Što govore stručnjaci?

U Republici Hrvatskoj, osoba koja radi za prosječnu hrvatsku neto plaću, a ima jedno uzdržavano dijete, državi je prisiljena mjesečno ustupati oko 35% svoje zarade prije nego išta potroši ili uštedi. Preostali dio će se jednom potrošiti, a od čega će ukupno bar dvadesetak % na ime PDV-a, trošarina i sličnih prisilnih državnih davanja biti ustupljeno državnom aparatu. To je samo što se tiče izravnog i lako vidljivog reketarenja produktivnog stanovništva (i to nakon prošlogodišnjeg nazovi rasterećenja), a da uopće ne spominjemo koliko još država raznim intervencijama i regulacijama realno poskupljuje dobra i usluge koje građani kupuju od dijela zarade koji im je država omogućila da (bar privremeno) zadrže.

Što se tiče onih osoba koje u Hrvatskoj zarađuju prosječnu neto plaću na razini EU (cca 11,200 HRK) i imaju jedno uzdržavano dijete, oni su pak dužni prije nego što vide vlastitu zaradu udijeliti državi oko 43% mjesečne plaće. Od ostatka dohotka koji im je ostao na nazovi raspolaganju, država će se također propisno namiriti, ako dotičnima padne na pamet štogod potrošiti, uštediti ili investirati.

Sve u svemu, državno reketarenje predstavlja gotovo 40% svih ekonomskih aktivnosti u Republici Hrvatskoj, dok udio centralno planirane državne potrošnje u hrvatskoj ekonomiji iznosi oko 50%, ne računajući onih tisuću i kusur državnih poduzeća (DUUDI trenutno upravlja imovinom vrijednosti oko 30 milijardi eura).

Oko 70% birača u Hrvatskoj ustvari živi na trošak države, a da bi se to sve financiralo, stopa PDV-a u Hrvatskoj je sada druga najviša na svijetu (više od 25% ima samo Mađarska), dok je državni dug porastao na oko 90% godišnjeg BDP-a, a što dodatno negativno utječe na investiranje i zapošljavanje u zemlji.

Iz godine u godinu, Hrvatska je od strane inozemnih institucija sve lošije ocijenjena prema pokazateljima ekonomskih sloboda u zemlji, dok sve više sposobnih radnika i poduzetnika iz Hrvatske odlazi u zemlje s više tragova kapitalizma. Hrvatske investitore socijalistički kleptomani i apsurdi birokracije tjeraju u inozemstvo, a stranci Lijepu našu uglavnom zaobilaze u širokom luku. Ona poduzeća koja su ostala u Hrvatskoj ostvaruju u pravilu konsolidirane godišnje neto profitne marže od oko postotnog poena iznad stope inflacije.

Ipak, ako nešto o tome pitate stručnjake:

Hrvatska je u raljama najrigidnijeg neoliberalnog kapitalističkog koncepta na svijetu.

Gospodin Drago Jakovčević je, dakle, dr. sc. iz ekonomskih znanosti i redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji bez većih problema, mrtav ozbiljan, razglaba o neoliberalnom kapitalizmu u Hrvatskoj, te se sramoti nepoznavanjem osnova nauke iz koje posjeduje formalni doktorat, a i gospodarske situacije u svojoj domovini. Čovjeku, po čijoj priči izgleda da pohlepni kapitalisti diljem svijeta nikako da dočekaju što prije investirati u Hrvatsku, vrhunac domišljatosti je povećanje minimalnog troška zapošljavanja i tjeranje poslodavaca da radnicima daju “dostojanstvene” plaće u zemlji s gotovo 20% nezaposlenih. Uz ovakve “stručnjake” po državnoj akademiji, kako ikoga može čuditi zašto smo ovako zaostali?

Stručnjak za ekonomska pitanja po kriterijima EFZG

 

P.S. Profesor Jakovčević lamentira kako “već sada osim Rumunjske imamo najmanju minimalnu plaću”. Osim što to nije ni približno točna izjava ni ako gledamo samo EU, ne navodi da u dvjema europskim zemljama s najvišim prosječnim plaćama i najnižim stopama nezaposlenosti ne postoji uopće ikakav propisani minimalac. Doduše, u Hrvatskoj trenutno zakon o minimalcu sasvim sigurno nije baš najvažniji uzrok visoke nezaposlenosti, no to ne znači da ga ne treba ukinuti.