Nekoliko trivijalnih stvari vezanih uz porezno opterećenje kod nas nažalost nisu očite ni mnogima s diplomom ekonomskog fakulteta (i to ne samo karijernim političarima kojima je u interesu da ne razumiju banalne ekonomske zakonitosti), a njihovo nerazumijevanje se u praksi manifestira podržavanjem štetnih socijalističkih politika.
Iz ekonomskog aspekta, potpuno je irelevantno tko je zakonski obveznik plaćanja određenog poreza. Tko će u stvarnosti snositi koliki trošak poreznog opterećenja ovisi o elastičnosti ponude i potražnje, bez obzira tko je formalno dužan taj porez platiti. Dakle, potpuno je nebitno hoće li obveznici plaćanja PDV-a ili trošarina na gorivo biti kupci ili prodavači – elastičnost ponude i potražnje za svakim pojedinim dobrom će određivati tko će snositi koliki dio tereta. Jedino što znamo jest da će uvođenje novog poreza, ili povećanje postojećeg, dovesti do povećanja cijene i smanjenja potraživane količine, ceteris paribus.
Dakle, radi se o zaista notorno jednostavnoj stvari. Što je cjenovna elastičnost potražnje veća, to je manji dio poreznog tereta kojeg će snositi kupci, a što je cjenovna elastičnost ponude veća, to će manji dio tereta snositi prodavači. Na gornjem grafikonu prikazan je uobičajeni slučaj kada se porezna obveza nameće prodavačima, no konačna situacija bi bila jednaka i u slučaju da se obeza nameće kupcima, samo što bi se umjesto krivulje ponude micala krivulja potražnje. Trokut između površine poreznog tereta i sjecišta originalnih krivulja predstavlja tzv. mrtvi teret oporezivanja, dio zbog poreza izgubljenog potrošačevog i proizvođačevog viška iznad prikupljenih poreznih prihoda.
Što se tiče tržišta rada, ono što se može zaključiti jest da je onda potpuno irelevantno i hoće li formalni obveznici plaćanja poreza, prireza, doprinosa i ostalih kazni za zaposlenost biti radnici ili poslodavci. Teret oporezivanja će podijeliti ovisno o elastičnosti ponude i potražnje za radom, koja se razlikuje od zanimanja do zanimanja, a neto plaća radnika ostat će u svakom slučaju ista, bilo da su 100% iznosa nameta dužni platiti poslodavci ili radnici.
Implikacije ovoga bi naravno bile da povećanja korporativnih poreza ili prisiljavanje poslodavaca na povećana izdvajanja na plaće zaposlenicima nisu baš tako genijalne ideje, ako je nekome cilj blagostanje radnika. S obzirom da korporacije nisu ljudi pa da mogu platiti porez, taj se teret većinom prebacuje na zaposlenike i potrošače, a nametanje obveza poreza i doprinosa na plaću i iz plaće znači samo da radnicima ostaje na raspolaganju manji dio njihove zarade. Jer, da, bruto plaća ili ukupni trošak zapošljavanja su iznos koji radnik mora zaraditi da bi opravdao svoje zaposlenje i taj se iznos formira na tržištu ovisno o graničnoj produktivnosti rada, a iz aspekta poslodavca radnikov take-home pay je nebitan.
Tko je John Galt? 
“Što se tiče tržišta rada, ono što se može zaključiti jest da je onda potpuno irelevantno i hoće li formalni obveznici plaćanja poreza, prireza, doprinosa i ostalih kazni za zaposlenost biti radnici ili poslodavci. Teret oporezivanja će podijeliti ovisno o elastičnosti ponude i potražnje za radom, koja se razlikuje od zanimanja do zanimanja, a neto plaća radnika ostat će u svakom slučaju ista, bilo da su 100% iznosa nameta dužni platiti poslodavci ili radnici.”
Ovaj dio teksta bi bio točan kada bi tržište rada bilo savršeno efikasno, kada bi percpecija stvarnosti u mislećih participanata bila jednaka percipiranoj stvarnosti i kada država ne bi bila jedan od poslodavaca (a kamoli najveći).
No, budući da tome nije tako (dapače), nikako nije ista stvar da li poreze i doprinose za radnika plaća poslodavac ili radnik, a što ustaljenom praksom u primjeni Marksizma dovodi do toga da radnici, odnosno dobavljači usluge s paušalnom naknadom, obračunavaju svoja primanja isključivo u tzv. neto iznosu, a za gradacije jugo-socijal-feudalnog tipa (bruto 1, bruto 2) nisu ni čuli. Da stvar bude gora, zahvaljujući ustaljenom neofeudalnom ekonomskom uređenju, što je plaća radnika veća, to je veća i divergencija između plaće i onoga što ostane nakon legalizirane pljačke jer su porezi i doprinosi progresivni (to valjda zato jer je za liječiti radnika koji zarađuje više potrebno više lijekova nego za radnika koji zarađuje manje).
Crni humor na stranu, ova gore opisana ekonomska i društvena abominacija za posljedicu ima dugotrajnu štetu u vidu stvaranja lažnog antagonizma i napetosti između poslodavca i radnika gdje se kao spasitelja uvijek zaziva (o cinizma!) primarnog uzročnika štete. Ne bih rekao niti da je to slučajno.
Čisto ekonomski promatrajući rečeno zlo ima za posljedicu državu kao nelojalnog konkurenta privatnom sektoru pri zapošljavanju. Naime, na stranu činjenica da država do svih sredstava dolazi legalnim ali nelegitmnim putem prisilne konfiskacije, ona pored toga ne mora niti osigurati sredstva veća od onog što u zbroju ne bi završilo nazad u državnom proračunu. Dakle, u našem slučaju primjene Marksizma u praksi, ako se ne varam radi se o “neto” plaći i prirezima. Preostali dio (koji na iole normalnu plaću od koje čovjek zaista može živjeti iznosi jednako kao i ovo prethodno u zbroju) nigdje nikada ne biva uplaćen, već je predmet prebijanja između imovine i obveza istog subjekta (iz desnog džepa u lijevi). Probajmo zamisliti alternativu u kojoj bi država morala biti prva koja poštuje vlastite zakone i isplatiti cijeli iznos plaće svojim zaposlenicima i onda čekat da joj oni dio toga u vidu poreza i doprinosa vrate nazad. Ili bolje, da uopće postoji tržište mirovinskog i zdravstvenog osiguranja gdje država, odnosno njezina “osiguranja” (ponzi sheme) nikada ne bi dobili nazad taj sve samo ne zanemariv dio plaće državnog zaposlenika (i općenito zaposlenika).
Krajnji učinak bio bi potpuno drugačiji. Država bi tada imala reda veličine manju polugu potplaćivanja i uhljebljivanja podobnih parazita, što ekonomski znači da bi nužno reda veličine manje stvorene vrijednosti (u privatnom sektoru) bilo misalocirano (spičkano), a što onda nužno znači da bi ista vrijednost bila reda veličine bolje uložena i da bi ulaganje iste slalo ispravne signale svim ekonomskim participantima što bi u konačnici preokrenulo postojeći trend iz sve dubljeg propadanja u trend jednog prosperitetnog društva. O motivacijskim efektima da i ne govorim.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne… to što država čini nelojalnu konkurenciju privatnom sektoru pri zapošljavanju i što to dalje nosi sa sobom čitav niz negativnih nuspojava nema veze s time da se neto plaće radnika ne bi mijenjale da su radnici službeni obveznici plaćanja poreza (govorim o privatnom sektoru, javnosektoraši ionako ne plaćaju porez u svakom slučaju).
Sviđa mi seSviđa mi se
Bruto radnicima i libertarijanska revolucija pocinje.
Sviđa mi seSviđa mi se
Slažem se da bi to bio dobar korak u pravom smjeru, prvenstveno zbog bolje percepcije stvarnog troška državnih parazita, ali socijalisti to nikada neće dozvoliti.
Sviđa mi seSviđa mi se
Da imamo bruto, onda bi se zazivalo da prijeđemo na neto jer je to kao jednostavnije. Nikad dobro.
Sviđa mi seSviđa mi se
Smijesan si.
Sviđa mi seSviđa mi se
Smiješni su oni koji misle da bi isplata bruto plaće naišla na oduševljenje ikoga osim neznatne manjine.
Sviđa mi seSviđa mi se
I to je razlog da se ne isplati?
Sviđa mi seSviđa mi se
Pa upravo je bit u tome što ne bi naišla na oduševljenje.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma naišlo bi na neoduševljenje ne zato jer bi se onda vidjelo koliko odlazi državi nego zato jer jer bi ljudi prigovarali da ih se još dodatno gnjavi s uplatama i birokracijom. Socijalistima bi to čak išlo u prilog jer bi samo dodatno povećali broj poreznika koji bi gnjavili ljude.
Sviđa mi seSviđa mi se
Trosak radnika (bruto 2) se ne bi mijenjao da su radnici umjesto poslodavaca porezni platci (u biti bi u konacnici kao rezultat veceg ulaganja u capex uslijed manje misalokacije kapitala uslijed manjih nameta), ali neto place bi se vrlo brzo povecale, a uslijed smanjenja nameta kao rezultata naglog prosvjetljenja i posljedicnog bunta.
Dakle, ne govorim o jednadzbi ceteris paribus vec o spekulaciji vrlo izvjesnog i ocekuvanog ishoda unutar relativno kratkog vtemenskog perioda.
Sviđa mi seSviđa mi se
Sve to na kraju plaća kupac. Ako mu je država skupa naravno da će manje trošiti na robu iz privatnog sektora. Porez = naplata državne usluge. Sasvim je prirodno da je mnogim Hrvatima primarni cilj zaposliti se u državnoj službi / kompaniji… to je najveći koncern na domaćem tržištu sa najsigurnijim plaćama. Svi oni (državni službenici) dans jamraju kako “Hrvatska odumire.” Rade se razno-razni paneli o tome, a sve u svrhu kako bi se osigurali od toga da dobiju nogu. Državnim službenicima se živo je# što će sutra najvjerojatnije Hrvatska biti samo jedna kolonija u Otomanskom kalifatu. “Poslije mene potop,” to misli većina ljudi koji izravno i neizravno ovise od državi.
Sviđa mi seSviđa mi se
Sviđa mi seSviđa mi se
Odlican clanak! Dodao bih samo da je oporezivanje korporacija ustvari dvostruko oporezivanje, jer se posebno oporezuje i prihod koji vlasnici imaju od korporacija.
Sviđa mi seSviđa mi se
Jos stvar koju nisi spomenuo je to da je generalno elasticnost placa takva da radnik, a ne poslodavac placa veci dio poreza.
Ovo nije 100% sigurno, cuo sam to u jednom econ videu na YT, koji citira brojna istrazivanja, ali nisam nikad to detaljnije gledao
Sviđa mi seSviđa mi se
Može mi neko odgovoriti nevezano za ovu temu,koje države nemaju poticaje u poljoprivredi, osim novog zelanda,za njega znam
Sviđa mi seSviđa mi se
Hong Kong?Oni ni nemaju poljoprivredu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Singapur takodjer.
Sviđa mi seSviđa mi se
Minimalne poticaje imaju: Australija, Čile, Brazil i u neku ruku SAD. “Liberalna” Švicarska potiče svoje poljoprivrednike do te mjere da su državni poticaji gotovo 50% ukupnih prihoda poljoprivrednika. 😉
http://www.oecd.org/tad/agricultural-policies/agriculturalpolicymonitoringandevaluation2011oecdcountriesandemergingeconomies.htm#country
Sviđa mi seSviđa mi se
Hvala
Sviđa mi seSviđa mi se
Pitam jer je to glavni argument u raspravama kad treba opravdati intervenciju države, ” i drugi subvencionira ,ako njemačka može zašto mi ne bi mogli itd itd
Sviđa mi seSviđa mi se
@Robert, s tim se “argumentom” cesto susrecem. Bas danas sam od poznanika cuo da je Obama spasio GM a da sam ja licemjeran kada se bunim protiv spasavanja Agrokora. Tudje greske nisu nesto sto bi bilo vrijedno imitiranja, to su greske na kojima treba uciti. Argument “ako Njemacka subvencionira svoje poljoprivrednike, zasto ne bi mogli i mi svoje” je ravan onom osnovskolskom “pa nisam samo ja markirao”. Svatko tko je isao u skolu u Hrvatskoj zna kako takva “opravdanja” zavrsavaju.
Svaka drzavna intervencija na trziste koja za cilj nema sigurnost ljudi je pogresna. To se odnosi na minimalnu placu, subvencije poljoprivrednicima, proizvodnju TV programa, zdravstveno i mirovinsko osiguranje i sve druge oblike drzavne intervencije na trziste. Ako netko zeli prodavati zarazeno meso ili ispustati otrove u izvore pitke vode, drzavna intervencija je ne samo opravdana nego i nuzna.
Svi oblici intervencije drzave u trzisne odnose koji nisu motivirani sigurnoscu, su grubi, neposteni i u krajnjoj liniji neefikasni. Odredjivanje minimalne place nece rijesiti problem sirotinje nego ce povecati broj nezaposlenih te tako pogorsati socijalne razlike, koje socijalisti vide kao problem. Drzavne subvencije poljoprivrednicima rezultiraju, cudna li cuda, skupljim poljoprivrednim proizvodima. Da bi nadoknadila novac poreznih obveznika koji je dala malim i tehnoloski zaostalim gospodarstvima, drzava je podigla PDV na 25%, te tako sve ucinila skupljim, ukljucivsi tu naravno i hranu i repromaterijal koji koriste ti isti “potaknuti” poljoprivrednici. A koliko su te subvencije efikasne, najbolje pokazuje cinjenica da je Slavonija jedna od regija koju njezini radno sposobni stanovnici najbrze napustaju. Slavonija, ta plodna zitnica Hrvatske, biva napustena. Kucu usred Djakova je moguce kupiti za samo 8.000 EUR. To je rezultat velike ponude nekretnina i male potraznje za njima. Ipak, mudraci koji zagovaraju subvencioniranje poljoprivrednika nikada ne govore o tome da Slavonci bjeze iz zemlje, prakticki glavom bez obzira. Zasto bjeze, ako su subvencije tako efikasne?
Korupcija pri davanju subvencija je ugradjena u sistem. Te “poticaje” uglavnom dobivaju dobro povezani ljudi, iz “drustveno prihvatljivih obitelji”, da citiram presudu maloljetnom Ivici Primorcu koji je u pijanom stanju, vozeci tatin BMW bez vozacke dozvole, zgazio dvije cure na pjesackom prelazu ispred srednje skole u Makarskoj. Decko je naravno osudjen na uvjetnu kaznu, a u presudi je, kao olakotna okolnost, navedena “pripadnost drustveno prihvatljivoj obitelji”. Ta ista pripadnost drustveno prihvatljivoj obitelji pomaze i pri dobivanju poticaja za poljoprivredu. Clanove drustveno neprihvatljivih obitelji mozes naci u autobusima za Njemacku ili avionima za Irsku.
Sviđa mi seLiked by 1 person
@mgogala
Naravno, sve te poticaje na kraju plaćaju porezni obveznici. To je kao kada banke plasiraju rizične kredite koje ne mogu naplatiti, na kraju plaćaju svi ostali subjekti koji su korisnici usluga te banke. Krajnji efekt takve politike je primjerice kod banke zatvaranje računa i prebacivanje kredita kod banke koja ima manje kamate (emigracija u slučaju stanovnika neke države).
Sviđa mi seSviđa mi se
Obicno je argument da su ti uvezeni proizvodi jeftiniji od domacih jer ih druga drzava subvencionira. Ja se ne bunim ako njemacki ili poljski porezni obveznici zele sudjelovati u mom trosku kupnje tih proizvoda.*
*autor ovoga komentara ne podrzava nikakve subvencije
Sviđa mi seSviđa mi se
Slazem se yodom. Ako ce njemacko pivo meni potrosacu bit jeftinije zbog toga sto njemacka subvencionira proizvodnju sto je tu lose. Njemacki porezni obveznici placaju a ja pijem 🙂
Mi trebamo tezit da njima prodajemo ono sto iskljucivo oni placaju a ne dijelom nasi porezni obveznici
Sviđa mi seLiked by 1 person
Master Yoda, poznajem osobu koja radi u Njemackoj i koja se cudi kako je u Hrvatskoj hrana jeftina. Poticaji svugdje isti efekt imaju. Nadam se da je ova zadnja recenica dobro uhvatila duh Yodina govora, iako je Yoda, kao pravi mali zeleni, govorio engleski.
Sviđa mi seSviđa mi se
@mgogala
I neka se cudi. Mi smo pravo cudo.:)
Sviđa mi seSviđa mi se
Ti se ne buniš, ali će se buniti proizvođači koje će strana konkurencija pokositi. A nijedna vlada neće dozvoliti da joj važna industrija ili važna kompanija propadne. I navodno liberalni SAD je skakao spašavati Harley Davidsona i Lockheed Martina, Reagan je “zamolio” Japance da “dobrovoljno” obuzdaju izvoz automobila kako bi pomogao domaću industriju. Nadalje, implicitna subvencija domaćim firmama postoji kroz zabranu stranim firmama da sudjeluju na javnim natječajima, a potom i kroz cijeli niz što implicitnih, što eksplicitnih mjera koje štite i potiču domaću industriju. Pa i navodno liberalni Singapur itekako vodi aktivnu industrijsku politiku preko kompanija u državnom vlasništvu. A o drugima da i ne govorimo.
Postoje tri skupine. Jedna, uglavnom ekonomisti i liberali, gledaju samo na interese potrošača. Druga, oni lijevo nastrojeni, gledaju interese radnika. A treći, konzervativci, nacionalisti i ekonomski neosviješteni (recimo i Papa bi se tu ubrajao) gledaju interese malih proizvođača,
Teško je ovu treću skupinu uvjeriti zašto su potrošači važniji od proizvođača. Naročito jer su u njihovim očima potrošači lakomi i neobuzdani, a proizvođači pošteni i marljivi. Takvi se pitaju zašto bi potrošač trebao biti svetinja, a radnik i proizvođač nevažni. Ako netko nema bar minimalnu ekonomsku podlogu, onda je uglavnom jako teško to mu objasniti jer, zaista, na prvi je pogled to dosta nelogično, čak i malo nemoralno.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ali neka ih pojede.
Uzmi za promjer svoju obitelj. Ti radis za npr 10000 kn i od toga svi zivite. I jednog dana zena ti otvori neki obrt koji ima promet 5000 kn mjesecno, a troskove 6000 kn mjesecno. E sad hoces li ti svojoj zeni davat 1000 kn mjesecno da ona ne propadne ili ces rec zeno moja podržava ja tebe ali zatvori ti svoj obrt sto prije.
E sad zamisli da je obitelj cijela drzava i reci sto je pametnije… ako nekome treba subvencija onda neka radi nesto drugo. Medutim prava je istina da se moze zivit od poljoprivrede i bez subvencija, ali naravno lakse je kukat da nemozes pa da ti drzava pomogne. Vlasnik sam privatne vinariie pa znam o cemu govorim. Ljudi sade kulture ovisno o velicini poticaja, a ne o potraznji za njima.. i naravno da imas problem kasnije
Sviđa mi seLiked by 1 person
Sto se Lockheed-Martina tice, radi se o firmi koja zivi od ugovora s vojskom. To je oblik socijale za firme. Radi se o onome sto je pokojni Ike Eisenhower nazvao “vojno-industrijskim kompleksom”. Zato sve firme koje se bave ugovorima s vojskom imaju umirovljene generale na direktorskim mjestima. Ako zelis vidjeti kako to funkcionira, preporucujem pogledati stari filmic “Pentagon Wars” s nenadmasnim Kelsey Grammerom u glavnoj ulozi. Film je dostupan besplatno na YT: https://www.youtube.com/watch?v=iDYpRhoZqBY
Sto se pak Reagana i Japanaca tice, sve sto o tome treba znati, nalazi se ovdje:
http://www.heritage.org/environment/report/the-costly-truth-about-auto-import-quotas
Bit tog izvjestaja je u slijedecoj recenici:
” Last year alone-, it is estimated that Americ a ns paid an extra $5 billion because of the import limits”
Ono sto ti zagovaras je dobri, stari ekonomski nacionalizam ondosno, da upotrijebim “mudru” rijec s latinskim korijenom “merkantilizam”. Tvoja teorija o “tri skupine” ne drzi vodu, u prvom redu logicki. Sto je tp “mali proizvodjac”? Je li to proizvodjac s malim brojem zaposlenih? Nike ima 60.000 zaposlenih, manje od Agrokora. Je li Nike “mali proizvodjac”? Nadalje, niti su potrosaci vazniji od proizvodjaca, niti su proizvodjaci vazniji od potrosaca. Proizvodjaci i potrosaci uspostavljaju odnose na dobrovoljnoj bazi, prema potrebama. jednih i drugih. Sveukupnost tih odnosa se zove “trziste”. Ono najbolje sto drzava moze uciniti jeste ono sto su francuski trgovci rekli Jeanu Colbertu, ministru financija Luje XIV: “pusti nas na miru”. Evo ti primjera:
Amazon
Order Confirmation
Hello Mladen Gogala,
Thank you for shopping with us. You ordered “SwissGear 1900 Scansmart…”. We’ll send a confirmation when your item ships.
Arriving:
Wednesday, March 22
Your Order Details:
Ship to:
Mladen Gogala
3911 48th Street…
Total Before Tax: $53.99
Estimated Tax: $0.00
Order Total: $53.99
Upravo sam si kupio ruksak marke “Swissgear” za laptop i dokumente. Odovaraju mi cijena i dizajn proizvoda i trebaju mi vise nego $54 koje sam morao platiti za taj ruksak. Niti sam ja kao potrosac vazniji od proizvodjaca, niti je Swiss Gear, kao proizvodjac, vazniji od mene. Radi se o dobrovoljnoj transakciji izmedju moje malenkosti , firme Amazon.com. i firme SwissGear. Stvar funkcionira odlicno zato sto se drzava ne mijesa u taj odnos, sto se vidi iz stavke “Estimated Tax”. Jedini nacin na koji se drzava moze umijesati u tu poslovnu transakciju jeste putem poreza. Oporezivanjem mene kao potrosaca i davanjem novca proizvodjacu, drzava bi pokazala da sam joj ja kao potrosac manje vazan od proizvodjaca, te bi mi nametnula dodatni terert. Moji bi ruksak umjesto $54 kostao $57 ili $60. Taj dodatni iznos mog novca bi se onda dodijelio nekome koga drzavna administracija smatra “potrebitim”.
Bit trzista kao institucije je upravo u tome da funkcionira samostalno. Entitet kojeg nazivamo drzavom i kao takvog cesto uzdizemo na gotovo bozanski pijedestal, je, u svojoj sustini, hijerarhihski organizirana birokracija. Birokrati, bas kao i mi ostali, u prvom redu gledaju svoje interese te prema tome odredjuju tko je “vazniji”. Birokracija je obicno na strani proizvodjaca, jer im proizvodjaci mogu zaposliti rodbinu, osigurati razne privilegije i dati skupe poklone. Ipak, mene bi svaki iznos stavke “Estimated Tax” koji bi bio veci od nule jako naljutio. Ne vidim zasto bi se mojim novcem morale financirati tehnoloski zaostale tvornice koje se nisu u stanju nositi s konkurencijom ili poljoprivrednici koji nisu u stanju proizvesti jeftiniju kapulu od Kineza, cak i s ukljucenim transportom iz Kine do Hrvatske.
Trziste ce nastaviti funkcionirati i ako se drzava umijesa. Ja bih taj ruksak platio $57, da sam to morao uciniti, no stvar bi bila skuplja, manje bi se prodavala i firma SwissGear, koja proizvodi ruksake bi manje zaradila. Na gubitku bi bili svi: i ja kao potrosac i SwissGear kao proizvodjac i Amazon kao prodavac. Jedini tko bi bio na dobitku je birokracija. To odredjivanje vaznosti je glupost. Svi koji ucestvuju u trzisnim transakcijama su jednako vazni. Bez mene kao kupca, SwissGear ne bi imao kome prodati robu. Bez Amazona kao prodavaca, SwissGear bi morao sam otvarati trgovine i snositi troskove. Bez SwissGeara kao proizvodjaca, ja bih kao potrosac bio prikracen za izbor robe na trzistu.
A papa je, kao dobar krscanin, vrlo blizak marksistickoj ideologiji. Marksizam i krscanstvo imaju jako puno toga zajednickog. O tome sam vec vise puta pisao, pa necu opet tupiti s istim stvarima.
Sviđa mi seSviđa mi se
“Postoje tri skupine. Jedna, uglavnom ekonomisti i liberali, gledaju samo na interese potrošača. Druga, oni lijevo nastrojeni, gledaju interese radnika. A treći, konzervativci, nacionalisti i ekonomski neosviješteni (recimo i Papa bi se tu ubrajao) gledaju interese malih proizvođača,”
Sto se to s tobom događa u zadnje vrijeme?
Sviđa mi seSviđa mi se
Kako to misliš 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Izgleda mi kao da si obolio od socijalizma.
Sviđa mi seSviđa mi se
Sa visokom temperaturom.🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
U zadnje vrijeme se ta bolest siri:
http://www.index.hr/Black/clanak/radnicka-fronta-poziva-na-prosvjed-protiv-todorica-protiv-pogodovanja-tajkunima/957848.aspx
Bas me zanima tko je to u RF danas? Razisli su se s Matom Kapovicem, ne znam jesu li ostale Cakardicka i Nadezda Cacinovic? Sto je sa sindikalcima, kao sto su Geto i kompanija?
Sviđa mi seSviđa mi se
Lijevi mars?
Sviđa mi seSviđa mi se
Mgogala, što ti znači rečenica; “ono što zagovaraš?” Ništa ja ne zagovaram, dapače, što vrijeme više odmiče to sam sve više agnostik ili čak skeptik, iako sam i dalje čvrsto, za hrvatske, prilike u pro-market taboru. Tu su činjenice dovoljno snažne da čovjek, generalno govoreći, ne bude skeptik.
“Moja” teorija o tri skupine politički itekako drži vodu, dovoljno je obratiti pažnju kakvi su stavovi ljudi. Ekonomski je pak druga priča. Mainstream ekonomist potrošača drži za kralja, a sudbinu radnika i proizvođača prepušta preferencijama tog potrošača. Ideja je da će se poslovi i proizvodnja već nekako prealocirati ovisno o izborima potrošača. I da, to je ekonomski racionalno i proizvodi, sveukupno gledano, najveće blagostanje.
Ali proizvođač u svakoj zemlji se pita – a političar pritom načuli uši – zašto bih dovraga ja spušio jer nekakvi potrošači više vole uvozne proizvode? Ne zaslužujem li ja nekakvu zaštitu države od tih prokletih stranaca? A sve države odgovaraju na takav vapaj. Kad zemlja ima komparativnu prednost onda veličaju slobodno tržište, kad nema onda počinje govoriti o nelojalnoj konkurenciji, dampinškom izvozu i sl.
Evo npr. Papinu encikliku Laudato si’ koju sam nedavno malo prolistao. Mislim da je ona prilično karakteristična za takav način razmišljanja.
Civil authorities have the right and duty to adopt clear and firm measures in support of small producers and differentiated production. To ensure economic freedom from which all can effectively benefit, restraints occasionally have to be imposed on those possessing greater resources and financial power.
Yet the orientation of the economy has favoured a kind of technological progress in which the costs of production are reduced by laying off workers and replacing them with machines. This is yet another way in which we can end up working against ourselves. The loss of jobs also has a negative impact on the economy “through the progressive erosion of social capital: the network of relationships of trust, dependability, and respect for rules, all of which are indispensable for any form of civil coexistence”
Since the market tends to promote extreme consumerism in an effort to sell its products, people can easily get caught up in a whirlwind of needless buying and spending. Compulsive consumerism is one example of how the techno-economic paradigm affects individuals.
Zašto to spominjem? Ovo nije socijalizam, nego konzervativni katolički socijalni nauk koji dobro odražava ono u što većina ljudi vjeruju i kako će, brijem, sve više država u buduće reagirati. Uzmi za početak britansku premijerku koja govori o industrijskoj politici i kapitalizmu koji funkcionira za sve. Nijemce koji gunđaju protiv Agende 2010. Amerikance kojima je dosta da ih se “iskorištava” slobodnom trgovinom. To je trend. Povratak u sedamdesete.
Sviđa mi seSviđa mi se
Svaki zaposlen čovjek je i radnik i potrošač.Ne možeš ih razdvajati kao da su neke odvojene grupe.Oni se prepliću.Neprestano.Kada odem na posao ja sam radnik, kada se vraćam s posla i svratim u trgovina ja sam potrošač.Promijenim svoj status u manje od pola sata, i tako svaki od nas.
Još od klasičnih ekonomista poznata je zakonitost: Uvijek je u interesu najvećeg djela populacije da kupuju od onog koji prodaje najjeftinije.
Kraj priče.
Sviđa mi seSviđa mi se
Tvoja “teorija” o tri skupine drzi vodu koliko i trvrdnja da konj ima 8 nogu: dvije prednje, dvije straznje, dvije lijeve i dvije desne. Cak je i razlog isti: potrosaci, proizvodjaci i “mali proizvodjaci”, ma tko oni bili, su jedni te isti ljudi. Ti dijelis ljude na medjusobno suprotstavljene grupe, neki bi rekli “klase”, i na temelju toga iznosis nekakvu ekonomsku teoriju.. Kao prvo, moram ti reci da takvo tumacenje ekonomskih odnosa kroz borbu suprotstavljenih grupa (“klasnu borbu”) nije narocito originalno.
Sto se Therese May tice, ona je predstavnica tzv. “one nation conservativism” struje. Jako je upitno kako ce to funkcionirati. Ista je stvar i s Trumpom. Povratak unatrag nikada nije funkcionirao. Nemam previse povjerenja u tvoju kristalnu kuglu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Reći da je netko istovremeno proizvođač, radnik ili potrošač je koliko očito, toliko i banalno. Zapravo, baš je za tu tvrdnju primjenjiv ovaj zgodan primjer konja s osam nogu. No, u svojim se interesima oni itekako razlikuju. Interesi jedne osobe kao proizvođača ili radnika su očuvanje firme ili radnog mjesta, odnosno šire govoreći, industrije kojoj pripadaju. Potrošaču je jedini interes da dobije što jeftiniji i što kvalitetniji proizvod ili uslugu. Prvi je za protekcionizam i potporu, drugi je protiv (ili mu je u najmanju ruku svejedno). Zašto bi u demokratskom sustavu interesi ovih drugih (u apstraktnom smislu) bili važniji? A i prilično je očito da ih niti jedna država zapravo ne tretira kao važnije, jedino ekonomisti u svojim teorijama.
Kako smo došli na to? Netko je tu pitao kako se opravdava subvencioniranje, a više ljudi odgovorilo da je baš super što druge zemlje subvencioniraju naše potrošače. Ali ja se, ekonom sku logiku na stranu, jednostavno pitam zašto bi interes potrošača bio jedini bitan, kao da samo oni postoje. Nemaju li i proizvođači i radnici, kao građani, pravo biti zaštićeni u nekim slučajevima. Ako se netko poziva na ekonomsku efikasnost, onda neka se sjeti da većina uspješnih država ima neki oblik ima protekcionističkih mjera i potpora, osim ako smatraju da im one više ne trebaju. Pa američka industrija je razvijena upravo na tom principu (prvi zakon ikad usvojen bio je o tarifama) i kroz veći dio povijesti bila je zaštićena visokim tarifama, sve do kraja rata kad više nije imala konkurenciju. O Južnoj Koreji, Tajvanu ili Singapuru da i ne govorim. Evo par misli američkih predsjednika koje su dosta reprezentativne:
William McKinley: “Under free trade, the trader is the master and the producer the slave. Protection is but the law of nature, the law of self-preservation, of self-development, of securing the highest and best destiny of the race of man.”
Ulysses S Grant: “For centuries England has relied on protection, has carried it to extremes and has obtained satisfactory results from it. There is no doubt that it is to this system that it owes its present strength. After two centuries, England has found it convenient to adopt free trade because it thinks that protection can no longer offer it anything. Very well then, gentlemen, my knowledge of our country leads me to believe that within 200 years, when America has gotten out of protection all that it can offer, it too will adopt free trade.”
Full disclosure, čitam knjigu 23 Things They Don’t Tell You About Capitalism te sam nedavno čitao Papina razmišljanja pa me malo ponijelo.
Sviđa mi seSviđa mi se
Odgovor na tvoje pitanje je vrlo jednostavan:ti opisujes danasnji sistem, u kojem interesne skupine lobiraju politicare, kako bi ih “zastitili”, odnosno stavili ih u povoljnije uvjete od konkurencije. Svrha drzave je samo i jedino stititi fizicku, pravnu i imovinsku sigurnost svojih gradjana i teritorij drzave. Tocka. Svrha drzave nije da jedne stiti na racun drugih. Takva “zastita”, kakvu su prodavali Capone i drustvo, je stanje koje imamo damas. zatp nam i ide tako kako nam ide.
Demokratsko odlucivanje nije idealno ali je najbolje od svega sto je do sada pokusano. Ipak, problem nije samo u nacinu odlucivanja nego i u predmetu odlucivanja. Naprosto, drzava se ne bi smjela mijesati u trzisne odnose, dok god nije ugrozena fizicka, imovinska ili pravna sigurnost gradjana. To je znacenje onog cuvenog “laissez faire”. Onog trenutka kada drzava pocne “stititi” jedne na racun drugih, imamo korupcijske afere.
Sto se tvog citiranja americkih predsjednika tice, imam novost za tebe: Trump nije bio prvi cudak. William McKinley je tako u intervjuju rekao da mu je bog naredio da anektira Filipine. Potrazi na Google “Interview with President William McKinley by General James Rusling”. Radi se o PDF-u u kojem ces naci slijedeci odlomak:
I walked the floor of the
White House night after night until midnight; and I am not
ashamed to tell you, gentlemen, that I went down on my knees
and prayed Almighty God for light and guidance more than one
night. And one night late it came to me this way—I don’t know
how it was, but it came: (1) That we could not give them back to
Spain—that would be cowardly and dishonorable; (2) that we
could not turn them over to France or Germany—our commercial
rivals in the Orient—that would be bad business and
discreditable; (3) that we could not leave them to themselves—
they were unfit for self-government—and they would soon have
anarchy and misrule over there worse than Spain’s was; and (4)
that there was nothing left for us to do but to take them all, and
to educate the Filipinos, and uplift and civilize and Christianize
them, and by God’s grace do the very best we could by them, as
our fellow-men for whom Christ also died
Ukratko, FSM je McKinleyu rekao da anektira Filipine. McKinleya su ubili prije nego sto je mogao provesti poruku FSM-a u djelo, inace bi povijest bila jako zanimljiva. Sto se pak Granta tice, njegovu administraciju smatraju najkorumpiranijom u povijesti SAD. Grant je prijetio drzavnim udarom ukoliko na izborima 1876 bude izabran demokrat, koji je obecao temeljito istraziti njegove poslove. Dogotilo se nesto slicno izborima Bush-Gore: na cudan nacin, uz pomoc vrhovnog suda, je izabran Grantov republikanski kolega, takodjer general iz gradjanskog rata, Rutherford B. Hayes.
https://en.wikipedia.org/wiki/United_States_presidential_election,_1876
https://en.wikipedia.org/wiki/Presidency_of_Ulysses_S._Grant
Ukratko, njihove misli koje opravdavaju tada vrlo popularni proptekcionizam mi se ne cine primjerenima danasnjem vremenu. U Grantovom slucaju me zanima motiv, a u slucaju McKinleya, njegovo dusevno zdravlje. Bojim se da osoba koja ozbiljno uzima sugestije svog nevidljivog prijatelja o aneksiji druge drzave nije netko kome bih mirno povjerio kodove za lansiranje nuklearnih bombi, a svakako nije osoba koju bih prihvacao kao autoritet. Inace, i McKinley i Grant su zivjeli u zlatnom dobu protekcionizma.
Danas je tehnologija smanjila svijet i protekcionizam vise nije moguc. Theresa May se zalaze za jedinstveno trziste, a jedino sto trazi je zatvaranje granica za Rumunje. Ni Trumpu nece biti lako s carinama, jer se firme vec organiziraju protiv njega. Nije u stanju progurati niti Obamacare Lite, a Rand Paul, Lindsey Graham i Susan Collins otvoreno istupaju protiv njega. Previse je americke love ulozeno u Indiju i Kinu, da bi njihovi vlasnici tek tako pristali na povratak na predglobalizacijska vremena.
Sviđa mi seSviđa mi se
Engleska riječ tariff ne prevodi se kao tarifa ne carina.I druga stvar, SAD u to vrijeme nisu imale gotovo nikakvih poreza i regulacija što i nije tako loše.U današnje vrijeme imamo brdo regulacija, previše poreza, i još nam samo fale carine da nas dokrajče.
Sviđa mi seSviđa mi se
@TJJG
Nema direktne veze s ovom temom, ali me zanima tvoje mišljenje i možda kakav ukaz o nekom od renomiranih autora koji se već bavio ovom temom.
Naime, več duže vremena me zaokuplja promišljanje o stvarnoj skali posljedica prisilne redistribucije u kontekstu povratnog utjecaja na tržište. Naime, sklon sam vjerovanju da u kontekstu dugoročnih tržišnih trendova nikako nije svejedno da li je (sve veći) velik udjel potrošača došao do vlastitih sredstava dobrovoljnim (tržišnim) mehanizmom ili prisilnim redistribucijskim mehanizmom. U potonje ubrajam državne službenike na svim nivoima administracije kao jednu podskupinu i primatelje beneficija u zapadnim zemljama (gdje su te beneficije dostatne za život bez rada i gdje takav sloj ljudi čini nezanemariv dio ukupnog broja potrošača) kao drugu podskupinu.
Budući je odnos “poreznih korisnika” do sredstava potrebnih za život (i do svrsishodnosti života i skale vrijednosti isto tako) kao i percpecija prioriteta potpuno različita od “poreznih obveznika”, sigurno postoji i duboka raziku u tržišnim preferencama. Baš sam pročitao kratak ljevičarski osvrt na to kako je u slučaju AirBnB-ovog i Uberovog modela gdje kupac ocjenjuje uslugu krajnjeg dobavljača, zapravo kupac u pozicii despota (jer nema regulacija između njih!!). Na stranu ljevičarsko nebuloziranje i demoniziranje tržišnih inovacija, to me je dodatno potaklo na pitanje što kada je kupac / korisnik / ocjenitelj tih usluga u velikom dijelu osoba koja do svojih prihoda dolazi automatikom sile bez mogućnosti ikakvih sankcija i likvidnosnog rizika inherentnih za dobrovoljnu tržišnu participaciju. Takva osoba i prema novcu i prema prihodima i prema dobrovoljnoj razmjeni i prema pružatelju usluge na slobodnom tržištu nužno ima potpuno iskrivljenu sliku i njezine potrošačke navike kao i očekivanja i odnos do tržišta iskrivljene su u odnosu na produktivan sloj društva. Skraćeno rečeno, budući da velika većina ljudi uvijek mjeri po vlastitom laktu (navika na koju i oni objektivniji i s većom dozom samokritičnosti nisu imuni), nužno je da osobe koje do prihoda dolaze mehanizmom prisile u pravilu reda veličine manje cijene i vrednuju tuđi rad i nastojanja (identificirajući ih sa svojima) što nužno utječe i na njihov odabir i samim time na oblkovanje većih tržišnih trendova. Dodatno, njihova percepcija oskudnositi ograničenja je i s donje i s gornje strane (ovo drugo ako nema prihoda od tzv. zloporabe položaja) isključivo na iznos kolika su im unaprijed definirana primanja. To je u oštroj suprotnosti s percpecijom oskudnosti produktivnog tržišnog participanta. Doslovno je nemoguće stoga da je utjecaj ove privilegirane skupine na tržište iole slčan utjecaju produktivnog sloja. Slutim dakle, da što je njihova agregatna kupovna moć veća to je većai i prilagođenost tržipnih tendova upravo toj neproduktivnoj, parazitskoj skupini što za posljedicu ima da i “sve veči broj zdravih stanica radi sve više u funkciji stanica raka”.
Da li poznaješ nekog autora koji se podrobnije pozabavio dugoročnim neizravnim negativnim učincima redistribucije poput ove redistribuciji inherenentne deformacije tržita (kroz tržišne mehaniza) o ojoj slutim?
Sviđa mi seSviđa mi se
Zanimljivo, nisam znao da je McKinley bio takav čudak. No, umjesto njega i Granta mogao sam navest bilo kojeg predsjednika od Washingtona do FDR-a. Pa čak i liberalnog C. Coolidgea,
Tariff se može prevesti i kao tarifa, iako bi preciznije bilo carinska tarifa, no znamo o čemu se radi u ovom kontekstu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Kao osoba koja je svakako profitirala zahvaljujuci danasnjoj mobilnosti robe, kapitala i radne snage, s nepovjerenjem gledam na svaki protekcionizam. Konkretno, bojim se da ce se ovo sto Trump radi jako negativno odraziti na mene osobno.
Firma u kojoj radim ima odjel za programiranje u Bangaloreu u Indiji, koji zaposljava nekoliko stotina programera. Ako Trump natjera moju firmu na povratak tog odjela natrag u SAD, place programera ce skociti u nebesa, sto znaci da ce proizvodi koje prodaje moja firma postati skuplji u globalnim okvirima. Skuplji, naravno, znaci i manje konkurentni. To ce za posljedicu imati smanjenje zarade firme u kojoj radim i manje bonuse.
Radi se o direktnoj trzisnoj intervenciji kojoj je cilj zastititi one koji se nisu u stanju takmiciti na trzistu. Njihovu nekonkurentnost cu iz poreca placati ja. Ista je prica sa “zastitom malih proizvodjaca”. Trziste je institucionalizirana evolucija, okolina u kojoj vazi ona Darwinova maksima o prezivljavanju najsposobnijih. Ako zanemarimo prezivljavanje najsposobnijih i pocnemo stititi “nase”, dogadja se nekoliko stvari:
– Prvo, zemlja postaje manje privlacnom za strane investitore, jer vide da je trziste “nastimano”.
Trzisna utakmica ima smisla samo ako sudac pravedno sudi. Ako je sudac dvanaesti igrac u
domacoj momcadi, utakmica je besmislena i mnogi ce naprosto odustati od igranja. To ce se
dogoditi cak i u mocnim SAD, a malena Hrvatska ne moze biti izuzetak.
– Kao drugo, situacija postaje idealna za korupcijske afere. Ti “mali proizvodjaci” su cesto
spremni na “odgovarajuce protuusluge” politicarima, u zamjenu za status zasticenih vrsta.
Korupcijske afere erodiraju ne samo moral nego i povjerenje u vlast, sto opet rezultira
moralnim opravdavanjem lopovluka.
– Kao trece, problem s carinskim barijerama i tovrsnom “zastitom” je uvijek odmazda. Ako
Hrvatska uvede carinu na kineske proizvode, Kina ce uzvratiti istom mjerom i smanjiti izvoz
iz Hrvatske u Kinu. Opseg trgovine ce pasti, sto ce neposredno pogoditi sve one koji posluju
s Kinom, bas kao i potrosace kojima ce biti smanjen izbor.
Prvih 30 godina svog mladjahnog zivota (1961-1991) sam prezivio u formalnom socijalizmu. Sjecam se da sam po rabatinke i gramofonske ploce isao u Trst. Sjecam se i nestasica kave, ulja i secera, zbog kojih smo iz Leibitza svercali Jacobs i Nescaffe. Radilo se o drzavi koja je itekako stitila “nase”. Je li ti zbog toga standard bio visi? Meni nije. Naprosto, svrha drzave nije socijalni inzinjering, svrha drzave je zastita fizicke, pravne i imovinske sigurnosti gradjana. Jedna od stvari koje “zastite” poticu je – sverc. Ako udarimo carine na kineske kosulje i vratimo u zivot Kamensko, nista me ne sprecava pri odlasku u susjednu Sloveniju i kupovini jeftine kineske kosulje tamo. Tako se radilo u SFRJ, tako radi u SAD, gdje ljudi masovno svercaju lijekove iz Kanade, tako se radi svugdje gdje postoje carinske barijere.
Ipak, najgora posljedica carinskih barijera je oslobadanje od potrebe za konkurentnoscu: zasticene firme vise nemaju potrebe biti bolje i jeftinije od konkurencije, one su zasticene. Ipak, jednom kada se uvjeti promijene, te su firme prve na redu za izumiranje. Kamensko, Prvomajsku i brodogradilista nije bilo moguce spasiti ni na koji nacin. To mogu zahvalit velikodusnoj zastiti od strane mame drzave.
Sviđa mi seSviđa mi se
Sjajno rečeno.
Sviđa mi seSviđa mi se
Općenito se smatra da slobodna trgovina ne utječe niti pozitivno niti negativno na zaposlenost, nego na produktivnost, visinu dohotka i njihovu distribuciju. Europa uvijek bila sklonija slobodnoj trgovini upravo zato jer ima socijalnu državu koja omogućava zaštitu otpuštenih radnika, dok Amerika svoju socijalnu politiku defakto provodi preko protekcionističkih mjera.
Inače, mgogala – kad spominješ interesne skupine – ne znam koliko pratiš hrvatske medije, ali možda si primijetio da je najčešće spominjana interesna skupina tzv. uvoznički lobi. Nisam siguran tko je točno u njemu i kako lobiraju, ali uvriježena je percepcija da oni rade o glavi našim proizvođačima i ekonomiji kao takvoj.
A inače, evo nam i od inače u svom kontekstu normalne ministrice Dalić zakon o spašavanju sistemski važnih kompanija.
Sviđa mi seSviđa mi se
@Kekslin, upravo je Amerika inicirala stvaranje WTO, tako da o americkom protekcionizmu nema niti govora. Trump je sada poceo nesto s tim, no otpori su uzasni. Firme koje su izmjestile proizvodnju izvan SAD, a radi se o svim vrstama industrije, od modne i tekstilne pa do elektronike, lobiraju u kongresu protiv carina i tarifa. Zakone donosi kongres i oni ne moraju uvijek biti ono sto Trumpu pase. Dapace, prva dva mjeseca Trumpovog predsjednistva su bila katastrofalna. Mjere zabrane ulaska su pale na sudu a pokusaj ponistavanja ACA je prekjucer bijedno propao u kongresu.
Sto se hrvatskog “uvoznickog lobija” tice, radi se o fantazmagoricnoj konstrukciji kojom se pokusava opravdati sve i svasta, a narocito se spominje u kontekstu monetarne politike. Ljudi koji zagovaraju inflaciju koja bi, kao, ucinila hrvatske proizvode jeftinijima, krive taj fantazmagoricni “uvoznicki lobi” za odbijanje centralne banke da pocne tiskati kunu. Takve sam bisere cuo od Lovrinovica i Kulica, koje ne smatram ozbiljnim ekonomistima, pogotovo Kulica. Taj “uvoznicki lobi” spada u istu kategoriju s vampirima, vukodlacima i vjesticama: radi se o bajci za plasenje poboznog naroda K+ Hrvatske. Inace, evo ti dokaza da vukodlaci postoje:
Mozes to uzeti i kao dokaz postojanja “uvoznickog lobija”.
Sviđa mi seSviđa mi se