Dobra država i zločesti trgovci

Na Fininim stranicama objavljeni su rezultati poslovanja svih hrvatskih poduzeća u prošloj godini, prema kojima je njihova konsolidirana neto dobit dvostruko veća u odnosu na 2014. godinu (iako, na 640 milijardi kuna prometa njihova neto profina marža je svega cca 2,6%, a oko 35% ih je poslovalo u gubitku). Očekuje se prenemaganje po ljevičarskim medijima o “ekstraprofitima” pohlepnih kapitalista i “izrabljivanju” napaćene radničke klase.

Jedan od takvih medija, riječki ultraljevičarski i neokomunistički Novi list objavio je prije nekoliko dana jedan od apsurdnijih naslova u novije vrijeme u hrvatskim medijima: Lanci naknadama “gule do kože”: Rabat trgovaca u cijeni proizvoda 30 do čak 80 posto.

To što autorica teksta nema pojma što uopće znači riječ “rabat” je ovdje najmanji problem, već u tekstu lobira za strože zakonske regulacije nad trgovcima i snažniji državni intervencionizam u tržište na temelju navodnih tvrdnji anonimnih proizvođača kako im zločesti trgovački lanci naplaćuju razne usluge od kojih navodno nemaju nikakve koristi, te da im jedino država sankcijama može stati na kraj. Navodno, od 30 do 80% maloprodajne cijene proizvoda čine razni nameti koje proizvođači moraju plaćati ako žele svoje proizvode na policama samoposluga, što značajno poskupljuje proizvode, a kada bi se tome napokon stalo na kraj, proizvodi bi za potrošače bili utoliko jeftiniji.

Da ni ljevičari iz redakcije Novog lista ni sami ne vjeruju u ovakve priče, jasno je iz činjenice da ni nakon ovog saznanja nisu već u Rijeci otvorili par svojih dućana u kojima će proizvođačima nametati ‘ono-što-autorica-misli-da-se-zove-rabat’ u iznosu od samo 29% prodajne cijene proizvoda i time promptno pomesti konkurenciju, nego se i dalje bave nadrinovinarstvom.

Odnosno, zašto se nitko od toliko tisuća poduzetnika koji se bave trgovinom u Hrvatskoj do sada nije sjetio smanjiti svoje namete prema proizvođačima i tako privući kupce nižim cijenama? Teško je povjerovati u urote trgovaca kojih ima registrirano ukupno preko 25,000 u Hrvatskoj, lakše će doći do internih dogovora među proizvođačima, kojih je manje. No, to je vjerojatno već viša matematika za birtijske filozofe.

Jedan valjan prigovor mojim primjedbama bio bi taj da država previše maltretira privatnike tijekom poslovanja brojnim restriktivnim regulacijama, visokim porezima i parafiskalitetima, te represivnom birokracijom, što uvelike sputava ljude pri otvaranju biznisa, a što je svakako točno i to posljedično često dovodi do viših cijena, slabije kvalitete usluge, nižih plaća zaposlenika, a često relativno pogoduje većim pozicioniranim igračima na tržištu zbog smanjene konkurencije, međutim, u tekstu se jasno navodi kako to nije razlog, jer da državni nameti nisu toliki problem, već su državne regulacije jedino što može stati na kraj “nepoštenim” trgovcima.

Naravno, nitko ne tjera proizvođače da uopće surađuju s trgovačkim lancima i maloprodajnicima. Ako im se ne sviđaju uvjeti, neka otvore sami svoje trgovine i izravno nude proizvode krajnjim kupcima. Da stvarno misle da tako mogu uspješnije plasirati svoj asortiman na tržište uz manje troškove, to bi već i radili.

Nego, na stranu sve to, koga inače zanimaju stvarne profitne marže trgovačkih poduzeća u Hrvatskoj, na službenim stranicama Financijske agencije može se naći zaista brdo statističkih analiza poslovanja domaćih poduzeća po različitim granama i djelatnostima u različitim godinama, iz čega se lako može iščitati realnije stanje stvari. Standardne neto profitne marže trgovačkih poduzeća u pravilu su u jednoznamenkastim postotcima.

Što se tiče konkretno maloprodajnih lanaca, na stranicama društva Interkapital nalazimo usporedbu prihoda i profitabilnosti 10 najvećih hrvatskih poduzeća ovakve vrste u 2013. godini, a analiza pokazuje da je njihova neto profitna marža čak negativna: -1,3%.

Profitne marže trgovačkih lanaca u Hrvatskoj u 2013. (izvor)

Lijeva strana slike prikazuje EBITDA, što je zarada poduzeća prije plaćanja poreza, kamata, deprecijacije i amortizacije, a na desnoj strani su neto profitne marže, koje su, kao što vidimo, uglavnom niže od uobičajenih kamatnih stopa na štednju u bankama. U slučajevima npr. Konzuma i Tommyja, to hoće u apsolutnim iznosima biti prilično velike svote novca, ali valjda je barem očito koliko ljevičarske priče o “guljenju” od strane trgovaca promašuju dimenziju. Čak se i najveći trgovački lanci, koji inače i nude u pravilu najpovoljnije cijene, suočavaju sa “žiletskim” marginama. Ovo gore su podaci za 2013. godinu, no situacija na tržištu od tada nije se nešto drastično mijenjala.

A što se tiče “guljenja”, jedina istina je da hrvatske građane nemilosrdno “guli” državni aparat kroz brutalno oporezivanje, glomazan javni sektor, hiperreguliranost ekonomije i općenito pretjerano miješanje države u poslove pojedinaca. Za razliku od privatnih poduzeća, država građanima stvarno može nasilno oduzimati između 30 i 80% zarade, i to stalno čini, ali nećemo čuti socijaliste kako zbog toga negoduju, jer upravo oni takav sistem podržavaju i nadaju se kako će doživotno moći biti uzdržavani na tuđoj grbači. Za objašnjenje svojih vlastitih neuspjeha, kao i neuspjeha ekonomskih politika koje zagovaraju, naći će se uvijek neki dežurni Pedro.