Piketty i mitologija

O evanđelju ovog Marxovog apostola sam pisao već, stoga poanta ovog posta neće biti preispitivanje njegovih ideja, već samo ukazivanje na neke primjere fabrikacija povijesnih događaja svojstvenih ljevičarima u cilju propagiranja široko prihvaćene mitologije.

Pri kraju svojeg pamfleta, u dijelu u kojem se osvrće na razdoblje Velike Depresije i New Deal-a, drug Thomas navodi (prijevod moj):

Roosevelt je došao na vlast 1933. godine, kada je kriza trajala već tri godine i četvrtina stanovništva bila nezaposlena. Odmah se odlučio za oštro povećanje stope poreza na najviše dohotke, koja je bila smanjena na 25% krajem dvadesetih u vrijeme katastrofalnog Hooverovog mandata. Najviša porezna stopa je 1933. porasla na 63%, a potom 1937. na 79%, nadmašivši prijašnji rekord iz 1919.

U citiranom odlomku netočne su tvrdnje:

1) “stope poreza na najviše dohotke, koja je bila smanjena na 25% krajem dvadesetih u vrijeme katastrofalnog Hooverovog mandata”

Stopa poreza na najviše dohotke nije smanjena “krajem dvadesetih”, nego 1925. godine, i to definitivno nije bilo tijekom Hooverovog mandata (Hoover je predsjednikom postao u ožujku 1929.), već za vrijeme njegovog prethodnika Calvina Coolidgea.

2) “Najviša porezna stopa je 1933. porasla na 63%”

Najviša porezna stopa nije 1933. porasla na 63%, nego je bila primjenjivana već 1932. godine i nije ju povećao Roosevelt (kako to drug Thomas nastoji prikazati), nego Hoover (Roosevelt je prisegnuo kao Predsjednik tek u ožujku 1933.).

3) “a potom 1937. na 79%”

Stopa nije porasla 1937. godine na 79%, nego 1936. godine.

OK, reći ćete mi vjerojatno da cjepidlačim oko nevažnih detalja. Par godina prije ili kasnije, kao da je bitno. I slažem se, nije bitno što se tiče same poruke i sadržaja Pikettyjeve knjige, ona je potpuno diskreditirana iz skroz drugih razloga. Međutim, ono što želim ukazati ovdje jest Pikettyjeva namjera njegovanja raširenih ljevičarskih mitova o događanjima vezanim uz američku ekonomiju i politiku između 1929. i 1945.

Pazite, ove navedene pogreške, barem ove pod 1) i 2), sigurno nisu slučajne. Pikettyju se sigurno nije slučajno omaklo da su porezi bogatašima smanjeni “krajem dvadesetih”  umjesto 1925., i sigurno nije slučajno pogriješio kada je taj potez pripisao Herbertu Hooveru. Također, sigurno nije slučajno pogriješio kada je povećanje stope poreza na najviše dohotke smjestio u 1933. godinu i nije se slučajno zabunio kada je to pripisao Rooseveltu.

Radi se o tome da drug Thomas mora poštovati mitologiju. A mitologija jednostavno kaže:

Neregulirani liberalni kapitalizam je doveo do najveće krize u američkoj povijesti krajem 1929. godine za vrijeme mandata predsjednika Herberta Hoovera. Konzervativni predsjednik Hoover i njegova administracija bili su tijekom cijelog mandata potpuno pasivni, te, čvrsto odani ideologiji laissez-faire kapitalizma, odlučili cijelu situaciju prepustiti na milost i nemilost tržištu bez ikakvog pokušaja uplitanja od strane države, te inzistirati na uravnoteženom proračunu, što je dovelo do još većeg pogoršanja situacije i produbljenja gospodarske krize. Napokon, 1933. godine na vlast dolazi karizmatični vođa, socijalno osjetljivi demokrat Franklin D. Roosevelt, koji svojim mudro isplaniranim intervencijama, odbacivanjem slobodnotržišnih dogmi, progresivnim politikama ograničenja gomilanja bogatstva u rukama kapitalista, državnom regulacijom ekonomije i povećanjem redistribucije dohotka, konačno spašava stvar i okončava period najgore krize u državnoj povijesti.

Vjerojatno najveći mit što se tiče američke političke i ekonomske povijesti jest da je Herbert Hoover bio išta blizu ičemu što bismo mogli opisati kao laissez-faire, a što je zapravo dio cijele jedne mitologije oko razdoblja New Deal-a (čak ni mit o Ronaldu Reaganu kao ekonomskom liberalu nije ni blizu ovome, jer, za razliku od Hoovera, taj hollywoodski glumac je ipak dosljedno koristio free market retoriku).

Kada govorimo o Hooveru, dakle, govorimo o tipu koji je, između ostalog:

  • u vrijeme monetarne kontrakcije i deflacije cijena zamrznuo nominalne plaće (time efektivno povećavši realne plaće i trošak zapošljavanja, što je uzrokovalo dodatno povećanje nezaposlenosti)
  • povećao poreze na dohodak do najviših razina u mirnodopsko vrijeme u povijesti SAD-a (molim vas, kliknite ovdje, pa usporedite propisane stope i razrede za 1931. i 1932. godinu)
  • povećao državnu potrošnju na javne radove na najviše razine u povijesti (tijekom četiri godine Hooverovog mandata na javne radove je potrošeno više nego u prethodnih 30 godina), te potpisao Davis-Bacon Act
  • potpisao Smoot-Hawley Tariff Act, kojim su carine na preko 20 tisuća proizvoda povećane do rekordnih razina
  • osnovao Federal Farm Board putem kojeg je sustavno subvencionirao cijene poljoprivrednih proizvoda novcima poreznih obveznika, usprkos tome što su konstantno proizvodili viškove, da bi kasnije ograničio output
  • osnovao Reconstruction Finance Corporation putem koje je već u prvoj godini postojanja poklonio 1,5 milijardi dolara poreznih obveznika propalim korporacijama (to je preko 25 milijardi u današnjim dolarima, nezamisliv presedan u ono vrijeme)
  • uduplao stopu poreza na nekretnine (a prepolovio neoporezivi iznos), uveo porez na darove (najviša stopa 33,3%), povećao porez na dobit poduzeća s 12% na 13,75%, te ukinuo izuzeće za mala poduzeća
  • potpisao Federal Home Loan Bank Act
  • za njegovog mandata izglasan Norris-La Guardia Act kojim je dodatno regulirano tržište rada i pojačana politička moć sindikata
  • zapravo nikad nije imao uravnotežen proračun* (u dvije od četiri godine svog mandata imao je čak veći deficit od ukupnih godišnjih prihoda)
  • osnovao poseban odjel za antitrustovske zakone pri ministarstvu pravosuđa s ciljem strože implementacije te legislative i kažnjavanja “nepoštene” konkurencije
  • tijekom cijelog mandata aktivno podržavao Prohibiciju

* Tehnički, u prvoj godini mandata imao je suficit od 700 milijuna dolara, međutim, taj je proračun vjerojatno prikladnije pripisati njegovog prethodniku Coolidgeu. U naredne tri (odnosno, četiri) godine mandata imao je ogromne deficite proračuna, čak veće od ukupnih prihoda što je danas npr. nezamislivo, a pogotovo kad uzmemo u obzir da su u prethodnih 10 godina SAD konstantno imale suficit proračuna!

hoo

Što se tiče rasta javnih rashoda u realnim terminima:

Dakle, takozvani laissez-faire predsjednik drastično je povećao poreze i carine na najviše razine u povijesti, povećao javne rashode i deficite također do rekordnih razina, uveo kontrole cijena i plaća, subvencionirao “strateške” industrije, poticao stanogradnju, provodio plansku ekonomiju na maloj skali. Uglavnom, poanta je u tome da je Hoover bio izraziti intervencionist čak i po današnjim standardima, a kamoli ne po ondašnjim. Pogledamo li malo bolje, možemo zaključiti da je New Deal počeo zapravo s Hooverom, jer većina Rooseveltovih politika koje su produbile depresiju nisu bile ništa drugo nego nastavak već započetih programa njegovog prethodnika. Kako je sam Rooseveltov savjetnik Rexford Tugwell kasnije izjavio:

When it was all over, I once made a list of New Deal ventures begun during Hoover’s years as Secretary of Commerce and then as president. The New Deal owed much to what he had begun.

Ustvari, jedine uistinu originalne Rooseveltove ideje koje je sproveo jesu: najveća jednokratna pljačka američkih štediša u povijesti (kriminalizacija držanja fizičkog zlata od strane građana) i trpanje 120 tisuća građana u logore na rasnoj osnovi.

Da, to vam je ikona modernih ljevičarskih progresivaca i božanstvo svakog glasača Demokratske stranke.

Instructions_to_japanese

Veoma progresivno!

Oglasi

14 comments

  1. Jel to bila nezaposlena četvrtina stanovništva ili je tu ipak riječ o nekom omjeru onih koji rade i onih koji traže posao? Ili si ti krivo preveo ili on dramatazira. Na wikiju stoji da je pik bio na oko 21%. Mi i nemamo drugo nego intervencionizam pa smo stalno tu negdje oko 20%. A da ne lome statistiku, pitaj Boga.
    Logika je nemilosrdna – treba nam intervencija na tržištu zla. Zato je ta knjiga najprodavanija u RH. Gutaju, štrabaju, uče, računaju, uzimaju, oporezuju, potiču! Živjeli!

    Sviđa mi se

    1. Meni se sviđa i Rothbardova America’s Great Depression.

      Tim više što je to bila prva stvar koju sam čitao od Rothbarda, i nemam pojma što čitam, i čitam, i čitam, a on nikako do Roosevelta. Knjiga posvećena Hooveru.

      Liked by 1 person

  2. Potrebno je ipak staviti stvari u kontekst:

    1. Razlikovati oporezivanje pojedinca od kompanije
    2. Vidjeti koji je prag u dolarima trebalo preći da bi se ušlo u te enormne stope

    https://www.quandl.com/TPC/CORP_HIST_BR-United-States-Historical-Corporate-Top-Tax-Rate-and-Bracket-From-1909

    Na gornjem linku vidimo povijest oporezivanja kompanija (dobiti), pa treba uočiti da je u vrijeme o kojem članak govori oporezivanje dobiti (firmi) bilo 3x (300%) manje nego danas.

    i dalje, kretanje poreza na osobna primanja (income tax):

    http://qz.com/74271/income-tax-rates-since-1913/

    Imate jako zgodni dinamički graf koji uzima današnju vrijednost dolara i preračunava u efektivnu stopu oporezivanja unatrag. Kada kliknete na količinu godišnje zarade vidjet ćete omjere.

    Očito je da bi ondašnji uvjeti pod Hoover-om i FDR-om, naspram današnjih bili “kamilica”.

    U čemu je štos? Pa u drastičnom spuštanju pragova kod kojih se primjenjuju više stope oporezivanja.

    Nekada ste morali zarađivati u današnjoj protuvrijednosti od 1/2 mil $, da bi značajnije osjetili rast poreza. Danas vrlo brzo dolazite do visokih i najviših pragova.

    U Hrvatskoj je to dovedeno do tolikog apsurda da ste već sa nekakvih 20.000 USD u najvećem poreznom razredu, a ovi niži počinju i obračunavaju se na sve iznad kruha i mlijeka….

    Znači čovjek koji želi raditi i ne ovisiti o državi ne može zaraditi niti za najosnovnije potrepštine za održanje golog života (hrana, odjeća, grijanje, sklonište) a da ga država pusti na miru ili tretira kao nekoga tko proizvodi značajni “višak” na koji iz nekog ne(shvatljivog) razloga država misli da ima pravo položiti svoje šape…..

    Drugim riječima samim time što postojite imate obvezu hraniti nekoga drugoga. Ne samo putem PDV-a (1/4 zarađenoga), nego i svim dodatnim nametima.

    Ali i dalje vlastodršci i socijalistički “intelektualci” nemaju nikakav problem busati se u prsa sa nekakvim imaginarnim ljudskim pravima i demokracijom…..

    Sviđa mi se

    1. @Tantor

      ukazao bih vam na jednu sitnicu. ne postoji oporezivanje kompanija. oporezuje se uvijek i jedino pojedinac.

      indirektno naravno, jer svaki porez koji se nametne nekoj kompaniji u konačnici plaćaju ili dioničari, ili radnici ili kupci, što su uvijek na kraju pojedinci.

      Sviđa mi se

      1. Naravno, na kraju uvijek pojedinac snosi “ceh”. Moglo bi se reći da u slučaju kompanije riječ o odgođenom “cehu”, ovisno o knjigovodstvenoj politici. Međutim ipak postoji različiti porezni tretman kompanija i pojedinca, što je vidljivo iz grafikona. Ali ono što je bitno su trendovi koji nam pokazuju koliki dio kolača u zadnjih 100 godina država prisvaja sebi, odnosno koliki dio novčanih tijekova ide DIREKTNO preko države. One manje vidljive, indirektne tijekove uopće da ne spominjemo….

        Sviđa mi se

  3. Coolidge je bio jedan od najcool predsjednika. Ali za vrijeme njegovog mandata nije se dogodilo ništa spektakularno, nikakve depresije ili ratovi pa se onda valjda ne računa.

    Sviđa mi se

  4. Evo da se vidi čemu služe ta muljanja, by Piketty himself…

    http://potemkinreview.com/pikettyinterview/

    “Therefore developing new forms of ownership, new forms of sharing of power between those who own capital and those who own their labor, is extremely important to me. Not only in the traditional manufacturing sector, but in many new sectors, such as higher education, media, culture, etc. the shareholder company is not the end of history and this form of organization and capital ownership is certainly not the future. We need progressive taxation of private capital, and at the same time, a new thinking of what capital ownership means and how we organize its owners. But we should not put these two forms of social progress [class struggle vs. progressive taxation] in opposition. They actually are very complementary, because progressive taxation is also a way to produce a regime based on transparency, on information about income and wealth that is necessary for workers’ involvement in the management of companies. If you do not know who owns your company, and if you do not have financial transparency about the wealth, the income, the profits, and the accounts of your company, how can you participate in decision-making? It would be a big mistake if some on the left believed “progressive taxation, that’s a technocratic thing, we don’t really care. We care about revolution, and capital ownership”. That would be a huge intellectual mistake.”

    Like I said:
    1. Svaki ljevičar je lažov dok se ne dokaže suprotno
    2. Nikad nije dokazano suprotno.

    Liked by 2 people

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s