Odnosno, gdje je Ayn Rand bila u krivu?
Jedna od stvari na kojoj mnogi inače slobodarski orijentirani ljudi padaju na testu jest koncept tzv. intelektualnog vlasništva. Stvarno, iz nekog razloga, možete naići na dosta primjera zagovornika slobodnog tržišta i privatnog vlasništva koji, istovremeno, podržavaju državne intervencije pod krinkom povrede prava tzv. intelektualnog vlasništva. Mislim da bi glavni razlog tome mogao biti nedovoljno razumijevanje same prirode koncepta vlasništva i njegove svrhe.
Vlasništvo je pravo raspolaganja određenim resursom, te isključivanja ostalih od korištenja istog. Nositelj prava vlasništva (vlasnik) ima pravo sa svojim vlasništvom raspolagati kako želi, naravno, dok time ne ugrožava tuđe vlasništvo.
Svrha koncepta vlasništva, izvor potrebe za vlasničkim pravima, jest pojava konflikta nad uporabom oskudnih resursa. Pojedinci imaju želje i potrebe koje oblikuju ciljeve njihovog djelovanja, a da bi pojedinci ostvarili te ciljeve koriste neka sredstva (resurse). Međutim, želje pojedinaca su neograniče, dok su resursi oskudni. Svi resursi su oskudni u apsolutnom smislu, tj. ograničeni u odnosu na sve moguće ciljeve za koje bi se mogli koristiti. Ako nečeg ima u neograničenom izobilju u odnosu na potrebe pojedinaca (kao npr. zrak na Zemlji), tada to nije ekonomski resurs, jer nije više predmet ljudskog djelovanja, pa je i besmisleno govoriti o vlasništvu u tom slučaju.
Kada bismo živjeli u nekom zamišljenom svijetu ili Rajskom vrtu u kojem nema oskudnosti, već sve što netko poželi pojavi mu se na dohvat ruke i to u neograničenoj količini, tada bi sam koncept vlasništva bio besmislen (osim nad svojim tijelom), zato što ne bi bilo moguće da dođe do konflikta između dvije ili više osoba oko korištenja nekog resursa. Ako svatko može pomoću neke čarolije imati što god želi i koliko god želi, tada nema smisla govoriti o vlasništvu, jer ne može doći do konflikta uzrokovanog oskudnošću nekog resursa. U takvom nekom svijetu nitko ne bi nikad nešto ukrao drugome, jer bi se sve što želi automatski stvorilo pred njim.
Međutim, u stvarnosti živimo u svijetu oskudnih resursa, u kojem su ljudske želje neograničene u odnosu na raspoloživost sredstava kojima se te želje mogu ispuniti, pa nam stoga koncept vlasništva služi u rješavanju konflikata nastalih oko uporabe određenog resursa između dvaju ili više strana. Ne mogu dvije osobe istovremeno biti punopravni vlasnik iste stvari.
Gdje tu sad spada tzv. intelektualno vlasništvo?
Tzv. intelektualno vlasništvo podrazumijeva ekskluzivna prava nad proizvodima ljudskog uma (idejama) kao nematerijalnim dobrima. Po teoretičarima tzv. intelektualnog vlasništva, neki inovator koji dođe prvi do neke ideje ima ekskluzivno pravo na korištenje te ideje, te ga je potrebno nekako zakonski zaštititi kako netko drugi ne bi upotrebljavao njegove ideje u svojem interesu (npr. za svoju financijsku korist). Navodno, zagovaratelji slobodnog tržišta bi trebali poštivati vlasnička prava pojedinaca, pa tako i nečije vlasništvo nad idejama.
Osnovni problem s ovom tezom jest taj što jednostavno ideja nije neki oskudni resurs nad kojim se može zahtjevati pravo vlasništva. Beskonačno mnogo ljudi može istovremeno posjedovati istu ideju. Ideja se ne može ukrasti nekome, ako netko na neki način pokupi neku ideju od nekog drugog, prvobitni inovator i dalje ima tu istu ideju, nije ostao bez nje, prema tome, nemoguća je pojava konflikta uzrokovanog oko korištenja neke ideje. Jednu ideju može beskonačno mnogo osoba koristiti na beskonačno mnogo načina.
Također, niti jedna ideja nije potpuno originalna. Svaka ideja do koje je netko došao je bar jednim dijelom temeljena na nekim starijim tuđim idejama, i zapravo je kombinacija mnogih drugih ideja. Kako uopće možemo odrediti što je jedna ideja, što ju točno definira?
Uglavnom, bolje sve objasniti na konkretnim primjerima tri najučestalija oblika tzv. intelektualnog vlasništva: patent, copyright i trademark.
Patenti
Patent je ekskluzivno pravo na proizvodnju nekog proizvoda ili uporabu nekog proizvodnog procesa. Drugim riječima, patent je državno garantirani monopol na proizvodnju nekog proizvoda ili usluge. Osim što su nam uglavnom poznati neki ekonomski nepoželjni efekti monopola u nekoj industriji, ono što još važnije jest da patenti izravno krše pravo na privatno vlasništvo ogromnom broju ljudi. Kada država nekom pojedincu prizna patent na neki proizvod, ona time efektivno zabranjuje cijelom stanovništvu da svoje vlasništvo koristi kako bi proizvelo takav proizvod. Prema tome, koncept patenta je izravnom konfliktu s pravom na privatno vlasništvo.
U slobodnom društvu, pojedinci se mogu ugovorima obvezati na ograničavanje korištenja svog vlasništva, ali takvi ugovori su važeći isključivo ako su sve ugovorne stranke na njega pristale dobrovoljno. U slučaju patenata to svakako nije slučaj, već jedan pojedinac uz pomoć države obvezuje cijelo stanovništvo te zemlje (ili šire) na ograničavanje korištenja svog vlasništva protiv njihove volje.
Vezano uz patente, još je vrlo problematično uopće definiranje konkretnog proizvoda koji se patentira. Kako točno definirati neki proizvod? Kolika točno smije biti razlika konkurentovog proizvoda da ga se ne proglasi kršenjem tzv. intelektualnog vlasništva? Ako netko sutra patentira neko novo vozilo, kakvo vozilo sada smije netko drugi plasirati na tržište, koliko ono slično smije biti patentiranog vozilu, a da ga se ne kazni, tj. kolika mora biti razlika i u čemu? Kako se ta sličnost ili različitost može nearbitrarno definirati i kvantificirati?
Striktno gledano, ne postoje homogena “jednaka” dobra. Svaka dva proizvoda se razlikuju u nečemu, koliko god to minorna razlika bira. Postoji razlika između Coca cole i Pepsi cole. Kako ćemo nearbitrarno povući crtu za odrediti kada se točno krše patentna prava, a kada ne, kada je to neki drugi, a ne isti, proizvod? Ideja jednog inovatora lako može utjecati na ideju drugog inovatora, ali u kojoj mjeri treba biti dozvoljeno da jedan inovator primijeni ideju drugog inovatora u izumu svog proizvoda? U stvarnosti, na svaku ideju do koje je netko došao su utjecale neke druge ideje, svaki inovator se bar jednim dijelom u svom radu koristio nekim tuđim idejama i prijašnjim saznanjima.
Također, vremensko trajanje patenata je potpuna arbitrarnost. Koliko patentno pravo treba trajati? Deset godina, trideset, pedeset? Ako se radi o stvarnom vlasništvu, onda nema roka trajanja. Nešto što je stvarno vlasništvo traje dok god ga se vlasnik dobrovoljno ne odrekne (proda ga, pokloni, napusti, uništi, itd.) i nasljedno je, a ne mislim baš ni da bi najzagriženiji zagovaratelji tzv. intelektualnog vlasništva bili voljni plaćati tantijeme nasljednicima izumitelja kotača.
Zamislite da je prva djevojka koja je vezala kosu u rep patentirala svoju frizuru pa da joj sve druge žene moraju plaćati odštetu, ili da je neki nogometni trener patentirao formaciju 4-4-2? Suludo.
Copyright
Copyright je pravni akt kojim država autoru nekog originalnog djela garantira monopol na korištenje i distribuciju svojeg rada (što uključuje svako kopiranje i umnožavanje rada) s namjerom da se autora kompenzira za njegov intelektualni rad. U pravilu se odnosi na književna, znanstvena i umjetnička djela.
Na sličan način kao i patenti, koncept copyrighta je u konfliktu s privatnim vlasništvom. Ako država garantira jednom autoru monopol nad umnožavanjem i distribucijom nekog autorskog djela, tada ona ograničava korištenje privatnog vlasništva svim onim pojedincima koji nisu dobrovoljno pristali na to, a obveze i dužnosti mogu proizaći isključivo iz ugovora na koje su pojedinci dobrovoljno pristali.
Naravno, autor djela ima svako pravo učiniti sve što je u njegovoj moći da zaštiti svoje djelo i oteža drugima dostupnost svog rada na što domišljatiji način, ali nema pravo kršiti tuđe privatno vlasništvo. Književnik koji prodaje knjigu nekome ima pravo zahtjevati da se kupac pri kupovini obveže na određene uvjete (npr. da tu knjigu neće kopirati, distribuirati, itd.), ali nitko nema pravo postavljati te uvjete trećim osobama koje nisu dobrovoljno pristale na to, a došle su nekako u posjed te knjige, ili sadržaja te knjige.
Ako netko fotokopira neku knjigu, time on ni na koji način ne krši privatno vlasništvo autora, jer autor i dalje ima svoj primjerak u neoštećenom stanju. Isto tako, ako netko “skine” torrent s interneta, on time ni na koji način ne šteti tuđem vlasništvu jer originalni autori filma ili video igre i dalje imaju svoj primjerak. Prema tome, potpuno je apsurdno govoriti o nekakvoj krađi u tom kontekstu.
Također, i u ovom slučaju imamo problem arbitrarnosti. Koliki dio nekog djela, neke knjige, jedan autor smije prepisati od drugoga, a da ne bude kažnjen za kršenje tzv. autorskih prava? Što ako ne prepiše cijelu knjigu, nego samo trećinu knjige? Što ako prepiše samo jednu stranicu bez citata? Što ako netko kopira melodiju tuđe pjesme, ali izmijeni riječi, ili neznatno promijeni ritam? Koliko ritam ili note moraju biti izmijenjene da bi se pjesma mogla smatrati različitom? Imamo ogroman problem kontinuuma na koji se ne može dati nearbitraran odgovor, jer ne postoji logička granica. Striktno govoreći, svaka knjiga ideja je temeljena na nekim drugim idejama, pa je tako i svaka knjiga koja je napisana i svaka pjesma koja je otpjevana, bazirana na nekim drugim radovima i inspirirana nekim drugim autorima, što može zapravo biti potpuno podsvjesno, da autor uopće nije sam izravno svjestan utjecaja drugih radova i ideja na njegov.
Jedan od najboljih reductio ad absurdum primjera jest jezik. Svatko tko govori služi se nekim riječima koje su nastale prije nekoliko stotina ili tisuća godina kao proizvod nečijeg uma. Koristeći te riječi, mi zapravo kršimo njihovo intelektualno vlasništvo, odnosno, po logici zagovaratelja patenta i copyrighta, trebali bismo biti dužni plaćati neke tantijeme njihovim potomcima.
Trademark
Trademark je oblik tzv. intelektualnog vlasništva kojim se vlasniku omogućuje monopol na korištenje prepoznatljivog znaka, dizajna ili izraza koji identificiraju proizvode ili usluge odnosnog vlasnika i po kojim se razlikuju od ostalih.
Za razliku od patenta i copyrighta, u slučaju trademarka su zagovaratelji tzv. intelektualnog vlasništva jednim dijelom na ispravnom tragu, međutim, polazeći od krivih postavki, dolaze i do ne potpuno ispravnih zaključaka.
Trademark je kao koncept puno stariji od patenta i copyrighta koji su relativno novijeg datuma. Prvi poznati slučajevi su još iz vremena Rimskog Carstva, i njihova svrha je bila zaštita potrošača od prevare.
Ukoliko netko, primjerice, otvori restoran s logom McDonald’s franšize ali zapravo nema stvarnu licencu, on time dovodi potrošača u zabludu, uzima mu novac pod pogrešnim uslovima, što je ekvivalent pljački. Potrošač koji sjedne u restoran očekuje standardizirani proizvod i uslugu koji su zajamčeni franšizom, pa ukoliko zauzvrat dobije nešto drugo, on je time opljačkan, i ima pravo na odštetu od vlasnika restorana.
Ono što je vrlo bitno primijetiti, ovdje se ne radi o nikakvom kršenju tzv. intelektualnog vlasništva McDonald’s-a, nego jednostavno o prevari samog kupca, i prevarant nema nikakvih obveza na odštetu McDonald’s-u zbog kršenja njihovih imaginarnih prava, već isključivo prema prevarenom kupcu, jer mu je prodao “muda pod bubrege”. Na slobodnom tržištu, takav prevarant će vrlo brzo izgubiti reputaciju i morati izaći s tržišta.
Međutim, ono što je još bitno, i zbog čega su zagovaratelji trademarka na temelju tzv. intelektualnog vlasništva u krivu, jest to što korištenjeg tuđeg loga ili naziva ne mora nužno biti prevara, naprotiv.
Vjerojatno najpoznatiji primjer su ulični prodavači. Zamislimo samo jednog naočitog gospodina iz Somalije na centralnom trgu bilo kojeg zapadnoeuropskog velegrada na štandu sa setom ručnih satova marke Rolex i kožnih torbi Louis Vuitton, sve po 20 eura, naravno još uz mogućnost cjenkanja. Jasno je da se radi o plagijat robi, ali, dovodi li dotični gospodin time kupce u zabludu? Da li on njih vara pri prodaji Rolexa za 10-20 eura, odnosno, očekuju li kupci od Somalijaca na otkrivenim štandovima stvarno ono što je prepoznatljivo pod markom Rolex? Naravno da ne, oni očekuju nešto drugo i svjesno kupuju plagijat Rolexa. Dapače, somalijski trgovac obavlja društveno vrlo korisnu funkciju. Prema tome, spomenuti trgovac plagijatima nikome ne uzima novac na prevaru, te nije nikome obavezan na odštetu.
Utilitarni argument
Ipak, neki zagovaratelji tzv. intelektualnog vlasništva će svoju poziciju opravdavati utilitarnim argumentima. Navodno, ukoliko država ne zaštiti dovoljno potencijalne inovatore, tj. ako im ne osigura monopol nad korištenjem proizvoda njihovog uma, tada pojedinci neće imati dovoljnu motivaciju za stvaranjem, inovacijama i poduzetništvom. Mislim da je ovaj argument zapravo potpuno naopak, a u najboljem slučaju dvosmislen.
Naime, ukoliko država nekom izumitelju osigura patent, tada ni taj izumitelj ni njegovi konkurenti nemaju ama baš nikakav incentive da tijekom trajanja patentne zaštite uopće išta ulažu u daljnje istraživanje i razvoj zaštićenog proizvoda, niti nastoje poboljšati postojeći proizvod. Primjerice, ako neka farmaceutska tvrtka dobije patent na proizvodnju nekog lijeka za neku opasnu bolest u trajanju od deset godina, tada za idućih deset godina nitko nema nikakav poticaj da ulaže u daljnja istraživanja oko suzbijanja te bolesti, ili da radi na otkrivanju nekih boljih metoda liječenja. Tvrtka koja ima patent nema razloga nastojati pronaći neke bolje i učinkovitije proizvode, jer bi joj to bio nepotreban trošak, dok joj je zajamčen monopol na već postojeći proizvod. S druge strane, konkurentske tvrtke također u širokom luku zaobilaze bilo kakva istraživanja vezana uz područje bolesti za koje se primjenjuje patentirani proizvod, s obzirom da, čak i ukoliko pronađu neki bolji i učinkovitiji lijek, neće ga moći plasirati na tržište. Prevelik je rizik i nepotreban trošak. Istovremeno, potrošači se susreću s monopolom, što znači višu cijenu i slabiju kvalitetu nego na konkurentnom tržištu. Slobodno tržište i konkurencija su dovoljna motivacija za inovacije, kreativnost i poduzetništvo. Na slobodnom konkurentnom tržištu sudionici su primorani konstantno raditi na novim proizvodima, ulagati u istraživanje i razvoj, nastojati proizvesti nešto kvalitetnije i/ili jeftinije od konkurenta.
Prema tome, vjerojatnije je da patenti sprečavaju inovacije, nego da ih potiču.
Tko je John Galt? 
Pozdrav! Autorsko pravo mi je osobno jedno od zanimljivijih područja u pravu, baš radi toga što nema jasnih definicija i granica. Možeš li mi malo pojasniti ovaj dio: “Ako netko fotokopira neku knjigu, time on ni na koji način ne krši privatno vlasništvo autora, jer autor i dalje ima svoj primjerak u neoštećenom stanju.”? Ne misliš li da ovdje malo bježiš od poante autorskog prava, a to je sadržaj knjige? Ne štiti ono papir i korice, nego sadržaj. Na papiru i koricama ti kao vlasnik knjige uživaš svoje pravo vlasništva, nad sadržajem tog prava nemaš. Sadržaj mora biti na nekom mediju, pa iz toga slijedi zabrana kopiranja.
Koja je tvoja alternativa za autorsko pravo? Jedno od prava obuhvaćenih autorskim pravom jest i pravo autora da bude označen kao autor. MIsliš li da i to treba ukinuti?
Sviđa mi seSviđa mi se
Pozdrav!
Sama činjenica da nema jasnih definicija i granica govori o tome da nešto nije u redu s tim “vlasništvom” 🙂
Razumijem ja tu “logiku” kod zagovaratelja IP, ali ona je promašena. Ne može se prodati knjiga, a zadržati vlasništvo nad sadržajem knjige. Prodavanjem nekog fizičkog medija si ustupio nekom i njegov sadržaj. Da oprostiš, ne može se *ebat, a da ne uđe. Ako si nekome nešto prodao ili poklonio, onda je taj novi vlasnik knjige i u posjedu je njenog sadržaja.
Ne razumijem što bi značilo “alternativa”. Autori imaju svako pravo na kakav god način žele pokušati “sakriti” svoje ideje od drugih, onemogućavati drugima da ih saznaju, ali nemaju pravo pri tom kršiti tuđe vlasništvo. Oni mogu pri prodaji knjige tražiti od kupca da pristane da neće kopirati knjigu i distribuirati, ali ako neka treća osoba koja nije na to pristala, ipak sazna sadržaj knjige ili dođe u posjed knjige pa ju objavi, ona time nije ničije vlasništvo prekršila.
Renomirani književnici bi mogli, primjerice, tražiti plaćanje unaprijed prije izdavanja knjige.
Ne znam na što misliš. Misliš na označavanje kod citiranja?
Sviđa mi seSviđa mi se
Što se tiče sadržaja – zato naglašavam svrhu jednog takvog zakona. Naravno, ti kupnjom knjige dolaziš u posjed sadržaja. Jasno je i da ćeš knjigu ili cd i iskopirati za svoje osobne potrebe. Ali problem nastaje kod zarađivanja na temelju nečijeg intelektualnog rada. Spominješ različite resurse, znači ako netko želi snimiti film po nekoj izdanoj knjizi, on samo uzima taj resurs jer mu je dostupan i to je to? Zaobilazi autora i izdavača?
Pod alternativom mislim na to treba li onda ostaviti cijelo područje zakonski nereguliranim. Ovo nije ni blizu idealni sustav, ali mislim da bi pogotovo u umjetničkom području bilo vrlo teško stvarati bez ikakve regulacije.
Pravo da budeš označen kao autor – npr, netko koristi (besplatno ili uz naknadu, nebitno) tvoju pjesmu u filmu i on te po zakonu mora označiti kao autora. Ili objesi tvoju sliku u galeriji.NIje povezano s citiranjem.
ps. Nisam još skroz upoznata sa cijelom ovom libertarijanskom logikom, pa nemoj misliti da provociram 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
kada pričamo o umjetnosti i autorskim pravima i vlasništvu i sl. uvijek se sjetim ovog izvrsnog TED govora koji pokazuje da ljudi ne žele kršiti autorska prava i poštuju autore i bez regulacije. Zapravo ispada da je regulacija ta koja stvara probleme. što ima smisla sjetimo se prohibicije.
zapravo cijeli sustav intelektualnog vlasništva bi sigurno bolje funkcionirao u sustavu gdje je odabir slobodan a ne prisilan.
pogledajte TED govor i zaključke izvedite sami.
Sviđa mi seSviđa mi se
Svatko zarađuje od tuđeg intelektualnog rada, na neki način. Sve što koristiš u svom radu, a i sam jezik koji govoriš, su proizvod nečijeg intelektualnog rada.
Netko snimi film po izdanoj knjizi, i što? Ne znam koju bi on to trebao imati obvezu prema autoru i izdavaču, plaćati im tantijeme?
Pa ako on snimi film, popularnost njihove knjige će porasti, porat će potražnja za njom, a ako se ljudima film svidi, porast će reputacija autoru, pozivat će ga se na razne skupove, itd.
Mislim da treba ukinuti sve zakone koji krše nečije privatno vlasništvo, a to svakako uključuje zakone o patentima, copyrightu i sl.
Prvo, što ima veze? Zamislimo čak i da ostanemo zakinuti za nekog novog Shakespearea ili Petrarcu. Pa što sad?
Drugo, ne vjerujem da je državna garancija monopola potrebna toliko umjetnicima da stvaraju. Pogledaj pjevače danas, među najbogatijima su ljudima na svijetu, a većina novaca koje zarađuje ne zarađuju prodajom CD-ova, nego na koncertima. Danas gotovo svatko može poslušati bilo koju pjesmu Lady Gage na youtube-u besplatno, pa će njoj tako lakše porasti popularnost i više će ljudi privući na koncerte.
Autori bi se trebali koristiti malo domišljatijim metodama zaštite svojih radova. Mogu, primjerice, tražiti plaćanje unaprijed od čitatelja.
Prvi dio Harry Pottera je prodan u preko 100 milijuna primjeraka. Nakon što je napisala drugi dio, J. K. Rowling je mogla otvoriti račun i reći fanovima “Napisala sam drugi nastavak, čim mi se skupi npr. 10 milijuna eura, objavljujem knjigu u pdf-u.” Prema tome, da svaki od preko 100 milijuna čitatelja uplati samo 10 centi na račun, skupilo bi se vrlo brzo dovoljno.
Ne mislim da postoji takvo pravo. Jedno su običaji, a drugo “prava”. Ako netko koristi nečiju pjesmu u filmu i ne označi autora u odjavnoj špici, taj redatelj možda krši neke običaje bontona u snimanju filmova, ali ne krši ničija prava (a i tko uopće gleda odjavne špice filmova??). Ako uvedeš zakon da bi redatelj morao navesti autora neke pjesme koju koristi u filmu, zašto stati na tome, zašto ne bi morao navesti proizvođača svakog konkretnog predmeta kojim se koristi u snimanju filma? Na što bi taj film kasnije ličio? Čak ni s utilitarne strane, ne vidim svrhu toga.
S druge strane, danas imamo Shazzam, pa ako se nekome svidi neka pjesma na filmu, lako može provjeriti čija je 🙂
Što se tiče slika, pa ako je netko objesio moju sliku u galeriji, očito je da sam mu ja dobrovoljno dao da ju objesi (ako nisam, znači da ju je ukrao), a pri tome sam se valjda sjetio napomenuti mu da mi napiše ime ispod slike.
Sviđa mi seSviđa mi se
Istina je da su do sada umjestnici i glazbenici prebrzo došli do prevelikog bogatstva zbog tih autorskih prava. A pojava interneta i ‘nelegalnih’ downloada je imalo efekt takav da puno više održavaju koncerte ali ako ste primijetili, koncerti su puno skuplji zbog ‘gubitka’ nastalog od neprodanih CD-a. Vjerojatno je to riješenje i za knjige. Jednostavno će koštati puno više ako se smatra da već kupujemo sadržaj knjige. A onda tko želi poklanjati taj sadržaj prijateljima ako je SAM platio puno novaca za tu knjigu, neka izvoli.
Sviđa mi seSviđa mi se
Kontam iz ovoga da si cura. Uzmi onda primjer kao što sam naveo frizure. Recimo da ti se svidi frizura kod neke druge cure i recimo da misliš da ćeš se s tom frizurom tako lakše svidjeti nekome i pođeš u frizerke da te na isti način ošiša.
Na taj način ti profitiraš na temelju nečijeg tuđeg intelektualnog rada. Neka druga djevojka ili frizerka je uložila intelektualni rad da bi osmislila takvu frizuru, a sad si je ti kopirala i našla boljeg dečka, dobila posao, ili što već. Ostvarila si neku zaradu služeći se tuđim idejama, a da si u potpunosti zaobišla njihove autore.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne mislim da bi bila dobra stvar ako obeshrabrimo potencijalnog Petrarcu da stvara. Kvaliteta rada u nekakvom kulturnom području isto u nekoj mjeri ovisi o tome kako ćemo na kraju vrednovati taj rad. Ako neki poduzetnik procijeni da neće imati profit, neće ulaziti u posao. Zašto bi pisac ili arhitekt imali drugačiji način razmišljanja? Kao i u ovom TED videu, šansa postoji, ali imam osjećaj da to ne bi funkcioniralo u drugim područjima kulture.
Što se tiče toga da je sve što koristimo rezultat nečijeg intelektualnog rada, to stoji 🙂 Ali zato postoje rokovi, nijedno pravo sadržano u autorskom pravu se ne štiti vječno.
Čisto da razjasnimo – kao što je Tantor napisao dolje, zakonom o aut. pravu izričito kaže da se NE štite ideje. Ideja nije resurs, nego ono što je idejom nastalo, njezin izričaj ili tvorevina. Ovo sa frizurom je zanimljiv primjer, provjerit ću to malo. Zanimljivo je i da matematički koncepti isto nisu obuhvaćeni autorskim pravom. Znači, neki matematičar se dosjeti novog nevjerovatno bitnog aksioma ili formule, i on to ne može zaštititi.
Okej, tebi nije bitno da se nekog označi kao autor. Izbaciš to iz zakona i svi sretni i zadovoljni.
Pliz, ajd samo još jedan primjer: napišeš pjesmu, i tekst i melodiju. Pjesma se jako svidi npr. SDP-u. I uzmu je kao svoju službenu himnu, možda se i potrude da izmijene par riječi, i povežu tvoje djelo s nečim sa čime se ti kao autor uopće ne slažeš. To utječe na tebe i profesionalno, na tvoj ugled, ali nemaš nikakav zakon koji te štiti (kao na primjer, pravo na čast i ugled autora). Što radiš u takvoj situaciji?
Možda mi je glup primjer, al mislim da vidiš u kojem smjeru idem 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Čak i da bi eventualno ukidanja copyrighta obeshrabrilo nekog novog Petrarcu i ostanemo zakinuti za neka književna djela, pa što? Ljudi su ravnopravni. Neki novi Petrarca nema pravo pomoću države drugim ljudima ograničavati raspolaganje sa svojom imovinom.
Ali, ja i dalje ne vjerujem da bi to u značajnoj mjeri obeshrabrilo umjetničko stvaranje. Autori bi samo trebali biti malo domišljatiji. Recimo, jedan od primjera je onaj s pretplatom koji sam naveo.
Ali, već ovo bi ti trebalo signalizirati da nešto tu ne štima. Kakvo je to pravo ako je ograničeno nekim arbitrarnim rokovima? Koji su to rokovi, koliko neko autorskoj djelo treba biti zaštićeno, i tko je taj koji će odlučivati o tome?
Ono je što je stvarno pravo i stvarno vlasništvo nema roka trajanja.
Mislim da se ovdje ne razumijemo. Zakonom o autorskom pravu se štite ideje, to je njihova svrha. Da, on štiti zapravo fizičku manifestaciju te ideje, ono što je nastalo kao njena posljedica, ali navodna svrha IP-a jest zaštita nečije ideje. Upravo zato što se ne može “štititi” ideja koja je već objavljena, zato se IP zakona orijentira na njihovu fizičku manifestaciju, tj. na umjetno stvaranje oskudnosti iste.
Radi se o tome, da oprostiš, da se ne može i prdnuti i stisnuti. Autori bi prodali fizičku manifestaciju svoje ideje, ali bi istovremeno zadržali monopol na raspolaganje njenim sadržajem. E, pa, ne možeš istovremeno i jedno i drugo. Ne može se nešto prodati i ne prodati. Ako netko treći sazna tvoju ideju, odnosno sadržaj te neke knjige i objavi to, ne može ga se smatrati nikome dužnim.
A čuj, ako ti se ne sviđa ono za što je pjesma iskorištena, npr. za neke političke parole, distanciraš se od njih, popljuvaš ih u medijima i time ti ugroziš reputaciju te stranke i oni izgube na izborima. Zapravo, baš bi bio potez u tom slučaju odradit gažu za konkurentsku stranku, ili još bolje, objaviti novu verziju pjesme u kojoj izravno ili diskretno kritiziraš tu stranku koja je iskoristila tu pjesmu.
Kao što i sama navodiš, stranka može izmijeniti par riječi, malo promijeniti ritam, itd., i kako onda mi više znamo da je to ta ista pjesma? Koliko riječi i koliko nota smije biti isto, a da to bude plagijat, odnosno, kada to prestaje biti plagijat, a postaje nova pjesma, koliki dio pjesme treba biti izmijenjen? Siguran sam da se lako može naći tisuće različitih pjesama koje barem u jednom svom dijelu podsjećaju tekstom ili melodijom na neku drugu, a opet se ne mogu jasno kategorizirati kao plagijati. Postoji tu čitav kontinuum na koji se uopće ne može dati nearbitraran odgovor.
Nadalje, spominješ “pravo na čast i ugled”. Međutim, to ne postoji 🙂
Možda paradoksalno, ali ti nisi vlasnik svog ugleda (reputacije). Ugled je ništa drugo nego mišljenje drugih ljudi o tebi, a ne možeš polagati pravo na vlasništvo tuđeg mišljenja.
Sviđa mi seSviđa mi se
Treba se prisjetiti “demonstracija” (ako se to tako može uopće nazvati), studenata naših veleučilišta i budućih kvazi “intelektualaca” – ZNANJE NIJE ROBA.
Toliko o intelektualnom “kapitalu”, i “cijeni” znanja.
Što se tiče farmaceutske industrije, problem je u tome što se zakonski-patentno istovjetno tretira malo (neznatno) poboljšanje, sa recimo nekom revolucionarno novom supstancom. Nove supstance moraju proći rigorozne procedure kliničkih studija, za koje se najčešće (u praksi) pokaže da ipak nisu mogle biti dovoljno rigorozne. A ono što malo ljudi zna je to da je ogromna većina novih patenata u farmaciji realizirana temeljem nazovi poboljšanja 2-3% (dva posto). Što je u rangu – statističke greške. Takvih “novih” preparata ima 99%+ od sve-ukupnog broja novoregistriranih lijekova (aktivnih supstanci). HALO????
Pročitajte ovo gore jednom, i još jednom i još jednom, pa zatresite glavom dok ne shvatite što to točno znači. I zašto bi sada neko ulagao ekstremno veliki novac u istraživanje fundamentalno novih supstanci, kada mu treba barem 3-5 godina da tržišno počne kapitalizirati istu (pod uvjetom da je sve u redu), nakon svih dugotrajnih kliničkih studija (patent počinje teći od datuma registracije a to je prije početka kliničkih studija)? Dakle vama treba 5-8 godina dok počnete kapitalizirati uloženo. Vama ostaje vrlo kratko vrijeme za kapitalizaciju. A nakon isteka patenta svi mogu proizvoditi tu supstancu po volji…..
Zar onda nije bolje farmaceutskoj kompaniji da svake godine izda “novi” proizvod sa novim trgovačkim nazivom i time začepi usta konkurenciji koja isto tako maše okolo svojim “novim” proizvodom. Već odavno su liječnici svedeni na puke preprodavače i zastupnike takvih farmaceutskih proizvoda, koje propisuju u nepotrebno velikim količinama…..
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma jasno, čak i da netko sutra otkrije neku fundamentalno novu supstancu, neki revolucionarni lijek za sve vrste bolesti, zašto bi ga odmah plasirao?
Prvo će, naravno, plasirati neku najgoru i najjeftiniju varijantu koja je tek malo, ali dovoljno, poboljšanje u odnosu na već postojeću, pa kad istekne patentni rok, onda plasiraju “novi” proizvod koji je tek za par nijansi učinkovitiji, i tako u nedogled…
I to ti je tržišna konkurencija…
Sviđa mi seSviđa mi se
Problem je što zakonska regulativa u nekim područjima redovno radi više štete ne koristi. Zakon u složenim pitanjima kao što je ovo je samo gruba aproksimacija u koju sudac silom pokušava strpati neki događaj ili situaciju. Znaš za onu ženu koja sa povezom na očima i vagom u jednoj ruci, drugom rukom vitla mačem okolo. Dakle imamo ludu babu, sa pokvarenom vagom, ćoravu, bijesnu i naoružanu koja mlati oko sebe i udara koga prvo stigne. Dodaj tome i potkupljivost struktura vlasti, glupost nekih sudaca, i količinu novaca koja se vrti u tom Businessu, pa je lako zamisliti konačne posljedice…..
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma ustvari htio bi rezimirati. Kao i u svemu kada se stvari dotjeraju do apsurda pa netko želi patentirati kuglu ili malo drugačiji izgled gumba, tada je cijeli sustav patentne zaštite – pogrešan.
Međutim sa druge strane, što recimo sa software-om. Ako netko prekopira tvoj software i dalje ga preprodaje, to po rečenom ne bi bio nikakav problem, jer je riječ o neiscrpnom resursu? Međutim nije riječ o TVOJEM resursu nego resursu koji je nastao nečijim trudom, znanjem i investicijom.
Onda ne bi bio zločin raspačavati niti materijale označene sa državnom tajnom, pod uvjetom da nisi provalio ili na neki drugi kriminalni način došao do njih. Odnosno mogao bi odgovarati samo za provalu gdje je vrijednost krađe – 0 kn. Dakle niti za to ne bi mogao odgovarati osim ako nisi razvalio vrata vrjednija od 1000 kn (Hrvatski propisi).
Neko napiše knjigu, i izdavač mu ne mora ništa plaćati….
Tome onda nema kraja. Isto tako bi onda mogao prepisati tuđu doktorsku disertaciju, jer je također riječ o neiscrpnom resursu, a nisi niti morao krasti jer je javno dostupan. Uostalom ako je netko to “kupio”, tko mu kriv.
I tako dalje i tako dalje…… Sklizav teren. I zašto bi se onda netko uopće trudio nešto stvoriti ako
od toga neće imati nikakve koristi. Bolje je onda čekati da neka budala nešto stvori a ti mu to otmeš.
Sve je u životu stvar mjere. Porezi nisu problem dok su umjereni (<=10%), ali preko toga postaju ozakonjena pljačka. Zakoni su dobri dok su razumni i dok ih nema previše, ali kada se proizvode kao na pokretnoj traci tada se pretvaraju u svoju suprotnost. Premalo (roditeljskog) autoriteta je loše isto kao i nedostatak autoriteta. Itd….
Sviđa mi seSviđa mi se
neznam jeste pogledali onaj gore TED talk. ako je tome tako kao što vi kažete, onda je potrebno zapitati se kako je moguće da u okviru zaštićenih autorskih prava osoba izda album i proda ukupno 20ak tisuća kopija i izdavač joj otkaže suradnju.
A onda bez ikakvog dijela izađe pred publiku na kickstarter i kaže da želi snimiti album i prikupi od jednakog broja obožavatelja ukupno 1 mil dolara za snimanje albuma što je tada bio rekordni budžet.
malo čudno jel.
naravno neki inteligentniji autori su prestai šttiti svoja autorska dijela i počeli ih nuditi slobodno na download potpuno besplatno i otkrili da imaju nikad bolji odnos sa svojim obožavateljima i uživaju rekordne zarade od svojih autorskih dijela ali na drugi način kroz drugačiji odnos sa svojim kupcima.
mislim da je sklizak teren uvijek kod intelektualnog vlasništva jer zapravo je problem definiranja proizvoda. umjetnik, autor je puno više od vlasništva knjige ili albuma ili pjesme. on je primarno komunikator sa svojim kupcima i obožavateljima i taj odnos je njegov proizvod, a atenti uništavaju, očito taj odnos i zapravo uzimaju moć autoru a daju je u ruke ne kreativnim distributerima/izdavateljima/trgovcima i sl.
čisti oblik intervencije na tržište na štetu onoga kojeg bi kao trebalo štititi. čim prije to vlasnici autorskih djela shvate bolje za njih, a mnogi su to već shvatili i imamo revoluciju na kickstarteru i sl. platformama. u pravom slobodno-tržišnom smislu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ideje nisu ekonomski resurs, one nisu oskudne. Ne postoji, stoga, vlasništvo nad idejama. Instrumenti zaštite tzv. intelektualnog vlasništva poput patenata i copyrighta ne treba promatrati kao ništa više nego državno ograničavanje privatnog vlasništva i prodaju monopola.
Ako netko ne želi da se njegova tajna otkrije, neka je čuva. Neka ju bolje zaštiti, neka zahtjeva od svih onih koji je čuvaju da potpišu prisegu da je neće nikome otkriti ili da će u suprotnom za to biti kažnjeni. Međutim, ako netko treći sazna za nju, što sad, da se pravi da ne zna za nju?
Netko prepiše doktorsku disertaciju. E, pa što sad? Koji će to fakultet priznavati plagijate kao disertacije i tko će uopće na tržištu priznavati diplome takvih fakulteta? Cijena akademska zajednica će diskreditirati takve pojedinci i njihovi radovi neće imati nikakvu vrijednost, bit će stigmatizirani i neće nikad steći reputaciju.
Uostalom, kao što sam naveo, što uopće znači “prepisati”? Koliko stranica, ili koji postotak, originala smije biti prepisano da to ne bi bio plagijat? Što ako nije prepisano od riječi do riječi, nego je izmijenjena konstrukcija teksta ali je misao ista?
Svaka riječ koju netko napiše ili izgovori je proizvod nečijeg tuđeg uma, ako si dosljedan, onda bismo trebali izmišljati potpuno nove riječi svaki put kada želimo prenijeti neku informaciju (doduše, u tom slučaju ne bismo nikad mogli ništa prenijeti nekome, jer ne bismo znali što koja riječ znači).
Zašto ne bi imao koristi? Glumci i pjevači su i danas među najbogatijim ljudima na svijetu, a njihova zarada mislim da ne proizlazi velikim dijelom iz copyrighta. Danas svaku pjesmu bilo kojeg pjevača možeš poslušati besplatno na youtubeu, ali i dalje oni pune dvorane na koncertima i zarađuju ogromne novce.
Zašto su stvarali Shakespeare i Homer?
A i mimo svega toga, čak i kad bi bilo istina da ne bismo imali toliko književnih djela (što ne mislim da je točno), opet pitam: pa što?
Jesu li književnici neka povlaštena klasa zbog koje treba žrtvovati privatno vlasništvo drugih pojedinaca?
Ideje se ne mogu “oteti”. Izvorni autor će i dalje imati svoju ideju.
Nije sve u životu stvar mjere. Koja bi bila onda prihvatljiva razina ubijanja i silovanja?
Porezi su ozakonjena pljačka UVIJEK, a ne kad su veći od arbitrarnih 10%. Porez jest definicija ozakonjene pljačke.
Sviđa mi seSviđa mi se
Dečki sve je to lijepo, ali ipak stvari funkcioniraju malo drugačije. Prije svega većina intelektualnog vlasništva se ne realizira sa direktnim odnosom ponuditelj-kupac. Ovi primjeri gore su više neka moderna varijanta primarne robne razmjene nego primjer tržišta ili businessa. Većina stvarnih i konkretnih situacija su ustvari B2B odnosi gdje je itekako bitno pravno regulirati odnose. Drugim riječima u korporativnom svijetu takav koncept ne dolazi u obzir. Ne znam koliko znate o patentnoj praksi, ali ideju kao takvu nije moguće zaštititi. Ne štiti se ideja. Ono što je moguće je zaštititi konkretnu izvedbu/implementaciju/konstrukciju, tj. oživotvorenje ideje. Tako da o tome treba voditi računa. Prema tome ideju nije potrebno zaštititi jer je i sada uopće nije moguće legalno zaštititi. Usporedba nekog inženjerijskog rješenja sa putujućim zabavljačima (pjevači, glumci) i cirkusantima definitivo nije dobra usporedba. Uostalom autorsko dijelo je autorsko djelo automatski (po zakonu) i uglavnom nije potrebno poduzimati neke posebne radnje oko dodatne zaštite. Međutim 90% realnih situacija se ne može promatrati samo kroz taj kontekst jer se odnosi na nešto fundamentalno drugačije. Ne znam da li ste primjetili da je jedna od zvijezda na ted.com Thomas Pickerty, a dobar dio zauzimaju likovi koji zastupaju tzv “jednakost”. Dakle riječ je o snažno leftistički orijentiranom site-u. Ponavljam, sve je u životu stvar mjere. Ubijanje i silovanje su izvan normalnih svakodnevnih mjera, i primjeri su ekstremnog ponašanja u normalnim okolnostima. Kada je rat, te se granice pomiču već prema okolnostima, da ne ulazimo u dublju raspravu. Mislio sam, ali očito pogrešno da se to podrazumijeva samo po sebi. Pljačku od 10% bi rado prihvatio (pod uvjetom da dobijem adekvatnu vrijednost za uzvrat), bez obzira na purističku definiciju. U životu nije dovoljno biti u pravu. Koliko sam samo puta u životu poželio da nisam bio u pravu…..
Sviđa mi seSviđa mi se
Puno si toga napisao, ali, nažalost, nisi ništa konkretno baš rekao. Još manje si opravdao kršenje privatnog vlasništva pojedinaca državnim dekretom.
To što TED favorizira Pikettyja i slične ljevičare ne diskreditira svako predavanje i svakoga tko govori na TED-u. Jedan od najglupljih argumenata koje sam čuo u korist IP jest “kako možete biti protiv intelektualnog vlasništva, pa komunisti su protiv intelektualnog vlasništva?!”.
Zašto bi baš ubijanje i silovanje bili izvan svakodnevnih mjera, a pljačka ne? Tko odlučuje o tome što je izvan svakodnevnih mjera, a što je stvar mjere? Imaš li negdje popis stvari koje odudaraju od “stvari mjere”? Nadalje, tko odlučuje koja je to mjera, je li to 10%, 30% ili 99%? To što bi ti prihvatio pljačku od 10% je tvoj subjektivni izbor, ali se on ne podudara s preferencijama svih drugih ljudi. Neki pojedinci bi rado prihvatili da budu robovi, pa što sad? Zašto ne bismo njihove preferencije prihvatili kao relevantne?
Sviđa mi seSviđa mi se
Ako baš inzistiraš imam popis. Ako redovno pojedeš dnevno do 2000 kalorija, imaš mjeru. Ako redovno pojedeš 5000 kalorija onda si prase. Ako popiješ čašu, dvije vina dnevno onda si sladokusac, a ako popiješ svaki dan bocu ili dvije viskija onda si pijanac. Ako se svađaš u obitelji jednom mjesečno onda si obiteljski čovjek, a ako se svađaš svaki dan onda si jadnik. Ako jednom ili dva puta tjedno izađeš sa društvom onda si društven čovjek, ako izlaziš svake noći onda si bećar. Ako jeb*š tri puta tjedno onda si sretnik, a ako jeb*š tri puta dnevno svaki dan onda si razvratnik. Ako nikada nećeš platiti piće onda si škrtac, a ako zdrobiš cijelu plaću časteći već prvu večer, onda si rasipnik. Itd. To su sve primjeri mjere razumnih ljudi. I nije to stvar društvenog uvjetovanja ili neke državne presije. Nije li tome tako 🙂
Ovo sa kršenjem privatnoga vlasništva državnim dekretom nisam shvatio? Zar ovdje nije riječ o zaštiti privatnoga vlasništva i to na zahtjev pojedinca/firme? Lako moguće da sam nešto krivo shvatio, ili mislimo na različite stvari, iskreno nisam baš u fit stanju, prema tome molim zanemari…..
Porez od 10% može biti pljačka baš kao i porez od 90%, ali što ja tu mogu napraviti? U svakom slučaju ponavljam da bi meni porez od 10% izgledao zanemariv naspram ovog guljenja koje imam sada. I ja nemam realno načina (legalnih) da izbjegnem tu pljačku, niti branim sistem. Kada bi mogao birati sigurno bi pristao na 10% ropstvo naspram ovog užasa i terora danas. Ovo nije rasprava o porezima nego puko konstatiranje stanja. Uostalom koliko je realno da porezi budu samo 10%, ja mislim onda kada na vrbi rodi grožđe. Prema tome ovo je čisto akademsko pitanje bez dodira sa stvarnošću……
Sviđa mi seSviđa mi se
To su tvoji subjektivne i arbitrarne mjere, s kojima će se većina ljudi složiti, ali koje nemaju bitne veze s našom temom, jer se u tim primjerima koje si naveo ne dovodi u pitanje kršenje nečijeg tuđeg vlasništva (osim, eventualno, u primjeru obiteljske svađe).
Država donese dekret kojim zabranjuje npr. meni da iskoristim svoje vlasništvo (ruke, materijal, sirovine, kapital, itd.) kako bi proizveo neki proizvod za koji je ona prodala monopol (patent) nekom drugom proizvođaču. Ako to nije kršenje privatnog vlasništva, ne znam što jest.
U slučaju tzv. intelektualnog vlasništva nipošto nije riječ o zaštiti privatnog vlasništva zato što intelektualno vlasništvo nije vlasništvo.
Sve ovo stoji, ja samo govorim da je porez pljačka uvijek, a ne samo ako je iznad neke arbitrarne stope.
To što danas nije realno ukinuti poreze i što mi tu ništa ne možemo, ni u kojem slučaju ne mijenja činjenicu da je porez ništa drugo nego pljačka. Oduzimanje tuđe imovine bez vlasnikove suglasnosti. Učinilo mi se da ti to nisi razumio kad si napisao:
pa iz onda iz te pogrešne logike izvlačio opravdanja za nekakve oblike patenata i copyrighta valjda.
Sviđa mi seSviđa mi se
@tkojejohngalt
Pokušat ću sada objasniti malo bolje što me žulja kod konkretno patenata. Kažeš sljedeće:
Kada država nekom pojedincu prizna patent na neki proizvod, ona time efektivno zabranjuje cijelom stanovništvu da svoje vlasništvo koristi kako bi proizvelo takav proizvod.”
Ovo gore ustvari (barem koliko je meni poznato – a ja nisam nikakav stručnjak za patentno pravo) nije točno. Država ne brani da ti proizvodiš takav proizvod, nego te prisiljava da plaćaš tantijeme izumitelju, dakle čovjeku ili firmi koja je osmislila novitet.. Zato su svi patenti – javni. Za razliku od onih koji se drže tajnima – pa se ne patentiraju uopće jer bi time postali javni. I kada netko reverznim inženjeringom ili kupnjom tajne/inženjera počne proizvoditi taj proizvod – možeš se jeb*ti. Nemaš nikakvu mogućnost naplate. Dakle, to je proračunati rizik. Suprotno od toga je patentiranje. Koliko je meni poznato ako tebe netko ošteti za tvoj patent, i ne plati ti tantijemu tada država nema ništa sa time, nego moraš sam tužiti (toliko znam). Dakle ne tretira se da si nešto ukrao pa da te po sili zakona država progoni. Možda postoje i druge kombinacije ali ja ih ne znam.
Moraš priznati da u neki novi proizvod, proces, metodu može biti uloženo puno vremena, truda, znanja i novaca. I da to ima svoju vrijednost. Da me ubiješ nije mi jasno koja bi bila bolja alternativa od patenta. I zašto netko tko je uložio u nešto to ne bi imao pravo naplaćivati. Bolji patentni zakoni, odbacivanje patentnih nebuloza i manji troškovi patentiranja – to svakako. Ali ovo što se predlaže (neka varijanta crowdfunding-a) nije primjenjivo za 90%+ posto situacija osobito ne za B2B. Čovjek uvijek slobodno može izabrati da ne patentira i da umjesto toga ide drugačijim putem. Prema tome ja tu ne vidim baš neko ograničavanje slobode. E sada, ili meni mašta ne radi dovoljno ili ???
Mislim, svatko tko zna kako veće firme funkcioniraju – one ŽELE platiti (jasno što manje) kako bi se pravno osigurale od iznenađenja. Pravni odio bi odrao kožu nekome koji bi potpisao trošenje sredstava za nešto što bi moglo biti kasnije problem sa vlasništvom. Financijaši mrze skrivene i nepredvidive troškove. Osim naravno ako to (kršenje patenata) nije proračunati rizik, ali takve odluke se donose sa vrha (Kina je prava “meka” za takve rizike). Sve ovo vrijedi pod uvjetom da te firme funkcioniraju u pravno uređenoj zemlji.
Ne tvrdim da ti nisi moguće u pravu, možda je moguće da bi bolje bilo sve te zakone poderati i na taj način izbaciti državu iz igre, ali ja jednostavno (za sada) ne vidim to tako.
Što se poreza tiče, nakon što sam promislio o tvojim riječima moram otkloniti nedoumice i apsolutno ti dati za pravo. Načelno je svaki porez – pljačka. Bez obzira na cifru/postotak. Pljačka je ne samo zato što ti država nije dužna pružiti ikakvu protuuslugu za taj porez, nego i zato jer se porez ne plaća usmjereno za konkretnu svrhu sa materijalnom odgovornošću za neispunjenje. Sa druge strane država poslovanje u stilu “usluge neke/razne” i “cifra neka”, neisporučene usluge, obmanjivanje o robi/usluzi i slično u poslovanju privrednih subjekata tretira kao kriminal ili barem kao privredni prijestup. Što je u redu. Ali svoje vlastito poslovanje ne tretira tako. Niti približno. Što je ne samo kriminal nego i vrhunsko licemjerje. To je nemoguće opravdati. Točka.
Da ne bi sada na noge skočili svi sa pitanjima pa kako da država onda uopće funkcionira, kako da se plaća na primjer vojska, ceste, i slično. Prije svega ne treba trpati sve u isti koš. Ja nisam anarhista niti protiv FUNKCIONALNE i PRAVIČNE države. Treba plaćati za neke stvari, ali bitan je način na koji se to radi. Postoje mnoge dobre knjige koje opisuju alternativne metode.
Ali osnovna je stvar, kako ja to shvaćam da se ništa ne bi smjelo plaćati u “đuture”. Dakle, bacati novac u veliku zajedničku vreću i da onda političari grabe kako im se svidi. Pa koga zanima neka čita. Nažalost bojim se da su oni koji odlučuju sasvim zadovoljni ovakvim sistemom kakav je sada.
Sviđa mi seSviđa mi se
Što se tiče poreza, onda se više-manje slažemo, pa mislim da ne trebam to komentirati.
Što se tiče patenata:
Ah. Nije govno, nego se pas pokakio. Ja ne želim plaćati tantijeme izumitelju jer nisam nigdje dobrovoljno pristao na to. Obveze i dužnosti mogu proizlaziti isključivo iz ugovora na koji su sve strane pristale dobrovoljno, a patent je primjer “ugovora” kojim jedna strana uz pomoć države obvezuje milijune ljudi koji nisu na njega dobrovoljno pristali.
Pa što, pa ne proizlazi vrijednost iz rada. Onaj koji prvi dođe do nekog novog proizvoda ili procesa, imat će startnu prednost na tržištu u odnosu na konkurenciju. Sama konkurencija na slobodnom tržištu je dovoljna motivacija da sudionike potiče na inovacije i kreativnost. Pogledaj npr. modnu industriju.
Naravno da ima pravo naplaćivati. Nema pravo onemogućavati drugima da raspolažu svojom imovinom kako žele.
Može, samo je problem što te danas može konkurent preduhitriti ako ti ne patentiraš svoj izum pa onda on od tebe naplaćivati tantijeme. Zato je ekipa s Mises.org morala staviti copyright na svoje knjige iako ih objavljuje online besplatno.
Inače, što se tiče ove teme mislim da su najbolji posao odradili Kinsella (https://mises.org/books/against.pdf ) te Boldrin i Levine (http://levine.sscnet.ucla.edu/general/intellectual/against.htm) .
Sviđa mi seSviđa mi se
Očito ću morati pročitati više o toj tematici, jer se do sada nisam sa time dublje bavio. Do sada sam bio čvrsto uvjeren ne samo da nema ništa loše u patentima, nego da je to ustvari dobra stvar. Ne doduše i konkretna legislativna praksa i troškovi oko patentiranja, jer tu očito postoji problem. Mislim nije da ti država brani da ti osmisliš drugačiji proces, ili da se isto tako slobodno poslužiš tuđim (i za to platiš relativno umjerenu cifru). Što je sa software-om? Da li svatko ima pravo prekopirati tvoj software i prodavati ga? Mislim software je čisti primjer (funkcionalnoga) intelektualnoga vlasništva. To što je trošak umnožavanja jednak nuli ne mijenja činjenicu vlasništva. Da li to znači da bi netko od tebe mogao kupiti jedan primjerak, i onda ga dalje umnožavati i prodavati u vlastitoj režiji. To je razlog zašto se kod software-a uvijek kupuje pravo korištenja, tj. licenca za upotrebu. Po ovome što ti kažeš taj je model potpuno nelegitiman. I opet ne vidim zašto. Nitko ti ne brani da napraviš (funkcionalno) istovjetan software, ali pri tome ne smiješ prekopirati moj kod i preuzeti moj brand (vizuelni, pravni i tržišni identitet). Mislim, ja kako sada stvari stoje bi trebao u glavi napraviti potpuni salto-mortale da u tome vidim nešto zlo ili nepravično. To bi značilo da netko sutra kada to bude moguće i isplativo, može prekopirati tvoj vlastiti DNA i raditi kopije tebe (recimo da si popularna ličnost), samo bez tvoje memorije. Jer ako želimo biti do kraja doslijedni onda niti naša vlastita DNA ne može biti “zaštićena”, tim prije što je ista “prirodno” dobro. Ja tu vidim mnogo razloga protiv…..
U svakom slučaju moguće je (vrlo vjerojatno) da su stvarno svi naši mehanizmi upravljanja društvom toliko kontra produktivni, nasilni i primitivni, samo što smo svi navikli na njih kao magarac na batinu pa nam je nešto drugačije potpuno nezamislivo. Svakako si me zaintrigirao, pa ću proučiti tu materiju malo bolje. Hvala na linkovima. Pozdrav i nastavi sa dobrim radom 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
kao libertarian moram reci da si u krivu. za utilitarian element…
da nema copyrighta nitko se ne bi zajb i trosio stotine M $ da napravi Avatar i sve druge cool filmove…
Za software isto… bas me zanima kako bi izgledali windowsi da ih je bilo legalno kopirati…
Za lijekove… da FDA je korumpirana organizacija kojoj je svrha “dizanje” barriers to entry, ali i dalje ostaje osnovna stvar.
Tako da moram birati izmedu sadasnjeg svijeta i ancap svijeta uzeo bih ancap, ali to ne znaci da ne bi bilo problema koje sam naveo, barem dok se ljudi ne bi medusobno dogovorili organiziraju neki copyright enforcement.
Sviđa mi seSviđa mi se
Što se tiče čisto libertarijanskih deontološkog principa, tu uopće nije sporno pitanje. Tzv. intelektualno vlasništvo krši NAP i privatno vlasništvo, točka.
Utilitarni argument me ne uzbuđuje previše. Ali, čak i s utilitarne strane, patenti ne da ne potiču inovacije, nego ih onemogućavaju.
Što se tiče copyrighta, ako bismo bili zakinuti za Avatar, neka, ali ja u to ne vjerujem. Ljudi su pisali i stvarali i bez copyright “zaštite”.
Ako neki programer ne želi da mu drugi koriste software, pa neka ga zaštiti sam. Ali što ću ja ako ga nađem na torrentu, praviti se da ga nisam našao?
Sviđa mi seSviđa mi se
Drugim riječima što ćeš ti jadan kada je bilo ponuđeno na torrentu? Ali ovdje i nije riječ o tebi koji si nešto našao i iskoristio priliku, nego o nekome koji je TVOJ software ponudio kao opće dobro, ili na osobnu korist – za prodaju. Kojim pravom je ON to napravio?
Da budem brutalan, ako netko otme i drogira tvoju ženu i prostituira je (besplatno ili za novce), a svakako nije riječ o potrošnom resursu (po logici nije pič*a sapun), nećeš se uzrujavati jer da ti je bilo stalo do nje bio bi ju bolje zaštitio. Prema tome, po toj logici ti si sam kriv. Uostalom uvijek ju možeš preoteti natrag i konačno nema neke štete….
Pitam se da li bi te u tom slučaju uzbuđivali utilitarni argumenti? 🙂
Slična je logika kada netko ima provalu u kuću, ali nije dobro zaključao vrata, pa je lopovu to na sudu olakotna okolnost jer je bio jadan kao izazvan da krade (bilo mu je ponuđeno). Ta logika me je uvijek oduševljavala (ironija naravno)….
Znam, znam, da je ovdje riječ o kruškama i jabukama, ali jednostavno nisam mogao odoljeti……
Sviđa mi seSviđa mi se
Pa dotakao sam se toga u tekstu. Ugovor može obvezivati one strane koje su na njega pristali, ali ne može one koje nisu. Dakle, ti si napravio software i prodao si ga nekome, uz uvjet da taj njega ne kopira i stavlja na internet. Ako je taj tip ipak to učinio, on je prekršio svoj ugovor s tobom na koji se obvezao i ti imaš pravo tužiti njega i tražiti odštetu, ali ne mene i druge koji smo našli torrent jer mi s tobom nikakav ugovor nismo sklopili.
Dobro, što se tiče drogiranja i prostituitanja žene, razumiješ i sam da nema veze s ovim, tu se radi o jasno kršenju tuđeg vlasništvu, tu nam i nije uopće potreban utilitarni argument.
Što se tiče provale u kuću, e baš si me podsjetio sam na jedan primjer kojeg baš mislim Kinsella spominje u onoj knjizi o IP-u:
Uzmi npr. da si neki istraživač i uložiš u neko istraživanje da bi otkrio da se npr. na području Ogulina nalazi ogromna količina zlata ispod zemlje. I ti tu otkriće držiš za sebe s namjerom da pokupuješ zemljište u Ogulinu po sadašnjim niskim cijenama da bi se mogao domoći tog zlata. Međutim, netko ti provali u kuću i sazna za rezultate svog istraživanja i svim objavi da se u Ogulinu nalazi zlato ispod zemlje. Kad to stanovnici Ogulina saznaju, povećat će cijene svog zemljišta i ti ih nećeš moći kupiti koliko si namjeravao. E sad, naravno, taj provalnik je prekršio tvoje privatno vlasništvo i imaj pravo njega kazneno goniti, ali ne ljude koji ti sad neće htjeti prodati zemlju po nižim cijenama.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma gledaj, osnovno pravilo je da ne možeš uzeti tuđi rad i njime raspolagati kao svojim radom, na njemu zarađivati ili ga dijeliti okolo bez pristanka. Bez obzira o kojoj vrsti rada se radilo. Sve ostalo su ustvari nijanse.
Tog provalnika koji bi ti provalio i objelodanio tvoja saznanja niti jedan sud ne bi osudio u Hrvatskoj niti po postojećim zakonima radi toga. To što ti je nanio enormnu štetu, nikome ništa, osudili bi ga eventualno za razbijanje brave (ako je skuplja od 1.000 kn), a ako je bilo otključano pa nije morao provaliti nego je našao izvještaj na stolu, ne bi mu se desilo ništa. To nikoga ne zanima. Tako stvari realno stoje oko zaštite intelektualnog vlasništva. A ti tvrdiš da je i to previše 🙂
Međutim u stvarnoj situaciji kada bi ti i otkupio svu zemlju i htio početi eksploatirati zlato, država bi ti oduzela zemljište za mizernu naknadu, jer svo rudno bogatstvo je državno vlasništvo, bez obzira što ti posjeduješ zemlju iznad tog zlata. Tako da bi popušio dvostruko 🙂
Taj bi lopov na kraju još dobio i pohvalu i postao nacionalni heroj. Tako bi to izgledalo u realnosti.
Sviđa mi seSviđa mi se
Jako zanimljivo. Sviđaju mi se tvoji tekstovi pa sam ih odlučio kopirat i napravit od njih knjigu koju ću prodavati na Amazonu po 15$ za paper back i 7 za download. Naravno potpisat ću sebe kao autora jer tebi intelektualno vlasništvo ionako ne znači ništa.
Sviđa mi seSviđa mi se