Non bene pro toto aequalitas venditur auro

Nisam neki stručnjak za latinski jezik, ali, ako je rečenica iz naslova gramatički ispravna, mogla bi uskoro postati novo neslužbeno geslo grada Dubrovnika, ali i cijele Hrvatske.

Naime, aktualni dubrovački gradonačelnik i bivši ministar zdravstva dr. Andro Vlahušić (inače, član HNS-a kojeg neki još nazivaju liberalnom strankom) u kampanji pred izvanredne lokalne izbore mrtav hladan izjavljuje:

Kakav Dubrovnik i Hrvatsku želimo, to je ono što ćemo u našem programu nuditi. Radi se o konceptu socijalne osjetljivosti prema građanima kojima je Grad dužan olakšati uvjete za život i osobni razvoj i stvaranju novih vrijednosti i rasta koji se temelji na uzimanju onima najbogatijima koji u Dubrovniku zarađuju ekstra profit.

Dakle, neki zlikovci se u Dubrovniku bogate zarađujući ekstra profit, stoga, treba ih opljačkati.

Ekstra-profit je, inače, marksističko-lenjinistički koncept koji označava stopu profita višu od one koja je dozvoljena od strane Partije. Primjerice, ako Partija odluči da je dozvoljen profit od 5%, tada će nečiji godišnji profit od 7% biti ekstra-profit, međutim, ako bi Partija odlučila da je dopuštena stopa profita od 10%, u tom slučaju profit od 7% više nije ekstra-profit. Vrlo jednostavno, zar ne?

Ne sumnjam da je dr. Vlahušić vrsan endokrinolog, no, nije mi posve jasno njegovo viđenje funkcioniranja ekonomije. Međutim, poanta ovog posta nije kritiziranje dr. Vlahušića osobno, možda čovjek samo kupuje glasove igrajući na populističku kartu, nego je problem u tome da je ovakav stav uistinu dominantna misao vodilja među mnogim krojačima ekonomskih politika u državi. Hrvatska već ima visoke i progresivne poreze, bar polovica BDP-a se odnosi na državnu potrošnju, tržište je vrlo regulirano, država se u miješa u svaki segment ljudskog djelovanja, poduzetnici se stalno susreću s ogromnim nametima i birokratskim preprekama, prosječni radnici davaju preko pola mjesečne plaće državi, ali, eto, dok god postoji netko tko je nejednak, izgleda da nije dovoljno. Uvijek ima prostora za još ujednačavanja.

U svakom slučaju, ne postoji “rast koji se temelji na uzimanju onima najbogatijima koji zarađuju ekstra profit”. Profit je nagrada pojedincu za učinkovito preusmjeravanje oskudnih resursa i ispunjavanje nekih potreba drugim pojedincima. Ako netko ostvaruje profit na tržištu, znači da drugima nudi neki proizvod ili uslugu koji su njima potrebni i voljni su se odreći dijela svoje imovine kako bi ih dobili. Da bi pojedinac ostvario profit, mora znati prepoznati neispunjene želje i potrebe kod drugih ljudi, i ponuditi im nešto što će im pomoći u ispunjavanju njihovih želja i to po takvoj cijeni da ih oni budu voljni kupiti, a istovremeno da ta cijena bude viša od njegovih ukupnih troškova.

Upravo u tom opisanom procesu dobrovoljne razmjene na tržištu se stvaraju nove vrijednosti. Pojedinci međusobno razmjenjuju dobra za novac u namjeri da si poboljšaju trenutno stanje. S obzirom da su vrijednosti subjektivne i da različiti pojedinci imaju različite želje i preferencije, moguće je da nakon razmjene obje strane budu na dobitku, i to je upravo ono što se događa na slobodnom tržištu. Kada osoba A razmjeni s osobom B proizvod X za Y novčanih jedinica, to znači da je u trenutku razmjenu osoba A u trenutku razmjene vrednovala Y novčanih jedinica više od proizvoda X, dok je osoba B vrednovala proizvod X više od tih Y novčanih jedinica.

Prema tome, profit je zapravo samo pokazatelj uspješnosti u prepoznavanju tuđih potreba, ispunjenju njihovih želja i istovremeno racionalnom korištenju resursa. U tom smislu, ekstra-profiter bi bio netko tko iznimno dobro prepoznaje tuđe potrebe, tko iznimno dobro ispunjava želje drugih pojedinaca, te iznimno dobro (ekonomično) raspolaže rijetkim resursima. Stvarno nije jasno što je u tome toliko loše.

Osim toga, sistem profita i gubitka je jedini mogući učinkoviti alokator rijetkih resursa u gospodarstvu. S obzirom da je tržište jedan dinamičan proces, i da se želje i potrebe sudionika na tržištu konstantno mijenjaju, tako se mijenjaju i optimalna rješenja alokacije oskudnih resursa. Rastući profiti u jednoj grani služe kao signal poduzetnicima da je u toj grani relativno velika potražnja za proizvodima i uslugama, te privlače nova poduzeća u tu granu koja povećavaju konkurenciju i profitne stope padaju sve dok ne dođu do neke prosječne profitne stope u gospodarstvu, usklađene za rizik. Slično tome, rastući gubici u nekoj industrijskoj grani su signal poduzećima da nema dovoljne potražnje za tu djelatnost, da ih ima previše, te da se resursi mogu negdje drugo učinkovitije iskoristiti, te poduzeća odlaze iz tih neprofitabilnih grana i odlaze u one profitabilnije. Na taj način, tržišni mehanizam učinkovito raspoređuje ekonomske aktivnosti i rijetke resurse po različitim granama, i ne postoji drugi način rješavanja pitanja što, kako i za koga proizvoditi?

Državnim uplitanjem u dobrovoljne odnose ljudi, taj se mehanizam narušava i dolazi do misalokacije resursa. Ovo što dr. Vlahušić predlaže, oduzimanje profita onima koji su ga zaradili, onemogućava funkcioniranje opisanog mehanizma, šalje sudionicima na tržišnu pogrešne signale, kažnjava i demonizira uspješnost i kreativnost, obeshrabruje poduzetništvo i investiranje, te potiče nerad, letargiju i ovisnost o drugima. Malo po malo, ostaje sve manje onih od kojih se ima što ukrasti, dok je sve više onih socijalnih ovisnika koji su naučeni da ne rade ništa i da će se drugi pobrinuti za njih.

Nisam neki stručnjak za srednjovjekovnu povijest, ali ipak mislim da to baš i nije bio recept gospodarskog procvata Dubrovačke Republike.

Da se razumijemo, sasvim je moguće i očekivano da na ovakvom vrlo reguliranom tržištu često profitiraju najviše oni koji zapravo i ne ispunjavaju potrebe drugih na najbolji način, međutim, tome je razlog upravo gušenje konkurencije i onemogućavanje mehanizmu slobodnog tržišta da radi od strane državnog aparata. Stoga, rješenje za to ne može biti još više državnog uplitanja i redistribucije, nego baš suprotno – smanjenje barijera u ulasku na tržište, smanjenje poreza i drugih nepotrebnih troškova birokracije i zapošljavanja, ukidanje nepotrebnih regulacija, prestanak subvencioniranja i licenciranja odabranih igrača, itd. Drugim riječima, treba nam više tržišta, a manje države, odnosno, više slobode, a manje represije.

libertas flag

Sloboda ili jednakost?

Oglasi

3 comments

  1. U redu, ako je Extra-profit nešto što treba regulirati, kako to onda ide? Onaj koji ostvaruje profit viši od 5% treba li on smanjiti svoje cijene pa da ne ostvaruje Extra-profit, ili treba krajem godine vratiti svima koji su nešto kupili od njega tu “razliku”?

    Na primjer Apple ostvaruje extra-profit. Treba li on svakom kupcu vratiti dio novaca od iphone-a. Ili ako poraste vrijednost dionica, treba li on štampati nove dionice i poklanjati okolo?

    Ništa od toga. Zato je tu država koja “razliku” – UZME SEBI 🙂 Baš zanimljiv način da svojim vlastitim primjerom pokažeš kako ne odobravaš određene aktivnosti 🙂

    Evidentan je primjer kako država brine za zdravlje građana je porez na duhan. Umjesto da sve dodatne namete od prodaje duhana država direktno usmjerava u fond (zdravstvo i osiguranje) ISKLJUČIVO za oboljele od karcinoma pluća i mjehura, te njihove obitelji, ona taj novac SAV uzme sebi, i onima koji su zaista oboljeli kao posljedica pušenja ide manje od 1% tako prikupljenog novca, i to kroz zdravstvene usluge koje su već jednom platili 🙂

    Drugi je primjer porezna uprava. Od stotine pravila i obveza kojima se regulira odnos porezni obveznik – porezna uprava, svega 3 (slovima 3) pravila se odnose na poreznu upravu.

    ZA SVE postupke poreznog obveznika predviđen je rok (odmah, 7 dana, 15 dana) i kazna (prosječno od 5.000 – 500.000 kn po slobodnoj procjeni uprave).

    Za samo jednu (od ukupno tri) obveze porezne uprave postoji rok i kazna (3 mjeseca, 2.000 – 10.000 kn). Ono što je smiješno u svemu tome je što porezna uprava sama sebi određuje tu kaznu, i SAMA SEBI PLAĆA TU ISTU KAZNU. Nepotrebno je naglašavati kako do danas NITI JEDNA takva kazna nije određena…..

    Treći je primjer sudstvo. U trgovačkim sporovima praktički ne postoji rok u kojem Vaš predmet mora biti riješen. Niti postoji odgovornost sustava niti suca. Tj. bilo je prije formalno određeno da ako prođe više od 3 godine PO INSTANCI (a tog ping-pong-a između instanci može biti više, pri čemu se kod svakog “ponga” vrijeme resetira na početak), tada imate pravo na neku simboličnu odštetu. I to je u međuvremenu praktički ukinuto, iako skoro niti jedan odvjetnik nije koristio tu mogućnost – da se ne zamjeri sucu.

    Ali zato kada Vi želite ostvariti svoje pravo i utužiti, tada osim odvjetnika morate platiti i SUD. Znači bez obzira na poreze koje plaćate, to se ne računa, nego morate platiti “uslugu”.

    Rok za plaćanje kada zatražite “uslugu” je 3 (slovima TRI) dana. Ako ne poštujete taj rok, tada vam sud ODRAPI KAZNU. Dakle ne samo što ste oštećena strana, nego Vas se još i kažnjava jer u roku od tri dana niste platili “uslugu”. A Vi onda na svoje potraživanje možete čekati desetljeće (ako ikada), tj. dok vam “usluga” bude isporučena.

    Eto, to je mjera pravičnosti države prema svojim građanima.

    Sviđa mi se

  2. Bio je već primjer ekstra-profita i kako ga oteti – telekomi prošle godine. Znamo kako je to završilo…

    Zna se tko plaća cijenu državnog petljanja u tržište. Nisu kod nas stvari skupe a plaće male jer su trgovci lopovi a poslodavci izrabljivači…

    Sviđa mi se

  3. Evo još jedan članak:

    http://www.jutarnji.hr/ostetili-drzavu-za-3-6-milijuna-kuna-policija-u-zagrebackoj-dubravi-zaplijenila-gotovo-osam-tona-duhana/1309296/

    Dakle uhapsili su ljude jer su IMALI kod sebe duhan koji su KUPILI I PLATILI. I još kažu da su time oštetili državu. Ma nemoj. Valjda bi ispravnije bilo reći da su pomogli seljaku jer su mu platili barem 3x više nego što mu plaća država, i pomogli su kupcu (odnosno još nisu) da ne ostavi gaće na štapu, i nisu mu prodali SMEĆE koje mu prodaje duhanska industrija.

    Ali zanimljivo je da su ovoga puta SVI komentari na strani ovih uhapšenih ljudi. Što je zanimljivo kada se zna koje je socijalističko smeće taj list.

    Ovako ćemo. Svi Vi koji ste pili vodu u zadnjih 30 dana oštetili ste MENE za 1 kunu po čaši. Molim da pod hitno uplatite moj novac na račun: Virgin Islands Bank VI56456515564515151. I ubuduće za svaku čašu vode morate u roku 15 dana ispuniti HSBDTRZ-2135-IER43 obrazac, te po njemu uplatiti porez.

    U suprotnom ću Vam poslati ovrhu na plaću, firmu, auto, ženu, djecu, unuke i kućne ljubimce.

    Od 01.04.2015 ste mi također dužni uplaćivati naknadu za korištenje WC papira, 1 kn/1 rola. Isti račun. Tako da ste upozoreni, pa da se ne možete praviti blesavi i srati “đaba”…….

    Ako pitate zašto i čemu to, to je zato jer sam izglasao SVOJ zakon po kojem ste obvezni tako postupiti i platiti POREZ meni. A ja ću ako i kada me bude volja uplatiti nešto novaca (0.0001%) za izgradnju dječjeg vrtića.

    A Vi ako ipak odlučite da ne uplaćujete onda ste obični kriminalci i sebičnjaci koji djeci uskraćujete pravo da idu u vrtić….

    BEZ RAČUNA SE NE RAČUNA 🙂

    Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s