Veblenova dobra

Ekonomija je, usudio bih se reći, prilično jednostavna znanost. Neki tvrde da uopće nije znanost, no što god da je, relativno je jednostavna, i većina cijele filozofije se bazira na dvama iznimno trivijalnim zakonima, zakonu potražnje i zakonu ponude, koji su opet izvedeni iz prilično trivijalne i samorazumljive pretpostavke o prirodi ljudskog djelovanja koja kaže jednostavno da ljudi djeluju sa svrhom ispunjenja svojih ciljeva nastojeći stanje manjeg stupnja satisfakcije svojih potreba zamijeniti stanjem veće satisfakcije svojih potreba.

Vrlo jednostavno, što je veća cijena nekog dobra, to će biti manja potraživana količina za tim dobrom i obratno, ceteris paribus. Ne’š ti velike mudrosti.

Međutim, socijalističkim i keynesijanskim kvazi-ekonomistima ne bi vrag dao mira ni da oko tih toliko trivijalnih zaključaka ne krenu komplicirati stvari.

Jedna od takvih komplikacija je tzv. Veblenov efekt koji kaže da tu postoje iznimke, dobra čija je potražnja proporcionalna njihovoj cijeni, odnosno, kod kojih je zakon potražnje obrnut. Navodno, što je viša cijena veća je potraživana količina, a što je niža cijena, to je manja potraživana količina. Takva dobra se obično nazivaju Veblenova dobra, nazvana po socijalističkom kvazi-ekonomistu Thorsteinu Veblenu.

Odmah na prvi pogled ovakva se teza čini apsurdna. Zamislimo da neko Veblenovo dobro košta 100 dolara i pri toj cijeni mu je potražnja na tržištu 1000. Ako Veblenov efekt zaista postoji, potražnja za Veblenovim dobrom će pasti na 0, ako to dobro postane besplatno, dok će drastično porasti, ako se cijena poveća na npr. milijun dolara. Očito je da su navedeno besmislice, međutim, je li možda moguće da se Veblenov efekt pojavljuje unutar određenih cjenovnih granica? Je li moguće da krivulja potražnje za Veblenovim dobrom izgleda nekako prelomljeno u tri dijela (na slici je uobičajeni dvodijelni prikaz krivulje potražnje za Veblenovim dobrom, međutim, po ovom grafikonu potraživana količina bi težila u beskonačnost kada bi cijena porasla u nebo, što ne vjerujem da itko ozbiljno vjeruje)?

Veblen-goog-demand-curve

Ne. Obično se kao primjer ovakvih dobara uzimaju luskuzna dobra poput automobila, nakita, torbica i sl. u kojim se ispoljava tzv. snobovski efekt. Kako je nekom proizvodu visoka cijena, tako on postaje svojevrsan statusni simbol, te ga što više ljudi želi imati, a kada mu padne cijena i postane pristupačniji, neće više biti zanimljiv snobovima, pa će (navodno) pasti i potraživana količina za njim.

Problem ovdje je nerazmijevanje značenja pojma dobro. Dobro je sredstvo (resurs) koje pojedinci koriste da bi ispunili svoje želje. Razlog zašto pojedinci žele određena dobra je upravo zato što pomoću njih ispunjavaju svoje želje i potrebe. Dobra su samo sredstvo, a ne samostalan cilj. Također, neko dobro može biti korišteno za ispunjenje više različitih potreba, baš kao što za ispunjavanje neke određene potrebe može poslužiti više različitih dobara. Ono što dobrima daje vrijednost za pojedinca jest upravo njihova mogućnost da ih iskoriste za ispunjavanje svojih potreba (ili mogućnost da ih razmjene s drugim pojedincima za neka druga dobra koja im trebaju, ali to opet ovisi o sposobnosti tih dobara da ispunjavaju nečije želje ili potrebe).

Prema tome, u slučaju npr. jeftinog automobila s niskom cijenom, njegova je osnovna svrha i razlog zašto ga ljudi kupuju sposobnost da ih preveze od točke A do točke B, i to je primarni razlog zbog kojeg ga kupci kupuju, to je centralna njihova nezadovoljena potreba koja se ispunjava nabavkom jeftinog automobila.

S druge strane, u slučaju skupog automobila, njegova osnovna svrha i primarni razlog zašto je tražen nije samo mogućnost da preveze nekoga od točke A do točke B, već neka druga svojstva poput impresioniranja drugih ljudi, pokazivanja svog bogatstva i sl. Što hoću reći, skupocjeni automobil je potpuno različito dobro od jeftinog automobila jer on zadovoljava potpuno različite potrebe za pojedince, a upravo su te potrebe koje se ispunjavaju ono što definira neko dobro. Jeftini automobil ne može ispuniti neke potrebe koje može skupi automobil (kao npr. impresioniranje susjeda, dobivanje na ugledu, privlačenje suprotnog spola, itd.) pa se radi o suštinski različitim dobrima!

Stoga, zakon potražnje ni na koji način nije kompromitiran.

Oglasi

6 comments

    1. Pa radi se o istoj stvari. Obično se pojam “Veblenovo dobro” koristi za luksuzna dobra kojima pada potraživana količina kada im pada cijena, a “Giffenovo dobro” se koristi za pojave kada raste potraživana količina s rastom cijene. Oboje su svojevrsni navodi kršenja zakona potražnje iza kojih se zapravo krije nerazumijevanje značenja pojma “dobro” i prirode potražnje za njima.

      Ali i mimo toga, nemoguće je naići neke konkretne primjere, neke empirijske naznake, da takve stvari postoje. I nije problem to što one ne postoje, nego što se iz takvih teza izvlače ponekad neka opravdanja za nekakve intervencije i poreze i slične užase.

      Sviđa mi se

  1. Jasno je da visoka cijena (koja redovno ide uz BRAND) na neki način kupcu daje sigurnost odabira. Tj. odabir brand-a (i pripadajuće cijene) nije uvijek stvar snobizma nego često konformizma. Onaj koji ima dovoljno novaca često će kupiti nešto skuplje i poznatog branda zato jer NE ŽELI GUBITI VRIJEME na istraživanje tržišta i eksperimentiranje. Kupnjom skupljeg proizvoda ustvari mijenja novac za svoje vrijeme koje očito smatra vrjednijim.

    Onaj koji nema novaca, njemu je novac najčešće vrjedniji od vlastitog vremena. I možda baš zato i nema novaca, ali to je posebna priča…

    Druga je stvar što “branding” lako može ispasti i “porez na budale”. Ali to je stvar marketinga i procjene ponuditelja koliko mu se isplati izgubiti povjerenje….

    Uz sve to postoji nelinearna krivulja cijene. Pustimo sada luksuz kao što je nakit ili slično. Ako pogledamo visoko tehnološku robu (poglavito rastezljivo područje između Consumer i Professional ) očito je da u nižem rangu cijene dobivamo najviše za svoj novac, ali za svako iduće poboljšanje potrebno je izdvojiti neproporcionalno više novaca. I to često nije zato jer se ta poboljšanja rade u malim serijama, jer se ona često nalaze i u proizvodima manje cijene samo su – namjerno isključena.

    Ali to je opet stvar procijene koliko je netko spreman platiti za malu razliku pri čemu uglavnom dobro zna što plaća (kompetentni kupac). Druga je stvar da li je kupac dobro procijenio svoje potrebe.

    U svakom slučaju to je sve normalno i nikome razumnome (socijalisti naravno isključeni) ne pada na pamet da se nasilno sa strane miješa u taj proces….

    Sviđa mi se

  2. Dodatna komplikacija je I subjektivno ili objektivno ocekivanje rasta ili pada cijena. Tj, ako ocekujem daljnji rast cijena na duzi rok, imam poticaj kupiti na kratki rok cak I ako rastu cijene. Dakle, veca cijena, veca potraznja. Cak se vise “dobara” provrti zbog ovoga (tako je, financijski derivativi) nego cjelokupna svjetska razmjena realnih dobara.

    Sviđa mi se

  3. povezano sa temom, vrlo zanimljiva igra koja educira o nekim osnovama ekonomije i trgovine.

    http://cafehayek.com/2015/01/a-bleg-and-my-explanation-of-the-trading-game.html

    Put five or six small, low-value items more or less randomly into several paper bags; one bag per student. Make sure, though, that there are differences in value among the items – for example, one item might be a tube of toothpaste, while another item is a wrapped piece of Godiva chocolate or an inexpensive flash drive. Then give a filled bag to each student. Ask the students to open their bags and then, on some numerical scale (say, one to ten), ask each student to rate his or her satisfaction (or happiness, or ‘utility’) with his or her bag. Take the numerical sum of the students’ answers.

    Now allow the students a few minutes to trade. Trading isn’t required of any student, just allowed for each and every one who wishes do to so. There are no restrictions on the trading, other than that the trading should be only of things in the bags.

    After the trading is completed, ask each of the students again to rate, on the same numerical scale, his or her satisfaction with his or her new bundle of items. Then sum the total of the students’ answers. Almost always the second sum will be greater than the first sum.

    This fact is evidence that voluntary trading makes people better off.

    You can drill down a bit further by asking, after the trading is completed, if any student assesses his or her bundle to be worse than before trading. Almost surely (unless you have smart-alecky students!) no one will assess his or her bundle to be worse after trading than it was before trading. So because the total sum is larger after trading than before trading, trading makes people as a group better off: at least some people are better off with no one being worse off. (If, in your course, you get into explanations of Pareto-moves, you can explain that such trading moves the group closer to Pareto optimality.)

    Also, you can, when you fill the bag, make sure that one or two (no more than two) of the bags are filled with an especially large number of the highest-valued items (for example, Godiva bars, flash drives, or $10 gift cards to the movie theater). The students who get these bags will be the ‘wealthy’ ones. And the greater is the difference in the value of the ‘wealthy’ bags from that of the majority run-of-the-mill bags, the less likely it is that the students who get these ‘wealthy’ bags will be active traders. This fact shows that trade is not necessarily an activity that benefits the wealthy; trade is even more important for the not-wealthy.

    Of course, on the other side of this phenomenon, if you fill one or two bags only with especially low-value or even worthless stuff, you’ll find that the students who get these ‘poor’ bags also do little or no trading, the reason being that these students have little of value to begin with to offer to others. So while the trading of the other students will not make these ‘poor’ students worse off, it provides no opportunities for them to make themselves better off.* One lesson to draw here is that having something of some value to trade to others is vitally important. In the real-world, even the poorest person almost always has something of this nature – namely, his or her ability to work for others.

    So you might point out here that a government policy that strips poor people of any valuable asset that they might have – most relevantly, government policies, such as minimum-wage legislation, that rob poor people of the ability to sell their unskilled labor services at wages that are attractive to others – excludes the poorest people from the market and keeps them poorer than they would otherwise be.
    ……

    * A really sophisticated twist at this point would be to have all the students, both before and after trading, publicly display their bundles. If after trading the ‘poor’ students lower their subjective evaluations of their unchanged bundles of goods, then one conclusion might be that trading that makes some, but not everyone, materially better off might make the poorest worse off ‘emotionally’ by inciting in them a sense of envy of the better, or improving, fortunes of others.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s