Američki časopis Fortune objavio je i za 2017. godinu popularni spisak 500 najvećih američkih korporacija prema ukupnim prihodima u protekloj fiskalnoj godini. Listu inače uvjerljivo predvodi Walmart, a zanimljiva je primjedba ekonomista Marka Perryja koji je usporedio ovogodišnji popis s prvom Fortune 500 listom iz 1955. godine:
Comparing the 1955 Fortune 500 companies to the 2017 Fortune 500, there are only 59 companies that appear in both lists (see companies in the graphic above). In other words, fewer than 12% of the Fortune 500 companies included in 1955 were still on the list 62 years later in 2017, and more than 88% of the companies from 1955 have either gone bankrupt, merged with (or were acquired by) another firm, or they still exist but have fallen from the top Fortune 500 companies (ranked by total revenues). Many of the companies on the list in 1955 are unrecognizable, forgotten companies today (e.g., Armstrong Rubber, Cone Mills, Hines Lumber, Pacific Vegetable Oil, and Riegel Textile).
Dakle, od 500 najvećih korporacija prema prihodima u SAD-u prije 62 godine, njih 441 više nije u toj skupini, a mnoge više ni ne postoje. Osim toga, gledajući kretanja kompanija iz S&P 500 indeksa s njujorških burzi, pretpostavlja se da će polovica trenutnih “članica” biti zamijenjenja u idućih 10 godina. Oni koji su najveći danas neće to zauvijek biti, slično kao što najbogatiji pojedinci danas vrlo vjerojatno to više neće biti već za nekoliko godina (naravno, kod pojedinaca je ta mobilnost znatno izraženija).
Kada je tržište dovoljno slobodno i kada nema visokih regulatornih i administrativnih barijera koje koče poduzetništvo i inovacije, velike kompanije se moraju konstantno usavršavati i nanovo prilagođavati masama potrošača, nuditi im sve kvalitetnije proizvode i usluge, koji što bolje odgovaraju njihovim osobnim zahtjevima i potrebama, po što nižoj cijeni. U suprotnom, kreativnija i ažurnija konkurencija će im preoteti kupce i ako se na vrijeme ne prilagode novim uvjetima na tržištu, tj. ako ne otkriju stvarne tekuće želje i potrebe potrošača, vrlo brzo će nestati sa scene, ma koliko veliki bili. Tržište je dinamično, želje i potrebe ljudi stalno se mijenjaju, potrošači očekuju sve bolje proizvode i veću vrijednost za novac, te u skladu s time nagrađuju one kompanije koje ispunjavaju njihova očekivanja, dok one druge kažnjavaju.
Takva kreativna destrukcija je otprilike ono o čemu je Schumpeter govorio kada je govorio o inovacijama kao izvoru tržišne moći. Govorili su o tome nešto i marksisti prije njega, ali oni su vjerovali da će takva kontinuirana destrukcija dovesti do samouništenja kapitalizma. U stvarnosti, naravno, događa se nešto sasvim drugo; stalno se stvaraju nove dodatne vrijednosti, materijalno blagostanje sve više raste, a najveću korist od cijelog procesa imaju potrošači. Potrošači na tržištu odlučuju o sudbini kapitalista i oni su ti koji su “krivi” za visoke profite velikih kompanija i bogatstvo njihovih vlasnika. Da bi kapitalisti na slobodnom tržištu profitirali, morali su za potrošače stvoriti nešto što će oni željeti toliko da bi za to dobrovoljno odvojili dio svoje imovine.
Ili kako je to lijepo sročio von Mises:
The real bosses [under capitalism] are the consumers. They, by their buying and by their abstention from buying, decide who should own the capital and run the plants. They determine what should be produced and in what quantity and quality. Their attitudes result either in profit or in loss for the enterpriser. They make poor men rich and rich men poor. They are no easy bosses. They are full of whims and fancies, changeable and unpredictable. They do not care a whit for past merit. As soon as something is offered to them that they like better or is cheaper, they desert their old purveyors.
Jasno, što je na tržištu više postavljenih prepreka i državnih intervencija, to je taj proces otežaniji i to će distribucija sredstava slabije odgovarati stvarnim sposobnostima udovoljavanja drugima. U slučajevima kada država ogromnim nametima i regulacijama sprječava kompanijama ulazak na tržište ili plasiranje novih proizvoda, to će itekako ići na ruku velikim korporacijama da zadrže svoju poziciju, a koju su nerijetko i stekle zahvaljujući povlaštenim vezama s državnim aparatom (što opet ne bi bilo moguće da država nema moć ad hoc interveniranja u tržište).
Što se toga tiče, kompanije na gore navedenim Fortune 500 i S&P 500 listama su bazirane u SAD-u, gdje je danas također tržište prilično regulirano i visok udio države u ekonomiji (doduše, znatno manje ipak nego u npr. Hrvatskoj i većini ostalih europskih zemalja), tako da je upitno bi li i ovih 10-12% uspjelo ostati listi do danas, da je tržište slobodnije, a državni aparat manji.
Tko je John Galt? 