Nejednakost nije tema kojom se treba zamarati

Ekonomska nejednakost jedan je od najpopularnijih izmišljenih problema suvremene “progresivne” ljevice na Zapadu i omiljena tema socijalističkih agitatora koji u diskusijama o nejednakosti pokušavaju tražiti opravdanja za razne intervencionističke i redistributivne politike. Pitanje dohodovne nejednakosti bilo je i jedan od glavnih aduta na kojima je drugarica Clinton vodila (srećom, neuspješno) kampanju za mjesto predsjednika SAD-a, te koji globalni boljševici koriste pri zagovaranju planetarne socijalističke diktature.

Ljevičarima je problematika ‘nejednakosti’ relativno nedavno postala primarni fokus, pošto je danas ipak puno teže mobilizirati masu oko problematike ‘siromaštva’, kada je kronično siromaštvo u većini svijeta gotovo iskorijenjeno. Naime, uslijed otvaranje slabije razvijenih zemalja kapitalizmu i liberalizacije svjetskog tržišta, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas je udio ekstremno siromašnog stanovništva u svijetu opao s više od 30% na manje od 10%, iako se ukupan broj stanovnika u međuvremenu udvostručio (i to se najviše povećao u najsiromašnijim zemljama). Čak ni Afrika više nije beznadan kontinent, kao što se do nedavno smatralo.

Ipak, salonski ljevičari nisu zadovoljni takvim značajnim napretkom u razinama životnog standarda stanovništva diljem svijeta, te im je počelo jako smetati što se, prema njihovim tvrdnjama, u međuvremenu navodno povećala dohodovna nejednakost među pojedincima. Jer, ljevičarima je draže da su ljudi jednaki u siromaštvu i neimaštini, nego da su nejednaki u izobilju.

Međutim, njihov prvi problem je što je čak i dohodovna nejednakost na globalnoj razini najvjerojatnije u blagom opadanju zadnjih tridesetak godina, mjereno Gini indeksom, pa se stoga uglavnom usredotočuju na procjene nejednakosti na nacionalnim razinama ili pak na irelevantne (i u pravilu činjenično pogrešne) anegdote o x% svjetskog bogatstva u rukama n najimućnijih pojedinaca.

S tim u svezi, Michael Tanner u ovoj poučnoj analizi osvrnuo se na nekoliko najčešćih mitova vezanih za nejednakost u SAD-u, odakle najčešće potječu diskusije tog tipa.

#1: Nejednakost nikad nije bila veća

Iako se ljevičari vole razbacivati naizgled “šokantnim” informacijama o nejednakosti u dohodcima i bogatstvu, one same su vrlo upitne točnosti i često posljedica namjernog falsificiranja podataka, ali ono što je još važnije je da, kada je riječ o dohodovnoj nejednakosti, one se uvijek odnose na nejednakost u tzv. tržišnim dohodcima, te ne uzimaju u obzir oporezivanje, socijalne transfere, niti promjene u veličini kućanstava, a što značajno mijenja konačnu sliku.

Uobičajena distribucija poreznog plijena na raznorazna socijalna davanja u SAD-u izgleda nekako ovako:

Dakle, čak i u SAD-u, gdje je virus socijalizma ipak još uvijek nešto manje prisutan nego na europskom kontinentu, porezni sustav je toliko redistributivan da 1% najbogatijih plaća više od 25% svih federalnih poreza (iako zarađuju samo 15% ukupnog dohotka prije oporezivanja), dok 10% najbogatijih plaća više od 50%, a 20% najbogatijih plaća gotovo 85% svih poreza. Kada se postojeća porezna redistribucija uzme u obzir, Gini indeks smanjuje se za preko 25%:

2017-02-09-09_28_35-five-myths-about-economic-inequality-in-america

#2: Bogati nisu zaradili svoj novac

Na Balkanu se često mogu čuti vulgarni marksisti prema kojima profite kompanija nisu zaradili njihovi vlasnici, nego neki radnici (?!) koji su im svojevoljno prodali/iznajmili određene usluge za novac, no u mentalno naprednijim društvima takvi ipak nisu baš glasni. Međutim, dojam kako bogataši ne zarađuju svoje bogatstvo svejedno je prisutan, te se najčešće manifestira kroz negativne percepcije o “nepoštenoj” zaradi kod pojedinaca koje su svoje bogatstvo stekli nasljedstvom ili pak financijskim trgovanjem.

Ipak, velika većina onih najbogatijih svoje bogatstvo nije stekla nasljedstvom, te je na Forbes 400 listama svake godine sve više onih koji su svoje bogatstvo stvorili sami tijekom jedne generacije. Kao što se vidi na donjem grafikonu, otprilike polovica dohotka najbogatijih 1% u SAD-u dolazi od njihovih plaća, dok su ukupni prihodi od kapitalnih dobiti (uključujući kamate i dividende) manji od 20%, a od toga se tek dio može povezati s nasljedstvom.

Također, kao što pokazuje ovo istraživanje, nasljedstvo ne samo da ne povećava jaz između bogatih i siromašnih, već ono rezultira smanjenjem nejednakosti, jer iako bogatije obitelji nasljeđuje veće bogatstvo, u siromašnim obiteljima nasljedstvo zauzima veći udio u ukupnim izvorima imovine.

Osim toga, na stranu sada što je socijalističkim umovima potpuno neshvatljiva esencijalna uloga financijskih tržišta i špekulanata u ekonomiji, velika većina onih zloglasnih “1%” zapravo nema veze s financijskim sektorom i bogatstvo nisu zaradili na Wall Streetu:

Uglavnom, većina bogataša dobro se oznojila da bi stekla svoje bogatstvo. Štoviše, neka istraživanja pokazuju kako oni najbolje plaćeni radnici provode znatno više prekovremeno na poslu od onih najslabije plaćenih, te da bogatiji pojedinci u pravilu troše manje svog vremena na odmor i razonodu.

I to je upravo sjajna stvar kod kapitalizma. Da bi se čovjek obogatio, mora druge učiniti bogatijima, tj. stvoriti novu vrijednost, ponuditi potrošačima neki proizvod ili uslugu koji će kvalitetno zadovoljiti njihove želje i potrebe, i to čak ne mora nužno biti izraženo u novcu (neki od danas najbogatijih ljudi na svijetu stvorili su ogromno bogatstvo za čovječanstvo od kojeg se veći zapravo nalazi u tzv. tamnoj materiji). A zanimljivo je (zapravo i nije) i da je baš u Švedskoj, jednoj od ljevičarima omiljenih zemalja, jedan od najvećih udjela bogataša koji su bogatstvo stekli nasljedstvom.

#3: Bogati ostaju bogati, siromašni ostaju siromašni

Kada ljevičari govore o nejednakosti, govore o ‘bogatima’ i ‘siromašnima’ kao da se radi o nekim nepromjenjivim skupovima ljudi koji se uvijek sastoje od istih pojedinaca. U stvarnosti, nagomilano bogatstvo pojedinaca rijetko preživi više od par generacija (u većini slučajeva već 70% bogatstva “ispari” za vrijeme prvih nasljednika, a oko 90% za vrijeme drugih), a više od polovice onih koji se za života nađu među najbogatijih 20% Amerikanaca će ispasti iz tog razreda unutar 20 godina. Prema najnovijim podacima IRS-a, od skupine 400 poreznih obveznika s najvišim dohodcima u SAD-u, njih preko 70% u toj grupi provede samo jednu godinu, a tek oko 5% ih tu ostane duže od 5 godina. S druge strane, bar polovica onih koji radni vijek započnu među najsiromašnijih 20%, tu više neće biti za 10 godina.

Kako navode Mark Rank i Thomas Hirschl, čak 12% Amerikanaca između svoje 25. i 60. godine provede bar jednu godinu kao dio najbogatijih 1% stanovništva SAD-a, oko 20% ih bude bar jednu godinu unutar 2% najbogatijih, više od 50% ih provede jednu godinu unutar 10%, a oko 70% ih provede bar godinu unutar najbogatijih 20%. Također, od onih 1% s najvišim dohodcima, oko 94% će u tom razredu ostati tek jednu godinu, a oko 99% će ispasti iz te skupine unutar 10 godina.

Dakle, u stvarnosti, postoji ekonomska i socijalna mobilnost. Ljevičari zamišljaju da su dohodovni razredi neki zatvoreni, statični skupovi, ali stopa obrtaja među ekstremno bogatima zapravo je izrazito visoka.

Pogledamo li strukturu stanovništva SAD-u prema dohodovnim razredima u odnosu na ekonomski položaj njihovih roditelja, dobijemo ovakvu sliku:

incomeq

Amerika je još uvijek zemlja mogućnosti (izvor)

Je li vama ovo izgleda kao da bogati ostaju bogati, a siromašni ostaju siromašni? I što je još bolje, ova slika pokazuje relativnu mobilnost između različitih dohodovnih razreda, ali ako uzmemo u obzir apsolutnu ekonomsku mobilnost obitelji, gotovo 85% Amerikanaca bogatije je od njihovih roditelja, i u tome najlošije prolaze djeca onih najbogatijih 20% (njih samo 70% je bogatije od svojih roditelja).

mobility

#4: Veća nejednakost znači više siromaštva

Kada raspravljaju o nejednakosti, ljevičari jako često govore zapravo o siromaštvu, iako bi trebalo biti jasno da se radi o potpuno različitim stvarima. Ljevičari su u pravilu ekonomski nepismeni, te shvaćaju ekonomiju kao igru nulte sume, pa im se zato čini da se netko može obogatiti samo na račun drugih, tj. da bi netko postao bogatiji, netko drugi mora postati siromašniji. I onda su po njima valjda Bill Gates i Larry Ellison krivi za to što su u subsaharskoj Africi neki kruha gladni?

Međutim, stvarnost je potpuno suprotna, trgovina je win-win situacija, i na slobodnom tržištu obogatiti se mogu samo oni koji su stvorili ogromnu dodatnu vrijednost za ljude oko sebe (u socijalizmu to naravno nije slučaj, tu se obogatiti mogu samo oni politički bliski vrhu Partije). Novo bogatstvo se stalno stvara, te svi istovremeno postaju bogatiji. Kako bi drukčije ljevičari uopće objasnili činjenicu da danas na Zemlji živi gotovo 5 puta više ljudi nego početkom prošlog stoljeća, a realni dohodak po stanovniku je bar 5 puta veći?

wdi

Distribucija dohotka u svijetu (izvor)

Između dohodovne nejednakosti i siromaštva ne postoje čak ni empirijske korelacije. U Kini je od 1990. do 2006. Gini koeficijent porastao s 32,4 na 42,1 a u isto vrijeme se siromaštvo smanjilo drastično (udio stanovništva ispod granice ekstremnog siromaštva Svjetske banke pao je s preko 60% na oko 10%). Vrlo slična je situacija i s mnogim drugim zemljama u razvoju.

Uostalom, bogatstvo se ne mjeri (samo) u novcu, već su važnije mogućnosti izbora koje potrošači imaju priliku kupiti za novac, a mnoge tehnološke inovacije koje su još prošloj generaciji bile nezamislive danas su dostupne velikoj većini stanovništva u razvijenim zemljama:

technology

Dostupnost novih tehnologija u SAD-u

Dakle, ako ćemo govoriti o siromaštvu, siromaštvo je u svijetu u strelovitoj silaznoj putanji za što su dokazano najzaslužniji kapitalizam i slobodna trgovina. Prema tome, zašto uopće nametati pitanje ‘nejednakosti’ u cijelu priču?

worldbank

Siromaštvo u svijetu (izvor)

#5: Nejednakost narušava demokratske političke procese

Priča kaže da će u društvima s visokim stupnjem nejednakosti iznimno bogati pojedinci steći ogroman politički i društveni utjecaj na temelju kojeg će moći vršiti pritisak na političare da donose odluke u njihovu korist i tako još više produbljuju jaz između bogatih i siromašnih.

S jedne strane je istina da političari zaista često donose takve odluke kojima izravno pogoduju privilegiranim kronistima na štetu svih ostalih građana, poput raznih državnih bailouta, protekcionističkih mjera i subvencija gospodarstvenicima, javno-privatnih partnerstava, uvođenja regulatornih barijera tržišnoj utakmici i sl., no korijen problema tu opet leži u samoj činjenici da državni birokrati uopće imaju tolike gotovo neograničene ovlasti za miješanje u ekonomiju, a te ovlasti dobili su upravo od ljevičara.

S druge strane, ako je istina da bogataši danas toliko koriste svoj utjecaj da bi si priskrbili posebne povlastice od strane države, onda u tome i nisu baš pretjerano uspješni, s obzirom da većina razvijenih zemalja svijeta ima sustav progresivnog oporezivanja po kojem su najbogatiji nadproporcionalno zakinuti.

U svakom slučaju, u demokratskim sustavima svaki glas vrijedi jednako, pa tako ako je siromašnih sve više u odnosu na one najbogatije, lako će ih nadglasati i izglasati politike koje idu njima u korist. Na kraju krajeva, samo materijalno stanje pojedinca nije nikakav pouzdan indikator njegovih političkih stajališta.

Zaključak

Ekonomska nejednakost nije problem kojim bi se itko trebao zamarati. Ljudi su prirodno nejednaki po svim mogućim fizičkim i psihološkim karakteristika, razlikuju se po sposobnostima i vještinama, različito su talentirani i zainteresirani za različite stvari, imaju različite ukuse i preferencije, itd., pa je sasvim normalno da neće svi zarađivati jednaki dohodak. Gdje nema mogućnosti nejednakih ishoda, nema ni motivacije za poduzetništvom, produktivnijim radom, osobnim unapređivanjem, inovacijama i svime onime što određuje održivi gospodarski razvoj i povećanje društvenog blagostanja.

Ono što jest problem oko kojeg bi se trebalo brinuti je apsolutno siromaštvo, a ako su nam zdravi razum i povijesno iskustvo ikakvi pokazatelji, za eliminaciju siromaštva i povećanje materijalnog blagostanja najvažniji preduvjet je tržišna ekonomija. Liberalizacija trgovine učinila je daleko više u borbi protiv siromaštva nego sve dobrotvorne udruge i humanitarne akcije u povijesti. Stoga, energiju koju prosvijećeni aktivisti i “borci za društvenu pravdu” usmjeravaju na gunđanje oko nejednakosti, bilo bi ispravnije iskoristiti za lobiranje protiv državnog intervencionizma i nametanja prepreka kapitalističkoj katalaksiji.

Kako neko društvo postaje bogatije, moguće je da će istovremeno doći i do povećanja dohodovne nejednakosti unutar tog istog društva, jer “kolač” koji se dijeli postaje sve veći, no važno je da su ljudi sitiji. Nema nikakvog razloga zašto bi nejednakost sama po sebi trebala biti problem. Naravno, povećana nejednakost često može biti (i u stvarnosti često jest) posljedica državnih intervencija u slobodno tržište, no tu opet nije problem u nejednakosti per se, već u narušavanju tržišne utakmice, pa onda problem treba tako i adresirati.

Najočitiji primjeri državnog poticanja nejednakosti kroz intervencionizam bili bi izravni masivni bailouti posrnulim korporacijama, no često se zanemaruje efekt uvođenja licenci i nametanja sličnih restriktivnih barijera kod poslovanja koje znatno otežavaju ulazak na tržište i pogoduju već etabiliranim igračima nauštrb potrošača i potencijalnih konkurenata, a u novije vrijeme za sve više zanimanja potreban je specijalni državni blagoslov (npr. u SAD-u danas gotovo četvrtina zaposlenih je na radnom mjestu za koje je potrebna državna licenca, dok je početkom ’50-ih takvih bilo manje od 5%). Državne regulacije na taj način doprinose rastu nejednakosti povećavajući razliku između bogatijih i siromašnijih u odnosu na situaciju kakva bi bila na slobodnom tržištu, a interesnim skupinama kojima one pogoduju je to vrlo jasno, kao što se vidi po nedavnoj mobilizaciji taksista ili turističkih vodiča u Hrvatskoj.

Slično tome, protekcionističke politike, subvencije, te razni oblici intelektualnog vlasništva, kao i sam sustav centralnog bankarstva, primjeri su državnog miješanja u tržište od kojeg u pravilu najviše pogoduju bogatiji na račun siromašnijih. Također, zakoni o minimalnoj plaći ne samo da instantno povećavaju nezaposlenost i poskupljuju proizvode, ceteris paribus, već imaju i dugoročan negativni efekt na ekonomsku mobilnost slabije kvalificiranih (najsiromašnijih) radnika.

Što je najžalosnije, većinu tih državnih intervencija koje štete siromašnima i povećavaju nejednakost ljevičari podržavaju. Iako ljevičari tvrde da ih brine nejednakost, nećete ih čuti da se zalažu za deregulaciju poslovanja, slobodnu trgovinu, liberalizaciju tržišta rada ili smanjenje javne potrošnje, nego ih zanima samo povećanje porezne represije kojom bi se još više kažnjavao uspjeh, a poticala neodgovornost i parazitiranje na tuđoj grbači.

Oglasi

32 comments

  1. Ovdje bi se stekao dojam da je problem nejednakosti nešto o čemu samo ljevičari socijalisti pričaju. Ali nije tako, većina ekonomista priznaje nejednakost i kao činjenicu i kao problem..

    Većinu ljudi ne bi bilo briga za rastuću nejednakost da ona nije povezana sa siromaštvom, odnosno da s druge strane nemamo problem stagnirajućih dohodaka srednje klase. Dakako, pitanje je je li ta stagnacija stvarna – ovisi o tome što se mjeri i kako se mjeri – ali nikakve statističke akrobacije ne mogu negirati činjenicu da je rast dohodaka u zadnjih tridesetak godina bio vrlo neravnomjeran. Što ne bi trebalo biti iznenađujuće, slobodna trgovina i slobodno poduzetništvo ukupno gledano stvaraju bogatstvo, ali stvaraju i dobitnike i gubitnike. Nekome tehnološke promjene znače povećanje produktivnosti, nekome gubitak posla. Prema nekim procjenama, gotovo polovica postojećih zanimanja bi mogla izumrijeti zbog napretka tehnologije.

    Zašto bi to bio problem? Zato jer građani, glasači neće to mirno trpjeti. Ako vide da im je egzistencija ugrožena dovest će ekonomske nacionaliste na vlast, što već vidimo da se događa.

    Problem postoji, a guranje glave u pijesak samo će doprinijeti tome da socijalisti svih vrsta ostanu jedini koji će nuditi rješenja.

    Sviđa mi se

    1. Neće neka, nego većina zanimanja će “izumrijeti”, ali pa što onda? Nastat će nova. Upravo će ekonomske slobode i slobodna trgovina potaknuti nastanak novih zanimanja. Ne vidim zašto bi se držali jednog te istog posla, pogotovo ako za njega više nema interesa niti više ikome možemo prodati taj proizvod ili uslugu.
      Nekad je bilo puno više rudara i što sad bi ih i dalje trebalo biti toliko samo zato da ljudi eto rade. Danas imaju mnogo bolje poslove.

      Ekonomske slobode dat će nam priliku da steknemo neka nova znanja, ovladamo novim vještinama i odemo dalje. Ekonomski nacionalisti jesu ljevičari i takvih nam treba što manje.

      Zašto bi rast dohotka bio ravnomjeran? To je čisti socijalizam/komunizam. Rast dohotka bi valjda trebao biti u skladu s osobnim uspjehom, znanjima, vještinama i jednostavno boljem prepoznavanju tržišnih potreba.

      Stagnirajući dohodak je problem državnih intervencija i želje da se omogući nekakva ravnomjernost, a ne tržišne utakmice.
      Mene stvarno nije briga to što netko ima milijun kuna prihoda ili deset tisuća kuna godišnje. To je do sposobnosti pojedinaca. Mene je briga da mi netko drugi (država) želi ograničiti moje ekonomske slobode i oduzimanjem prilika nametanjem uravnilovki i ograničenja.

      Zašto bi država uopće znala što je dobro, a što je loše? Pravo na život, slobodu i rad su temeljna prava i ne vidim zašto bi to država socijalističkim metodama ograničavala. Pogotovo kad na kraju i sami socijalisti imaju najviše koristi od nas koji želimo raditi više i bolje pa plaćamo veće poreze i onemogućujemo time besplatno zdravstvo, školstvo itd.

      Liked by 1 person

    2. @kekslin

      Očito nisi gledao isječak od Jordana Petersona. Ako ja nakon 10 sati posla potrošim još dodatnih pet na edukaciju koja će mi omogućiti dugoročno eksponencijalni rast dohotka… da li se mene mora penalizirati zbog toga? Znači po tebi je bolje da budem na nekoj socijali tipa Basic Income od 600 € umjesto da gradim karijeru i dugoročno postanem poprilično bogat?! Čemu onda natjecanje, trud, snovi? Ako tvoja ideja prevlada onda je najbolje da si odmah preventivno prerežem žile, stavim omču oko vrata i popijem strihinin… ono za svaki slučaj da jedan od tehnika samoubojstva ne uspije.. :S

      Sviđa mi se

    3. Izumrli su kocijasi, bacvari, loncari, sedlari, kovaci i COBOL programeri. Zamijenila su ih druga zanimanja. Ja sam u svom zivotu bio GCOS 400 sistemas, COBOL programer, VAX/VMS sistemas, Unix sistemas, Oracle DBA, Perl programer, PHP progamer a trenutno se bavim prodajom backup softwarea. GCOS 400, u SFRJ guran u drzavne sluzbe jer ga je preprodavao EI Nis, je odavno mrtav. COBOL isto tako. O VAX/VMS-u da ne pricamo. Velika vecina Unix varijanti je mrtva. Danas se malo tko sjeca Ultrixa, Irixa ili SCO Unix-a.Gomila stvari s kojima sam odrastao su danas potpuno zastarjele: crno-bijele televizije, gramofoni, kazetofoni, bakelitni rotor-telefoni, TI kalkulatori, iglicni Fujitsu printeri, SF price i stripovi.
      Cinjenica je da nove tehnologije stvaraju nova zanimanja. Oni koji se trebaju bojati su nekvalificirani radnici i marksisti. I jedne i druge je moguce zamijeniti Perl skriptama. Uzgred budi receno, kada su Perl skripte u pitanju, evo jednog odavno zastarjelog clanka, napisanog 2005: http://www.dba-oracle.com/t_dbi_interface1.htm
      Perl je danas takodjer mrtav jezik. Zamijenili su ga PHP i Python. I sto sad? Trebam li traziti da me drzava uzdrzava? Da me pitas sto sam po zanimanju, ne bih ti znao reci.

      Liked by 1 person

    4. Ne znam na koga bi se trebalo odnositi ovo da “većina ekonomista” priznaje nejednakost kao “problem”, ali ja sam ovdje (kao i mnogi drugi prije mene) napisao zašto to nije nikakav problem. Radi se samo o paravanu za izmišljanje opravdavanja rasta državnog represivnog aparata i povećanja pljačke produktivnog stanovništva.

      Srednja klasa u cijelom svijetu živi bolje nego ikada u povijesti, ne stagnira, a da bi im moglo biti bolje – moglo bi, ali uzrok njihovih problema nije u tome što su se neki drastično obogatili u međuvremenu, već naprotiv, mnogi su se obogatili baš zato što su srednjoj klasi olakšali i uljepšali život.

      Govoriš o povezanosti navodne rastuće nejednakosti sa siromaštvom, kad je upravo suprotno. Smanjenje siromaštva zadnjih tridesetak godina u svijetu je bilo drastično, nadmašeni su čak i optimističniji ciljevi UN-a.

      Istina je da rast dohodak zadnjih tridesetak godina bio neravnomjeran, tj. dohodci u siromašnijim, nerazvijenim zemljama rasli su drastično više i brže od dohodaka u razvijenim zemljama (a kažu da imamo problem ‘rastuće nejednakosti’):

      https://scontent-waw1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/17191030_397798077260321_4713345145812427521_n.jpg?oh=fff552986d4f9d76e80490a563a3f0aa&oe=59691464

      I što s time, koga briga?

      Slobodna trgovine i poduzetništvo ne stvaraju dobitnike i gubitnike, trgovina je win-win igra, u suprotnom razmjena ne bi bilo. Neka zanimanja nestaju, neka nova nastaju, ljudi će se baviti nečim drugim. Stopa nezaposlenosti u SAD-u je sada na oko 5%, u EU oko 9%, a da bi bila niža sprečavaju upravo državne intervencije u slobodno tržište (visoki porezi, ogromna državna potrošnja, regulacije, loša monetarna politika, državno školstvo, socijalni transferi, restriktivna radna legislativa, i sl.).

      Stoga, ako se brinemo oko siromaštva i nezaposlenosti, zašto ne govorimo o stvarnim uzrocima problema i opasnostima, i prestanemo više kenjkati o “nejednakosti”? Nešto što nije problem ne zahtjeva nikakva “rješenja”.

      A ekonomske nacionaliste će na vlast dovoditi bahatost salonske ljevice i kultura političke korektnosti (doduše, ne vidim po čemu su oni gori od ekonomskih socijalista, tj. po čemu se razlikuju?).

      Sviđa mi se

  2. Kao prvo, uzimati svijet kao mjerilo je u političkom smislu deplasirano jer građani glasaju uzimajući u obzir interese svoje i svojih sugrađana, a ne stanovnika Laosa ili Kine.
    Kao drugo, slobodna i trgovina i tehnologija stvaraju gubitnike. To su svi oni čiji poslovi nestanu, zanimanja postanu zastarjela i dohodci padnu. Bar to nije sporno
    Standardna priča je da dohodci srednje klase stagniraju već 40 godina. Oko toga se lome koplja. Pitanje je kako se mjeri inflacija, računaju li se transferi (pogotovo troškovi zdravstva) i sl. Je li stagnacija zapravo uzrokovana prevelikim uplitanjem države? Ova je pitanje važno, jer ekonomski sustav koji napredak donosi samo manjini neće imati legitimitet. Ako se pokrene pitanje pravednosti, sumnjate li koja će strana pobijediti? Ona koja tvrdi da je kapitalizam nepravedan. To je realnost, slagao se netko s njom ili ne.

    Naravno da će poslovi nestati i doći neki novi. No, u kratkom i srednjem roku takva nagla promjena bi mogla stvoriti ozbiljne društvene probleme. Uzmimo u obzir i da će u budućnosti dobar dio ljudi jednostavno biti višak na tržištu radne snage. Možda i većina. Dakle, niti BUI nije nešto što bi trebalo isključiti, a možda će postati i neophodan.

    Upravo bi pobornici kapitalizma trebali najviše inzistirati na nejednakosti kao problemu, te optuživati državnu intervenciju kao uzrok problema. Ovako ostavljaju državnu intervenciju da ostane jedino rješenje.

    Sviđa mi se

    1. @Kekslin,
      Jedini primjer iz povijesti koji koliko-toliko odgovara tvom scenariju je uvodjenje parnih tkalackih stanova u proizvodnju platna. Stvar je rezultirala luditskim pokretom, koji nije nista uspio rijesiti. Stvar se ubrzo uravnotezila na visem nivou produktivnosti jer su ti tkalacki stanovi trebali mehanicare, lozace, dostavu ugljena i kontrolu kvalitete. Drugim rijecima, problem je rijesilo trziste a ne drzava ili Ned Ludd. Zasto mislis da se to nece dogoditi ovaj puta?

      Sviđa mi se

      1. Jer digitalne tehnologije zahvaćaju puno širi krug zanimanja nego prijašnje tehnološke revolucije. Možda će sve biti ok i stvorit će se novi poslovi koje sad ne možemo ni zamisliti, a možda neće, možda će automatizacija jednostavno uništiti potrebu za radnom snagom koja danas postoji. Poanta je da se prvi scenarij više ne može garantirati tvrdnjom da je prošlost sve bilo ok.

        Sviđa mi se

        1. Možda će sve biti ok i stvorit će se novi poslovi koje sad ne možemo ni zamisliti, a možda neće, možda će automatizacija jednostavno uništiti potrebu za radnom snagom koja danas postoji.

          Say’s Law + Monetary-Equilibrium

          Sviđa mi se

    2. Ma koji prihodi srednje klase stagniraju?Daj konkretne podatke!
      Čak i da je to istina to bi se dešavalo jedino zbog etatističkog koktela( intervencija, regulacija, prevelik porez, centralne banke…)

      Sviđa mi se

      1. Napisao sam da je to standardna priča koju je nemoguće izbjeći ako tu i tamo čitaš novine. Evo, samo poluminutnim guglanjem došao sam do:

        http://www.pewresearch.org/fact-tank/2014/10/09/for-most-workers-real-wages-have-barely-budged-for-decades/

        https://www.ft.com/content/a411cd9c-0098-11e6-99cb-83242733f755

        https://krugman.blogs.nytimes.com/2014/11/12/on-income-stagnation/?_r=0

        Ne želim sad ulaziti u raspravu je li sve to točno (sumnjam da baš sasvim je), samo ističem koliko je to ideja koje se već uzima zdravo za gotovo.

        Sviđa mi se

    3. Dohodci srednje klase stagniraju 40 godina? Ma dobro, o čemu mi pričamo, o tome da nekakva “srednja klasa” danas negdje živije lošije nego 1977.? Ma je li ti to ozbiljno? Da netko stvarno vjeruje u to, prakticirao bi ono što propovijeda.

      Oni čiji poslovi nestanu naći će drugi poslove, pa da tko će raditi novostvorene poslove? Ionako najbrže nestaju poslovi za koje nije potrebno neko posebno i specifično obrazovanje. Sve to je već viđeno.

      Pa unatoč svim državnim intervencijama, ogromnim porezima i akrobacijama centralnih banaka, stopa nezaposlenosti je ispod 10% u EU, a 5% u SAD-u.

      Upravo bi pobornici kapitalizma trebali najviše inzistirati na nejednakosti kao problemu, te optuživati državnu intervenciju kao uzrok problema. Ovako ostavljaju državnu intervenciju da ostane jedino rješenje.

      Nije državna intervencija uzrok nejednakosti, niti itko kome je stalo do slobode može u takvim banalnim istinama kao što je nejednakost ljudi vidjeti “problem”. Inzistiranje na takvim idejama je korisni idiotizam koji pogoduje samo neo-marksističkoj agendi.

      Dakle, niti BUI nije nešto što bi trebalo isključiti, a možda će postati i neophodan.

      Da, plaćanje ljudima da ne rade ništa novcima onih koji ipak još uvijek nešto rade će spasiti demokraciju i zaštititi srednju klasu od tehnološkog napretka. Ma bolesno.

      Sviđa mi se

      1. “The poor — Those living below the poverty line with limited to no participation in the labor force; a household income of $18,000 may be typical. Some high school education.”

        18 * 7 = 126,000 kn bruto. Hrana je jeftina, gorivo je jeftino, vozila su jeftina, čak se nađe i relativno jeftinog smještaja ako se ide u države koje nisu ekonomski mamci (tipa države američkog srednjeg zapada). Kod nas prosječni radnik ne zaradi ni 50,000 kn godišnje bruto, hrvatska srednja klasa (predominantno ljudi koji rade za državu) je sretna ako donese 130,000 kn godišnje bruto, to je cca. 7,000 kn mjesečno neto. OK, ajmo usporediti njihove “working poor” i našu srednju klasu… 😉

        https://en.wikipedia.org/wiki/American_middle_class#Income

        Sviđa mi se

      2. Pa vjeruju i prakticiraju dovođenjem na vlast političara koji obećavaju povratak u zlatna kejnzijanska desetljeća nakon WW 2. I nastaviti će tako kako se čini.

        Sjećam se iz neke prijašnje rasprave da smo imali Sama Harrisa koji je rekao svatko vjeruje u redistribuciju, samo to ne želi priznati. Ako ne želiš da ljudi poput Jean-Luc Mélenchon (porezi od 100%) ne dođu na vlasti ili ako ne želiš da te zatuku i spale ti kuću – onda u konačnici moraš vjerovati bar u nekakvu vrstu redistribucije.

        O BIG-u je nedavno Mike Munger, libertarijanac, govorio u Econtalku: This is a kind of social insurance, and in an uncertain, maybe increasingly uncertainty society where markets benefit most of us but harm some people, often through no fault of their own because we’re not very good at forecasting the future, we’re better off if we can provide a certain minimum level of income for everyone, both politically and just on the merits.

        Sviđa mi se

        1. “onda u konačnici moraš vjerovati bar u nekakvu vrstu redistribucije.”

          Objasni.

          “we’re better off if we can provide a certain minimum level of income for everyone, both politically and just on the merits.”

          Taj je libertarijanac samo na papiru.

          Sviđa mi se

        2. Svako tko želi danas može odlučiti živjeti standardom iz sedamdesetih, kad već misli da se tada živjelo bolje. A ako se žele vratiti u ta “zlatna keynesijanska desetljeća nakon WW2”, žele li se vratiti na tadašnje razine javne potrošnje i regulacija?

          Sam Harris priča svakakve gluposti, pa tako i to. Ne vjerujem u nikakvu redistribuciju, nego u pravo ljudi da slobodno raspolažu svojom imovinom i sami odlučuju kako će se štititi od barbara i Uruk-haija.

          Liked by 1 person

  3. “Upravo bi pobornici kapitalizma trebali najviše inzistirati na nejednakosti kao problemu, te optuživati državnu intervenciju kao uzrok problema. Ovako ostavljaju državnu intervenciju da ostane jedino rješenje.”

    Nejednakost je problem? Znači ti si za to da se svi stave na Prokrustov krevet. Kako ćeš izjednačiti moju fizičku nejednakost (visina 165 centimetara) sa nekim dugonjom od 211 cm visine? Kako ćeš meni dati 23 cm visine i dodatnih 20-ak kila žive vage kako bi nas izjednačio? Čisto retoričko pitanje… 😀 Nejednakosti su prirodne zakonitosti, na žalost još nemamo tehnologiju koja može olako mijenjati prirodne zakone.

    BTW, Icelandic madness… nije kod nas sve baš tako sivo…

    Sviđa mi se

  4. “The car is mostly driven by men,” Skog told Goteborgs-Posten. “By giving the car so much space, we give space to men at the expense of women.”

    http://dailycaller.com/2017/03/10/swedish-minister-wants-fewer-cars-on-the-road-since-theyre-mostly-driven-by-men/

    “The experiment, called ‘Illustrating the Gender Gap in Fiction’, paints a startling picture of of the gender gap in the publishing world.”

    http://www.dailymail.co.uk/femail/article-4294582/Cleveland-s-Loganberry-Books-flips-male-authors-around.html

    Sviđa mi se

      1. Možeš si zamisliti što će se dogoditi sa zapadnom civilizacijom onog trenutka kada se muška psiha u potpunosti kastrira. Bye-bye 22nd centruy, hello extinction. Mislim, to je sva svrha ljevičarske ideologije… istrebljenje čovječanstva i povratak u svijet gdje čovjek ne postoji kako bi se “Gaia” izliječila. Meni je trebalo malo dulje da shvatim u čemu je bit ljevičarske ideologije, ali to je to kada ogoliš tu anti-ljudsku ideologiju do kraja… istrebljenje čovjeka. Oni ne žele da iza nas ostane ikakav trag. Nihilismo ad absurdum.

        Dođe mi da trolam feministkinje (ergo, većinu žena) sa totalnim ultra-konzervativizmom.

        Sviđa mi se

    1. Bill Gates pokaziva da se može biti jako uspješan biznismen bez da se razumije ekonomija, uostalom kao i God Emperor Trump.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s