Švecka!

Kraljevina Švedska za mnoge je suvremene progresivne ljevičare jedan od omiljenih primjera uređenog i pravednog društva koje pokazuje kompatibilnost izdašne socijalne države i visokih razina gospodarskog razvoja i prosperiteta. Ljevičari su čuli kako su u Švedskoj visoki i progresivni porezi, kako Švedska ima veliki javni sektor, kako država građanima omogućava besplatne stvari, te kako tamo nema velike nejednakosti koja se regulira kroz obilne socijalne transfere i politike redistribucije, a uz sve to Švedska je vrlo bogata i razvijena zemlja. Prema tome, ako budemo i mi više kao Švedska, tj. usvojimo njihove egalitarističke politike socijalne države i visokih poreza (prvenstveno za “bogate”), i mi ćemo postati bogati kao oni.

Zaista, na primjeru Švedske se stvarno može puno toga naučiti.

Istina je da Švedska ima vrlo visoke poreze i prilično velike izdatke socijalne države, te je istovremeno bogata zemlja, ali to naravno ne znači da je Švedska bogata zbog visokih progresivnih poreza i politika redistribucije. Ustvari je potpuno suprotno. Švedska je postala bogata puno prije usvajanja raznih kvazi-socijalističkih politika, tijekom razdoblja relativno slobodnog tržišta, a kasniji zaokret ulijevo je Šveđane itekako koštao. To se može jasno primijetiti i na grafikonu (na slici je prikazana usporedba švedskog BDP po stanovniku sa 16 ostalih industrijaliziranih zapadnih zemalja):

Švedski BDP po stanovniku u odnosu na industrijalizirane zemlje (izvor)

Naime, od druge polovice 19. stoljeća pa sve do šezdesetih godina 20. stoljeća Švedska je imala vrlo liberalnu ekonomiju, nizak udio državne potrošnje, manje poreze i izrazito ograničenu socijalnu državu, te baš u to vrijeme Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, a rast švedskog dohotka po stanovniku je među najbržima. Iz toga vremena potiču neke od i danas najpoznatijih velikih švedskih korporacija, kao npr. Volvo, Ericsson, IKEA, Electrolux, SAAB, Vattenfall, H&M, Tetra Pak, Alfa Laval, SKF, Skanska, itd., a u tom razdoblju su djelovali i mnogi legendarni švedski inovatori i industrijalci poput Alfreda Nobela, Svena Wingqvista i Gustafa Dalena. O tome kako je laissez-faire učinio Švedsku bogatom, može se opširnije naći ovdje.

Međutim, tijekom šezdesetih i pogotovo sedamdesetih (pazite, još 1970.-e je, kao udio u BDP-u, Švedska trošila znatno manje na socijalne transfere nego što danas troše SAD, koje su kao nekakav primjer “neoliberalnog kapitalizma”), uslijed nesretnih okolnosti, dolazi do značajnog povećanja državnog intervencionizma, rasta poreznog opterećenja i stvaranja glomazne socijalne države (to je onaj famozni “skandinavski treći put”). Kao posljedica toga, gospodarski rast je drastično usporio, a javni dug porastao, te Švedska danas nije više ni među 15 najbogatijih zemalja svijeta (a još 1975. godine bili su među 5). Socijalističke politike masovne redistribucije dohotka dovele su Švedsku do ekonomske krize početkom devedesetih, pa su se vlasti napokon odlučile na značajno rezanje državnog aparata, smanjenje nekih poreza i liberalizaciju tržišta, tako da su i privatizirana brojna državna poduzeća, uključujući djelomičnu privatizaciju školstva i mirovinskog sustava.

Razina javne potrošnje u Švedskoj

Zbog navedenih pro-tržišnih reformi (više o svemu ovdje), švedska se ekonomija sredinom devedesetih ipak koliko-toliko oporavila, smanjen je javni dug i ekonomija do danas raste brže od prosjeka OECD-a:

Prosječne stope rasta BDP-a

Rast raspoloživog dohotka kućanstava

No, iako se švedska ekonomija u međuvremenu donekle oporavila, fascinantno je da Šveđani u SAD-u prosječno zarađuju preko 50% više od Šveđana od Švedskoj, kao što je uostalom slučaj sa svim skandinavskim narodima.

Dakle, od Švedske se zaista može puno toga naučiti, ali zaključci su sasvim suprotni ljevičarskoj mitologiji. Prvi zaključak je da socijalizam ne funkcionira, drugi zaključak je da slobodno tržište funkcionira. Ako želimo biti razvijeni poput Švedske onda bismo morali prihvatiti onaj koncept koji je Švedsku učinio bogatom, a ne onaj koji Šveđani imaju danas ili onaj koji ih je unazadio za bar nekoliko desetljeća.

Uostalom, čak i danas porezne stope u Švedskoj općenito nisu nešto puno više nego u Hrvatskoj. Gledajući odnos poreznih prihoda i BDP-a, Hrvatska je ionako već među najbrutalnije oporezovanim zemljama u Europi, a i po razinama ukupne javne potrošnje smo gotovo jednaki (a to znači da je teret države ipak kod nas veći, s obzirom da je BDP po stanovniku drastično niži).

Pa i mimo svega toga, zanimljivo je da je po onim mjerilima ekonomskih sloboda Švedska u posljednje vrijeme često solidno rangirana (Heritage je ove godine smjestio na 26. mjesto u svijetu, a Cato i Fraser nedavno na 38. mjesto). To je s jedne strane odraz prilično niskih standarda – naime, suprotno ljevičarskim trkeljanjima, ‘tržišnog fundamentalizma’ u svijetu baš i nema puno; a s druge strane je odraz toga što su visoki porezi i državna potrošnja u Švedskoj donekle kompenzirani relativno povoljnim značajkama u drugim segmentima, poput lakoće pokretanja i obavljanja biznisa, slobodne trgovine,obujma regulacija poslovanja i administrativnih prepreka, sigurnosti vlasničkih prava i sl.