Kako izgleda tržišni fundamentalizam u Hrvatskoj

Dok razni socijalistički ridikuli ne prestaju drobiti o “diktaturi tržišta” i “neoliberalnom fundamentalizmu” u Hrvatskoj, gospodin Hrvoje Merki objasnio je slikovito na svom privatnom Facebook profilu kako to zapravo izgleda, a što su prenijeli i neki mediji:

Na slici je prikazana raščlamba prosječne bruto plaće radnika u Hrvatskoj, a iz nje vrlo lako se može vizualizirati koliki je dio radnik prisiljen svakog mjeseca predati državi. U slučaju radnika koji radi za prosječnu plaću, kada se i oduzme plaćeni PDV od neto plaća, to je čak više od 55% njegove zarade (a da u to opet nisu uračunati i mnogi nešto prikriveniji nameti, poput obvezne HRT pristojbe, poreza na vozila, trošarina, poreza na potrošnju i sl.), dok je taj udio još značajno viši u slučajevima radnika koji rade za nadprosječne bruto plaće, pa tako neki sretnici imaju priliku ostati bez više od 2/3 svoje plaće u ime jednakosti i socijalne pravde.

Naravno, treba uzeti u obzir da radnik nije potpuno slobodan raspolagati ni s onih 40% zarade koje mu država dozvoli da zadrži, s obzirom da ta ista državna mnogobrojnim regulacijama i birokratskih preprekama maksimalno ograničava privatni sektor u zadovoljavanju potreba potrošača, tako da sami potrošači plaćaju više cijene za lošije proizvode i usluge nego što bi to bilo na slobodnom tržištu.

Međutim, za hrvatske socijaliste ovakve brutalne razine državnog reketarenja produktivnog dijela stanovništva još uvijek nisu dovoljno visoke. Ako nije dovoljno ljudima krasti po preko 50% njihove zarade da bi socijalisti bili zadovoljni i prestali kmečati o užasima neoliberalnog kapitalizma, koliko bi im bilo dovoljno? 70%? Možda 90%?

Jasno, malo koji salonski ljevičar je ikada u životu nešto produktivno radio da bi se založio za stvarno rasterećenje rada od državne represije, dok je političarima uglavnom jasno kako više od 70% biračkog tijela čine proračunski korisnici koji izravno ovise o reketarenju privatnog sektora, stoga je vjerojatnost nekog značajnog ublažavanja ovakve legalne pljačke radnog naroda izrazito niska.

No, koliko god bili u Hrvatskoj visoki porezi i obvezni doprinosi, koliko god glomazan bio birokratski aparat, koliko god visok bio javni dug i udio državne potrošnje BDP-u, koliko god još centralnog planiranja budemo morali trpiti, ljevičarski dežurni krivci će i dalje ostati isti – tržišni fundamentalizam i diktatura kapitala.