Na čijim greškama uče socijalisti?

Poslovica kaže kako pametni ljudi uče na tuđim greškama, a budale na svojim. Međutim, povijest nas uči da nažalost mnoge ljude povijest ničemu ne uči. Odnosno, mnogi ne nauče čak ni na svojim greškama.

To se danas najviše očituje u prilično raširenoj podršci socijalističkim idejama među pukom, a pogotovo među onim njegovim dijelom koji sebe voli smatrati posebno naprednim i slobodnomislećim, takozvanom progresivnom inteligencijom. Nažalost, to nije fenomen samo u Hrvatskoj, iako je ovdje posebno izražen, već je takva situacija u gotovo svim zapadnim zemljama. Pogledajte samo kakve pojave su ozbiljni kandidati na predsjedničkim izborima u SAD-u.

Socijalistički i komunistički režimi su u prošlom stoljeću, za manje od 80 godina nasilno lišili života bar pedesetak milijuna ljudi (i to je vrlo konzervativna procjena, ne računajući žrtve nacional-socijalizma u Europi), a njihove su ekonomske politike svaki put rezultirale katastrofalnim kolapsima gdje god da su implementirane – u Aziji, Europi, Africi ili Latinskoj Americi.

Vjerojatno najzorniji primjer neuspjeha socijalističkih ideja kojem danas možemo svjedočiti je naftom najbogatija zemlja na svijeta u kojoj su zbog stalnih nestašica struje socijalističke vlasti proglasile trodnevni vikend. Naravno da su socijalistički vlastodršci krivnju za isključenja struje prebacili na “sušu”, no struja je tek jedan od problema. U Venezueli su već duže vrijeme kronične nestašice svih vrsta hrane, pića, lijekova, kozmetike, higijenskih potrepština, auto dijelova, i praktički bilo čega što bi čovjeku moglo zatrebati, pa je i sam predsjednik Maduro prije dva mjeseca proglasio “nacionalnu krizu hrane”. Zbog nestašice toaletnog papira i istovremene hiperinflacije venezuelanskog bolivara, novčanice nacionalne valute postalo je ekonomičnije koristiti za… ono što se inače toaletni papir koristi.

Venezuela ima najveće dokazane naftne rezerve u svijetu (oko 20% ukupnih svjetskih rezervi), a malo je poznato da je u godinama poslije Drugog svjetskog rata bila među najbogatijim zemljama na svijetu po BDP-u po stanovniku. Tijekom šezdesetih je još uvijek bila u razini zapadnoeuropskih zemalja (recimo, još 1965. godine u Venezuelu je ušlo 300 tisuća imigranata iz Europe), a u zadnjih par desetljeća gubi prednost i u odnosu na ostale južnoameričke zemlje:

Gornja slika (klik za veću) pokazuje kretanje BDP-a po stanovniku u konstantnim dolarima, usklađeno za kupovnu moć. Doduše, u kontekstu procjene životnog standarda stanovništva, mjera BDP-a vjerojatno još znatno precijenjuje venezuelansku ekonomiju.

Nisu niti druge južnoameričke države primjeri liberalnih tržišnih ekonomija, naprotiv. Većina njih već tradicionalno ima nekakve kvazi-socijaliste na vlasti, ali koji su ipak znatno manje radikalni i puno pragmatičniji u svom nastupu od manijaka u Venezueli, pa zato i čine manju štetu svom narodu. Također, nisu ni problemi Venezuele počeli s drugom Chavezom (iako su se upravo za vrijeme njegovog režima ukupne rezerve naftnih nalazišta u zemlji utrostručile, pa je time tragedija još veća), već zapravo puno prije. Nacionalizacija naftne i željezne industrije je provedena još sredinom sedamdesetih, otprilike u isto vrijeme kada su se u Čileu riješili svog komunističkog diktatora i krenuli s ‘neoliberalnim’ reformama:

BDP po stanovniku u konstantnim dolarima (Izvor: Svjetska banka)

Razlike su jasno vidljive prostim okom, no tužno je što venezuelanski birači, baš kao ni hrvatski, ništa nisu naučili iz pogrešaka iz prošlosti (niti tuđih, niti svojih), već su nastavili uporno davati podršku socijalističkim opsjenarima. Nadamo se da Hrvatsku neće morati zadesiti venezuelanski scenarij da bi se ljudi urazumili.

Realni BDP po stanovniku, realni BDP po radniku, te prosječne plaće i kompenzacije radnika u Venezueli (izvor)