Kolone na cestama, pretilost i racionalni optimizam

Mediji izvještavaju o kilometarskim kolonama po hrvatskim prometnicama na putu prema moru tijekom vikenda, što nije iznenađujuće s obzirom da će ovog ljeta u Hrvatsku doći više stranih turista nego ikada u povijesti, ali su me te vijesti podsjetile na nešto drugo.

Premda nisam osobno baš neki optimist po prirodi, jedna od dražih knjiga mi je upravo Ridleyev The Rational Optimist koji, koliko znam, nije preveden na hrvatski i općenito je jedna jako dobro čuvana tajna od Hrvata, iako se radi o djelu jednog od New York Timesovih bestselling autora. Na četiristotinjak stranica teksta, uz još par stotina referenci, autor izvrsno prezentira fantastičan napredak ljudske vrste i porast prosperiteta po gotovo svim zamislivim kriterijima u zadnjih par stoljeća (a pogotovo u dvadesetom), koji je uvjetovan globalnom ekspanzijom trgovine i tržišnom specijalizacijom. Međutim, pri kraju knjige, nakon opsežnog argumentiranog nabrajanja brojnih vrlo opipljivih pokazatelja po kojima se čovjekov život na Zemlji nedvojbeno mijenja na bolje, autor ipak navodi dva očita slučaja kod kojih su stvari očito postale gore.

Jedan od ta dva primjera su upravo učestala zakrčenja u prometu, a drugi je pretilost. Fora je u tome što su oba problema ustvari “uzrokovana” izobiljem dobara i usluga, a ne oskudicama. Da je netko rekao našim precima, koji su od jutra od mraka obrađivali zemlju i po studeni i po zvizdanu zbog gole egzistencije, da će za dvjestotinjak godina jedan od većih problema s kojima se njihovi potomci susreću biti činjenica da ljudi unose previše kalorija, mislim da bi se čak uvrijedili takvim neukusnim pokušajem provokacije.

rogan

Slično je tako i s prometnim kolonama. Ne treba uopće naglašavati koliko je frustrirajuće zapeti u gužvi, ali pritom mi danas možemo sjedati u udobnom klimatiziranom automobilu, zaštićeni od vremenskih nepogoda, poslušati vijesti ili kakvu muziku, i sl., nešto što si naši preci koji bi svakodnevno kilometrima pješačili da bi napunili kantu pitke vode ili obavili trampu u susjednom selu nisu mogli priuštiti, iako nisu baš zapadali u velike gužve u prometu (sam pojam odlaska na ljetovanje im je bio nepoznat, da ne govorimo o suvremenim prijevoznim sredstvima).

No, to budi rečeno, prometne gužve su zanimljive jer su dobar svakodnevni primjer inferiornosti socijalističnog centralnog planiranja nasuprot kapitalističkoj stihiji. Kako bi Andrew Galambos znao reći, gužva u prometu je sudar između slobodnog poduzetništva i socijalizma.

Automobilska industrija uglavnom je u privatnim rukama i konstantno proizvodi nova vozila sve bolje kvalitete po ukusu potrošača znatno brže nego što države uspijevaju prilagoditi prometnu infrastrukturu zbivanjima na tržištu. Prometna infrastruktura gotovo svugdje u svijetu je u rukama državnog kvazi-komunističkog monopola (u Hrvatskoj užasno skupog i prezaduženog) koji se, kao i svaki drugi komunistički monopol, susreće sa standardnim problemima ekonomske kalkulacije i svim drugim sistemskim kvarovima socijalističkog upravljanja, pa ne može efikasno i pravovremeno reagirati na tržišne signale.

LetThereBeRoads

 

Oglasi

16 comments

  1. He, he. Super pišeš. Nemoj stati, izvrsni za čitati tvoji stavovi i mišljenja, od svega po mom ukusu izuzetna pozadina na kojoj su riječi pisane, ta pozadina daje “šugo”.

    Bravo

    Sviđa mi se

    1. Sto je najbolje, nije bilo rijeci o “privatizaciji autocesta”, bilo je rijeci o davanju auto-cesta u koncesiju na odredjeno vrijeme. Koncesionar bi odrzavao ceste i pokrivao se od naplate cestarine i iznajmljivanja prostora uz auto-ceste. Vlasnik auto-ceste bi i dalje bila drzava. Ipak, cak i takvo davanje auto-cesta u koncesiju bi znacilo kraj za uhljebe u HAC-u. Radi se o vise od 10.000 “nasih”, ljudi koji su posao dobili preko veze, i koji primaju pristojne place ne muceci se za to previse. A toliki broj “nasih” ljudi, skupa s firmama koje HAC opskrbljuju svime, od racunala do toalet papira, ima jako veliku politicku moc. I te su firme poslove s HAC-om dobile preko veze i pod tko zna kakvim uvjetima. Ni njihovi zaposleni ne zele nista lose HAC-u, bas kao ni njihove obitelji. I zato auto ceste nisu dane u koncesiju, iako bi time usparali znacajna sredstva koja sada placamo za HAC i uhljebe u HAC-u. A proracun HAC-a se krpa iz proracuna. Proracun pune svi ekonomski aktivni gradjani RH, bez obzira vozili se oni auto cestom ili ne.

      Sviđa mi se

  2. Hmmmm, princip je dobar ali za primjer nisam sasvim siguran. Konkretno, kako bi se to ceste trebale prilagoditi uvjetima na trzistu automobila? Nisam siguran da bi prosirivanje cesta bilo moguce, cak i kada bi vlasnik bio privatna firma. Vozio sam se po USA i Kanadi po privatnim cestama, kao sto je Ontario 407, i nisam primijetio neku veliku razliku u kvaliteti. Dapace, da kanadski kolega nije s ponosom istaknuo cinjenicu da je to privatna auto cesta, nikada ne bih pogodio.
    Mozemo govoriti o distribuciji energenata, skolama, zdravstvu i slicnim stvarima, ali ceste je naprosto tesko prilagodjavati bilo cemu. Jednom, kada budemo imali letece automobile, kao u crticima o obitelji Jetson, ceste vise nece biti potrebne. Do tada, ostati ce u biti samo asfaltirani putevi kakve poznajemo jos iz rimskih vremena.

    Sviđa mi se

  3. Malo ekonomske povijesti, privatni putevi u Americi 19st.

    http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=487676

    America’s Toll Roads Heritage: The Achievements of Private Initiative in the 19th Century

    Private toll roads shaped and accommodated trade and migration routes, leaving social and political imprints on the communities that debated and supported them. Private road building came and went in waves throughout the 19th century and across the country. All told, between 2,500 and 3,200 companies successfully financed, built, and operated their toll road. Although most of these roads operated for only a fraction of the 100+ period, the combined mileage of private toll roads that operated at any point in time would be in range of 30,000 to 52,000 miles. The paper explores the character, methods, and purposes of the private toll roads, and draws lessons for the privatization of highways today.

    Looking back, one might say that the American people ran an experiment: 100
    years with extensive privately managed toll roads, and then another 100 years
    primarily of government managed “freeways.” The historical record suggests that
    road provision is another case where the advantages of private ownership, relative to
    government ownership, and of user-fees, relative to tax financing, apply.

    Liked by 1 person

    1. Nisam mislio na cijenu. Naravno da su ceste u privatnom vlasnistvu jeftinije od cesta u drzavnom vlasnistvu. Ceste u privatnom vlasnistvu placaju oni koji ih koriste a ceste u javnom vlasnostvu placamo svi, bez obzira na to koristili ih ili ne. Moj komentar se odnosio na ideju da bi se ceste trebale prilagodjavati stanju na trzistu automobila. Naprosto mi nije jasno kako bi se to trebalo izvesti.

      Sviđa mi se

  4. kad vec preporucujes knjige medu ludacima moje vrste nedavno se dosta pozitivno prica o

    The Problem with Socialism Hardcover – July 18, 2016
    by Thomas DiLorenzo (Author)
    5.0 out of 5 stars 5 customer reviews
    #1 Best Sellerin Communism & Socialism

    😀

    Sviđa mi se

  5. Nevezano za temu, možda je neko od vas čuo za “RationalWiki”.Ta stranica je takva hrpa smeća, a pogotovo njihovi ekonomski članci.Pogotovo što u svakom članku pokušaju da budu smiješni.Kad im neko kaže da su im članci smeće i da nemaju reference pravdaju se da je to satira.Inače su prava ljevičarska enciklopedija, njihov članak o libertarijanizmu je posebno jadan.

    Sviđa mi se

    1. Zasto? To ce biti idealna situacija, svi zaposleni u Hrvatskoj ce biti drzavni sluzbenici. Jednom kada uniste taj zlocesti privatni sektor koji kvari nasu socijalisticku idilu, drzava ce svima davati prema potrebama, dok ce svatko ljencariti prema svojim mogucnostima. Jednom rjecju, komunizam. Mama drzava ce svu svoju djecicu voljeti jednako, bez da moraju naporno raditi kako bi se probijali u konkurenciji s drugima. Napokon ce utopija postati stvarnost:

      THE YEAR WAS 2081, and everybody was finally equal. They weren’t only equal
      before God and the law. They were equal every which way. Nobody was smarter
      than anybody else. Nobody was better looking than anybody else. Nobody was
      stronger or quicker than anybody else. All this equality was due to the
      211th, 212th, and 213 th Amendments to the Constitution, and to the unceasing
      vigilance of agents of the United States Handicapper General

      Predivna perspektiva!

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s