Debakl jugoslavenskog komunizma

Uskoro će dvadeset i deveti novembar, rođendan bivše Socijalističke Federative Republike Jugoslavije. Bit će neradni dan, pošto pada u nedjelju, ali vjerujem da će se na FFZG-u ili nekoj ideološki bliskoj javnoj ustanovi narednih dana ipak upriličiti kakav prigodan domjenak uz popratne propagandne sadržaje i radionice na temu kako je SFRJ bila najbolja zemlja na svijetu koja je ikad postojala, kako je gospodarstvo cvjetalo, kako smo od zapuštene agrarne zabiti postali regionalna industrijska sila, proizvodilo se sve i svašta, izvozilo se svugdje po bijelom svijetu, nezaposlenih nije bilo, standard bio bolji nego danas, svi živjeli sretno i zadovoljno, imali sve što im treba (osim Lepe Brene, valjda) i bezbrižno slavili bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti. Pa onda, tko nas, bre, zavadi?, opljačkali nas neoliberalni kapitalisti i u privatizaciji uništili svo nacionalno blago koje su generacije revolucionarnih proletera stvarale desetljećima.

Sve je to divno i krasno, ali koga zanima koliko jugokomunistička propaganda ima veze s istinom, trebao bi pogledati ipak malo dalje od štiva Mate Kapovića i Vedrane Rudan.

Najčešće korišteni pokazatelj blagostanja neke države je BDP po stanovniku. Već sam pisao o tome zašto ova mjera nije baš idealna i previše pouzdana kao indikator stvarnog blagostanja u zemlji, pa se neću ponavljati, međutim, nije baš niti potpuno arbitrarna i, što je važno u kontekstu SFRJ i usporedbe ekonomskih performansi s drugim zemljama, BDP kao mjera bitno precijenjuje socijalističke i etatističke ekonomije u odnosu na kapitalističke.

Najčešće korišteni izvor i vjerojatno najveći autoritet po pitanju povijesnih vrijednosti BDP-a po zemljama je Maddison Project, čija se baza podataka nalazi ovdje i svi navedeni podaci su iz njihovih statistika izraženi u međunarodnim Geary-Khamis dolarima iz 1990., usklađenim za kupovnu moć. Tako, možemo za početak usporediti brojke za SFRJ s europskim nekomunističkim zemljama (Švicarska je izostavljena jer bi previše odudarala iznad ostatka):

Graf je neuredan, ali uočljiva je tamna crna linija na dnu koja prikazuje jugoslavenski BDP po stanovniku. Dakle, usprkos činjenici da je BDP ovdje prilično “pristran” u korist SFRJ u smislu ocjene ekonomskog blagostanja (teško je procijeniti točno koliko, ali vjerojatno bi korekcija jugoslavenskog BDP-a i za 20% bila još vrlo konzervativna), SFRJ je krajem osamdesetih imala otprilike dvostruko niži BDP po stanovniku od najsiromašnije nekomunističke europske države (Grčke). Treba imati na umu ovdje i da ekonomije ovih ‘nekomunističkih’ zemalja nipošto nisu bile nalik nekom laissez-faire kapitalizmu, već su također bile prilično regulirane i sklone mjestimičnom intervencionizmu, ali ipak značajno više orijentirane tržišnom mehanizmu u odnosu na komunističke zemlje Istočnog bloka.

Također, ono što je prilično porazno jest da su neke zemlje koje su imale dvostruko ili trostruko veću baznu godinu (“startnu poziciju”) u ovom 40-godišnjem razdoblju ostvarive više prosječne godišnje stope rasta BDP po stanovniku (npr. Njemačka, Austrija, Italija, Finska, i sl.). Zemljama na bitno nižim razinama početnih pozicija je znatno lakše ostvarivati više stope gospodarskog rata, pa zato nikog ne bi trebalo impresionirati što je SFRJ u to vrijeme imala nešto više prosječne stope rasta BDP-a od npr. Velike Britanije, Švedske ili Nizozemske. Primjerice, danas su među državama s najvišim stopama realnog gospodarskog rasta uglavnom zemlje trećeg svijeta, i bilo bi zapravo čudno da nije tako.

Usporedimo li onda SFRJ samo s nekomunističkim zemljama koje su počele iz slične startne pozicije, te pogledamo njihov BDP po stanovniku u odnosu na američki, dobijemo ovo (dodano je i nekoliko azijskih zemalja koje su tada prihvatile relativno tržišnu ekonomiju):

Na slici su prikazani udjeli BDP per capita odnosnih zemalja u vrijednosti BDP cer capita SAD-a u to vrijeme, na tri decimale, a u zadnjem stupcu su navedene prosječne anualizirane stope rasta BDP per capita u razdoblju 1950.-1990. godine. Dakle, SFRJ je 1950. krenula s nekih 14,9% od američkog BDP p.c., da bi do 1990. uspjela stići do “čak” 24,3%, dok je npr. Japan u isto vrijeme napredovao s 20,1% na 81%, Španjolska s 22,9% na 52%, Tajvan s 9,6% na 42,8%, itd. U tom periodu, prosječna godišnja stopa rasta per capita u SFRJ je iznosila oko 3,4%, dok je Hong Kongu bila oko 5,2%, u Italiji 4,1%, unatoč višoj startnoj poziciji ovih potonjih.

Ako promatrane zemlje prikažemo na grafikonu kretanja njihovog BDP per capita, to izgleda ovako (pojedinačne usporedbe možete naći u ovom odličnom tekstu profesora Rajšića o istoj temi):

Jugoslavija se junački podigla iz pepela? Jugoslavija?

Samo da naglasim opet, ovi svi podaci se odnose na BDP po stanovniku, a ta mjera kao takva precijenjuje ekonomsko blagostanje socijalističkih država, tako da je u stvarnosti razlika u životnom standardu bila veća nego što to ova mjera pokazuje.

Na gornjoj slici (klik za veću) može se uočiti i kako je najbrži gospodarski rast SFRJ dosegla tijekom sedamdesetih godina, da bi 1980. počela stagnacija i krah krajem osamdesetih. To ne čudi, s obzirom da su upravo sedamdesete bile period najvećeg vanjskog zaduživanja, što je kasnije rezultiralo bankrotom države 1983. godine (koji, naravno, narodu nikad nije javno objavljen), a dug SFRJ se krajem osamdesetih prodavao za ispod 50 centi za dolar, dok je snažan pad realnog dohotka kućanstava počeo već krajem sedamdesetih.

Javni dug SFRJ i realni dohodak kućanstava (izvor)

Naravno, i ostale komunističke zemlje bile su u jako lošem stanju. Najbogatija europska komunistička zemlja 1990. godine, gledajući BDP per capita, bila je Čehoslovačka s 8,500 GK$, dok je najsiromašnija nekomunistička zemlja bila Grčka s oko 10,000 GK$ po stanovniku. Ukupni BDP po stanovniku nekomunističkih zemalja bio je oko tri puta veći u odnosu na komunističke (to je otprilike danas razlika Švicarske i Bugarske).

Doduše, SFRJ jest u pravilu bila nešto tolerantnija prema tržišnom mehanizmu i određenim vidovima privatnog vlasništva u odnosu na druge komunističke zemlje (čak je i Murray Rothbard jednom prilikom “pohvalio” jugoslavenski model u usporedbi sa sovjetskim), bili smo pošteđeni nekih boljševičkih kretenarija koje drugi nisu, diktator-bravar u to vrijeme koristio je vrlo povoljnu geopolitičku poziciju, Jadran je uvijek bio atraktivna turistička destinacija (a onda je i konkurencija bila slabija), tako da bi bilo za očekivati de će SFRJ kotirati ipak nešto bolje od drugih komunističkih zemalja u istočnoj Europi. Međutim, čak i u usporedbi s njima, SFRJ ne izgleda baš nešto impresionirajuće:

BDP po stanovniku u komunističkim zemljama

Znači, 1990. godine, jedine europske države sa značajno nižim BDP po stanovniku od SFRJ bile su Ceausescuova Rumunjska i Hoxhina Albanija (OK, u to vrijeme već nisu više bile “njihove”). No, čak i takav vrlo skroman standard u bivšoj državi više nije bio održiv! To je nama naša borba dala.

Osim toga, fascinantno je kako, usprkos masovnom izmišljanju fiktivnih radnih mjesta po državnih uhljebilištima i mastodontskim poduzećima osuđenima na propast, te valovima emigracije radništva u inozemstvo (najčešće na gradilišta u Zapadnu Njemačku), komunističke vlasti SFRJ cijelo desetljeće tijekom osamdesetih nisu bile u stanju smanjiti stopu nezaposlenosti ispod nekih 14-15%, po čemu je SFRJ bila među najgorima u Europi. U to vrijeme, u BiH i u Crnoj Gori nezaposlenost je rijetko padala ispod 20%, u Makedoniji nikad ispod 25%, u užoj Srbiji uglavnom između 16 i 19%, a na Kosovu u najgorim godinama i preko 55%. Od ukupnog broja nezaposlenih, oko 60% su bili mlađi od 25 godina.

Stopa nezaposlenosti u SFRJ (izvor)

Inače, unutar same federacije, zanimljivo je da je BDP po stanovniku Slovenije bio otprilike 8 puta veći od kosovskog BDP po stanovniku, oko 3 puta veći od makedonskog i bosansko-hercegovačkog, oko 2,7 puta veći od crnogorskog, skoro dvostruko veći od srpskog, za oko 55% veći od hrvatskog, itd. Toliko o “jednakosti”. Podaci se nalaze u radu Zdravka Petaka “Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije”, dostupan ovdje.

Što se tiče jugonostalgičarskih mitova o velikoj industriji koja je navodno bila ponos radničkog samoupravljanja (a ustvari se temeljila na pokradenim proizvodnim pogonima podignutim prije Drugog svjetskog rata), čini se da je u usporedbi sa susjedima to izgledalo prilično skromno:

Također, što se tiče priča o uspješnim socijalističkim poduzećima koja su imala sigurno tržište i čiji su se proizvodi izvozili na sve strane svijeta, to su svakako jako lijepe priče, samo što nisu istinite:

Izvoz po glavi stanovnika (izvor)

Inače, čak i unatoč žestokom protekcionizmu, obilnim državnim subvencijama i socijalizaciji gubitaka poduzeća, SFRJ je u pravilu redovito imala negativan saldo izvoza i uvoza (doduše, nije da to nužno mora značiti nešto samo po sebi loše, ali je još jedan mit koji se često navodi):

Uvoz i izvoz SFRJ (izvor)

Dakako, tu je i legendarni “mit o godišnjim odmorima” kojeg efikasno demantira ovaj video isječak iz programa tadašnje državne komunističke televizije:

Jugoslavenska su poduzeća, realno, bila u katastrofalnom stanju. Ogroman tehnološki višak, zastarjela tehnologija, nenadoknadivi gubici i loše rukovodstvo. Krajem osamdesetih konsolidirani rezultat jugoslavenskih poduzeća bio je kumulativni gubitak od preko 15% BDP-a, što je užasno i sasvim je jasno da je takav sustav bio neodrživ i nužno vodio u potpunu propast (ukupni gubici banaka bili su dvostruko veći od njihovog kapitala), zbog čega je i Ante Marković predlagao likvidaciju nekoliko tisuća državnih poduzeća, uključujući i neke od najvećih.

Od početka osamdesetih nije više bilo izvora vanjskog financiranja devizama (osim turizma i doznaka gastarbajtera) jer je država bila prezadužena, kvaliteta životnog standarda je sve više zaostajala za razvijenim svijetom, inflacija je zbog “printanja” novca suludih razmjera kasnije prebacila i 1000% na godišnjoj razini (usprkos zakonskim kontrolama cijena), tako da je to bilo to. Izmišljanje “radnih mjesta” koja su sama sebi svrha i životarenje na dug moralo je napokon doći na naplatu. Komunističku neman više nije bilo moguće umjetno održavati na životu. I to treba još imati na umu kako je tadašnji odnos radno sposobnog stanovništva i umirovljenika bio znatno povoljniji nego danas, pa je s te strane realna ekonomija bila pošteđena značajnog opterećenja.

Ako vjernici u jugokomunističku mitologiju tome ne žele vjerovati, onda bi ih morao razuvjeriti jedan od najvećih komunista s ovih prostora, bivši predsjednik CK SKJ i republički sekretar za kulturu, te jedan od najbližih bravarovih apostola i vječna legenda FFZG-a, doživotni apologet marksizma, drug Stipe Šuvar:

Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja.

Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pritom zarađivala, a ne gubila.

To je bio dio govora iz 1989. godine, više možete pročitati na linku. Svoj neslavni kraj SFRJ je dočekala s dvoznamenkastom stopom nezaposlenosti i četveroznamenkastom stopom inflacije, neodrživom strukturom proizvodnje, stalnim nestašicama, te potpuno nekonkurentnim poduzećima koja su iz godine u godinu gomilala ogromne gubitke. To je upravo ono što se i očekuje od komunističke ekonomije, koja je kako-tako preživljavala na zaduživanju, bespovratnim pomoćima i deviznim doznakama od emigranata. I, kao što rekoh već, neki elementi tržišne ekonomije su se ovdje još i donekle tolerirali, tek toliko da se neko vrijeme glava održi iznad vode (nažalost, moguće je čak i da je u nekim segmentima represija komunističkih glavešina nad privatnim sektorom bila nešto blaža nego danas, bar što se tiče obrta i sitnih poduzetnika).

SFRJ je tako propala i srećom ne postoji više, međutim, nezavisna Hrvatska se do dana današnjeg nažalost nije bitnije odmaknula od socijalističkih principa planske ekonomije, osim određenih kozmetičkih promjena. Neke druge bivše komunističke države su ipak bile nešto odlučnije u protržišnim reformama, pa su nas u međuvremenu fino prešišale (istina, ne treba umanjivati utjecaj ratne agresije na Hrvatsku i svega što ide uz to, ali još početkom “nultih” izgleda da smo stali relativno solidno):

Stvarno šteta, jer možda nije moralo ovako biti. Ne mislim sad da je obračun s komunističkim nasljeđem nešto tako trivijalno jednostavno, ali je svejedno porazno koliko ljudi još uvijek odbija prihvatiti kakav je debakl taj eksperiment bio i još uvijek rješenja društvenih problema traže u državnom upravljanju ekonomijom i eksproprijaciji privatnog vlasništva, a svakako da u tome dio krivice snosi i dobro uhljebljena državna “akademija” koja nije pravodobno lustrirana, a sada je već kasno.

Socijalizam je opijum za narod.