Fiskalna konsolidacija

Svakako da, ali…

Par ECB-ovih ekonomista podijelili su s nama svoja mišljenja o fiskalnoj konsolidaciji, odnosno, obuzdavanju budžetskog deficita (nekoć popularno kao “mjere štednje”), na čemu navodno inzistiraju MMF i Europska komisija u slučaju Hrvatske. Autori se u radu osvrću na neke pokušaje fiskalne konsolidacije europskih zemalja tijekom nedavne ekonomske krize koji često nisu polučili željene učinke u pogledu gospodarskog rasta i smanjenja zaduženosti u odnosu na BDP. Mnogi ekonomisti inače imaju pomalo čudan pogled na sam koncept deficita, ali svejedno mislim da unutar dokumenta ima nekih vrlo dobrih dijelova:

Our main finding is that when consolidation is implemented via a cut in government primary spending, the debt ratio, after an initial increase, falls to below its pre-shock level. When instead the consolidation is implemented via an increase in government revenues, the initial increase in the debt ratio is stronger and, eventually, the debt ratio reverts to its pre-shock level, resulting in what we call self-defeating austerity.
(…)
The findings of our analysis are of particular policy relevance in the context of the debate on the merits of fiscal consolidation as the main tool to restore debt sustainability in the Euro area countries. They suggest that short term considerations related to the detrimental impact of consolidation on growth and on the debt-to-GDP ratio need to be weighed against the long term benets of a rebound in output growth and a durable reduction in the debt-to-GDP ratio. This strategy is more likely to succeed when the consolidation strategy relies on a durable reduction of spending, whereas revenue-based consolidations do not appear to bring about a durable improvement in the sustainability prospects of a country. Moreover, delaying fiscal consolidation until financial markets pressures threaten a country’s ability to issue debt may have a cost in terms of a less sizeable reduction in the debt-to-GDP ratio for given consolidation effort, even if it is undertaken on the spending side. This is an important policy lesson also in view of the fact that revenue-based consolidations tend to be the preferred form of austerity, at least in the short run, given also the political costs that a durable reduction in government spending entails.
O čemu se tu jednostavno radi, proračunski deficit se može pokušati eliminirati sa strane smanjenja javnih rashoda ili povećanja javnih prihoda (najčešće povećanjem poreznih stopa, što ustvari uopće ne mora rezultirati povećanjem prihoda). Političari i socijalistički uhljebi više vole ovo drugo, a prijatelji slobode ovo prvo.

No, kao što vidimo, autori u navedenoj studiji nalaze kako su učinci ta dva pristupa fiskalnoj konsolidaciji znatno različiti, i kako su “mjere štednje” bazirane na rezanju državne potrošnje bitno efikasnije u odnosu na one bazirane na povećanju poreznih prihoda, ako gledamo gospodarski rast i razinu zaduženosti, a takav zaključak je i u skladu s nekim ranijim istraživanjima (npr. Alesina et al. iz 2012.).

alesina

Istina je da su se mnoge europske zemlje od početka ekonomske recesije pokušale “fiskalno konsolidirati” u cilju zaustavljanja rasta javnog duga, kao i da učinci tih tzv. “mjera štednje” uglavnom nisu bili posebno impresivni, međutim, radi se o tome da su se gotovo sve te države u pokušaju konsolidacije prvenstveno oslanjale na povećanja poreznih prihoda (u gotovo svakoj članici EU stopa PDV-a je povećana tijekom recesije, a nigdje nije bilo smanjenja), dok se državna potrošnja na razini EU čak i povećala (jedine zemlje članice koje su provele neke netrivijalne rezove u državnoj potrošnji su Estonija, Latvija i Litva).

Development_of_total_expenditure_and_total_revenue,_2006–14_(¹)_(billion_EUR)_YB15_II

Državna potrošnja u Europi 2006.-2014.

Deficiti državnog proračuna istiskuju privatne investicije i povećavaju javni dug kojeg će otplaćivati buduće generacije poreznih obveznika, a pri visokim i rastućim razinama javnog duga raste i rizik zemlje što povećava trošak kapitala domaćih poduzeća, a to naravno negativno utječe na investicije i zaposlenost, te smanjuje konkurentnost domaćih poduzeća i time jasno smanjuje životni standard stanovništva. Iz tih je razloga fiskalna konsolidacija važna, ali ona ipak nije sama sebi svrha, te se mora bazirati na drastičnim rezovima u državnoj potrošnji, a ne na forsiranju dodatnih opterećenja poreznim obveznicima.

Državna potrošnja sama po sebi je misalokacija resursa, država je u poslovanju značajno neefikasnija od privatnog sektora i visoke razine državne potrošnje same po sebi jesu problem bez obzira na što se plijen troši i negativno utječu na ekonomsko blagostanje, slično kao što negativno utječu porezi, a zagovaranje povećanja poreznih stopa kako bi se financirala prekomjerna socijalistička rastrošnost državnog aparata, osim što je ekonomski iznimno štetno i neučinkovito, također je i izrazito bezobrazno i neuljudno, no na to smo danas navikli, kao što je Frédéric Bastiat i predvidio prije gotovo 200 godina (“Kada pljačka jednom postane način života za skupinu ljudi unutar društva, oni s vremenom za svoju korist stvore pravni sustav koji pljačku ovlašćuje i moralni kodeks koji pljačku veliča”).

Nije bitno uopće i ako se državni prihodi smanje nakon smanjenja poreza, niti bi cilj države smio biti da nastoji maksimizirati prihode. Dapače, što su državni prihodi manji, to znači da je više ostalo privatnom sektoru, odnosno onima koji su stvarno stvorili tu neku novu vrijednost i kojima ta sredstva legitimno pripadaju. Ako ukupni prihodi države nisu dostatni za apetite političara na vlasti, neka smanje apetite.

figure3

Odnos državne potrošnje i gospodarskog rasta u OECD zemljama (izvor)

Oglasi

7 comments

  1. Sve je brilijantno napisano. Za sve one (uključno i mene osobno) koji nismo baš na “ti” sa ekonomijom, što je tu ključno za shvatiti?

    Činjenica 1:
    Premijer, ministar financija, vlada, ukratko nitko nije ništa govorio o smanjenju poreza. Dakle to im nije na kraj pameti….

    Činjenica 2:
    Uvodit će se novi porezi, a postojeći će se povećavati po potrebi. Donositi će se sve i novi propisi i mjere da se kažnjavaju oni koji žele raditi za sebe a ne za državu.

    Činjenica 3:
    Na kraju to sve skupa nije bitno jer ne postoji dosljedna samostalna nacionalna politika, ne postoji niti ekonomska politika (osim nastavka po starom), pa čak niti vlast koja uopće može sprovesti politiku kada bi politike i bilo.

    Zašto to na kraju i nije bitno?

    Zato jer sve ovo skupa podsjeća na poljoprivrednika koji je prije 20 godina zasadio voćku, ali je nije okopavao, nije je obrezivao, nije je zaljevao, nije je gnojio, ustvari dopuštao je zečevima da glođu koru, a voluharicama da jedu korijen. I još je sam po noći zarezivao koru da iz čiste zlobe i mržnje napakosti vlasniku vinograda koji ga cijelo vrijeme plaća da brine o njegovim voćkama…

    Nekim čudom voćka je ipak uspjela preživjeti, ali je zakržljala i deformirana i zaražena boleštinama te donosi malo slaboga ploda. I sada se taj isti voćar sjetio da bi htio preko noći dobiti kamion pun zdravog ploda od te jadne voćke i to metodom jačeg OREZIVANJA (bolje naplate poreza)……

    Taj kreten od voćara ne shvaća da nema više ništa što možeš napraviti za takvu voćku. Ne pomaže gnojidba, zaljevanje, okopavanje,… premalo je i prekasno.

    Jedino što pomaže je tu voćku isčupati sa korijenom i vatrom je pretvoriti u pepeo da ne zarazi ostale. I nakon toga posaditi novu.

    Naravno to ima smisla jedino ako to napravi drugi voćar. Jer ovaj prvi je već jako dobro pokazao što zna i hoće.

    Voćar (“hortikulturna” udruga) je vlast/političar i institucije države, a vlasnik voćnjaka je Hrvatski narod. Uloge u drami su unaprijed podijeljene.

    A što se tiče državnog budžeta, to bi bilo isto kao da vlasnik privatne firme/udruge za hortikulturu/voćarstvo (gore opisani voćar-hortikulturna udruga) izdaje račune za nepostojeću uslugu brige o voćkama i onda putem razrađenog sustava reketarenja prisilno naplaćuje tu uslugu od vlasnika voćnjaka.

    Kada po noći dođu pripadnici kojekavih zaštićenih i “ugroženih” skupina i ukradu plod, te vlasnik prijavi krađu, onda dobije odgovor da je sustav tu na žalost – potpuno nemoćan. A ako vlasnik kupi (na crno) oružje i ubije kradljivca tada završi u zatvoru jer je uzeo pravdu u svoje ruke.

    Ako na kraju vlasnik uspije ubrati ono malo kržljavog ploda onda mu “hortikulturna” institucija odmah uzme više od pola uroda u ime nekih hipotetskih budućih usluga (i solidarnosti naravno).

    Ukoliko je vlasnik pola svoga ploda morao baciti jer je nenaplativ, pardon nejestiv, onda mora nadoknaditi štetu “hortikulturnoj” organizaciji” jer je nesavjesnim poslovanjem oštetio organizaciju….

    A kada se vlasnik pobuni i zadrži plod za sebe, tada je izvršio krivično dijelo utaje ploda (???) te mu onda “hortikulturna” institucija u dogovoru sa zakonodavcem pošalje policiju na vrata. Takozvane “urazumitelje”. Oni mu tada oduzmu voćnjak.

    A kada voćke i dalje ne rode tada “hortikulturna” organizacija bez srama ustvrdi da je ustvari za sve kriva pogrešna sorta jabuke u voćnjaku (vrsta fašistoidna Ustašica) i da je pod hitno treba zamijeniti plodnijom i otpornijom sortom jabuke iz Afrike…..

    Voćara naravno ne treba mijenjati jer on kako vidimo “ima iskustva” i dokazao se u borbi protiv pohlepnog vlasnika voćnjaka.

    To je upravo ono što @galt cielo vrijeme ustvari govori, ali prepričano “poljoprivrednim” riječnikom.

    Nažalost niti to ustvari ništa ne pomaže jer pravim seljacima koji su navikli raditi to ne treba objašnjavati, oni to sve jako dobro znaju. A socijalističkim (antifašističkim) gradskim budaletinama koji ne znaju što je to rad ionako nema koristi išta objašnjavati.

    Pa čemu onda sve ovo? Eto tek da malo zagrijem rahitične prste na tipkovnici….

    Sviđa mi se

  2. A pogledajte samo što su napisali: taj 75 godišnjak je međutim cijeli život proveo na tržištu. Točnije – bio je zaposlenik u Plivi…..

    Znači ultimativno si protiv si slobodnog tržišta a uopće ne razumiješ što je to protiv čega si. Dovoljno je da nisi bio zaposlen u partijskom komitetu ili kao pravnik u općini i ti si odmah na slobodnom tržištu. I to ne kao sudionik nego kao expert i autoritet. 🙂

    Da pojasnimo malo ovom autoritetu kako ustvari stoje stvari. Svaki obrtnik koji je barem 10 godina u poslu i za razliku od njega nema zaštitu korporacije, nema se iza čega sakriti kada napravi poslovnu grešku, nema koga okriviti za svoj propust i sam plaća posljedice svojih (a bome ponekad i tuđih) pogrešnih odluka je za tebe doktor i profesor za pitanja (ne) slobodnog tržišta.

    Najgore od svega je to što taj isti čovjek moguće ima hrpu drugih kvaliteta zbog kojih eventualno zaslužuje poštovanje. Ali zato je tragedija nerazumijevanja problema tim veća. Sama činjenica da je taj (ako je to uopće istina) spriječio poreznu reformu ustvari govori dovoljno. Djela govore bolje od riječi.

    Znači sa jedne strane govoriš o moralu, ljudskom dostojanstvu, a sa druge strane čovjeka svodiš na kravu od koje država muze maksimum koliko može a da krava ne krepa. Vidimo na kraju da ipak muze i preko toga pa je krava ustvari već krepala. I ti onda imaš obraza pričati o nekom moralu i velikim načelima.

    Zar je moguće da nisi svjestan da to mlijeko primarno završava u rukama onih koji su zaslužili konopac i čvrstu granu a ne med i mlijeko. Stvarno je jako moralno zastupati nastavak takve politike.

    I kada bolje pogledamo, ustvari ta prispodoba o mužnji krave je idealna za objasniti problem. Kada se govori o nekakvom “maksimiranju poreznih prihoda” (što je @galt jasno naveo kao pogrešku u startu), tada se ustvari govori o ponašanju vlasnika nekog proizvodnog sredstva (krava) kojim on želi izvući maksimalni profit iz tog sredstva a da ga pri tome ne uništi.

    Recimo da jedan robovlasnik ima robove i da želi maksimirati profit. Očito je da mora robove natjerati da rade što više i da istovremeno mora smanjiti troškove na minimum (hrana, prnje, slama za spavanje, itd.) Ali opet ne toliko da rob skapa. Jer previše pohlepni robovlasnik koji previše štedi na hrani će na kraju ostati i bez roba i bez profita.

    Pri tome se roba ne tiče na što će vlasnik trošiti svoj profit. Možda će se kupati u magarećem mlijeku, a možda će napraviti cestu zato da robovi brže dođu do polja. Ponizan rob će naravno biti zahvalan robovlasniku na toj cesti, jer je dio novaca od profita potrošio na cestu kojom se lakše i brže hoda. Ali samo će krajnje glup rob pomisliti da je ovaj to napravio zbog njega i njegove dobrobiti.

    Loš robovlasnik međutim pretjeruje u svojoj pohlepi i pri tome ubija najproduktivnije robove. Što je još gore ne tretira sve robove jednako nego ima svoje miljenike kojim dopušta da jedu a da ništa ne rade. A ove koje ne voli još i bičuje jer smatra da ne rade dovoljno i da od njih nema dovoljno koristi. I onda ovi drugi skapaju, bježe od njega i na kraju ih je sve manje i manje. A uza gore navedeno robovlasnik još i previše troši na magareće mlijeko. Dakle razbacuje se novcem bez veze.

    Međutim robovlasnik baš kao i vlasnik krave ima pravo to raditi jer su i robovi i krava njegovo vlasništvo i ima pravo sa svojim vlasništvom raditi što god hoće. To je moralno ako prihvatimo da između roba i krave nema nikakve razlike. I jedno i drugo ustvari služe isključivo za mužnju i za to da stvore dobrobit vlasniku. Nemaju nikakvu drugu vrijednost ili funkciju osim navedene.

    Ali koliko je meni poznato država nije robovlasnik i mi nismo robovi, pa stoga država nema nikakvo moralno ili materijalno pravo ponašati se prema nama po principu maksimiziranja profita. Jer država ima pravo samo na onaj dio profita koliko je nužno potrebno da obavi ključne zajedničke funkcije. I to samo pod uvjetom da taj posao stvarno i obavlja kako treba. A te funkcije definitivno ne ukjučuju hranjenje miljenika na račun onih koji su ti manje dragi i ne uključuju magareče mlijeko. Barem mislim da ne, ali se moguće i varam.

    Ili sam ja i opet, i to po ne znam koji put sve krivo shvatio pa me u tom slučaju treba bičem po leđima a ja ću biti zahvalan gospodaru što troši svoje dragocijeno vrijeme na glupoga roba.

    Sviđa mi se

    1. Najgore od svega je to što taj isti čovjek moguće ima hrpu drugih kvaliteta zbog kojih eventualno zaslužuje poštovanje. Ali zato je tragedija nerazumijevanja problema tim veća.

      Takvih primjera ima jako puno i gotovo svakodnevno ih susrećemo.

      Sviđa mi se

  3. Ovaj clanak iz Slobodne Dalmacije o Karamarkovom savjetniku je zastrasujuci. Kakav fanatik. “Radnicka fronta” je za njega konzervativna.

    Ali koliko je meni poznato država nije robovlasnik i mi nismo robovi….

    E moj Tantore, ti uopce ne razumijes lijevu misao 😛

    Sviđa mi se

    1. Pa to se i ne traži od običnog glupog roba. Jedino o čemu rob mora razmišljati je kako i gdje za vlastitu korist (veću porciju) zajebati lošeg robovlasnika a da pri tome ne dobije bičem po leđima. Sve preko toga je ionako izvan njegovog dosega…..

      I kao što dobro vidimo upravo to je ono što se na masovnoj skali događa u društvu koje (ne znam doduše po kojem osnovu) nazivamo “Hrvatskim”….

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s