Ispravna terapija

Trojac ekonomista s instituta Cato objavljuje novu studiju o procesu tranzicije ex-komunističkih zemalja od pada Istočnog bloka do danas u kojoj ispituju i ekonomske performanse pojedinih država s obzirom na njihov pristup tranziciji ka tržišnom gospodarstvu. Nisu sve zemlje početkom devedesetih krenule u tranziciju s iste početne točne, niti su njihove tadašnje vlade s jednakim “žarom” pristupile pro-tržišnim reformama. Neke su zemlje prihvatile relativno nagle reforme u cilju što brže transformacije, dok su neki drugi zagovarali postepeni pristup kojim bi se izbjegli navodno bolni gubici u socijalnom blagostanju uzrokovani prenaglim reformama (tzv. “šok terapija”). Neki čak do danas gotovo da nisu niti krenuli s ikakvim reformama.

Rezultati ove studije na dvadesetak ex-komunističkih zemalja ipak pokazuju kako su one zemlje koje su reforme počele provoditi odmah i naglo bile znatno uspješnije od onih koje su stalno odgađale konkretne pro-tržišne reforme naglašavajući “postepenost” u pristupu. Što su zemlje bile odlučnije i “brzopletije” pri prelasku u kapitalizam, to su se do danas njihove ekonomije brže razvijale, a bogatstvo stanovništva se brže povećavalo.

Na temelju tranzicijskih strategija u skupinu najbržih liberalizatora su svrstane baltičke zemlje i tri srednjoeuropske (Češka, Slovačka, Poljska), dok su Mađarska, Hrvatska, Slovenija u rangu ispod njih, a u kategoriji najsporijih reformatora je većina zemalja bivšeg SSSR-a.

tvalNa gornjoj slici su prikazane grupe zemalja po njihovom progresu u ekonomskoj tranziciji (CE – srednja Europa, SEE – jugostična Europa, FSUREF – ex-SSSR postepene reforme, FSULAG – ex-SSSR odgođene reforme). Ordinatna os mjeri EBRD-ov indeks tranzicijskog napretka koji uključuje napredak u reformama po pitanju privatizacije državnih poduzeća, otvaranja trgovine, liberalizacije cijena, deregulacije tržišta, smanjenja državnog intervencionizma, itd. Po ovome je očito kako su baltičke i srednjoeuropske zemlje najranije krenule s ozbiljnih reformama i do danas najviše napredovale, dok su drugi bili znatno skromniji, pogotovo ostatak bivšeg SSSR-a. Zanimljivo je da oni koji su rano krenuli s reformama i dalje su u vodstvu, dok oni koji su ispočetka odgađali konkretne reforme, još uvijek zaostaju po tom pitanju (kao jedna iznimka navodi se Gruzija).

Očekivano, gornja slika će dobro korelirati s grafičkim prikazom kretanja realnog BDP-a po stanovniku u promatranim zemljama:

gdp

Osim znatno većeg povećanja ukupnog ekonomskog outputa, istraživanje pokazuje i da “šok-terapeuti” danas uživaju znatno više razine ljudskog razvojnog indeksa (HDI – Human Development Index) koji, osim dohodka, uzima u obzir i očekivani životni vijek, te obrazovanje stanovništva. Također, “šok-terapeuti” u međuvremenu ostvaruju drastično veći priljev izravnih stranih investicija po glavni stanovnika, izvoze više, te ima značajno niže stope siromaštva od onih koji su bili neodlučni u liberalizaciji tržišta. Čak se i dohodovna nejednakost među stanovništvom više povećala kod onih koji su reforme odgađali (baltičke i srednjoeuropske tranzicijske zemlje imaju značajno manji udio milijardera u stanovništvu od ovih “sporih” reformatora), što autori objašnjavaju (referirajući se na ovu diskusiju):

As these authors correctly understood, the former communist elites in gradualist countries generally accepted that a new capitalist regime was inevitable, but they wanted to retain their privileged or ruling status. Soon, they enriched themselves through corrupt privatization schemes. In a word, the gradualist model was too easily abused.

Moreover, rapid reforms, including price liberalization, trade liberalization, and business deregulation, quickly induced resource reallocation from inefficient communist dinosaurs to new firms, and that led to an early recovery of output. Even in Poland and Slovenia, where the privatization of large state enterprises was long delayed, economic recovery came between 1993 and 1994.

Odnosno, kako je u jednom starijem poučnom postu o tome već jako lijepo i jasno govorio “kolega”:

Ono što je stvarno negativno u toj privatizaciji da nije provedena dovoljno brzo. Da nije privatizirano dovoljno stvari. Da privatizaciju nije slijedila dovoljna liberalizacija tržišta rada i ekonomije općenito, što i predstavlja najveći kamen spoticanja hrvatskog gospodarstva danas.

Osim raskrinkavanja ljevičarske mitologije, u studiji se osporava i popularni mit o prednosti institucionalnih reformi u odnosu na ekonomske. Iako je kvalitetan institucionalni okvir od izuzetne važnosti za funkcioniranje gospodarstva, nema nikakvog razloga zašto bi navodno nedovoljan stupanj razvijenosti formalnih institucija trebao biti alibi za odgađanje liberalizacije tržišta.

Empirijsko iskustvo pokazuje da su zemlje koje nisu odugovlačile s ekonomskim pro-tržišnim reformama rasle znatno snažnije od onih koje su odgađale liberalizaciju ekonomije pod izgovorom nezadovoljavajućeg institucionalnog okvira, što je ustvari bio samo koristan alibi socijalističkoj vrhušci da opstruira terapiju teško oboljelog pacijenta. Kvaliteta institucija (kao i indikatori vladavine prava i percepcije korupcije u zemlji) i stupanj liberalizacije tržišta u tranzicijskim zemljama zapravo vrlo snažno koreliraju, no u gotovo svima (pogotovo onim uspješnijima) reforme na ekonomskom planu su započele prije razvoja formalnog institucionalnog okvira.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s