Uzroci prosperiteta

Za razliku od pitanja dohodovne nejednakosti, o čemu je ustvari besmisleno gubiti vrijeme, problem kroničnog siromaštva zaista jest nešto što bi trebalo biti od interesa dobronamjernim ljudima. Međutim, čak i u tom slučaju se često nespretno postavljaju pitanja i traže specifični uzroci siromaštva, na što se obično nalaze besmisleni odgovori.

Siromaštvo nema svojih uzroka, već je prirodno stanje stvari, početna točka čovjekovog postojanja i tijekom velike većine povijesti (praktički čitavu povijest ljudskog roda do prije stotinjak godina) život u kroničnom siromaštvu bio je norma velike većine svjetskog stanovništva. Društva su siromašna jednostavno zato što se nisu obogatila. Stoga, ispravno pitanje bi bilo koji su uzroci bogatstva (prosperiteta), a ne koji su uzroci siromaštva.

Svaka zemlja raspolaže nekim resursima, ali da bi ti resursi mogli biti efikasno iskorišteni u smjeru održivog povećanja društvenog blagostanja, mora postojati institucionalni okvir unutar kojeg će postojati jasni podsticaji za stvaranje novih vrijednosti. Čak ni ogromno bogatstvo u prirodnim resursima samo po sebi ne može biti garancija prosperiteta, kao što je vidljivo danas na primjeru Venezuele, koja je naftom najbogatija zemlja na svijetu (i u godinama nakon Drugog svjetskog rata stvarno bila je jedna od najbogatijih zemalja svijeta pod BDP-u po stanovniku), ali svejedno zadnjih godina prolazi kroz katastrofalnu socijalnu i ekonomsku krizu kojoj se ne nazire kraj (a činili su baš sve ono što ‘naši’ ljevičarski intelektualci propovijedaju!).

Da bi alokacija resursa bila efikasna, ekonomija mora biti temeljena na tržišnim načelima da bi se preko cjenovnih odnosa dobili odgovori na pitanja što, kako i za koga proizvoditi, a pravni sustav mora osiguravati nepovredivost vlasničkih prava bez čega nema adekvatnih podsticaja kod pojedinaca za dugoročno orijentiranim produktivnim angažmanom. Općenito, ako podsticaji nisu na mjestu, ako pojedinci nemaju adekvatnu motivaciju za radom i usavršavanjem, ako se uspjeh i štedljivost kažnjavaju dok se nerad i neodgovornost nagrađuju, onda je jasno i da će gospodarski razvoj značajno zaostajati. Incentives matter.

To je, ukratko, jedan od glavnih problema sa socijalizmom i razlog zbog kojeg su se sve socijalističke ekonomije u povijesti raspale. Međutim, dobra vijest je što se siromašne zemlje (teoretski) ne moraju povoditi za suludim etatističkim idejama, već mogu slijediti primjer onih koji su se takvim idejama uspjeli oduprijeti, te u relativno kratkom periodu postigli zavidne rezultate.

Slobodno tržište, mala i ograničena vlast, privatno vlasništvo, slobodna vanjska trgovina, te niski porezi i deregulacija su ustvari prilično trivijalan recept za slabije razvijene zemlje zemlje koje bi se htjele obogatiti. Znam da zvuči tako prokleto dosadno,plitko i nemaštovito, ali je točno i provjereno. Ne postoji brži put do prosperiteta od liberalizacije i kapitalizma, koliko god primamljivo zvučale neke druge ideje i bile popularne (nažalost pogotovo među tzv. intelektualcima, koji su među glavnim odgovornima za postepenu društvenu i ekonomsku dekadenciju u mnogim zapadnim zemljama).

Netko će primijetiti i kako većina razvijenih zemalja danas ima relativno visok udio države u ekonomiji i visoke poreze, međutim, sve bogate zemlje su se obogatile dok su imale prilično niže razine državnog intervencionizma i manje poreze, te gotovo zanemarive socijalne programe. Ako želimo postati bogati kao Švedska, ne smijemo se ugledati u ono što Šveđani rade danas, nego u ono što su Šveđani radili da bi postali bogati.

U svim dijelovima svijeta, zemlje s manje intervencionizma i više tržišta prolaze daleko bolje. Možete usporediti Južnu i Sjevernu Koreju, Čile i Argentinu, Estoniju i Hrvatsku, Tajvan i Kinu, Panamu i Venezuelu, Bocvanu i Zimbabve, Poljsku i Ukrajinu (ili Poljsku i Španjolsku?), pa i Hong Kong i Kubu… ili nekoć dva bloka podijeljene Europe, odnosno Zapadnu i Istočnu Njemačku. Tko želi shvatiti, to mu je već sve odavno jasno. Kad bi državna intervencija i centralno planiranje bili izvori prosperitete, Hrvatska bi već odavno bila među najbogatijim zemljama Europe (a Venezuela svijeta), dok bi Hong Kong i Švicarska bili najzaostalije svjetske vukojebine.

Oglasi

One comment

  1. Ustvari, mozemo se ugledati i u Svedsku danas:

    http://www.heritage.org/index/ranking

    Svedska je po zastiti privatne imovine svega dva mjesta iza SAD, u istoj kategoriji. Socijalisticke fantazmagorije o “trecem putu” prikrivaju realnost zemlje koja ima trzisno gospodarstvo. Problemi s konkurencijom i visoki porezi su nesto od cega Svedska vec neko vrijeme odustaje, no postepeno, za razliku od Trumpovog proracuna koji ima jako male sanse za prolaz. Trumpov proracun je dobar u onom dijelu u kojem reze tzv. “sigurnosnu mrezu”, ne valja u dijelu koji preusmjerava dobar dio potrosnje u vojne svrhe. Ipak, mislim da ce demokrati uspjeti mobilizirati dobar dio pucanstva koje djelomicno zivi od socijalne pomoci i oboriti prijedlog proracuna.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s