Novogodišnja poruka hrvatskim socijalistima

Ušli smo u novu godinu, a Hrvatska je još uvijek u recesiji. Bruto domaći proizvod pada već šestu godinu za redom i nema baš naznaka da će se to uskoro promijeniti. Nezaposlenost je i dalje na vrlo visokim razinama, među najvišima u Europi, realne plaće stagniraju, a čak i demografska slika je prilično nepovoljna. Sve više ljudi seli u inozemstvo, a sve manje nove djece se rađa. Uglavnom, nema previše razloga za optimizam u budućnosti.

Jedna opasnost koju donosi takvo razdoblje kriza i bezperspektivnosti jest širenje radikalnih totalitarnih ideja koje u takvim vremenima u pravilu dobijaju na popularnosti. Na političkoj sceni se pojavljuju radikalne opcije koje, igrajući na populističku retoriku, lako manipuliraju očajnim masama koje očekuju nekoga tko će nekim revolucionarnim metodama riješiti tekuće probleme. Najbolji primjer danas vidimo u Grčkoj i Španjolskoj, zemljama najviše pogođenima krizom u EU u kojima u zadnje vrijeme sve veću popularnost stječu socijalističke opcije. Također, na hrvatskoj političkoj sceni vidimo određeni trend u sličnom smjeru. Vodeći ljudi dvije najveće političke stranke se pozivaju na Marxa, sve više jača treća stranka koja u svom programu sasvim otvoreno propagira socijalistički poredak, osnivaju se neke nove komunističke partije, itd.

Razumljivo je na jedan način da su mnogi ljudi očajni i da pokušavaju pronaći novog karizmatskog vođu, pa lako padaju na plitku demagogiju koja im se servira iz usta prefriganih manipulatora željnih političke moći. Međutim, problem je u tome što su ideje i rješenja koje zastupaju ti demagozi iznimno štetne i pogubne. Situacija svakako jest vrlo ozbiljna, ali to nipošto ne znači da nam sada trebaju još ekstremnije verzije onih politika i programa koje su dovele do takve situacije u zemlji. Hrvatskoj sigurno trebaju radikalne promjene, ali u pravom smjeru, a da bismo prepoznali koji je to pravi smjer, potrebno se na trenutak oduprijeti prvoloptaškom donošenju zaključaka na temelju par otrcanih parola i pokušati analizirati stvarno stanje trijezne glave. Pri tome, još bih samo napomenuo da ja ne smatram ni slučajno da su svi socijalisti i njihovi simpatizeri zlonamjerni sociopati i mrzitelji svojih bližnjih. Ima tu zaista iskrenih i dobronamjernih ljudi koji su jednostavno nedovoljno ekonomski pismeni ili pretjerano naivni, pa im se mnoge destruktivne ideje i već odavno oborene teorije na prvu ruku čine privlačnima kada su im servirane na pravi način (to je onaj agitprop koji Mate Kapović stalno naglašava).

Međutim, problem je u tome što će u konačnici, kada nam zemlju odvedu u potpunu propast, biti potpuno nebitno jesu li naši drugovi imali samo dobre namjere koje su bile loše implementirane, ili se radilo o planskom mizantropskom uništavanju onoga što je ostalo od ove zemlje iz nekih svojih sadističkih pobuda potaknutih ideološkom indoktrinacijom. To što su drugovi “htjeli sve najbolje” nažalost neće biti nikakva utjeha.

Suprotno onome u što vas pokušavaju uvjeriti socijalistički agitatori, uzrok hrvatske krize nije nikakav kapitalizam niti zli poslodavci i profiteri (koje socijalisti potpuno pogrešno nazivaju parazitima, ne shvaćajući uopće suštinsku ulogu profita i poduzetništva u ekonomiji). Hrvatski je problem upravo što nema dovoljno kapitalizma, a ima previše državne represije i intervencionizma.

Suprotno socijalističkim tezama kako poduzetnici zgrću ogromne profite iskorištavajući rad izrabljivanog proletarijata, hrvatska su poduzeća u katastrofalnom stanju. U ovim kriznim godinama, mali poduzetnici koji zapošljavaju preko 400 tisuća ljudi natukli su ukupno 7 milijardi kuna gubitka, a za to vrijeme isplatili 100 milijardi kuna neto plaća (a preko 160 milijardi kuna bruto plaća). Što se tiče obrta, tu je stanje još gore. U 2012. godini, primjerice, ukupni je profit svih hrvatskih poslovnih subjekata (dakle, i veliki i srednji i mali) iznosio 4,9 milijardi kuna, a s obzirom na prihode od 610 milijardi kuna, njihova profitna stopa iznosila je manje od 1%, što je niže od prosječne stope inflacije ili prosječne kamatne stope na štednju u banci. Od gotovo 100 tisuća poduzeća u Hrvatskoj, samo njih 58% je ostvarilo ikakav profit na kraju godine (njihov ukupan profit nakon oporezivanja je iznosio oko 30 milijardi kuna, što je oko 9% bruto domaćeg dohotka).

Od ukupno oko 100 tisuća poduzeća u Hrvatskoj, njih gotovo 99% su “mikro” i mala poduzeća, oko 1,3% srednja poduzeća, a samo oko 0,3% velika poduzeća (po kriterijima veličine EU). U “mikro” i malim poduzećima je zaposleno oko 48% ukupno zaposlenih u privatnom sektoru, oko 20% ih je zaposleno u srednjim poduzećima, te oko 32% u velikim (gdje su i najviše prosječne plaće od gotovo 6000 kuna).

U 2013. godini, hrvatska poduzeća su ukupno ostvarila 3,5 milijarde kuna profita, a na promet od 612 milijardi kuna, tu se radi o profitnoj stopi od niti 0,6%, što je značajno manje od kamatne stope na štednju u bankama. Da stvar bude još gora, cijelu sliku drastično uljepšavaju rezultati velikih poduzeća (od kojih su neka državni monopolisti) koja su ostvarila 4,7 milijardi kuna profita (i dalje profitna stopa niža od 2%). Ako pogledamo samo mikro, mala i srednja poduzeća, ona su poslovala s ukupnim gubitkom od 1,2 milijarde kuna.

Dakle, kao što rekoh na početku, hrvatska poduzeća su u katastrofalnom stanju. S obzirom na to, jasno je da ne možemo očekivati značajan pad nezaposlenosti ili rast realnih plaća i životnog standarda u narednoj godini, ako ne bude nekih drastičnih promjena u prevladavajućoj ekonomsko-političkoj paradigmi, a čiji su najveći problemi porezna represija, ogroman i skup državni aparat, i državni intervencionizam.

Država svojim visokim porezima i nametima poduzećima znatno otežava poslovanje poduzećima. Što su porezi viši, to su viši i troškovi poduzeća. Svaka nova državna regulacija i birokratska prepreka znači novi trošak za poduzeće, a što su veći troškovi, to je manji profit, ili se profit pretvara u gubitak.

Prema tome, nametanjem visokih poreza (stopa PDV-a u Hrvatskoj je među najvišim na svijetu) i ostalim represivnim regulacijama, država na taj način doslovno izbacuje brojna “rubna” poduzeća iz igre, tj. ona poduzeća koja bi pri nižim stopama poreza bila profitabilna i nastavila s poslovanjem, te zapošljavala više ljudi. Međutim, zbog visokih poreza i regulacija na tržištu mogu opstati samo najprofitabilnija velika poduzeća koja su nerijetko do svoje pozicije došla upravo u poslovima s državom.

Kako poduzeća ne mogu dugoročno poslovati s gubitkom, ako ne mogu ostvarivati profit, ona će se zatvoriti i otpustiti radnike. Kada poslodavci zatvore poduzeća i otpuste radnike, dolazi do veće nezaposlenosti i istovremeno do manje mogućnosti za zaposlenje (manja potražnja za radom). To dvoje dovodi do niže razine plaća i lošijih uvjeta rada. Također, novi nezaposleni postaju trošak države, a ako nema dovoljno privatnog sektora, država nema odakle isplaćivati subvencije, kao ni plaće u javnom sektoru, pa se tada mora okrenuti novom zaduživanju ili printanju novca koje će uzrokovati inflaciju. Ako dođe do dodatnog povećanja poreza, to će samo još dodatno utjecati na smanjivanje profita, plaća i povećanje nezaposlenosti. Nadalje, što je manje poduzeća u nekoj industriji, to potrošači imaju i manji izbor zbog manje konkurencije na tržištu, te su suočeni s lošijom kvalitetom proizvoda i višim cijenama.

Kao što sam pisao već, dodatne regulacije, povećavanje poreza i uvođenje novih nameta na poslovanje upravo najviše štete onim malim poduzećima (koja predstavljaju oko 99% poduzeća u Hrvatskoj), te, ironično, zapravo pogoduju najvećim igračima jer im eliminiraju konkurenciju i učvršćuju njihov oligopolistički položaj. Sigurno neće Konzum propasti zbog nekog marginalnog povećanja nekog poreza ili zbog uvođenja nove neke regulacije u svrhu “zaštite potrošača”, ali u svakom trenutku postoji određeni broj tih rubnih poduzeća koja su na samoj granici isplativosti i koje svaki novi namet može izbaciti iz tržišne utakmice i natjerati da zatvore svoja vrata, a svako poduzeće manje znači bar nekih desetak radnih mjesta manje. A što se tiče velikih poduzeća, ako stupanj državne represije postane previsok, ona će jednostavno preseliti svoje poslovanje u inozemstvo gdje su nameti manji, a tisućama ljudi podijeliti otkaze.

Ako vam je stvarno stalo do zaposlenih, onda je potpuno kontraproduktivno zalagati se za još veće namete na rad i poslovanje, te za što manje prilika za zaposlenje. Svaki novi namet poslovanju poduzeća znači novi teret koji radnici moraju podnijeti ili će izgubiti posao. Svako, pa i najmanje, povećanje nekog poreza, novi parafiskalni namet ili regulacija, može značiti gubitak radnih mjesta, i to će prvi nastradati oni najsiromašniji i s najslabijim kvalifikacijama.

S druge strane, što su niži porezi i drugi državni nameti, te što je poslovanje rasterećenije, to je više firmi profitabilno, više je radnih mjesta, raste zaposlenost, pa time rastu i realne plaće. Istovremeno, potrošači imaju veći izbor, dobivaju bolje proizvode po nižim cijenama, a konkurencija potiče kreativnost i inovacije.

Kada privatnici ostvaruju profite, oni ne drže taj novac ispod madraca. Troše ga na nešto čime stimuliraju daljnju proizvodnju i zaposlenost u drugim sektorima ili ga štede pa taj novac banke posuđuju investitorima za nova ulaganja i novu proizvodnju i zaposlenost. Nove investicije znače nova radna mjesta, a veća potražnja za radom i manje nezaposlenosti znači višu razinu plaća i bolje uvjete rada. Tržišni sistem profita i gubitka učinkovito alocira resurse u gospodarstvu, pošto se ekonomske aktivnosti pomiču iz industrija s nižim profitnim stopama u one s višim dok se ne izjednače.

Radnik na prosječnoj plaći u Hrvatskoj danas je prisiljen gotovo polovicu svoje plaće dati državi, prije nego što je uopće primi na ruke (dakle, ne računajući kasnije što plati kroz PDV, trošarine i druge namete na potrošnju). Mnogi uopće nisu ni svjesni toga, vjerojatno misleći da “to plaća poslodavac”. Ali, sasvim je nevažno da li to formalno plaća poslodavac u radnikovo ime, ili plaća radnik sam iz svoje bruto plaće. Činjenice je da je to sve trošak radnikovog rada, i ako on nije sposoban uprihoditi više od tog bruto iznosa (tj. bruto 2), on će ubrzo dobiti otkaz. Umjesto da se zalažu za smanjenje nameta na rad, samoprozvani borci za radnička prava se bore za još veće opterećenje radnika! Kome je uistinu stalo do veće zaposlenosti, onda bi mu trebalo biti u interesu da ima što više poduzeća i investicija, tako da radnici imaju što veći izbor, te bi se trebao zalagati za što manje porezno opterećenje, olakšavanje otvaranja biznisa, smanjenje miješanja države u tržište i za deregulaciju poslovanja.

Socijalisti vjeruju da država nekog može svojim pametnim intervencijama i rigoroznim zakonima o radu nekako osigurati radnicima više plaće, bolje uvjete rada, nekakav gospodarski rast i sl., ali to je obična iluzija. Upisivanjem nekih slova na papir nije moguće mijenjati ekonomsku zbilju. Oni koji stvarno štite radnike su poslodavci, ali ne njihovi poslodavci, nego upravo konkurencija među poslodavcima. Što je veća konkurencija među poslodavcima, to su radnici “sigurniji” i imaju bolje uvjete rade, jer se poslodavci međusobno nadmeću za njihove usluge. U situaciji u kojoj postoji velik broj poslodavaca, tu radnici imaju i velik izbor mogućnosti zaposlenja i više realne plaće u odnosu na situaciju u kojoj je nedovoljan broj potencijalnih poslodavaca.

Kome je uistinu stalo do borbe protiv tajkuna i kronerskih korporacija, taj neće zagovarati dodatne namete i regulacije koje otežavaju ulazak na tržište, i tako zapravo omogućuju velikim koporacijama održavanje oligopolske pozicije, te povećavaju njihovu moć. Što je lakši ulazak na tržište i što je poslovanje rasterećenije (niži porezi i nameti, manje regulacija, mala birokracija), to će biti i veća konkurencija na tržištu, pa će se i te velike korporacije morati puno više potruditi da pridobiju naklonost potrošača. Na slobodnom tržištu, poduzeća da bi ostvarila profit moraju stalno potrošačima nuditi ono što oni žele po prihvatljivim cijenama, moraju im nuditi dovoljno kvalitetne proizvode za koje će kupci htjeti dobrovoljno odvojiti dio svog dohotka. Poduzeća moraju marljivo raditi na udovoljavanju potreba potrošača, te stalno biti kreativni i inovativni, smišljati neke nove proizvode, metode proizvodnje i kanale distribucije koji najviše odgovaraju potrošačima, a iz tih razloga je prilično jasno zašto veliki korporatisti nisu baš ljubitelji slobodnog tržišta. Ako, pak, ne postoji konkurencija, veliki oligopolisti imaju i veću moć, kako u određivanju cijena, tako i u određivanju visine plaća i radnih uvjeta, jer radnici nemaju puno izora.

Također, kome je stvarno stalo do borbe protiv korupcije, onda je krajnje apsurdno zalagati se za još veći rast državnog aparata i javnog sektora, te davanje još većih ovlasti u ruke birokraciji. Razina korupcije je funkcija veličine državnog aparata, a što je on manji i što su manje i jasnije ovlasti državnih birokrata, što je ograničenija moć vladinog aparata, to je i manji prostor za pojavu korupcije i nepotizma u javnim ustanovama i poduzećima.

Kad smo kod javnog sektora, potrebno je za shvatiti da ni javnom sektoru neće biti ništa bolje što je tržište opterećenije. Da bi se platili zaposleni u javnom sektoru, država prvo mora taj novac oduzeti od privatnog sektora (ili se zadužiti, a to će opet morati vraćati djelatnici iz privatnog sektora na ovaj ili onaj način), a ako nema dovoljno privatnog sektora, država neće imati od koga oduzimati. U Hrvatskoj danas više od 70% punoljetnog stanovništva živi na račun države, i jednostavno se nema više odakle uzimati. Zbog ogromne porezne presije sve više poduzetnika seli svoje firme u druge zemlje, ali i sve više mladih traži radno mjesto u inozemstvu. Ogromni državni aparat, visoki porezi, te more nepotrebnih regulacija onemogućavaju poslovanje i ulazak na tržište, odbijaju investitore i oduzimaju hrvatskim građanima mogućnost za radom. Dodatni porezi i birokracija mogu samo pogoršati stvar.

Nadalje, jedan od bitnih uzroka ekonomske krize i poslovnih ciklusa jest državna kontrola nad proizvodnjom novca i tržištem kredita. Država, putem centralnog bankarstva, manipulira kamatnim stopama, a kada one umjetno padnu na razine ispod tržišnih vrijednosti, šalju se pogrešni signali tržištu, povećava se broj neisplativih investicija i dolazi do pokretanja novog poslovnog “boom-bust” ciklusa, a čije će negativne posljedice ponovno na svojoj koži osjetiti radnici. Istovremeno, takav sustav generira vrlo opasan moralni hazard jer daje državi praktički odriješene ruke u monetarnoj ekspanziji koja vrlo lako za posljedicu može imati inflaciju koja često najviše pogađa siromašniji sloj građanstva.

Isto tako, u slučaju neodgovornog poslovanja poslovnih banaka i nemogućnosti isplate nekih potraživanja štedišama, država može lako doći u napast jednostavnim printanjem novog novca (ili oduzimanjem postojećeg novca poreznim obveznicima) sanirati njihov gubitak, kao što smo vidjeli na nekim primjerima zadnjih godina, no to je upravo intervencionizam na djelu i gušenje slobodnog tržišta. Na taj način država potiče neodgovorno poslovanje i nagrađuje sebi podobne kompanije na teret poreznih obveznika (od kojih su većina radnici). Zato, kome je stalo do radnika, podržat će ukidanje državnog monopola nad proizvodnjom fiat novca i ukidanje službenog legal tendera, te prepuštanje ljudima da slobodno odaberu što će i kako koristiti kao novac u dobrovoljnim razmjenama.

Ako ste, pak, zabrinuti zbog pojave diskriminacije na tržištu rada po bilo kojoj osnovi, onda je upravo slobodno tržište jedini učinkovit lijek za takvo ponašanje, jer na tržištu diskriminaciju plaća onaj koji diskriminira. Konkurencija među poduzećima i odsustvo državnog interveniranja i pomaganja povlaštenim igračima, te otvoren ulazak na tržište, “prisiljavaju” poslodavce i podzetnike na nediskriminatorno ponašanje u poslovanju, jer će u suprotnom ostati bez zarade.

Stoga, kome je stvarno stalo do radnika i građana u Hrvatskoj općenito, shvatit će da rješenje nije u još više državne kontrole, regulacija i nameta onima koji još uvijek nešto proizvode u ovoj zemlji, nego upravo suprotno; u liberalizaciji, smanjenju nameta i olakšavanju obavljanja posla, u omogućavanju konkurencije, rezanju državnog aparata i smanjenju velikog tereta na leđima radnika privatnog sektora.

Metode koje propagiraju socijalisti već su pokušane i bile su primjenjivane u mnogim zemljama, ali nigdje nisu dovele do željenih učinaka, nego baš suprotno. Donijele su samo siromaštvo, nazadovanje i bezperspektivnost. Vjerojatno ste često od domaćih ljevičara i jugonostalgičara slušali hvalospjeve onom sistemu i o blagodatima života u onoj multinacionalnoj zajednici, no to su uglavnom bajke. Istina je da je bivša SFRJ bila među najsiromašnijim zemljama Europe, značajno razvijenija jedino od komunističke Rumunjske, te od svijeta izolirane Albanije. Pa nisu milijuni bezveze napuštali državu trbuhom za kruhom da bi lomili kičmu po njemačkim gradilištima. A i sve te navodne blagodati koje su uživali građani bivše države, oni su itekako platili kroz niži standard, hiperinflaciju i velike dugove, što je i dovelo do bankrota SFRJ osamdesetih godina prošlog stoljeća. Katastrofalnu sliku ekonomije bivše države uljepšavale bi donekle devizne doznake od gastarbajtera iz inozemstva i uspješnija turistička sezona na Jadranu.

Isto tako, priče o nacionalnom blagu opljačkanom u pretvorbi devedesetih, razvijenoj jugoslavenskoj industriji i tvornicama s osiguranim vanjskim tržištem su uglavnom mitovi. SFRJ je bankrotirala još prije rata, a tu se radilo uglavnom o poduzećima osuđenima na propast, socijalističkim mastodontima sa zastarjelom tehnologijom iz pedesetih, tri puta većim brojem radnika od potrebnog i nesposobnim partijskim menadžmentom, koji su preživljavali gotovo isključivo zbog stalnih vanjskih zaduživanja i ogromnih uvoznih carina.

Prema tome, umjesto da napokon raskrstimo s tim socijalističkim mentalitetom i prestanemo se stalno pozivati na neke dokazano promašene i destruktivne ideologije, krajnje je vrijeme da se okrenemo puno učinkovitijim i dokazano uspješnim principima slobodnog tržišta i smanjenja državnog miješanja u gospodarstvo. Dok većina Hrvata još uvijek uporno odbija prihvatiti da je socijalizam propao iz vrlo jednostavnih razloga (a taj razlog nisu neke bjelosvjetske zavjere kapitalističkih moćnika), mnoge su nas tranzicijske zemlje u međuvremenu već značajno prešišale, poput npr. Češke i baltičkih zemalja. Dokad će domaći socijalisti biti tako tvrdoglavi, ostaje za vidjeti.

Oglasi

19 comments

  1. Svakom razumnom čovjeku ovo je jasno, složit će se s vama, ja se slažem, nema se što dodati ni oduzeti – propadamo zato jer je tržište ubijeno u pojam i ništa se ne događa da se to promijeni. Čeka se rast, a kad se dogodi onih 0,2 bit će to opravdanje svega toga što imamo i potvrda da smo na pravom putu, koji je sve samo ne protržišni. Dakle, možda bolje da se i ne dogodi…

    Nego, nameću se tu neka pitanja na koja bih volio dobiti odgovor, vjerujem i svi koji imaju malo soli u glavi. Kako doći do vlade koja je sposobna provesti tržišne reforme? Hoćemo li ikada imati takvu vladu? Zašto se događa orah i fronta, ali ne i liberalni, protržišni orijentirani pokreti ili stranke? Je li doista u pitanju samo socijalistički mentalitet? Može li se demosu objasniti da nas nakon dobro obavljenih reformi i određenih “žrtvi” čeka napredak i otvaranje radnih mjesta.

    Treba li nam možda liberalni, tržišno orijentirani karizmatični “vođa” koji sve socijalističko oko sebe čini sitnim i nebitnim, kojemu ljudi vjeruju, za kojim su se spremni povesti, zbog kojeg su se spremni odreći povlastica na tuđi račun i na kraju uspjeti? Hrvatska raste po 8%, poduzeća niču kao gljive, otvaraju se nova i kvalitetna radna mjesta, vraćaju se oni koji su otišli u inozemstvo, imamo pritisak imigranata, ljudi žele ovdje živjeti, demografska slika više nije tako crna.

    Nisam siguran da će se to ikada dogoditi, a moralo bi.

    Sviđa mi se

    1. Eddy, puno si pitanja postavio na koja bih volio znati odgovor. Iako se možda čine jednostavna, zapravo nisu uopće. Bilo bi, naravno, lijepa da nam padne s neba neki karizmatični tržišno orijentirani “vođa”, neka hrvatska verzija Rona Paula, ali nisam siguran kakvu bi takav “vođa” imao prođu među hrvatskim građanstvom i kako bi zadobio njihovo povjerenje.

      Najiskrenije sumnjam da će Hrvatska ikad imati nekakvu liberalnu vladu i ne samo to, nego se bojim da će iduće vlade biti još i gore (pogledaj samo novi ekonomski program ORaH-a i retoriku HDZ-a). Ako liberalne, tj. libertarijanske opcije slabo prolaze u zemljama s puno ekonomski pismenijim biračkim tijelom i puno većoj tradicijom kapitalizma poput SAD-a, UK, Njemačke, Austrije, Nizozemske, itd., zašto bi prolazile u socijalističkoj zabiti poput Hrvatske?

      Čak bi u puno boljoj situaciji mogle biti neke druge zemlje ex. istočnog bloka poput npr. baltičkih zemalja, Poljske, Bugarske i Rumunjske, pa čak i Albanije u dugom roku (!) jer su u tim zemljama ljudi ipak puno više svjesni opasnosti socijalizma i osjetili su na svojoj koži ono najgore od takvim sistema pa imaju sad nekakvu prirodnu averziju prema takvim idejama.

      Ali ne znam, možda sam ja u krivu i previše pesimističan, volio bih da jesam, ali ja stvarno ne vidim neko rješenje u ovoj zemlji, osim naravno emigracije.

      Sviđa mi se

      1. Kud sad bježat s klincima!? Tko može, hajde. Niti ja ne vjerujem da konzervativci i libertarijanci imaju ikakav izborni potencijal. Poruke koje se odašilju s te strane sasvim su otrgnute od onog što biračko tijelo traži, na što je naviklo, što od politike očekuje i potpuno su mu odbojne. Mislim da nema tog političkog marketinga koji bi to mogao učiniti relevantnim.
        Predsjednički kandidati su, ovo dvoje preostalih (čini mi se instiktivno), nevjerojatno pojednostavnili jezik kojim se obraćaju biračima kako bi bili što prihvatljiviji, a toliko su ga pojednostavnili da na kraju govore sve i ništa. I nijednom ne pada na pamet da kaže kako treba nešto ukinuti, rezati, ne dati, otpustiti, da nije sve na tom svijetu posao države, da državu treba smanjiti, da se građani moraju okrenuti sami sebi, da su sve do ovog trenutka živjeli obmanuti i u laži i da neoliberalizam nije tako loša stvar.
        Možda krenuti preko HDZ-a. Nacionalisti su oportunisti. Tržišne reforme, ali i političke, mogu popušiti kao požrtvovnu domoljubnu akciju. Možda da se konspirativno uvučemo u njihove redove? Mozgovna konkurencija je mizerna.

        Sviđa mi se

        1. Djelovanje kroz HDZ, kažeš?
          Pa pogledajmo što kažu neki od vodećih ljudi tamo:
          “Tržište je najveće zlo koje je čovjek izmislio” (Martin Pastuović, najbliži Karamarkov savjetnik)
          “Moramo uvažavati i Marxa.” (Goran Marić, jedan od pretendenata na mjesto čelnika stranke)

          Nedavno je iz stranke morala odstupiti Martina Dalić (koja, inače, i nije baš neki udžbenički primjer laissez-faire liberala) pod optužbom da je neoliberal i da želi rezove (http://www.jutarnji.hr/hdz-o-odlasku-vrhunske-strucnjakinje–namjerno-je-otisla-da-bi-nam-naskodila-na-izborima-/1222370/ )

          Ne znači to naravno ni da su druge opcije nešto bolje. Bojim se da bismo mi ubrzo mogli plakati za Milanovićem.

          Sviđa mi se

        2. P.S.

          Predsjednički kandidati su, ovo dvoje preostalih (čini mi se instiktivno), nevjerojatno pojednostavnili jezik kojim se obraćaju biračima kako bi bili što prihvatljiviji, a toliko su ga pojednostavnili da na kraju govore sve i ništa.

          Upravo tako, ovo si odlično primjetio.

          Sviđa mi se

  2. Dobar komentar. No, bojim se, predugacak tekst za ikoga iole socijalisticki/kolektivisticki nastrojenog da uopce procita i preispita svoje stavove, posebice u zemlji koja zivi na racun drzavnog proracuna, a ne privatne inicijative. U takvom okruzenju nema potrebe mijenjati sustav koji ne radi, samim time niti ici dublje u tematiku.

    Sviđa mi se

  3. Odlican clanak, ako si citao moje postove na jednom drugom blogu, bas sam i sam rekao da je smanjenje drz aparata rezanje korupcije, jer ista iz njega i najvise izvire…

    Sto reci, sve je to samo puki san. Mislim da cmeo tonuti sve dublje. Iznimno snazni socijalisticki mentalitet, manjak znanja, ovisnost o drzavi, korupcija, sve ucvrscuje potsjeci sustav.

    Sto se tice poreza, osim velicine, bitno je na koga pada-i KAKO se trosi. To je bitna stavka. Ishodi znacajno ovise o tome.

    Kod nas je to po svim faktorima jako lose.

    Sviđa mi se

  4. Slažem se sa @Aleksandar. Poruka socijalistima/komunistima ima učinka jednako kao i poruka blagajnice za kasom u trgovini koju bi ona pokušala prenijeti retardiranom, drogiranom, pijanom i iz zatvora pobjeglom kriminalcu, sadistu, silovatelju i ubojici koji naoružan želi novac i pič*e.

    Jedina poruka koju takav može shvatiti i dovoljno brzo apsorbirati je komad olova zatjeran što bliže, i što dublje u kranijalno područje njegovog organizma. Komunistički virus je na svaku drugu medicinu razvio potpunu i sveobuhvatnu rezistenciju….

    Sviđa mi se

  5. Odličan post, stvarno si daješ truda.

    Ne vjerujem da ima puno hrvatskih socijalista koji čitaju i prate tvoj blog tako da je tvoja poruka njima samo puhanje u vjetar. Socijalisti primaju savjete jedino ako su umotani u svežanj novčanica ( što me podsjeća na par nezaboravnik likova iz Alana Forda ).

    Situacija je očajna, no ruku na srce, ipak se mijenja na bolje. Sporo za sada, ali primjeti se pomak u javnom razmišljanju. Na svakog novog socijalistu pojavi se i novi slobodnjak.

    Nego, primjetih među tvojim linkovima i izvjesnog gospodina Jovana Galtića. Jel ti to neki daljni rod? Istočna varijanta Johna Galta? ( Zezam se, ne zamjeri )

    Sviđa mi se

  6. Kratkoročno,a i pragmatički gledano na četiri točke bi se mogao sažeti društveni konsenzus u ovom trenutku, kako bi gospodarstvu krenulo, odnosno kako bi moglo planirati i dati nadu budućim generacijama.
    Te točke su:
    1.Neučinkovito pravosuđe, odnosno smjena svih sudaca koji imaju zaostale predmete , uvoz istih umirovljenih iz Njemačke i Skandinavije. I uz prevoditelja bi bilo jeftiniji od ove bare koju imamo i najzad bi producirali kakvu-takvu vjeru u pravni sustav,kojeg nema,
    2. Riješavanje nelikvidnosti ukidanjem lakirovke predstečajne nagodbe i vraćanje pod ubrzani stečaj (u 3 mjeseca),spojivo s točkom 1.
    3. Reforma državne i javne uprave,administrativnog aparata te teritorijalnog ustroja,zasnovanog na održivosti tijela lok.samouprave, a prema već dostupnim istraživanjima IJF-a (Jurlina Alibegović,recimo).
    4. Mirovinska reforma i revizija mirovinskih prava, usporedo s socijalnim davanjima.

    Sviđa mi se

  7. Odličan komentar, nažalost kandidati s takvim programom ovdje ne mogu dobiti tek koji postotak glasova, hrvatsko društvo i država i vode neće da se liječe od socijalističke zaraze, misleći valjda da ona nije smrtonosna. A neće ni da se mijenja, ne znajući da je dosljednost vrlina tupavih. I onda kukaju kako ništa ne valja ne znajući da rade u korist vlastite štete.

    Sviđa mi se

  8. Odličan članak! Jedino možda što bi naglasio kako su bankama dane, zakonom, nevjerojatne moći ex nihilo kreacija depozita (a time i kredita). (Iskreno nisam pručavao hrvatske komercijalne zakone; ali s sigurnošću znam da je npr. španjolskim zakonima dane bankama mogućnost čuvanja samo čevrtina povjerenih mu depozita, a ostalo mogu banke koristiti za svoje “potrebe”(naravno, sada sam dosta pojednostavio što je navedeno zakonom, ali svejedno nevjerojatno kako ne igraju po čvrstim pravnim temeljima, koji su još određeni u doba starog Rima, odnosno od strane rimskih juridista).

    Po mom mišljenju, možda ćemo jednog dana i imati malu državu, ali ćemo i dalje patiti od kreditne ekspanzije (ABCT ciklusa). Dok god javnost nije upoznata s tim fenomenom (a smatram da i dalje da nije), nikad nećemo imati održivi te miroljubivi gospodarski rast u svojim, a ni tijekom životima naše djece, unuka itd…

    Sviđa mi se

    1. Pa dotakao sam se problema centralnog bankarstva i manipulacije kamatnim stopama koje dovode do ciklusa.
      A u nas javnost nije još upoznata s fenomenom da nema besplatnog ručka, a kamoli s teorijom poslovnih ciklusa i kreditnom ekspanzijom.

      Sviđa mi se

      1. htio bih sve one koje zanimaju bankarske teme uputiti na odličan domaći blog
        http://moneymischief.blogspot.com

        btw. tkojohngalt jedan zanimljivi isječak na koji bih volio čuti tvoj komentar.
        naime osobno sam protivnik petljanja države u tržište, ali kako je bankarstvo iznimno regulirana industrija, centralnobankarske operacije smatram jako važnim za stabilnost takvog sustava.
        evo jedan isječak citata sa navedenog bloga.

        But there’s still something to the idea that destroying money destroys democracy and capitalism like nothing else, right?

        Actually, no. Take Weimar Germany. Everybody knows you can draw a straight line from its hyperinflation to Hitler, but, in this case, what everybody knows is wrong. The Nazis didn’t take power when prices were doubling every 4 days in 1923– they tried, and failed — but rather when prices were falling in 1933. See, money is just memory. That’s how Minneapolis Fed president Narayana Kocherlakota put it back in 1996, and he’s right: it’s our way of keeping track of who has what and who owes what. Hyperinflation destroys one set of memories, but we can always use or create others. We can resort to hard currency or scrip or barter instead. In any case, our market mindset is still there, even if our savings aren’t. Deflation, though, doesn’t destroy our memories. It leaves us with nothing to remember. Falling prices mean falling wages* — which means rising rising unemployment and rising debt burdens. It’s a vicious circle down into mass bankruptcy. And mass bankruptcy has a way of making people unhappy enough with capitalism that they want to give something else a try.

        In other words, incompetent central bankers really are a communist’s best friend — but only central bankers who print too little money. So, would-be revolutionaries, forget about debauching the currency. The best way to destroy the capitalist system is to worry about inflation during a depression.

        Sviđa mi se

        1. Nisam siguran što autor citiranog teksta želi reći niti koja mu je poanta. Ne slažem se da je deflacija uopće takav bauk, naprotiv, i normalno preferiram monetarnu stabilnost. Što se tiče “petljanja države” pa samo postojanje centralnog bankarstva je jedno veliko petljanje države u tržište.

          Inače, na putu sam ovaj tjedan i nemam laptop kod sebe pa mi je nezgono sada da nešto duže napišem.

          Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s