Intelektualni katabolizam

“In an age when scientists are creating artificial intelligence, too many of our educational institutions seem to be creating artificial stupidity”- Thomas Sowell

Premda nisam neki veliki obožavatelj lika i djela gospodina Nassima Nicholasa Taleba, u ovoj zadnjoj kolumni ima stvarno jako dobrih dijelova. Proslavljeni autor u tekstu govori o pojavi idiota među intelektualcima (kako ih naziva skraćeno IYI – Intellectual Yet Idiot), šablonu koji se na Zapadu javlja najčešće po društvenim fakultetima, javnim ustanovama, te raznim režimskim medijima i “nevladinim” organizacijama.

Naime, radi se o formalno visokoobrazovanim pojedincima (najčešće u domeni društvenih znanosti), čvrsto uhljebljenima na javne proračune, koje s jedne strane krase čvrsta uvjerenja u vezi toga što drugi ljudi trebaju činiti, kako trebaju razmišljati, za koga bi trebali glasati, što smiju govoriti, itd., dok ih s druge strane odlikuje nepokolebljivo uvjerenje u vlastitu nepogrešivost, netolerancija prema onima koji imaju različita mišljenja i gorljiva želja da svoje ideje nameću ostatku nedovoljno prosvijetljenog puka.

Vrlo važna značajka IYI-a je i to što oni osobno nikada nemaju skin in the game kada je riječ o politikama za koje se zalažu, odnosno, nikada njihovo osobno materijalno blagostanje ne može doći u opasnost ispostavi li se da stvarnost funkcionira drukčije od njihovih pretpostavki, te da usvajanje njihovih ideja donosi neke neželjene posljedice. S obzirom da se radi o državnim namještenicima, (ne)ispravnost njihovih ideja je nebitna i neće imati nikakvog utjecaja na rasplet njihovih karijera, a njihova demonstrirana destruktivnost neće ni trunke naštetiti njihovoj “akademskoj” reputaciji, pa zato ne čudi da su ideje koje zastupaju upravo ljevičarske ideje.

(Nažalost, ni sam Taleb se u tekstu nije uspio oduprijeti nekim svojim kompleksima, pa je među zablude intelektualnih idiota utrpao i stvari koje tu ne pripadaju, no zato nam i nije omiljeni autor.)

Kao i svi ljevičari, IYI su prvoloptaši. Ponekad čak znaju dobro detektirati probleme, ali su potpuno nesposobni (ili možda previše lijeni) razmišljati dalje od prvog koraka, zbog čega njihova “rješenja” u svim slučajevima rezultiraju samo pogoršavanjem postojećih problema i stvaranjem novih, puno opasnijih. Iako često vrlo slabo razumiju išta o problematici o kojoj raspravljaju, IYI vjeruju da im posjedovanje diplome s društvenog fakulteta daje za pravo upravljati tuđim životima i silom nametati svoju viziju “neobrazovanoj” svjetini, koju percepiraju kao niži stalež (o čemu neće baš otvoreno govoriti, jer istu tu “rulju” valja iskoristiti za lobiranje protiv ‘neoliberalnog kapitalizma’), ali im ne pada na pamet da bi njihov vlastiti korpus znanja mogao ipak biti ograničen toliko da neće u svakom trenutku znati što je najbolje za druge ljude, niti će uvijek moći razumjeti pozadinu promatranih pojava u svojoj okolini. Unatoč svemu, sami sebe smatraju neupitnim autoritetima oko svih ekonomskih, političkih, društvenih, a i bioloških tema.

Kako to Taleb govori:

The IYI pathologizes others for doing things he doesn’t understand without ever realizing it is his understanding that may be limited. He thinks people should act according to their best interests and he knows their interests, particularly if they are “red necks” or English non-crisp-vowel class who voted for Brexit. When plebeians do something that makes sense to them, but not to him, the IYI uses the term “uneducated”. What we generally call participation in the political process, he calls by two distinct designations: “democracy” when it fits the IYI, and “populism” when the plebeians dare voting in a way that contradicts his preferences. While rich people believe in one tax dollar one vote, more humanistic ones in one man one vote, Monsanto in one lobbyist one vote, the IYI believes in one Ivy League degree one-vote, with some equivalence for foreign elite schools and PhDs as these are needed in the club.

Pretpostavljam da vam već padaju na pamet i brojne ljevičarske ikone domaće uhljebljene akademije i birokracije (prema ovoj klasifikaciji tipova balkanskih ljevičara, oni bi najčešće, ali ne isključivo, bili svrstani u skupinu broj 5), čak je vjerojatno njihov utjecaj na političke odluke kod nas prilično jači nego u zapadnim zemljama, pošto je hrvatsko društvo znatno etatiziranije u odnosu na većinu zapadnih zemalja.

No, utjecaj uhljebljenih ljevičarskih nadri-intelektualaca na svakodnevnu politiku sve je jači i na Zapadu, s obzirom da se u zapadnim zemljama udio države u ekonomiji ipak drastično povećao u zadnjih stotinjak godina. Dok je još ’50-ih godina prošlog stoljeća u većini njih državna potrošnja iznosila manje od 25% BDP-a, a početkom istog stoljeća manje od 15%, danas malo gdje zauzima ispod 40%, a često i preko 50%, od čega uvjerljivo najviše odlazi na razne vrste socijalnih transfera. Toliko o ljevičarskim bajkama o dobu razuzdanog “neoliberalnog kapitalizma”.

Čak i za vrijeme nedavne recesije u Europi, kada su nas ljevičari sa svih strana plašili “bolnim rezovima”, ukupna razina državne potrošnje u EU je značajno porasla, a za svaki euro smanjenja javnih rashoda porezno opterećenje je povećano za novih 9 eura, tako da su ljevičarska lupetanja o “neoliberalnom kapitalizmu” u EU notorna laž.

Udio državne potrošnje u Europi (izvor)

Međutim, kao što je ustanovljeno već, uhljebljene ljevičarske “intelektualce” ne zanima previše koliko su njihove priče ustvari istinite, jer jednostavno nemaju incentive da ih to zanima. Oni ne posluju na tržištu, ne rade u realnom sektoru, tako da se ne susreću sa standardnim tržišnim mehanizmima valorizacije obavljenog posla. Ako neki privatnik na slobodnom tržištu kupcima ne ponudi dovoljno kvalitetan proizvod po njihovim preferencijama po prihvatljivoj cijeni, on vrlo brzo biva primoran na hitnu prilagodbu ili zatvaranje biznisa, dok ako neki sveučilišni profesor na državnom fakultetu propovijeda ideje koje su lišile života desetke milijuna ljudi, njegova udruga vjerojatno uskoro biva nagrađena dotacijama ministarstva kulture za poticanje pluralizma i kritičkog mišljenja.

Kako bi kazao genijalni Thomas Sowell (koji je inače odradio već lavovski posao u raskrinkavanju ljevičarskih ideja i prosvijećene “inteligencije” koja u širenju takvih ideja ima tu neobičnu ulogu), teško je zamisliti opasniji i gluplji način donošenja odluka od davanja te ovlasti u ruke onima koji ne odgovaraju za svoje pogreške. A što je veći udio društvenog proizvoda kojim raspolažu uhljebljeni državni birokrati i aparatčiki, to je prisutniji moralni hazard kod njihovog upravljanja ograničenim resursima u ekonomiji.

Jako je važno još ovdje za shvatiti i da formalno obrazovanje često neće pojedince učiniti pametnijima, već je lako moguće da ono bude kontraproduktivno. Slično kao što vježbanje s utezima uz nepravilnu tehniku i neadekvatnu prehranu može čovjeka lako učiniti slabijim nego što je prije toga bio (zbog ozljeda zglobova ili nastupanja katabolizma), tako i školovanje u ljevičarskom ideološkom okruženju lako može čovjeka učiniti glupljim nego što je bio. Zato ne treba čuditi da će nerijetko i onaj najneugledniji ulični mangup imati znatno razumnija stajališta oko dnevnih političkih pitanja i problematike ljudske prirode od eksponiranih erudita iz NGO-ova, kao što će prosječna silikonska bimbo sponzoruša s jedva tri razreda srednje škole drastično bolje shvaćati funkcioniranje društvenih fenomena od bilo koje “načitane” feministkinje s doktoratom državnog fakulteta.

Prema tome, može se reći da je upijanje ljevičarskih ideja neka vrsta intelektualnog katabolizma. Mišićni katabolizam može se lako spriječiti sređivanjem prehrane i redovitim odmorom, dok za ovaj intelektualni nisam točno siguran kako, ali bilo bi dobro početi baš od gospodina Sowella. Tu će se svakako naći daleko više mudrosti nego kod svih ljevičarskih laprdala ikada u povijesti.