+ mala usporedba s “neoliberalima” u susjedstvu
Između 1965. i 1979. godine u južnom dijelu afričkog kontinenta postojala je jedna država koja se nazivala žitnicom Afrike.
Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u toj je državi izbio krvavi ustanak radnog naroda protiv zlih kapitalističkih eksploatatora pod vodstvom uvjerenog marksista Roberta Mugabea, koji 1980.-e preuzima vlast, državi mijenja ime, likvidira nekoliko tisuća političkih protivnika, te započinje s provedbom socijalističkih revolucionarnih mjera, od kojih je od posebne važnosti bila redistribucija zemlje i nacionalizacija proizvodnje hrane, s obzirom da su u to vrijeme nadproporcionalni vlasnici poljoprivrednih zemljišta bili bijelci, a svi bijelci su po defaultu veoma zli i treba ih kazniti.
Za potrebe reformi, britanske su vlasti ovim afričkim boljševicima poklonile ukupno 44 milijuna funti i obećale daljnju financijsku pomoć uz uvjet da će se mjere redistribucije poljoprivrednih zemljišta odvijati isključivo na dobrovoljnoj osnovi (koji je kasnije zamijenjen uvjetom “poštene” kompenzacije vlasnicima), te moratorij od 10 godina.
Socijalističke reforme su očito vrlo brzo počele urađati plodom:
Dnevna potrošnja hrane
Ipak, krajem devedesetih godina, presušuje britanska pipa, a komunisti nikako nisu bili zadovoljni količinom zemljišta do koje su uspjeli doći “dobrovoljnim” metodama, pa se Mugabe, koji je još i dan danas na čelu države, odlučuje na nasilno ad hoc izvlašćivanje vlasnika posjeda (unatoč tome što je neočekivano izgubio na referendumu o novom ustavu koji bi mu dao takve ovlasti), a paralelno s time provode se i masovne nacionalizacije brojnih industrija diljem države i druge komunističke politike.
Sasvim logično, Zimbabwe je u međuvremenu postala jedna od najsiromašnijih i najbezperspektivnijih zemalja svijeta. Između 2000. i 2007. godine, ekonomija je kontraktirala za ukupno 40%, poljoprivredna proizvodnja je opala za više od 50%, a industrijska za 47%, zarada od turizma opala je za oko 90%, gotovo polovica stanovništva je neuhranjena, a gospodarskoj situaciji nije pomogla niti jedna od najgorih epizoda hiperinflacije u povijesti. Prema onim listama zemalja po ekonomskim slobodama, Zimbabwe je već redovito na samome dnu, uglavnom negdje između Kube i Sjeverne Koreje. Službena nezaposlenost je u nekim godinama čak premašivala 90% (iako je to gotovo beskorisna statistika što se tiče mjerenja ekonomske aktivnosti, jer se velika većina stanovništva preusmjerila u neformalni sektor, ona govori nešto o razmjerima državne represije na legalnu ekonomiju). O desetljeću potpunog ekonomskog kolapsa više možete pročitati ovdje.
Milijarder s ulice
Usporedi li se kretanje bruto domaćeg proizvoda po stanovniku u Rodeziji/Zimbabweu unazad pedesetak godina sa svjetskim prosjekom, kao i s njihovim susjedima, dobije se…
Izvor: Wikipedia (Autor: Underlying Ik)
…pad s preko 60% od svjetskog prosjeka na oko 10% (na istoj slici je vidljiva i baština implementacije “Afričkog socijalizma” Kennetha Kaunde u Zambiji)… OK, ništa posebno iznenađujuće za socijaliste. Ako njih pitate, za takav nemili razvoj događaja krive su globalne urote neoliberalnih kapitalista protiv zimbabveanskog proletarijata.
Love is in the air
Ipak, kao što se već nazire, u istom tom dijelu svijeta postoji jedna država čija je priča dijametralno suprotna rodezijskoj tragediji. Ako iz gornjeg grafikona nije dovoljno jasno, evo ovdje:
Naime, jedna država u južnom dijelu afričkog kontinenta koja je nakon dekolonizacije i stjecanja neovisnosti usvojila ozbiljne protržišne reforme (i po tom pitanju je iznimka, a nikako pravilo), Bocvana, imala je najvišu prosječnu stopu gospodarskog rasta u svijetu između 1966. i 1999. godine (preko 8%!), te je od treće najsiromašnije zemlje svijeta (1960.-e niži BDP per capita imale su samo Gvineja i Malavi) postala gotovo najrazvijenija afrička kopnena zemlja, te je prema BDP per capita (usklađenom za kupovnu moć) već iznad svjetskog prosjeka, a prestigli su npr. Južnoafričku Republiku, Brazil, Srbiju, Crnu Goru, Bugarsku, Iran, Egipat… a uskoro bi mogli i Argentinu i Hrvatsku.
Prema Heritageovom indeksu ekonomskih sloboda, Bocvana je uvjerljivo ekonomski najliberalnija afrička kopnena zemlja*. Na najnovijoj listi su doduše malo podbacili (tek 36. mjesto na svijetu), no možda je to i razlog nešto slabijeg gospodarskog rasta u prošloj godini. Osim toga, ustav Bocvane zabranjuje nacionalizaciju privatne imovine, a prema međunarodnom indeksu vlasničkih prava je na 2. mjestu u cijeloj Africi. Država ima i najviši kreditni rating u Africi, te vrlo mali javni dug.
Naravno, ne tvrdim da je Bocvana idealna zemlja, niti da ne mogu i ne trebaju bolje, ali u usporedbi s gotovo bilo kojom drugom afričkom zemljom su za nekoliko redova veličine superiorniji po ekonomskim performansama, što mogu zahvaliti relativno (naglašavam: relativno) niskom razinom državnog uplitanja u tržišne odnose i usvajanju nekih natruha klasičnog liberalizma, za što je vjerojatno najzaslužniji upravo njihov prvi predsjednik Seretse Khama.
Što to hoće reći, da bi se najsiromašnije zemlje brže razvile i postigle pristojnije razine životnog standarda, morale bi se više ugledati na Bocvanu, a manje na Zimbabwe. Recept uopće nije toliko kompliciran; tržišna ekonomija, vlasničko-pravna sigurnost, niski porezi, privatizacija, slobodna vanjska trgovina, olakšavanje poslovanja i investiranja, deregulacija, smanjenje prisustva države. Obilne vanjske donacije njihovim diktatorima na račun poreznih obveznika razvijenijih zemalja im neće pomoći, naprotiv, već trebaju što prije prihvatiti kapitalizam i institucije koje omogućavaju funkcioniranje kapitalizma. Bono Vox to razumije.
Keep calm and laissez-faire!
*– sveukupno, tj. uključujući i otočne zemlje, bili bi na 2. mjestu, iza Mauricijusa
Tko je John Galt? 
Ah, Rodezija, taj bastion demokracije i ekonomske slobode za cijelu svoju populaciju…
Sviđa mi seSviđa mi se
Rodezija nije bila savrsena ali je i takva kakva je bila, bila bolja i produktivnija od Mugabeovog Zimbabwea. Po meni najrazorniji aspekt socijalizma je onaj psiholoski, koji ljude cini ovisnima o velikoj mami drzavi. Isti je jos uvijek prisutan i u nekadasnjem DDR-u, no o tome drugom prilikom. Svaki pokusaj primjene marksizma je urodio katastrofom, gdje god da se dogodio. Po meni najdrasticniji primjer je primjer Venezuele koja ima vise nafte od Saudijske Arabije i koja je jedna od najsiromasnijih zemalja na svijetu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Venezuela možda nije (još) među baš najsiromašnijim zemljama na svijetu, ali oni su pedesetih bili među najbogatijim zemljama svijeta po BDP-u per capita:
http://www.nationmaster.com/country-info/stats/Economy/GDP-per-capita-in-1950
Stvarno nevjerojatan debakl.
Sviđa mi seSviđa mi se
1950. možda nije najbolji datum za realno stanje. Ali da se iz toga da vidjeti da su stajali bolje nego sad, da.
Sviđa mi seSviđa mi se
Slažem se da nije najbolji datum, ali evo još 1970. je BDP per capita Venezuele bio na razini Zapadne Europe, čak viši od finskog, austrijskog, norveškog, irskog… i dvostruko viši od čileanskog.
A 1960. godine je bio viši i od prosjeka Zapadne Europe, viši recimo i od UK, Švedske, Danske, Njemačke, Belgije, kao i Kanade i Australije. To je prema Maddisonovim podacima.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne komentiram produktivnost, nego to da bez individualne slobode nema ni ekonomske. A tu se Rodezija nije iskazala, neovisno o tome da je Zimbabwe još problematičniji.
(Odgovaram pod uvjetom da je ovo odgovor meni. Unatoč nedostatku sistemske oznake da se radi o odgovoru, čini se da jest. *shrug*)
Sviđa mi seSviđa mi se
Nevermind, sada vidim indentaciju.
Sviđa mi seSviđa mi se
To što se Rodezija nija previše iskazala po individualnim i ekonomskim slobodama čini komunističku baštinu u Zimbabweu još gorom!
Sviđa mi seSviđa mi se
First lady je bila bijelkinja. Botswana se ne racuna.😉
Sviđa mi seLiked by 1 person
Khama je zbog toga umalo ozbiljno nagrabusio.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ustvari je teško govoriti o komunizmu u Africi. Često su te “komunističke” diktatore sponzorirale baš USA, posredno ili neposredno, ili obje strane u hladnom ratu. Uostalom baš kao i “Tita”.
Nije li i taj pio vodu sa oba izvora? E pa takvih je u Africi bilo puno. A jedini cilj je naravno opstanak na vlasti.
Da prenesem mišljenje jednog “progresivnog” ljevičarskog blogera:
“Africa provided a weak social, organizational, and ideological environment from which communist movements could develop….”
Naravno komunistima i njihovim simpatizerima je uvijek kriv narod za vlastite neuspjehe. I dalje od istoga blogera:
“Asia proved to be much more fertile ground for such movements. Communist governments came to power in China, North Korea, Vietnam, Laos, and Cambodia and at one time strong communist parties or movements existed in Burma, Malaysia, the Philippines, and Indonesia.”
Pa naravno da je lakše sa ljudima koji su navikli na disciplinu trenirati strogoću….
Ali ako je tako onda je nemoguće da itko ili išta ikada uspije u africi. Pa ipak vidimo da nije tako. Vidimo da je danas Botswana, a jučer Južnoafrička republika (danas praktički uništena) bila jako uspješna država.
Naravno da dijamanti tome pomažu, ali kao što smo se još jednom jasno uvjerili na primjeru Venezuele, ako imaš komunističke idiote ili neku drugu vrstu razbojnika na vlasti, (ili ljudoždere) niti najveće zalihe nafte tu ne pomažu ništa.
I to još jednom pokazuje koliko pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme znači za budućnost jednog naroda…..
I nije fer što si prenio sliku miss Botswane, jer to jako odvlači pažnju sa tvog teksta. Ustvari taj tekst pored te slike samo smeta 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Bravar je pio iz oba izvora, kao i neki komunisti po Africi, pa to ne znači da ne možemo govoriti o njihovom komunizmu.
Na Azijatima je lakše bilo trenirati strogoću, samo nisam skužio je li dotični autor na to gleda iz pozitivnog ili negativnog aspekta, te komunističke režime u Kini, Kambodži, S. Koreji, itd., btw, Burma je isto imala komunističke vlasti oko 30 godina: https://en.wikipedia.org/wiki/Burmese_Way_to_Socialism
Je li moguće da nešto u Africi uspije? Pa ići će teže, ali moguće je. Bocvana ima ogromne zalihe dijamanata, točno, ali dosta afričkih zemalja je vrlo bogato nekim rudama i prirodnim resursima (DR Kongo, Gana, Angola, JAR, Gvineja, Namibija, Zambija, Sudan, Nigerija, Tanzanija… pa i taj Zimbabwe) pa se ne može baš pohvaliti nekom efikasnom ekonomijom.
Sviđa mi seSviđa mi se
Johne jel planiras pokriti ovaj balon u bonds koji su napuhale centralne banke.
I stock buybacks i druge distorzije koje uzrokuje?
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne baš.
Sviđa mi seSviđa mi se
Steta, npr zanima ne jel ovaj buyback sto radi npr IBM neki sideefect idiotskih monetarnih politika ili samo ljudi dizu paniku oko nicega… 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Pa ne pratim to detaljno niti sam neki stručnjak za te stvari da mogu nešto pametno reći, ali… ako ciljaš na ZIRP, ja recimo nisam uvjeren u taj mem kako centralne banke još drže kamatne stope umjetno preniskima pa da tako napuhuju balon i distorziraju tržišta*… neke druge državne intervencije svakako da (npr. RWA regulacije), ali da je monetarna politika tome uzrok nisam siguran… Ne kažem ni da nije, danas ta teza jest plauzibilnija nego npr. prije par godina (kada je ECB brzopleto podizao stope pa vratio EU u recesiju), ali ja još nisam uvjeren.
A da su monetarne politike generalno idiotske, naravno da jesu i da centralne banke treba ukinuti.
*- iako, centralne banke (mislim na Fed i ECB) jesu odgovorne za ove niske kamatne stope, samo na malo drukčiji način nego što se to obično prezentira, kako komentiram ovdje
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne razumijem sto hoces reci 🙂 Ne kazem da se ne slazem, niti da se slazem nego jednostanvo ne razumijem. Zar nije FED taj koji kontrolira k.s. kupovinom/prodajom drzavnog duga?
http://www.cnbc.com/2015/04/10/how-does-the-fed-raise-interest-rates.html
Sviđa mi seSviđa mi se
Jest, naravno, samo ja nisam uvjeren u to da su te k.s. danas na “umjetno” nižim razinama nego što bi trebale biti.
Sviđa mi seSviđa mi se
Dakle ljudi imaju negative time preference…(jer je inflacija >0)?
Dakle Pero bi radije 495$ (inflation ajdusted) za godinu dana nego 500$ danas? Ukratko kako moze free market stopa biti niza od stope inflacije?
Sviđa mi seSviđa mi se
Postavljaš dobra pitanja, ali… market nije baš “free”, kamatna stopa ne ovisi samo o vremenskoj preferenciji, a i tvoj “Pero” iz primjera mislim da i dalje može dobiti pozitivnu kamatnu stopu za godinu dana.
http://gregmankiw.blogspot.hr/2009/04/observations-on-negative-interest-rates.html
Da se razumijemo, i meni je “čudno” da kamatne stope mogu biti ovoliko niske ovoliko dugo, ali evo, tržišta kažu da, ako Fed misli pogoditi implicitni cilj od 2% inflacije, kamate bi trebalo spustiti još niže.
https://research.stlouisfed.org/fred2/graph/?g=2mWc
Sviđa mi seSviđa mi se
Ja mislim da je odgovor tu jako malo akademski, a puno praktican u smislu da banksteri mogu posudivati po nominalno 0% od FEDa, tako da ih zaboli ako asset koji imaju danas(tj asset ima neg realne k.s. ) takav da ga se ne isplati drzati 3 godine Peri(jer Peru zanima koliko asset vrijedi danas a koliko ce vrijediti za 3 g, ako je manje Pero sa svojom >0 time preference ce radije potrositi lovu na cevape danas).
A mehanizam za to je stealth monetization, sto zvuci consipiracy theory, bla bla….
Ti to vjerojatno znas, ali ako netko drugi cita ovo nije neka Alex Jones/ X Files urota.
http://www.pbs.org/newshour/making-sense/are-banks-borrowing-from-the-f/
http://www.huffingtonpost.com/2011/04/26/fed-lending-helped-wall-street_n_853884.html
Trillion USD here trillions USD there and soon we are talking real money. 🙂
Jednostavno vjerojatno manje od 0.1% ljudi zna kako trenutni bankarski sustav radi i zato decki sa WS i FEDa/ECBa… mogu raditi sto rade… 😦
Dakle da te ne davim vise na tvom blogu ukratko ja mislim da su glavni razlog niskih k.s. banksteri i centralne banke. Ali problem sa ekonomijom i povijesti je to sto se povijest dogada samo jednom pa cak i za recimo 5g necemo biti 100% sigurni koliko sam u krivu/pravu.
P.S. Dodaj neki PayPal donate na blog, mislim da mozes anonimno buduci da se vjerojatno bojis za svoju akademsku sigurnost ako si zaposlen u akademiji. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Napisao sam već da centralne banke jesu (indirektno) odgovorne za niske kamatne stope, samo što ja mislim da je taj mehanizam other way around. Da su centralne banke labavile kada su trebale, tržište bi već gurnulo kamatne stope prema gore.
Nadalje, mislim da banke ne posuđuju baš puno od Feda (ustvari gomilaju excess reserves za koje im se plaća kamata), a ovaj članak koji si stavio je iz 2010. godine, kada je monetarna politika definitivno bila pretjerano *restriktivna*, tako da je govoriti o preniskim kamatama u kontekstu “accommodative” politike u to vrijeme bilo totalno promašeno, po mom mišljenju.
Što se tiče toga da poslovne banke obrću lovu na kupovini državnih obveznica, pa za to krivi Vladu koja se zadužuje i Basel standarde koji stimuliraju banke da radije kreditiraju državu, nego privatni sektor.
P.S. Nemam nikakve veze s “akademijom”.
Sviđa mi seSviđa mi se