Jugokomunisti nisu industrijalizirali Hrvatsku! (2)

Igrom slučaja došao sam u posjed jednog zanimljivog dokumenta iz davne 1946. godine, kojeg potpisuje Vladimir Nazor, a naziva se Ukaz o određivanju poduzeća republikanskog značaja na području Narodne Republike Hrvatske. Dostupan je ovdje.

Kao što sam naziv kaže, u dokumentu su pobrojana sva poduzeća za koje su tadašnje komunističke vlasti odlučile da su od “republikanskog” (republičkog) značaja, te njihovo upravljanje prepustile ministarstvima i drugim državnim ustanovama. Dakle, radi se samo o većim poduzećima i samo na području Hrvatske, a taksativno ih je nabrojano ukupno 562, te ih ima iz stvarno najrazličitijih industrijskih grana.

S obzirom da je ovaj dokument iz 1946. godine, jasno je da su praktički sva ta poduzeća postojala još prije komunista, što ruši popularne mitove o komunističkoj industrijalizaciji. Štoviše, za mnoga od tih poduzeća znamo da su nastala od privatnog kapitala ne samo prije SFRJ, nego čak i prije kraljevine Karađorđevića. No, za razliku od Karađorđevića, komunistički teroristi nakon Drugog svjetskog rata nisu pokazivali gotovo nikakvu toleranciju prema privatnom vlasništvu i opljačkali kompletnu hrvatsku industriju (o industrijalizaciji Slovenije puno prije dolaska komunista na vlast imate nešto ovdje).

Via Usporedbe, edukativni video isječak o počecima jugokomunističkog uništavanja Hrvatske:

Istina je možda da su komunisti kasnije industrijalizaciju nastavili, ali danas imamo valjda prilično jasne dokaze da bi ta industrija bila drastično uspješnija da su poduzeća ostala u privatnom vlasništvu, a ekonomija prepuštena nevidljivoj ruci tržišta. Ovako, SFRJ je dočekala svoj raspad kao jedna od najsiromašnijih zemalja Europe, s najvišim stopama nezaposlenosti i inflacije, te ogromnim javnim dugom. Realno, čak je dugo i izdržala – velikim dijelom zahvaljujući ogromnoj novčanoj i materijalnoj pomoći upravo od mrskih kapitalističkih Jenkija.

Kako je opisano u jednom zanimljivom članku New York Timesa iz osamdesetih:

Yugoslavs trace most of their country’s current problems to economics. Indeed, a few simple statistics tell a dismal tale. Yugoslavia owes more than $20 billion to foreign banks and governments, putting it among the champions of international debt. Unemployment stands at 17 percent, the highest figure in Europe. The current inflation rate has climbed to 85 percent a year. Since 1980, the standard of living has declined by 30 percent.

O produktivnosti i radnom narodu:

Inefficiency and apathy have reached astonishing proportions. According to Western estimates, more than a quarter of the 6 million workers in the public sector are unnecessary. On any given day, 700,000 workers are ”on sick leave” and 600,000 more ”on vacation.” Those who show up work an average of 3.5 hours a day; despite new machinery, it takes, for example, 1,500 man-hours to build a railway car that in 1970 took 1,000.

O bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti:

Decentralization, along with economic stagnation, has rekindled age-old national jealousies. Serbs are prone to blame the ”selfishness” of the wealthier Croats for the country’s ills, and the Croats lay them at the door of alleged Serb ”hegemonism.” Affluent Slovenes complain that poverty-stricken Kosovo and Macedonia are a ”bottomless pit” for their ”foreign aid,” and Macedonians rail at the Serbs and Hungarians of Vojvodina for selling their grains abroad. ”People in every republic now feel that each decline in their standard of living is the result of their exploitation by the other republics,” explained Branko Puharic, a hardline official of the Croatian government.

Zalud prijeti ponor pakla, zalud vatra groma! 😉