Non bene pro toto aequalitas venditur auro

Nisam neki stručnjak za latinski jezik, ali, ako je rečenica iz naslova gramatički ispravna, mogla bi uskoro postati novo neslužbeno geslo grada Dubrovnika, ali i cijele Hrvatske.

Naime, aktualni dubrovački gradonačelnik i bivši ministar zdravstva dr. Andro Vlahušić (inače, član HNS-a kojeg neki još nazivaju liberalnom strankom) u kampanji pred izvanredne lokalne izbore mrtav hladan izjavljuje:

Kakav Dubrovnik i Hrvatsku želimo, to je ono što ćemo u našem programu nuditi. Radi se o konceptu socijalne osjetljivosti prema građanima kojima je Grad dužan olakšati uvjete za život i osobni razvoj i stvaranju novih vrijednosti i rasta koji se temelji na uzimanju onima najbogatijima koji u Dubrovniku zarađuju ekstra profit.

Dakle, neki zlikovci se u Dubrovniku bogate zarađujući ekstra profit, stoga, treba ih opljačkati.

Ekstra-profit je, inače, marksističko-lenjinistički koncept koji označava stopu profita višu od one koja je dozvoljena od strane Partije. Primjerice, ako Partija odluči da je dozvoljen profit od 5%, tada će nečiji godišnji profit od 7% biti ekstra-profit, međutim, ako bi Partija odlučila da je dopuštena stopa profita od 10%, u tom slučaju profit od 7% više nije ekstra-profit. Vrlo jednostavno, zar ne?

Ne sumnjam da je dr. Vlahušić vrsan endokrinolog, no, nije mi posve jasno njegovo viđenje funkcioniranja ekonomije. Međutim, poanta ovog posta nije kritiziranje dr. Vlahušića osobno, možda čovjek samo kupuje glasove igrajući na populističku kartu, nego je problem u tome da je ovakav stav uistinu dominantna misao vodilja među mnogim krojačima ekonomskih politika u državi. Hrvatska već ima visoke i progresivne poreze, bar polovica BDP-a se odnosi na državnu potrošnju, tržište je vrlo regulirano, država se u miješa u svaki segment ljudskog djelovanja, poduzetnici se stalno susreću s ogromnim nametima i birokratskim preprekama, prosječni radnici davaju preko pola mjesečne plaće državi, ali, eto, dok god postoji netko tko je nejednak, izgleda da nije dovoljno. Uvijek ima prostora za još ujednačavanja.

U svakom slučaju, ne postoji “rast koji se temelji na uzimanju onima najbogatijima koji zarađuju ekstra profit”. Profit je nagrada pojedincu za učinkovito preusmjeravanje oskudnih resursa i ispunjavanje nekih potreba drugim pojedincima. Ako netko ostvaruje profit na tržištu, znači da drugima nudi neki proizvod ili uslugu koji su njima potrebni i voljni su se odreći dijela svoje imovine kako bi ih dobili. Da bi pojedinac ostvario profit, mora znati prepoznati neispunjene želje i potrebe kod drugih ljudi, i ponuditi im nešto što će im pomoći u ispunjavanju njihovih želja i to po takvoj cijeni da ih oni budu voljni kupiti, a istovremeno da ta cijena bude viša od njegovih ukupnih troškova.

Upravo u tom opisanom procesu dobrovoljne razmjene na tržištu se stvaraju nove vrijednosti. Pojedinci međusobno razmjenjuju dobra za novac u namjeri da si poboljšaju trenutno stanje. S obzirom da su vrijednosti subjektivne i da različiti pojedinci imaju različite želje i preferencije, moguće je da nakon razmjene obje strane budu na dobitku, i to je upravo ono što se događa na slobodnom tržištu. Kada osoba A razmjeni s osobom B proizvod X za Y novčanih jedinica, to znači da je u trenutku razmjenu osoba A u trenutku razmjene vrednovala Y novčanih jedinica više od proizvoda X, dok je osoba B vrednovala proizvod X više od tih Y novčanih jedinica.

Prema tome, profit je zapravo samo pokazatelj uspješnosti u prepoznavanju tuđih potreba, ispunjenju njihovih želja i istovremeno racionalnom korištenju resursa. U tom smislu, ekstra-profiter bi bio netko tko iznimno dobro prepoznaje tuđe potrebe, tko iznimno dobro ispunjava želje drugih pojedinaca, te iznimno dobro (ekonomično) raspolaže rijetkim resursima. Stvarno nije jasno što je u tome toliko loše.

Osim toga, sistem profita i gubitka je jedini mogući učinkoviti alokator rijetkih resursa u gospodarstvu. S obzirom da je tržište jedan dinamičan proces, i da se želje i potrebe sudionika na tržištu konstantno mijenjaju, tako se mijenjaju i optimalna rješenja alokacije oskudnih resursa. Rastući profiti u jednoj grani služe kao signal poduzetnicima da je u toj grani relativno velika potražnja za proizvodima i uslugama, te privlače nova poduzeća u tu granu koja povećavaju konkurenciju i profitne stope padaju sve dok ne dođu do neke prosječne profitne stope u gospodarstvu, usklađene za rizik. Slično tome, rastući gubici u nekoj industrijskoj grani su signal poduzećima da nema dovoljne potražnje za tu djelatnost, da ih ima previše, te da se resursi mogu negdje drugo učinkovitije iskoristiti, te poduzeća odlaze iz tih neprofitabilnih grana i odlaze u one profitabilnije. Na taj način, tržišni mehanizam učinkovito raspoređuje ekonomske aktivnosti i rijetke resurse po različitim granama, i ne postoji drugi način rješavanja pitanja što, kako i za koga proizvoditi?

Državnim uplitanjem u dobrovoljne odnose ljudi, taj se mehanizam narušava i dolazi do misalokacije resursa. Ovo što dr. Vlahušić predlaže, oduzimanje profita onima koji su ga zaradili, onemogućava funkcioniranje opisanog mehanizma, šalje sudionicima na tržišnu pogrešne signale, kažnjava i demonizira uspješnost i kreativnost, obeshrabruje poduzetništvo i investiranje, te potiče nerad, letargiju i ovisnost o drugima. Malo po malo, ostaje sve manje onih od kojih se ima što ukrasti, dok je sve više onih socijalnih ovisnika koji su naučeni da ne rade ništa i da će se drugi pobrinuti za njih.

Nisam neki stručnjak za srednjovjekovnu povijest, ali ipak mislim da to baš i nije bio recept gospodarskog procvata Dubrovačke Republike.

Da se razumijemo, sasvim je moguće i očekivano da na ovakvom vrlo reguliranom tržištu često profitiraju najviše oni koji zapravo i ne ispunjavaju potrebe drugih na najbolji način, međutim, tome je razlog upravo gušenje konkurencije i onemogućavanje mehanizmu slobodnog tržišta da radi od strane državnog aparata. Stoga, rješenje za to ne može biti još više državnog uplitanja i redistribucije, nego baš suprotno – smanjenje barijera u ulasku na tržište, smanjenje poreza i drugih nepotrebnih troškova birokracije i zapošljavanja, ukidanje nepotrebnih regulacija, prestanak subvencioniranja i licenciranja odabranih igrača, itd. Drugim riječima, treba nam više tržišta, a manje države, odnosno, više slobode, a manje represije.

Sloboda ili jednakost?