Socijalistička demografska apokalipsa

I.

Početkom godine, Nenad Bakić je kao jedan od najvažnijih uzroka demografskih problema u Hrvatskoj vezanih uz poprilično nisku stopu nataliteta zadnjih godina naveo kroničnu nezaposlenost što se može predočiti ovim grafikonom:

Na slici je prikazan broj živorođenih u Hrvatskoj, te broj zaposlenih godinu ranije. Očito, korelacija je na primjeru Hrvatske gotovo savršena i nezaposlenošću se zaista može objasniti velik dio pada nataliteta u posljednje vrijeme. Jednostavno, visoka stopa nezaposlenosti i relativno loša ekonomska situacija obeshrabruju ljude kod formiranja obitelji i imanja djece.

Naravno, krivac za visoku nezaposlenost nalazi se u socijalističkim državnim politikama i intervencijama u gospodarstvo. Na jako puno načina državni intervencionizam negativno utječe na zaposlenost:

• Porezi i slični (para)fiskalni nameti izravno destimuliraju poduzetništvo, investicije i akumulaciju kapitala, zbog umanjenih mogućnosti profitabilne realokacije resursa u ekonomiji, što znači da imamo manje poduzeća, poslodavaca i kapitalista, te manje radnih mjesta.
• Brojne regulacije poslovanja također dodatno povećavaju troškove poduzeća, te otežavaju otvaranje novih i efekt je isti kao i kod oporezivanja. Ovdje naravno uključujem i rigidnu radnu legislativu čiji je cilj “zaštita” radnika od zlih poslodavaca, a jedina posljedica smanjenje broja radnika.
• Državno monopolizirano školstvo je izrazito neefikasno u podučavanju mladih onim vještinama koje će im sutra biti potrebne na tržištu rada, pa imamo situaciju ogromnog broja formalno obrazovanih građana bez radnog iskustva, ali i bez ikakvih konkretnih znanja koje će moći iskoristiti na nekom solidno plaćenom radnom mjestu.
• Državni socijalni transferi smanjuju oportunitetni trošak nerada, dakle izravno subvencioniraju nezaposlenost, a kada se nešto subvencionira, logično je očekivati više toga.
• Državna potrošnja istiskuje privatne investicije (tzv. crowding-out učinak), povećava kamatnu stopu za građane i poduzeća koja se onda teže zadužuju, pokreću manje poslovnih projekata i smanjuje se mogućnost zapošljavanja.
• Državna centralna banka, kao i svaki državni monopolist, nije dorasla svojoj ulozi manipulatora novčanom valutom, a monetarna politika u kratkom roku ima možda i najveći utjecaj na šokove nezaposlenosti. Kada je monetarna politika prelabava lako dolazi do misalokacije resursa, nagomilavanja neotplativih kredita i financijskih kriza, a kada je prezategnuta dolazi do pada agregatne potražnje, rasta neprodanih zaliha dobara i povećanja nezaposlenosti.
• Birokratske restrikcije, stalna izmišljanja novih propisa i dodatnih dozvola za bilo što čime bi se uzoran građanin mogao baviti, kao i nedostatak vladavine prava, nesigurnost privatnog vlasništva, raširenost negativne korupcije, i sl. doprinose širenju antipoduzetničke klime i povećavaju neizvjesnost režima, što naravno vrlo negativno utječe na investicije i time na zaposlenost.

Ima toga svakako još, ali kako nije tema posta, dovoljno se ovdje zaustaviti. Većina navedenih stvari vrlo je izražena u Hrvatskoj i svojstvena socijalističkim državama (pritom ne treba nikoga buniti što je u mnogim komunističkim zemljama službena stopa nezaposlenosti bila relativno niska kada su tu uračunata i izmišljanja radnih mjesta po gubitaškim državnim poduzećima na teret produktivnog dijela stanovništva, dakle, socijalni slučajevi koji se iz političko-propagandnih razloga nisu tako nazivali).

II.

Dakle, ustrajanje na socijalističkim metodama u Hrvatskoj rezultiralo je značajnim padom zaposlenosti i s time povezanim padom nataliteta, pa je danas ukupna stopa fertiliteta na oko 1,4-1,5 (ovisno o izvoru), što je prilično niže od neke razine osiguranja smjene generacija od oko 2,1.

Međutim, i mnoge druge europske države, kao i razvijene države u drugim dijelovima svijeta (npr. Japan), imaju sličnih demografskim problema oko održive stope fertiliteta, iako nisu imale ni približno jednakih problema s nezaposlenosti kao Hrvatska. Na razini EU, ukupna stopa fertiliteta se kreće oko 1,58, a jedina država članica u kojoj žene u prosjeku rode više od dvoje djece je Francuska s oko 2,01.

Normalno je i vjerojatno poželjno da s urbanizacijom i povećanjem materijalnog blagostanja dolazi do smanjenja fertiliteta, tj. da je ljudima danas potrebno manje potomaka da bi si mogli omogućiti kvalitetan život i skrb u najkasnijoj dobi. Demografska tranzicija iz društava visokih stopa mortaliteta i nataliteta u društvo niskih stopa mortaliteta i nataliteta je dobrodošao proces i prisutan svugdje u svijetu, no moglo bi biti prilično zabrinjavajuće ako se ukupna stopa plodnosti trajno uspostavi na razinama tako značajno nižim od razine zamjenjivosti, kao što je slučaj u mnogim razvijenim zemljama danas. Prema nekim procjenama, do 2060. godine gotovo 30% stanovništva EU bit će starije od 65 godina (inače, Hrvatska je uz Grčku već sada zemlja s najgorim total economic dependency ratio u Europi, dakle najviše ukupno neaktivnog stanovništva po jednom zaposlenom).

Starosna “piramida” u EU 2060?

 III.

Jedno obrazloženje koje se često navodi u objašnjavanju “prekomjernog” smanjenja fertiliteta u razvijenim zemljama je trend smanjenja religioznosti stanovništva, u smislu privrženosti konvencionalnim religijskim tradicijama koje naglašavaju važnost obiteljskih vrijednosti. Takvo objašnjenje zvuči razumljivo, ali u stvarnosti kod razvijenih zemalja ne možemo naći značajnu korelaciju između religioznosti stanovništva i stope fertiliteta. Dapače, među europskih zemljama na samom dnu liste po stopi fertiliteta nalaze se Hrvatska, Grčka, Srbija, Malta, Italija, Poljska, Portugal, Rumunjska, BiH, sve sa nižim stopama od Estonije, Nizozemske, Češke, Švedske, Danske i Norveške. Može se na to reći kako je pad religioznosti prisutan u svim zemljama, no ipak, razlika između ovih skupina zemalja i dalje je po tom pitanju ogromna (simbolično, najnižu stopu fertiliteta u svijetu ima upravo Vatikan).

Hoću reći, ne mislim da je općenito slabljenje utjecaja konvencionalnih religija na ponašanje stanovništva dovoljno dobro objašnjenje srozavanja stopa fertiliteta na opasno niske razine, iako možda ima određenog efekta.

IV.

Ono što ipak najizravnije stimulira stanovništvo na snižavanje stope plodnosti ispod razina održivosti jest kuga modernog doba koja se fizički manifestira u obliku državnih mirovinskih fondova. Ako ljudima država garantira da će ih u budućnosti biti prisiljena uzdržavati tuđa djeca, logično je da će biti manje zainteresirani za pravljenje vlastite djece (pogotovo više njih), te njihovo odgajanje i ulaganje u njihov osobni razvoj. Takvo ponašanje nije nimalo neracionalno niti nemoralno, jer i svi oni koji se danas bave nečim produktivnim prisiljeni su uzdržavati i nečije tuđe roditelje, pa bi od njih glupo da još k tome žrtvuju i svoju djecu. Radi se o jednostavnoj prakseološkoj činjenici da ljudi reagiraju na podsticaje iz koje u ovom slučaju možemo logičkom dedukcijom lako doći do rasta vremenske, a pada reprodukcijske preferencije stanovništva.

Stoga, jasno je da će ‘napredni’ ljevičari, koji više-manje otvoreno preziru nuklearnu obitelj kao instituciju, podržavati politike nasilne državne supstitucije tradicionalnih obitelji bez obzira na njihovu cijenu u dugom roku, ali tragično je da iste socijalističke metode stimuliranja depopulacije u Hrvatskoj podržavaju i toliki deklarativno “desni” ili “konzervativni” autori i analitičari, kojima je kao toliko stalo do obitelji i konzervativnih društvenih vrijednosti.

Jeste li ikada čuli od nekog istaknutog hrvatskog političara ili aktivista “desne” orijentacije da ima nešto za reći protiv obveznih mirovinskih fondova ili javnog zdravstva? Je li ikada neki domaći “konzervativni” analitičar u javnosti izjavio išta negativno o sustavu državnog školstva, socijalnih transfera, centralnog bankarstva ili progresivnog oporezivanja? Naravno da nije. Desnica danas je ljevica od jučer.