vise free market od montarne politike koju diktira trziste?

        Sto se tice counterfactuala FFR-a koji procjenjuju Beckworth, Selgin i ekipa
        -to samo pokazuje reasoning iz kamatne stope nema smisla jer wicksellijansku mozes procijenit “u rikverc” i to jaaaako neprecizno. Sam je Beckworth pokazao da mjere produltivnosti npr imaju malo smisla, pa je pitanje koliko i njihova procjena vrijedi. Ocekivanja nominalnih varijabli su bolji pokazatelj je li policy stopa ispod prirodne ili je visa od prirodne. Teoretski NK modeli pricu isto baziraju na neutralnoj kamatnoj stopi koja ujednacava vremensku preferenciju ek. agenata (eulerova jednadjba), problem je naravno to, sto je kamata cijena kredita, a ne novca. Radi se o loanable funds prici, tj pure credit economy, koja je slicnija prici rothbardijanaca i ekipe koja gura banking school (sto je ironicno jer to rade i MMT-ovci). Selgin etc vide razliku kredita i novca.

        *Wicksell nije tvrdio da je to stopa konzistentna sa 0% inflacije, vec, ukratko, ona koja stabilizira cijene “sirovina”, bez da remeti relativne cijene.

        @Vedran,
        “QE u SAD-u lansiran je prvenstveno kako bi štitio banke od prevelikog izlaganja onim tvz. Toxic assets, mortgage backed securities i SPE vezanim uz hipoteke, međutim nije napravio mnogo po pitanju vrijednosti istih. Banke i dalje imaju dosta takvih na svojim aktivama, a vrijednost im je i dalje upitna.”
        – gledas krivu operaciju, to je bio TARP, diskontni prozor i slicni programi koji su “zbrinuli” toxic assets.
        Bas je danas izasao report Richmond Fed-a kako drzava garantira 60% liabilitiesa financijskoh sektora u SAD-u, to nema veze sa monetarnom politikom, to je kreditna politik i slican shit koji bi se lakse izbjegao sa stabilnijim NGDP-om.

        Za OMO se obicno koriste bas drzavne obveznice jer one predstavljaju pod risk-krivulje tako da se ne dira u relativne cijene i profile rizicnosti pojedinih imovina. Problem je da kad se nominalna ekonomija destabilizira, to ima efekte i na realnu – pa od monetarnog nereda tesko vidimo koji je glavni driver promjena u relativnim riziko profilima (pa i u rGDP-u for that matter). Npr, koliko je nereda u Grckoj i njenim obveznicama uzrokovano kolapsom nominalnog dohotka, a koliko je rezultat sto su mess i to ne samo u javnom, vec i u privatnom sektoru.

        Pozz
        P.

        Sviđa mi se

        1. Pojednostavljeno, razlika izmedju starih monetarista i MM je:
          – stav monetarne politike se ne vidi u kretanju monetarnih agregata vec su bolji pokazatelji ocekivana inflacija i NGDP

          Yap, zato je Bob Murphy kritizirao Sumnera i ekipu kada su tvrdili da bi M. Friedman danas bio market monetarist. Onda je Sumner odgovorio kako je napisao neki članak zašto to misli, pa da će se objaviti u nekoj knjizi o Friedmanu koja bi trebala izaći ove godine?

          Ima li trenutno, u realnom svijetu, ista vise free market od montarne politike koju diktira trziste?

          Ne 🙂
          Fora mi je zapravo kad Sumner kaže (iako mi je iskreno on najmanje blizak nekako od te struje) da bi trebalo povećat broj članova FOMC-a sa 12 na 7 milijardi.

          to samo pokazuje reasoning iz kamatne stope nema smisla jer wicksellijansku mozes procijenit “u rikverc” i to jaaaako neprecizno

          Istina, naravno, to i naglašavaju oni u svom radu. No, to je meni još jedan argument protiv centralnog bankarstva. Isto vrijedi i za mjere produktivnosti.

          Sviđa mi se

        2. P.S.

          gledas krivu operaciju, to je bio TARP, diskontni prozor i slicni programi koji su “zbrinuli” toxic assets

          Da, tako je, to je TARP ustvari bio… Postoji li inače neki zakon ili propis koji nalaže što se točno smije koristiti za OMO?

          Sviđa mi se

          1. Free banking ubija više muha jednim udarcem. MM rješava problem novca no i dalje nam ostaje moralni hazard u bankarstvu. fiksiranje obvezne rezerve, osiguranje depozita too big to fail i sl…

            Sviđa mi se

              1. protive se ali ne nude rješenja. dok god postoji CB bailaout i garancije neće nestati sami od sebe. power corrupts. moral hazard je moguće izbjeći jedino i samo free market = free banking sustavom, a MM to nije i ne može biti.

                daleko od toga da MM nije korak u pravom smjeru, ali nemojmo se zanositi.

                Liked by 1 person

        3. Eh, hvala na prosvjetljenju, ja sam živio u uvjerenju da je Fed operacijama na tržištu kupovala baš te toxic assets kao dio QE programa.
          Kažeš nered u Grćkom privatnom sektoru, na što točno misliš?

          Sviđa mi se

          1. Oni su se cini se zaduzivali jos vise nego drzava, bez ikakvog poboljsanja u produktivnosti koja bi mogla doci npr iz kapitalnih ulaganja itd za koje bi poduzece valjda trebalo kredite. Tj cak i da sredis javni sektor kako spada, pitanje je sto je s produktivnoscu privatnog?

            Pozz,
            P.

            Sviđa mi se

  2. Kvaka 22

    Monetarno rjesenje recesije pomoglo je brzem izlasku iz recesije, ali je i stvorilo tu recesiju? 😉

    Ps
    Kako ja vjerujem da je ciklus ekspanzija i kontrakcija novcane mase posljedica prirode novca kao takve i da bi (daleko manje ekstremne) promjene te vrste postojale i bez centralnih banaka, mogu i prihvatiti da bi dobro vođene cb doista u teoriji i pomagati u recesijama.

    Međutim, kada nakon 20st najstabilnije svjetske novcanice vrijede, sto, 1% posto pocetne vrijednosti, a di su tek manje stabilne, ocito je da cb ne bi prosle ni iole racionalnu cost benefit analizu.

    Sviđa mi se

    1. Monetarno rjesenje recesije pomoglo je brzem izlasku iz recesije, ali je i stvorilo tu recesiju?

      Tako nekako. Ne kažem da je pomoglo, nego da može pomoći, te da odsustvo istog može odmoći.
      Monetarna politika stvara recesiju i bilo bi idealno da “monetarna politika” prestane postojati, dok god je “monetarne politike” bit će i recesija.

      Međutim, “monetarna politika” je tu, centralne banke nažalost postoje i prave nam probleme. Stoga, bilo bi poželjno da ti problemi koje rade budu što manjih razmjera, jer, inače će se rješenja tražiti negdje drugdje gdje sigurno ne želimo.

      Kako ja vjerujem da je ciklus ekspanzija i kontrakcija novcane mase posljedica prirode novca kao takve i da bi (daleko manje ekstremne) promjene te vrste postojale i bez centralnih banaka

      Moguće da bi se događali povremeni “disekvilibriji” tu i tamo, ali sumnjam išta izdaleka slično ciklusima koje viđamo u centralnobankarskim režimima (i to ovim “stabilnijim”).

      mogu i prihvatiti da bi dobro vođene cb doista u teoriji i pomagati u recesijama

      A gle, jednostavno postoje loši i lošiji i puno gori monetarni režimi. Neki bolje odražavaju hipotetski free market scenarij, a neki lošije. Neki će češće generirati dugotrajne i oštre poslovne cikluse, neki rjeđe, neki će uzrokovati veće misalokacije, neki manje, itd.

      Čak i u teoriji, ja ne vjerujem ni da najbenevolentnija i najmudrija CB ne može ni blizu imitirati tržišni ishod. Ne samo što nema adekvatne incentives i to, nego jednostavno ne postoji taj povratni mehanizam koji instantno signalizira bankama koja je potrebna količina novca u opticaju, pa mislim, evo danas još uvijek ljudi inače vrlo sličnih ekonomskih stajališta raspravljaju postoji li i dalje trenutno višak potražnje za novcem.

      Sviđa mi se

      1. Zanimljivi grafikoni. A ja sam se možda i malo krivo izrazio, trebalo je biti “recesije”, “prirodne” ekspanzije i kontrakcije ne bi morale bit nužno tolike da dovedu do recesije, već možda i samo usporavanja.

        Sviđa mi se

  3. Slažemm se sa strasilom. Cijela analiza ide na ruku impliciranoj relativizaciji novca kao takvog, odnosno njegove “store of value” karakteristike.

    Zapravo je nepotrebno o tome išta uopće i govoriti (što u suštini i autor teksta dobro zna).

    Uostalom, nakon 100 i sitno godina, (opet) će uskoro postati popularna stara istina o kojoj je J.P. Morgan 1913.-e osobno ustvrdio:

    “Credit is not money. Only gold is money.”

    Lp,

    Damir

    Sviđa mi se

    1. ne ide relativizaciji vec zanemarivanju te funkcije na nacin kako ga gold bug ekipa percepira. funkcija novca koja nas zanima u prici o ciklusima je medium of account.

      Store of value se stalno spominje valjda jer ekipa misli da novac = m3 ili stednja or whatever.

      Ili jer store of value mora biti funkcija koja znaci da je novac store of value min. 500g i to je jedini kriterij koji odredjuje “dobar” novac, jer store of value se ne more odnositi na rad koji trazi “storanje” vrijednosti 6mjeseci ili izmedju kratkorocnih transakcija, jer je valjda tesko razlikovati koncept bogatstva od koncepta novca.

      Liked by 2 people

  4. odlično, opširno, priznajem za mene čak i previše toga :D.. ovo je dosta iznad moga znanja , neznam toliko šema iz monetarne ekonomije. znate šta bi mogli napisati.. povezati krizu iz 29 i 2008 sa državnim intervencionizmom, ili FEDom i ubaciti neki scenario za buduću EU krizu zbog ECBa 😀 ako ste me shvatili 😉

    Sviđa mi se

    1. Ma i ja sam inače prilični laik što se tiče monetarne, ali ovo mislim da su više manje “basics”… ponuda, potražnja, quantity jednadžba, tržišni signali, misalokacija, itd. Nema tu nekog velikog kompliciranja.

      znate šta bi mogli napisati.. povezati krizu iz 29 i 2008 sa državnim intervencionizmom, ili FEDom i ubaciti neki scenario za buduću EU krizu zbog ECBa 😀 ako ste me shvatili

      Pa i nisam baš… zar to nisam napisao u ovom postu?

      Sviđa mi se

  5. @autor

    Imam jedno pitanje nevezano direktno za temu. Naime, zanima me vaše mišljenje o pravnoj sprovedivosti zabrane casha od strane centralnih planera, a promoviranu od strane Keynesianističkih ekonomista (Rogoff & co.).

    Nije li zabrana casha zapravo zabrana posjedovanja novca kao takvog? Pitam iz perspektive u kojoj, računovodstveni prikaz oblika imovine deponenta na stranu, novac deponenta u banci primarno predstavlja u tom ili drugom obliku imovinu banke s jedne strane i obavezu prema deponentu s druge, dok deponent u suštini posjeduje potraživanje prema banci, a ne novac sam. Zabranom gotovine tako dolazi tehički do zabrane posjedovanja novca gdje opcija posjedovanja potraživanja temeljem depozita ostaje jedina mogućnost.

    Dodatno stvar komplicira limit osiguranja depozita čime defacto, a u slučaju zabrane gotovine, imovina u novcu iznad osiguranja postaje upitne vrijednosti, odnosno dolazi uz discount. I sve to naivno podrazumijevajući da osiguranje depozita uopće vrijedi išta u slučaju realizacije sistemskog rizika.

    Volio bih kažem čuti vaše razmišljanje na temu iz pravnog aspekta, jer mi je ono principijelno već za pretpostaviti i u njemu se zasigurno slažemo.

    Lp,

    Damir

    Sviđa mi se

    1. Nije mi zapravo jasno što me pitate, valjda je očito što mislim o takvim idejama o zabranjivanju držanja gotovine, mislim naravno o tome sve najgore.

      Da, naravno da je zabrana casha zapravo zabrana posjedovanja novca kao takvog. Cash i rezerve su monetarna baza, a depoziti su im prvi najbliži supstitut.

      Cash je ustvari tehnički liability centralne banke, zar ne?
      http://jpkoning.blogspot.ca/2014/01/banknotes-ious-or-not.html

      Sviđa mi se

      1. Zanimalo me vaše mišljenje o uporištu za pravnu borbu (dakle na njihovom terenu) u slučaju ukidanja gotovine, a temeljem gore opisanog da se na taj način de-facto zabranjuje posjedovanje novca, odnosno prisiljava u odnos s kreditnom institucijom (i rizik koji isto nosi sa sobom).

        Sviđa mi se

        1. Nema pravnog uporišta, odnosno neće ga bit ako države budu tako htjele.

          Što se tiče monetarne, zapravo duže vrijeme postoje ideje o evoluciji novca, gdje je nekoć zlato bilo novac, a novčanica novčani supstitut, pa je novčanica postala novac, a depozit novčani supstitut, pa će onda depoziti postati novac, a recimo kreditne kartice novčani supstitut.

          Sve to realno i ima nekoga smisla, i de facto mislim da danas živimo u svijetu gdje depozit je novac, ali eto… Novčanice se nedaju, države svršavaju na elektroničke transakcije jer misle da to sve mogu pratit i oporezovat…

          Tko zna, možda i mogu. Na stranu nezanemariv realni pad standarda i apsolutnu kontrolu nad životima koji bi dobili uklanjanjem novčanica, zanimljivo će bit vidjet kako će se (crno) tržište prilagodit i što će tamo postat valuta. I kako će država to pokušat oporezovat. Možda to konačno vrati zlato? 😀 Zamisli, policija te zaustavlja i pretražuje na ulici, nađe zlato, vodi te u postaju, piše prekršajnu prijavu… Pao si za zlatom… 😀

          Sviđa mi se

          1. Nema pravnog uporišta, odnosno neće ga bit ako države budu tako htjele.

            Ovo je jasno, kakve god besmislene regulative da državama padnu na pamet, neće postojati pravno uporište za protivljenje istima (ako ga države ne dozvole).

            Inače, ne znam točno na koji primjer je Damir mislio, ali koliko pratim, u zadnje vrijeme te ideje oko zabrane gotovine traže “znanstvenu” podlogu u tzv. zamci likvidnosti kod zero lower bound.

            Zamka likvidnosti dakako ne postoji, tako da su te fore BS.

            Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s