Stabilna nestabilnost

Kao što smo priželjkivali, nakon izbora niti jedna od socijalističkih opcija ne može samostalno formirati Vladu, što je odlično i kamo sreće da se pregovori oko fotelja otegnu što je duže moguće, jer zadnje što Hrvatskoj treba je nova stabilna socijalistička vlast koja će se dodatno zaduživati na teret poreznih obveznika i uporno opstruirati funkcioniranje tržišnog mehanizma.

Dok nema aktivne centralne vlasti, ljudi postepeno nalaze načine da lakše zaobilaze postojeće prepreke u poslovanju i izbjegavaju propisane namete, te time sve više raste utjecaj tržišnih sila u raspodjeli resursa u ekonomiji, što znači veću efikasnost. Naravno, bilo bi puno bolje da se cijela ta šuma fiskalno-legislativnih barijera polije benzinom i zapali, ali takvo nešto od hrvatskih vlasti teško možemo očekivati, tako da su ovakve situacije realno najviše što se može izvući od demokracije u Hrvatskoj.

U zadnjih 10 mjeseci, tijekom kojih u Hrvatskoj nije bilo stabilne vlasti, ekonomski rezultati su za hrvatske standarde bili vrlo dobri, ali svejedno je Hrvatska i dalje zasluženo druga najsiromašnija zemlja u EU (nedavno nas je pretekla Rumunjska, Bugarska nije još). Kažem definitivno zasluženo, jer je Hrvatska već duže vrijeme uz Grčku najviše zaglibila u socijalizam od sadašnjih članica EU, a da bismo se pomaknuli sa začelja, onda bi bilo nužno napraviti snažan zaokret u suprotnom smjeru.

To naravno nije jasno hrvatskim političarima, a nažalost nije baš ni dobrom dijelu hrvatskih birača. Njih čak više od 117 tisuća na izborima je zaokružilo brojeve ispred imena kandidata Živog zida ili njihovih partnera, te su jedina veća partija koja je dobila značajno veći broj glasova u odnosu na prošle izbore. Čini se da je već došlo do unutarpartijskog raskola, ali svejedno, zabrinjavajući je pokazatelj koliko je još uvijek stvarno jednostavno iskoristiti ekonomsku nepismenost biračkog tijela na temelju par besmislenih populističkih floskula i nebuloznih obećanja s ekonomske platforme. Dovoljno je bilo samo ponuditi vulgarnu socijalističku agendu, ali se pritom eksplicitno ne svrstati ni “lijevo” niti “desno” i tako po cijelom “spektru” pokupiti glasove socijalista koji su nezadovoljni “establišmentom” i vjeruju kako su napokon pronašli poštenu “treću opciju” ili im je samo simpatično da drugi ljudi vraćaju njihove dugove.