Sindikati protiv radnika

Drugovi iz sindikata javnih službi, inače jednog od najvažnijih kočničara ozbiljnijih protržišnih reformi, a time i ekonomskog napretka u Hrvatskoj, vidno su nezadovoljni novim premijerom Lijepe Naše i već su počeli s primitivnim trash-marksističkim trkeljanjima kao pripremom terena za nadolazeću ofenzivu.

Drug Vilim Ribić, koji je svojedobno tvrdio da je javni sektor podnio najveći teret krize u Hrvatskoj, tako upozorava da je novi mandatar “predstavnik krupnog kapitala”, pa kao takav predstavlja ozbiljnu opasnost održavanju statusa quo u našem malom socijalističkom raju na zapadnom Balkanu. Drug Krešimir Sever pak tvrdi kako bi hrvatski građani (danas taoci ogromne državne potrošnje i javnog sektora) uskoro mogli postati “taoci jednog poduzetničkog mentaliteta”, te se plaši ljude nekakvim “bolnim rezovima”, “velikom privatizacijom”, “otpuštanjima”, “hladnim ekonomskim analitičarima” i sličnim uobičajenim populističkim floskulama.

Njima se pridružuje i Boris Pleša iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, koji naglašava važnu socijalnu dimenziju (!) kao specifičnost zaposlenja u javnom sektoru, te dodaje kako je upravo taj javni sektor dao veliki obol ovoj ekonomskoj krizi i prijeti novim prosvjedima ukoliko nove vlasti ne ispune njihove prohtjeve.

Takva retorika nikoga previše ne čudi, jer se od sindikata javnih službi možda niti ne može očekivati puno bolje. Oni su samo jedna zaštićena interesna skupina koja nastoji od državnog aparata iskamčiti što više tuđeg novca za sebe. Vilim Ribić zna da država nikad ne može ostati bez novca, jer ga uvijek može ukrasti bogatima.

Međutim, ovakvi marksistički ispadi renomiranih “intelektualaca” ipak omalovažavaju razum hrvatskih građana. U zemlji s gotovo najvišom stopom nezaposlenosti u EU i koju svaki kapital u širokom luku zaobilazi (pa zato njeni građani sve više odlaze upravo u zemlje gdje tog mrskog kapitala ima više), sindikatlije straše narod budalaštinama o klasnim borbama i krupnom kapitalu.

Klasna borba je marksistička besmislica. Sukob između rada i kapitala ne postoji. Dapače, rad i kapital se nadopunjuju; što ima više kapitala, to je bolja tehnička opremljenost rada, pa se povećava i produktivnost radnika i rastu njihovu realne plaće. Više investicija dovodi do više radnih mjesta, a što je veća potražnja za radnom snagom, to će biti i viša ravnotežna razina plaća. Stoga, što je više poslodavaca i kapitalista u blizini, tim bolje po radnike. Radnici u razvijenim zapadnim zemljama ne uživaju današnje visoke razine životnog standarda (nezamislive njihovim precima prije stotinjak godina) i relativno visoke plaće zbog kojekakvih sindikata i štrajkova ili državnih regulacija, već zbog velike akumulacije kapitala i konkurencije među poslodavcima u tim zemljama.

Zato je sasvim logično da će stope nezaposlenosti biti puno niže, a neto plaće puno više, u zemljama sa višim razinama ekonomskih sloboda i lakoće obavljanja biznisa, tj. onima u kojima ima puno ‘krupnog kapitala’ (danas npr. SAD, Švicarska, Kanada, Australija, UK, Singapur…) u odnosu na one u kojima se građane “štiti” od krupnog kapitala (Hrvatska, Grčka, Srbija, Venezuela…). U tom smislu, svakako je neporeciva istina da kapitalizam povećava nejednakost – stanovnici zemalja s više kapitalizma postaju sve bogatiji u odnosu na stanovnike zemalja s malo kapitalizma.

No, da bi se privukao kapital i investicije nužno je smanjiti državno opterećenje privatnog sektora, liberalizirati tržište i olakšati poslovanje poduzećima ukidanjem besmislenih regulacija i parafiskalnih nameta. Visoki porezi, skupa i spora birokracija, kao i rigidna radna legislativa imaju vrlo destimulativan učinak na poslovanje i zapošljavanje, što je posebno vidljivo na primjeru Hrvatske za vrijeme recesije.

Naravno, drugove iz sindikata javnih službi u pravilu ne zanima rasterećenje privatnog sektora, niti ih je uopće briga za tamo neke jadnike koji zarađuju za kruh putem razmjena na dobrovoljnoj bazi. Međutim, trebali bi razumjeti da, što je državna represija jača, to će privatni sektor biti sve slabiji, pa će biti sve manje onih kojima će se moći prisilno oduzimati pošteno stečena imovina u svrhu financiranja državnih službenika. Uostalom, to se i događa sve ovo vrijeme. Dok privatni sektor jedva sklapa kraj s krajem uzdržavajući glomazni socijalističko-birokratski aparat, u državnom sektoru raste broj zaposlenih, kao i njihove plaće, a udio ukupne državne potrošnje u odnosu na BDP je na otprilike najvišim razinama od stjecanja neovisnosti i drastično iznad nivoa optimalnih za gospodarski rast.

Kretanje udjela državne potrošnje u BDP-u (‘bolni rezovi’ u rječniku sindikalista)

 

Izvršenje proračuna po kategorijama (izvor)

Osim toga, s obzirom da je iznimno teško kontrolirati rast rastrošnosti državnog aparata, u Hrvatskoj su već godinama proračunski rashodi veći od prihoda, što je rezultiralo rastom javnog duga na već oko 90% BDP-a, što dalje ima za posljedicu povećanje rizika zemlje i rast kamatnih stopa za hrvatska poduzeća, kao i za fizičke osobe, a što se opet negativno odražava na investicije, zaposlenost i gospodarski rast (krediti su puno skuplji u Hrvatskoj nego u većini drugih europskih zemalja).

Nezaposlenost u EU (izvor)

Ne želim vjerovati da su drugovi sindikalisti stvarno toliko pokvareni da bi se služili ovakvim trikovima samo zbog vlastitih džepova, već su vjerojatno samo loše informirani i imaju pogrešno razumijevanje funkcioniranja ekonomije, ali to ih opet ne može potpuno opravdati u njihovom destruktivnom političkom aktivizmu. Sindikati javnih službi u Hrvatskoj već se duže vrijeme aktivno bore protiv olakšavanja poslovanja i zapošljavanja, ali za povećanje otimačine novca poreznih obveznika. Bilo bi lijepo kada bi za početak bar pokazivali malo više poštovanja prema onima koji stvaraju neke nove vrijednosti u ovoj zemlji i kojima su na grbači.