Debakl jugoslavenskog komunizma

Uskoro će dvadeset i deveti novembar, rođendan bivše Socijalističke Federative Republike Jugoslavije. Bit će neradni dan, pošto pada u nedjelju, ali vjerujem da će se na FFZG-u ili nekoj ideološki bliskoj javnoj ustanovi narednih dana ipak upriličiti kakav prigodan domjenak uz popratne propagandne sadržaje i radionice na temu kako je SFRJ bila najbolja zemlja na svijetu koja je ikad postojala, kako je gospodarstvo cvjetalo, kako smo od zapuštene agrarne zabiti postali regionalna industrijska sila, proizvodilo se sve i svašta, izvozilo se svugdje po bijelom svijetu, nezaposlenih nije bilo, standard bio bolji nego danas, svi živjeli sretno i zadovoljno, imali sve što im treba (osim Lepe Brene, valjda) i bezbrižno slavili bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti. Pa onda, tko nas, bre, zavadi?, opljačkali nas neoliberalni kapitalisti i u privatizaciji uništili svo nacionalno blago koje su generacije revolucionarnih proletera stvarale desetljećima.

Sve je to divno i krasno, ali koga zanima koliko jugokomunistička propaganda ima veze s istinom, trebao bi pogledati ipak malo dalje od štiva Mate Kapovića i Vedrane Rudan.

Najčešće korišteni pokazatelj blagostanja neke države je BDP po stanovniku. Već sam pisao o tome zašto ova mjera nije baš idealna i previše pouzdana kao indikator stvarnog blagostanja u zemlji, pa se neću ponavljati, međutim, nije baš niti potpuno arbitrarna i, što je važno u kontekstu SFRJ i usporedbe ekonomskih performansi s drugim zemljama, BDP kao mjera bitno precijenjuje socijalističke i etatističke ekonomije u odnosu na kapitalističke.

Najčešće korišteni izvor i vjerojatno najveći autoritet po pitanju povijesnih vrijednosti BDP-a po zemljama je Maddison Project, čija se baza podataka nalazi ovdje i svi navedeni podaci su iz njihovih statistika izraženi u međunarodnim Geary-Khamis dolarima iz 1990., usklađenim za kupovnu moć. Tako, možemo za početak usporediti brojke za SFRJ s europskim nekomunističkim zemljama (Švicarska je izostavljena jer bi previše odudarala iznad ostatka):

sfrjv

Graf je neuredan, ali uočljiva je tamna crna linija na dnu koja prikazuje jugoslavenski BDP po stanovniku. Dakle, usprkos činjenici da je BDP ovdje prilično “pristran” u korist SFRJ u smislu ocjene ekonomskog blagostanja (teško je procijeniti točno koliko, ali vjerojatno bi korekcija jugoslavenskog BDP-a i za 20% bila još vrlo konzervativna), SFRJ je krajem osamdesetih imala otprilike dvostruko niži BDP po stanovniku od najsiromašnije nekomunističke europske države (Grčke). Treba imati na umu ovdje i da ekonomije ovih ‘nekomunističkih’ zemalja nipošto nisu bile nalik nekom laissez-faire kapitalizmu, već su također bile prilično regulirane i sklone mjestimičnom intervencionizmu, ali ipak značajno više orijentirane tržišnom mehanizmu u odnosu na komunističke zemlje Istočnog bloka.

Također, ono što je prilično porazno jest da su neke zemlje koje su imale dvostruko ili trostruko veću baznu godinu (“startnu poziciju”) u ovom 40-godišnjem razdoblju ostvarive više prosječne godišnje stope rasta BDP po stanovniku (npr. Njemačka, Austrija, Italija, Finska, i sl.). Zemljama na bitno nižim razinama početnih pozicija je znatno lakše ostvarivati više stope gospodarskog rata, pa zato nikog ne bi trebalo impresionirati što je SFRJ u to vrijeme imala nešto više prosječne stope rasta BDP-a od npr. Velike Britanije, Švedske ili Nizozemske. Primjerice, danas su među državama s najvišim stopama realnog gospodarskog rasta uglavnom zemlje trećeg svijeta, i bilo bi zapravo čudno da nije tako.

Usporedimo li onda SFRJ samo s nekomunističkim zemljama koje su počele iz slične startne pozicije, te pogledamo njihov BDP po stanovniku u odnosu na američki, dobijemo ovo (dodano je i nekoliko azijskih zemalja koje su tada prihvatile relativno tržišnu ekonomiju):

ratio

Na slici su prikazani udjeli BDP per capita odnosnih zemalja u vrijednosti BDP cer capita SAD-a u to vrijeme, na tri decimale, a u zadnjem stupcu su navedene prosječne anualizirane stope rasta BDP per capita u razdoblju 1950.-1990. godine. Dakle, SFRJ je 1950. krenula s nekih 14,9% od američkog BDP p.c., da bi do 1990. uspjela stići do “čak” 24,3%, dok je npr. Japan u isto vrijeme napredovao s 20,1% na 81%, Španjolska s 22,9% na 52%, Tajvan s 9,6% na 42,8%, itd. U tom periodu, prosječna godišnja stopa rasta per capita u SFRJ je iznosila oko 3,4%, dok je Hong Kongu bila oko 5,2%, u Italiji 4,1%, unatoč višoj startnoj poziciji ovih potonjih.

Ako promatrane zemlje prikažemo na grafikonu kretanja njihovog BDP per capita, to izgleda ovako (pojedinačne usporedbe možete naći u ovom odličnom tekstu profesora Rajšića o istoj temi):

comp

Jugoslavija se junački podigla iz pepela? Jugoslavija?

Samo da naglasim opet, ovi svi podaci se odnose na BDP po stanovniku, a ta mjera kao takva precijenjuje ekonomsko blagostanje socijalističkih država, tako da je u stvarnosti razlika u životnom standardu bila veća nego što to ova mjera pokazuje.

Na gornjoj slici (klik za veću) može se uočiti i kako je najbrži gospodarski rast SFRJ dosegla tijekom sedamdesetih godina, da bi 1980. počela stagnacija i krah krajem osamdesetih. To ne čudi, s obzirom da su upravo sedamdesete bile period najvećeg vanjskog zaduživanja, što je kasnije rezultiralo bankrotom države 1983. godine (koji, naravno, narodu nikad nije javno objavljen), a dug SFRJ se krajem osamdesetih prodavao za ispod 50 centi za dolar, dok je snažan pad realnog dohotka kućanstava počeo već krajem sedamdesetih.

debt

Javni dug SFRJ i realni dohodak kućanstava (izvor)

Naravno, i ostale komunističke zemlje bile su u jako lošem stanju. Najbogatija europska komunistička zemlja 1990. godine, gledajući BDP per capita, bila je Čehoslovačka s 8,500 GK$, dok je najsiromašnija nekomunistička zemlja bila Grčka s oko 10,000 GK$ po stanovniku. Ukupni BDP po stanovniku nekomunističkih zemalja bio je oko tri puta veći u odnosu na komunističke (to je otprilike danas razlika Švicarske i Bugarske).

Doduše, SFRJ jest u pravilu bila nešto tolerantnija prema tržišnom mehanizmu i određenim vidovima privatnog vlasništva u odnosu na druge komunističke zemlje (čak je i Murray Rothbard jednom prilikom “pohvalio” jugoslavenski model u usporedbi sa sovjetskim), bili smo pošteđeni nekih boljševičkih kretenarija koje drugi nisu, diktator-bravar u to vrijeme koristio je vrlo povoljnu geopolitičku poziciju, Jadran je uvijek bio atraktivna turistička destinacija (a onda je i konkurencija bila slabija), tako da bi bilo za očekivati de će SFRJ kotirati ipak nešto bolje od drugih komunističkih zemalja u istočnoj Europi. Međutim, čak i u usporedbi s njima, SFRJ ne izgleda baš nešto impresionirajuće:

ssr

BDP po stanovniku u komunističkim zemljama

Znači, 1990. godine, jedine europske države sa značajno nižim BDP po stanovniku od SFRJ bile su Ceausescuova Rumunjska i Hoxhina Albanija (OK, u to vrijeme već nisu više bile “njihove”). No, čak i takav vrlo skroman standard u bivšoj državi više nije bio održiv! To je nama naša borba dala.

Osim toga, fascinantno je kako, usprkos masovnom izmišljanju fiktivnih radnih mjesta po državnih uhljebilištima i mastodontskim poduzećima osuđenima na propast, te valovima emigracije radništva u inozemstvo (najčešće na gradilišta u Zapadnu Njemačku), komunističke vlasti SFRJ cijelo desetljeće tijekom osamdesetih nisu bile u stanju smanjiti stopu nezaposlenosti ispod nekih 14-15%, po čemu je SFRJ bila među najgorima u Europi. U to vrijeme, u BiH i u Crnoj Gori nezaposlenost je rijetko padala ispod 20%, u Makedoniji nikad ispod 25%, u užoj Srbiji uglavnom između 16 i 19%, a na Kosovu u najgorim godinama i preko 55%. Od ukupnog broja nezaposlenih, oko 60% su bili mlađi od 25 godina.

nzp

Stopa nezaposlenosti u SFRJ (izvor)

Inače, unutar same federacije, zanimljivo je da je BDP po stanovniku Slovenije bio otprilike 8 puta veći od kosovskog BDP po stanovniku, oko 3 puta veći od makedonskog i bosansko-hercegovačkog, oko 2,7 puta veći od crnogorskog, skoro dvostruko veći od srpskog, za oko 55% veći od hrvatskog, itd. Toliko o “jednakosti”. Podaci se nalaze u radu Zdravka Petaka “Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije”, dostupan ovdje.

Što se tiče jugonostalgičarskih mitova o velikoj industriji koja je navodno bila ponos radničkog samoupravljanja (a ustvari se temeljila na pokradenim proizvodnim pogonima podignutim prije Drugog svjetskog rata), čini se da je u usporedbi sa susjedima to izgledalo prilično skromno:

industry

Također, što se tiče priča o uspješnim socijalističkim poduzećima koja su imala sigurno tržište i čiji su se proizvodi izvozili na sve strane svijeta, to su svakako jako lijepe priče, samo što nisu istinite:

expor

Izvoz po glavi stanovnika (izvor)

Inače, čak i unatoč žestokom protekcionizmu, obilnim državnim subvencijama i socijalizaciji gubitaka poduzeća, SFRJ je u pravilu redovito imala negativan saldo izvoza i uvoza (doduše, nije da to nužno mora značiti nešto samo po sebi loše, ali je još jedan mit koji se često navodi):

saldo

Uvoz i izvoz SFRJ (izvor)

Dakako, tu je i legendarni “mit o godišnjim odmorima” kojeg efikasno demantira ovaj video isječak iz programa tadašnje državne komunističke televizije:

Jugoslavenska su poduzeća, realno, bila u katastrofalnom stanju. Ogroman tehnološki višak, zastarjela tehnologija, nenadoknadivi gubici i loše rukovodstvo. Krajem osamdesetih konsolidirani rezultat jugoslavenskih poduzeća bio je kumulativni gubitak od preko 15% BDP-a, što je užasno i sasvim je jasno da je takav sustav bio neodrživ i nužno vodio u potpunu propast (ukupni gubici banaka bili su dvostruko veći od njihovog kapitala), zbog čega je i Ante Marković predlagao likvidaciju nekoliko tisuća državnih poduzeća, uključujući i neke od najvećih.

Od početka osamdesetih nije više bilo izvora vanjskog financiranja devizama (osim turizma i doznaka gastarbajtera) jer je država bila prezadužena, kvaliteta životnog standarda je sve više zaostajala za razvijenim svijetom, inflacija je zbog “printanja” novca suludih razmjera kasnije prebacila i 1000% na godišnjoj razini (usprkos zakonskim kontrolama cijena), tako da je to bilo to. Izmišljanje “radnih mjesta” koja su sama sebi svrha i životarenje na dug moralo je napokon doći na naplatu. Komunističku neman više nije bilo moguće umjetno održavati na životu. I to treba još imati na umu kako je tadašnji odnos radno sposobnog stanovništva i umirovljenika bio znatno povoljniji nego danas, pa je s te strane realna ekonomija bila pošteđena značajnog opterećenja.

Ako vjernici u jugokomunističku mitologiju tome ne žele vjerovati, onda bi ih morao razuvjeriti jedan od najvećih komunista s ovih prostora, bivši predsjednik CK SKJ i republički sekretar za kulturu, te jedan od najbližih bravarovih apostola i vječna legenda FFZG-a, doživotni apologet marksizma, drug Stipe Šuvar:

Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja.

Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pritom zarađivala, a ne gubila.

To je bio dio govora iz 1989. godine, više možete pročitati na linku. Svoj neslavni kraj SFRJ je dočekala s dvoznamenkastom stopom nezaposlenosti i četveroznamenkastom stopom inflacije, neodrživom strukturom proizvodnje, stalnim nestašicama, te potpuno nekonkurentnim poduzećima koja su iz godine u godinu gomilala ogromne gubitke. To je upravo ono što se i očekuje od komunističke ekonomije, koja je kako-tako preživljavala na zaduživanju, bespovratnim pomoćima i deviznim doznakama od emigranata. I, kao što rekoh već, neki elementi tržišne ekonomije su se ovdje još i donekle tolerirali, tek toliko da se neko vrijeme glava održi iznad vode (nažalost, moguće je čak i da je u nekim segmentima represija komunističkih glavešina nad privatnim sektorom bila nešto blaža nego danas, bar što se tiče obrta i sitnih poduzetnika).

SFRJ je tako propala i srećom ne postoji više, međutim, nezavisna Hrvatska se do dana današnjeg nažalost nije bitnije odmaknula od socijalističkih principa planske ekonomije, osim određenih kozmetičkih promjena. Neke druge bivše komunističke države su ipak bile nešto odlučnije u protržišnim reformama, pa su nas u međuvremenu fino prešišale (istina, ne treba umanjivati utjecaj ratne agresije na Hrvatsku i svega što ide uz to, ali još početkom “nultih” izgleda da smo stali relativno solidno):

chart

Stvarno šteta, jer možda nije moralo ovako biti. Ne mislim sad da je obračun s komunističkim nasljeđem nešto tako trivijalno jednostavno, ali je svejedno porazno koliko ljudi još uvijek odbija prihvatiti kakav je debakl taj eksperiment bio i još uvijek rješenja društvenih problema traže u državnom upravljanju ekonomijom i eksproprijaciji privatnog vlasništva, a svakako da u tome dio krivice snosi i dobro uhljebljena državna “akademija” koja nije pravodobno lustrirana, a sada je već kasno.

Socijalizam je opijum za narod.

Oglasi

77 comments

    1. Sve je to mambo-dzambo… kada se podvuce crta, sledi otreznjenje za vrlog autora:
      Zaduzenje u SFRJ, po stanovniku 90 godine je bilo cca 700$
      Zaduzenje je sada u Hrvatskoj cca13000$
      Dakle, ceo dug prema inostranstvu u SFRJ, 90 godine bilo je moguce vratiti sa cca 2 (dve) prosecne plate po stanovniku.
      U Hrvatskoj, sada, potrebno je minimum 18 prosecnih plata, znaci 9x vise za vracanje duga…
      Pri tome, vlasnistvo vecine preduzeca je bilo drustveno, tj SVIM stanovnicima je pripadao deo industrije… sada im ne pripada nista.
      Da ne spominjemo socijalnu sigurnost i besplatne usluge koje su u SFRJ omogucavale da ljudi zive bez frustracija znajuci da im NIKO ne radi o glavi.. Sada vecina brine o troskovima zdravstva, skole i pokusava zaboraviti presiju ovrha koja svima stoji nad glavaom za svako kasnjenje ili financijsku neurednost. I to u otudjenim drzavama gde je aparat sve ucinio da obican covek MORA biti finansijski neuredan jer neoliberalna ekonomija koju vode vlade ostavlja ljude bez posla a damping cene roba iz uvoza unistavaju domaceg poduzetnika.

      Sviđa mi se

      1. Gle, nekima je sve što nije u skladu s yugo-narativom je mambo-džambo.

        Tokom cijelih osamdesetih životni standard u SFRJ jest stagnirao i opadao, dok je rastao zaostatak za ostalim zemljama. 1990. dug je smanjen, za vrijeme Markovića koji je pokrenuo konkretne protržišne reforme uz američku pomoć, srezao proračun, obuzdao inflaciju, pokrenuo privatizaciju i planirao likvidaciju brojnih tada bezperspektivnih poduzeća.

        Što se tiče hrvatskog duga, on je po stanovniku danas cca 8000$, što je 10-11 prosječnih plaća, no to nema baš veze s mojim postom.

        Pri tome, vlasnistvo vecine preduzeca je bilo drustveno, tj SVIM stanovnicima je pripadao deo industrije… sada im ne pripada nista

        Vlasništvo je bilo državno, i to je razlog zašto su poduzeća bila u tako katastrofalnom stanju. Privatizacija i likvidacija poduzeća bila je nužna, jer takva struktura proizvodnja bila je neodrživa. Je li ti sam Stipe Šuvar govori da čak nije toliki problem ni u vraćanju duga, nego u tome da poduzeća nemaju što izvoziti, a da pritom zarade (a ne gube)?

        Da ne spominjemo socijalnu sigurnost i besplatne usluge koje su u SFRJ omogucavale da ljudi zive bez frustracija znajuci da im NIKO ne radi o glavi

        Ne postoje besplatne usluge i socijalna sigurnost. Ljudi nisu mogli znati da im nitko ne radi o glavi, to su mogli samo misliti.

        Sada vecina brine o troskovima zdravstva, skole i pokusava zaboraviti presiju ovrha koja svima stoji nad glavaom za svako kasnjenje ili financijsku neurednost.

        Hm, u Hrvatskoj su zdravstvo i školstvo i uglavnom i dalje “besplatni”, tj. prisilno finanacirani, kao što su onda bili. No, Hrvatska se zaista nije bitnije odmakla od onog socijalističkog sistema, stoga, tvoje primjedbe na probleme koje imamo danas bi trebao adresirati socijalistima.

        neoliberalna ekonomija koju vode vlade ostavlja

        Koje to vlade vode neoliberalnu ekonomiju? Što je to uopće neoliberalna ekonomija? O čemu govoriš?

        damping cene roba iz uvoza unistavaju domaceg poduzetnika.

        Damping cijene su najobičniji mit i besmislica. Uvoz ne uništava domaćeg poduzetnika, nego ogromni porezi, nameti i državne regulacije. Btw, kako to da onda u SFRJ uvoz i negativne platne bilance nisu uništavale domaća poduzeća? Dok se skoro trećina zaposlenih službeno bavila poljoprivredom, država je bila neto uvoznik hrane.

        Sviđa mi se

        1. DA… komunizam je najveće zlo za ekonomiju. Yugoslavija je bila užasna i neuspješna…. Naslijeđe tog užasnog komunizma je da su mnogi ljudi izgradili svoje vlasitte kuće kakvih nema po toj savršenoj zapadnoj Europi gdje ljudi nemaju vlastite nekretnine. Sada u bajnom kapitalizmu se ljude izbacuje na cestu za 2000 kn. Hoteli, tvornice, tvrtke, banke itd… bile su u državnom vlasništvu. Tko je radio u njima mogao je pristojno živjeti. Pa taman da su i bili u gubitku pa šta? Neka su. Taj gubitak je bio manji nego danas. A i naposlijetku je li bolje da 10.000.000 ljudi živi kako tako pristojno, nego da 200 komada lopovskog smeća (poduzetnici, privatnici i sl.) imaju miljune dobiti na račun radnika koji robuju za 3000 kn? Tko je onda imao fakultet lako je mogao steći iskustvo i zaposliti se. Sada diplomirani inženjeri volontiraju za 2400 kn. Tada smo imali neovisnu vanjsku politiku i bili slobodna i ugledna zemlja. Sada smo bijedna kujica US & EU. Iz svega se može vidjeit da jedino kapitalizam i neofeudalizam valja. Živijeli banksteri, živjelo 200 bogatih obitelji.

          Sviđa mi se

          1. DA… komunizam je najveće zlo za ekonomiju.

            Točno, i općenito jedno od najvećih zala po čovječanstvo koje je u 20. stoljeću koštalo života nekoliko desetaka milijuna nevinih ljudi. Što se tiče ekonomskih performansi, nije tako teško usporediti Zapadnu i Istočnu Njemačku, ili zapadni i istočni blok općenito, Južnu i Sjevernu Koreju, Čile i Argentinu, Bocvanu i Zimbabwe, Kinu ili Indiju prije liberalizacije i poslije, itd…

            Yugoslavija je bila užasna i neuspješna…

            Svakako jest u odnosu na ono što bi bila da se nije igrala komunizma, nego da se toleriralo slobodno tržište, a tako bi bila još puno uspješnija i taj razvoj bi bio održiv. Poduzeća su koncem 80-ih nagomilala već ogromne gubitke, preko 15% BDP-a, a životni standard je sve više zaostajao za razvijenijim europskim zemljama. BDP po stanovniku i gospodarski rast jest relativno bio na vrhuncu u sedamdesetima, ali je to više bila iluzija stvorena na zaduživanjima i naravno doznakama gastarbajtera.

            Naslijeđe tog užasnog komunizma je da su mnogi ljudi izgradili svoje vlasitte kuće kakvih nema po toj savršenoj zapadnoj Europi gdje ljudi nemaju vlastite nekretnine

            Zapravo, točno. Taj fetiš na nekretnine jest jedna od posljedica socijalizma, ali je posebna tema za drugi put.

            Sada u bajnom kapitalizmu se ljude izbacuje na cestu za 2000 kn.

            Ali, mi sada nismo u kapitalizmu. OK, ti možeš ovaj sistem nazivati kapitalizmom, ali jasno je da nema puno veze sa slobodnim tržištem i realno nema prevelike bitne razlike u odnosu na socijalizam iz SFRJ.

            Hoteli, tvornice, tvrtke, banke itd… bile su u državnom vlasništvu. Tko je radio u njima mogao je pristojno živjeti.

            Pristojno je relativan pojam, ali evo, i danas imamo još uvijek preko 1000 firmi u državnom vlasništvu čiji trošak lošeg poslovanja snose svi porezni obveznici, a tko radi u njima pristojno živi.

            Pa taman da su i bili u gubitku pa šta?

            Pa ništa. 🙂 Samo ne znam odakle si zamislio dalje da ti radnici žive “pristojno”, ako su poduzeća u takvom stanju da bi im bilo isplativije da se zatvore nego da posluju.

            A i naposlijetku je li bolje da 10.000.000 ljudi živi kako tako pristojno, nego da 200 komada lopovskog smeća (poduzetnici, privatnici i sl.) imaju miljune dobiti na račun radnika koji robuju za 3000 kn?

            Zašto smatraš da su poduzetnici i privatnici “lopovsko smeće”? Kako to netko “robuje” za 3000 kn i zašto? Kako misliš da se stvara realna vrijednost da bi tih 10 milijuna ljudi živilo pristojno?

            Vidiš kako si kontradiktoran. Prvo kažeš da su gubici ondašnjih državnih poduzeća manji nego danas, pa u idućoj rečenici tvrdiš kako privatni poduzetnici ostvarivaju “milijune dobiti” na račun radnika. Kako to mogu ostvarivati ako su im gubici gori nego onda?

            Znaš li ti uopće kolika je npr. konsolidirana neto profitna marža hrvatskih poduzeća?

            Tko je onda imao fakultet lako je mogao steći iskustvo i zaposliti se.

            Tako je, zbog državno uzrokovane inflacije fakultetskih diploma granična korisnost fakultetskog obrazovanja je znatno smanjena.

            Iz svega se može vidjeit da jedino kapitalizam i neofeudalizam valja.

            Ako pod kapitalizmom podrazumijevaš slobodno tržište bez državnog intervencionizma i poštivanje privatnog vlasništvo, onda da, a ako misliš na ovakav neki hibrid socijalizma i ekonomskog fašizma kao danas u Hrvatskoj, onda to ne bi trebalo nazivati kapitalizmom. Zapravo, neofeudalizam bi mogao biti dobar naziv.

            Sviđa mi se

        2. Neoliberalna ekonomija je model otvaranja trzista (u zemlji koja po svojoj produktivnosti ne spada u vrh). Mehanizmom vestackog odrzavanja kursa domace valute na visokoj razini, uspostavlja se situacija da je domaca roba ISTE vrste skuplja od uvozne. Samim time , domaca roba nije konkurentna na domacem trzistu sto je nelogicno i ukazuje na manipulaciju tecajem valuta. Tu je uklanjanje carina sto takodje ostavlja ekonomiju bez vaznog zastitnog alata.
          Naravno, cela ta ujdurma se radi u potezu MMF-korporacije-par drzava koje kontroliraju proces.
          Uklanjanje protekcionizma ide na ruku distributerima damping robe iz svoje hiper produkcije.
          Tu se okoriste najvece kompanije, kao i emiteri laznog piramidalnog kapitala koji stalno nutkaju kredite ojadjenim drzavama , kompanijama i gradjanima. Krajnji cilj je papirima bez pokrica otkupiti realne resurse i stambene/poslovne kapacitete.
          Tu se pojavljuje i sledeci udar na privatnost a u korist kreditora-banaka: insistiranje za izbacivanje kesha iz prometa kao i TTIP koji preti citavim drzavama u korist kompanija. Pripremljeno za eventualni trenutak osvescivanja kada ce drzave i nove vlade resiti da raskinu stetne ugovore sa privatnim kompanijama..

          BTW, sada je dug Hrvatske 55 milijardi Eura tj 66 milijardi dolara.
          To je 14500$ po stanovniku ili 20 celih mesecnoh placa!
          10x vise nego u SFRJ!
          Dakle, u Jugi je bilo moguce vratiti sav vanjski dug sa smanjenjem placa za 16.6% za 1 godinu.
          Hrvatskoj bi za to trebalo 10 godina!
          http://hrvatskidug.com/

          Sviđa mi se

          1. Slobodna trgovina i otvaranje tržišta neke zemlje međunarodnoj razmjeni roba povećava životni standard u toj zemlji, pozitivno utječe na gospodarski rast i nitko ozbiljan to više ne spori. Što se tiče “manipulacije tečajem”, na međunarodnu razmjenu utječe realni tečaj, na koji ionako države ne mogu utjecati u dugom roku.

            Općenito, na rasprave s ljudima koji vjeruju u mitove o dampingu i protekcionističke zablude ne namjeravam gubiti vrijeme. O opasnostima od izbacivanja casha sam pisao već, ali to naravno nema nikakve sa slobodnim tržištem.

            Btw, pa što i da je SFRJ vratila sav dug u godinu dana, tijekom ’80ih se dug uopće nije nešto povećavao a standard je stagnirao ili padao, dok su poduzeća gomilala gubitke, nezaposlenost čak rasla i bila cca 15-16%, a imali smo i hiperinflaciju. Pa pročitaj druga Šuvara što govori, ako lažem ja, valjda ne laže on.

            Sviđa mi se

          2. Jao jadni Hrvati imaju visoku valutu i mogu si priuštiti Njemačke aute, Španjolske i Talijanske modne marke, Francuske sireve, Švicarske satove, Tajvanska računala… Prokleti Europljani i ostali kapitalisti bili, što su tako ‘hiper’ produktivni da imaju viška robe i za prodati Hrvatima po niskim cijenama jer bi oni radije vozili Yugo i nosili radne kute, svi trčali na plac po sir od kumice, a satove imamo na poslu i u školi.

            Nevjerojatno je što su Hrvati, koji su u Jugoslaviji bili prebogati, se tako zaduživali da bi kupili sve te za život nebitne stvari. Jer svi znamo da je jedino bitno biti svoj na svome i pljucati po susjedima i čekat da sjedne i tebi sjekira u med.

            Papiri bez pokrića? Valjda misliš na dolare. S tim jadnim papirom da se na vrhu Himalaje pojaviš netko bi ti donio topli čaj.

            Protekcionizam? Dragi druže dao Bog da imaš 100 Tita zaredom kao npr. Sjeverna Koreja da te štite od svih zla ovoga svijeta. Uostalom zašto ne pobjegneš u taj komunistički raj. Uklopio bi se savršeno sa svojim razmišljanjima.

            Liked by 1 person

      2. Nikola,20 milijardi dolara duga Jugoslavije sredinom osamdesetih danas vrijedi cca 140 milijardi dolara…..sve bivše republike zajedno nisu toliko dužne……tako da Vaša računica??

        Sviđa mi se

      3. Mambo-džambo su i nule koje su se dodavale dinarima , tako da je dolar 1945 vrjedio 50 dinara 1952. 300 dinara 1965 1250 dinara, 1966 se brišu tri nule pa bi to bilo 12,5 dinara, ali ni to ne pomaže jer socijalizam je klizak teren pa je 1971 15, 1978 18, 1980 30,1984 203, 1987 1283, 1989 107 003, pa opet tri nule minusa (Ante Marković) da bi pred raspad 1990 dolar bio 10,5 dinara. Pa sad ide matematika . Ako ćete vratiti nule (što da ne) jedan dolar bi bio 10 500 000 dinara . Ako ćemo se zezati za jedan dolar 1990 mogli ste kupiti 210 000 dolara 1945. Ako 1 dolar 1945 vrjedi kao 7,08 dolara 1990 onda se vidi kolika je rupa od “tih 700” dolara. Ili da vam prevedem, nije 700 nego 211 000. Eh sad, što smo dvaput bankrotirali…

        Sviđa mi se

    1. Može ona spika kako je ’80-ih bio veći udio noćenja “domaćih” turista nego danas.

      Ne zezam se, u više navrata sam naletio na ljevičarske zombije kako mrtvi ozbiljni navode takve “argumente”, bio je čak neki padobranac i napisao tekst na državnom portalu nekom, i on je jadan stvarno mislio da s tim forama govori nešto u njihovu korist.

      Sviđa mi se

  1. Godina je 1980. Na zemljanoj ledini stoje desetine koliba sastavljenih od komada lima, nekih starih ploča, i pokrivene limom, daskama i starim odbačenim valovitim pločama. Provizirani dimnjaci. Nema vode, žene donose vodu kantama sa udaljene javne pumpe. Ponegdje je žica ilegalno povučena sa nekog udaljenog drvenog supa. Nema sanitarija osim jednog poljskog WC-a. Hodaš po blatu i preskaćeš improvizirane plitke jarke kojim se odvodi fekalna i oborinska voda. Odrpana djeca se igraju u blatu i tuku oko nečega što bi moglo izgledati kao igračka….

    Nagradno je pitanje gdje se nalazi navedeno mjesto radnje?

    1. Bangladeš
    2. Indija
    3. Afrika
    4. Centar Zagreba, iza igrališta Kušlanove škole (tada Rajke i Zdenke Baković) – naselak

    Sviđa mi se

  2. Ispravak krivog navoda:
    “.. tadašnje državne komunističke televizije”

    Iz gornjeg navoda da se zaključiti da osim što je državna televizija tada bila komunistička, implicitno se podrazumijeva da sada to više nije, a što ne može biti dalje od istine.

    Sviđa mi se

  3. Kad govorimo o ekonomskim “uspjesima” Jugoslavije ali i ostalih socijalističkih država ne bi se trebali zaustavit na 1990. već negdje na 1993. jer tad otprilike završava taj dugoročni ciklus. Početkom 90-ih sustav se raspada, zatvaraju se poduzeća s bezbroj nepotrebno zaposlenih, socijalizam ostaje bez tuđeg novca, stvari dolaze na naplatu.
    Socijalisti to vješto podmeću pod grijehe privatizacije no to nije točno. Došlo je na naplatu ono što su socijalisti radili 45 godina.

    Sviđa mi se

      1. Moglo bi se recimo uzet prosjek gospodarskog pada tranzicijskih zemalja koje nisu imale rat i to pripisat raspadu socijalističkog sistema a razliku ratu.

        Sviđa mi se

  4. Ekonomske cinjenice su ekonomske cinjenice. Nadam se da broj onih građana koji bi se rado vratili u bivsu drzavu ne prelazi 5%. Ako uzmemo da je danas 90% stanovnistva uvjereno u ispravnost ekonomskog socijalizma onda to ostavlja 85% ljudi koji ili mrze bivsu drzavu ili se jednostavno nikad ne bi vracali u bivsu drzavu a opet su uvjereni socijalisti. Mislim da se treba fokusirati na ovih 85% koji ne zele bivsu drzavu ali definitivno zele drzavu da vodi racuna o svemu.

    Sviđa mi se

    1. Nedavna anketa, ona od 7.11, je pokazala da velika vecina ljudi zeli status quo i socijalizam. Price o “privatizacijskoj pljacki” i “unistenoj industriji” nisu nikada bile popularnije. Infantilni uratci poput “Firme” Hladnog Piva samo perpetuiraju mit o zlocestim kapitalistima.
      Cinjenica je da se ljudi boje trzista i konkurencije. Za ilustraciju je dovoljno vidjeti reakcije taksi ceha na Uber.
      Ovaj clanak na argumentiran nacin demantira mit o uspjesnosti bivse drzave i socijalizma, no sumnjam da ce imati nekog velikog odjeka u javnosti. Hrvati su, bas kao i gradjani drugih tranzicijskih drzava, ovisni o etatistickoj majci drzavi i ne zele nikoga tko bi im konkurirao za radno mjesto. Rezultati takvih strahova su, medju ostalim, i Viktor Orban i Vladimir Putin.
      Bojim se da ce ljudi ovom clanku usprkos i dalje pricati o “uspjesima socijalizma” i tome kako je “onda bilo bolje”.

      Sviđa mi se

      1. Priče o “privatizacijskoj pljački” i “uništenoj industriji” su mitovi koji kod nas nikad neće umrijeti i pokušaji ozbiljnog objektivnog analiziranja stvari su otprilike kao ono igranje šaha s golubovima.

        S jedne strane to nije toliko čudno, jer, je li, ljudi su “ostali bez posla”, tvornice su se gasile, i realno je teško bilo za očekivati da će među nedovoljno obrazovanim, ali vrlo indoktriniranim stanovništvom to razdoblje ostati u nekom lijepom sjećanju. Hrvatska je još sada jako dugo bila u recesiji, pa su još razni populistički mamlazi koristili šansu da dovoljno lakovjernima prodavaju maglu, tako da se bojim da su se tako ti mitovi još dodatno popularizirali i među mlađim generacijama. Ovisnost o etatizmu i majci državi koja se proširila među Hrvatima čak je jača nego u nekim drugim (post-)tranzicijskim zemljama, bar ovim sjevernijim, bar se meni tako čini. Ovo s Uberom je dobar mikroprimjer tog straha od slobode i tržišta koji još naveliko prisutan kod nas, i ja iskreno ne vidim tu nekog velikog mjesta za optimizam.

        Sviđa mi se

  5. Ovo je jedan od najboljih članaka ikada u ex-yu ekonomskoj blogosferi. Svaka čast! Lepo si napravio sintezu svega što se dešavalo, sve zajedno sa relevantnim izvorima i referencama.

    Sviđa mi se

  6. Najveći izvoz Jugoslavije su bili mladi ljudi koji su masovno odlazili u gastarbajtere ili su se trajno iselili još za vrijeme kraljevine Jugoslavije.

    Količina novaca koja je ušla u zemlju u razdoblju od 1950 ih, pa sve do danas u RH (govorim o novcima koje su poslali Hrvatski iseljenici i gastarbajteri) je u rangu vrijednosti cca 250-300 MILJARDI DOLARA. Govorim naravno o današnjoj vrijednosti dolara.

    Samo za područje RH i Hercegovine iza 1992-3 se smatra da je ušlo oko 60-65 milijardi dolara od iseljenika (što u doznakama, što u uloženom kapitalu). I to bez pomoći za naoružavanje i općenito za uspostavu države.

    Ovo je procjena, i to mislim vrlo konzervativna procjena. “Savezničku” posljeratnu pomoć ne računam, ali je i ona bila vrlo značajna.

    Tome treba dodati, kada se govori o Jugoslaviji i doznake iseljenika drugih nacija kako bi se dobila odgovarajuća slika o kapitalu koji je pomogao da grafikon BDP-a ne bude puno, puno gori.

    Ustvari to je dokaz koliko je produktivnost rada u SFRJ bila katastrofalno loša. Bitno lošija nego u zemljama iza željezne zavjese (osim Albanije naravno). Ali je ta razlika nadoknađivana “sa strane” pa se je ukupno živjelo bolje.

    Najproduktivniji izvoz je bio u obliku transfera zapadnih tehnologija na klirinško tržište. Najbolji primjer je bio uzor svih uzora u ono vrijeme tvornica SAS (specijalni alatni strojevi iz Zadra). Rusi su kupovali od nas specijalne strojeve iako su sami imali bolje strojeve. Onda su isčupali van IBM upravljačka računala i elektroniku, a ostatak stroja su bacili u staro željezo. Time se zaobilazila zabrana izvoza visoke tehnologije SAD-a u Sovjetski Savez….

    Jugoslavija nije bila jedina koja je to radila. Stvar je pukla kada je Japanski Hitachi/Mitsubishi potajno isporučio Rusima 5-osnu kompjutoriziranu glodalicu velikog formata za izradu antikavitacijskih podmorničkih propelera. Tada se je drastično postrožlo nadzor.

    Ali je Jugoslavija bila jedina koja je od toga napravila potpuno zasebnu privrednu granu. Naravno da je početkom raspada Sovjetskog saveza, ustvari i nešto ranije sve to zamrlo i ugasilo takvu “industriju”….

    O švercu rijetkih metala i strateških sirovina da ne govorim. Tu su određeni socijalistički “tehno-manageri” akumulirali pozamašan kapital.

    Nije da se nije radilo i nije da se nije proizvodilo. Neke su stvari bile i kvalitetom bolje nego što danas možete normalno kupiti u dućanu (bez tržišnih akrobacija i ekpertize sa strane).

    Ali je generalno omjer uloženo/dobiveno bio katastrofalan. A to je naravno posljedica lošeg upravljanja. Tipično kao i u svakom socijalizmu. Ali je Jugoslavija bila uz sve to još i neka vrsta DEKADENTNOG socijalizma. Raj za shizofreni politički nadrealizam. Pravi čudnovati kljunaš među zemljama 🙂

    U usporedbi sa zemljama iza željezne zavjese svakako bolje što se tiče ljudskih prava (sloboda) općenito, ali zato lošije što se tiče proizvodnje i odgovornosti za rezultate.

    Sviđa mi se

  7. Svaka čast na upisu, jugonostalgiju ne mogu smisliti i svaki doprinos rušenju socijalističkih mitova pozdravljam.
    Ali jednu stvar nikako da si razjasnim. Naime, ako većini ljudi )iz mog iskustva) odraslih u tom razdoblju podastreš ovakve informacije, reagirat će s podsmijehom i čuđenjem.
    I to govorim o ljudima koji nikad nisu bili ideološki ili politički angažirani. Priča o tome kako se dobro živjelo čuo sam bezbroj . posao je bio siguran, gradile se vikendice, išlo na ljetovanja, svi su bili vedri i nasmijani, prava divota i čudo jedno,

    E, sad jedno objašnjenje je da je riječ o percepciji. Ljudi su bili mladi, u naponu snage i naravno da se rado sjećaju tih vremena, Osim toga, zemlja jest išla prema naprijed, moglo se očekivati da budućnost bude bolja od prošlosti.
    Sad su ti ljudi stari, vjera u svjetliju budućnost je prestala (ali ne shvaćaju da je prestala sredinom 70-ih, a ne “ko nas bre zavadi”) pa im je prošlost ostala u dragom sjećanju,

    No, vjerujem da ljudi ne lažu niti nas niti same sebe, tako da je dodatno objašnjenje da je nekima doista postigli neki pristojan životni standard i sigurnost, bez shvaćanja da je to izgrađeno na klimavim nogama.

    Treća opcija je da je nemoguće uspoređivati kruške i jabuke; danas su kriteriji onog što je dobar životni standard viši, s onim što je bilo prihvatljivo prije 30 g. više nitko ne bi bio zadovoljan.

    Sviđa mi se

    1. kad vam pocnu s tim bedstocama ih pitajte bi li se odrekli svojih zlih kapitalistickih proizvoda od applea, vw-a, h&m-a…i vratili se na domaci skart uz pokoji izlet do trsta da potrose svoju jadnu ali nezasluzenu crkavicu koju su, naravno, konvertirali u devize ilegalno kod svercera.

      Sviđa mi se

    2. U slučajevima starijih ljudi koji su tada bili u najboljim godinama riječ je dobrim dijelom o percepciji. Ljudi koji su u npr. pedesetima su ’80-ih bili u svojim dvadesetima i naravno da se rado sjećaju lijepih uspomena iz svoje mladosti, dok sjećanja na one ružne stvari uglavnom blijede. Uz to, narod je bio bombardiran propagandom s državnih medija, tako da mnogi vjerojatno nisu bili ni svjesni koliko je zemlja bila zaostajala za zapadom.

      Sviđa mi se

      1. Prvi puta sam kao osamnaestogodišnjak 1989. između Božića i nove godine bio u Trstu i čekao vlak za Padovu. Na željezničkom kolodvoru primjetih jedno fino obučenoga gospodina s finim ulaštenim cipelama. Bio je to čistač koji je graciozno meo pod. Upitao sam se kako je to moguće? Bio je to moj prvi susret s blještavim Zapadom. Danas su razlike ipak manje, jer se i kod nas barem malo bolje mete.

        Sviđa mi se

    3. Statistika je točan zbroj netočnih podataka. Tako i ova. Tko god je tada putovao po Europi mogao je vidjeti da je kvaliteta života u YU posebno u “razvijenim republikama” bila viša od Portugala, Grčke ,Turske a negdje u ravni sa Španjolskom.Nije gospodo sve u GDPu i statistici i ekonomskim pokazateljima . Sječam se kako su tada sjeverni krajevi Velike Britanije bili otužni i daleko ispod YU.

      Sviđa mi se

      1. Zanimljivo, obično bude obratno, obično su socijalisti ti koje se hvataju statistika vezanih uz BDP i zaposlenosti bivše države dokazujući kako je onda bilo super.

        Nije gospodo sve u GDPu i statistici i ekonomskim pokazateljima

        Jasno sam naveo kako BDP nije pouzdan pokazatelj stvarnog blagostanja u zemlji, pogotovo što precijenjuje socijalističke ekonomije, stoga, ne znam zašto nam to govoriš.

        Tko god je tada putovao po Europi mogao je vidjeti da je kvaliteta života u YU posebno u “razvijenim republikama” bila viša od Portugala, Grčke ,Turske a negdje u ravni sa Španjolskom.

        U Jugoslaviji cijeloj u prosjeku teško da je bila. U Hrvatskoj na vrhuncu tijekom ’70ih je BDP po stanovniku (što ne znači kvaliteta životnog standarda) bio tu negdje s portugalskim i grčkim, blizu španjolskog. U Sloveniji je vjerojatno bio nešto i viši, a u ostalim republikama niži. No, osamdesetih SFRJ je u stagnaciji.

        Sviđa mi se

        1. Izgleda da je zakljucak sljedeci: Prilikom velikog zaduzivanja stanje je trenutno-prividno dobro. U bliskoj buducnosti rezultat toga je kriza i stagnacija. Jedino mi nije jasno zasto se moramo vracati u 70e da bi to potvrdili. Imamo jako dobar slucaj prije desetak godina u drzavi koja postoji.

          Sviđa mi se

          1. Jedino mi nije jasno zasto se moramo vracati u 70e da bi to potvrdili. Imamo jako dobar slucaj prije desetak godina u drzavi koja postoji.

            Da, još jedan problem s nekima što (i ne mislim sad tu samo na neke zadrte komunjare) žele vidjeti samo što se događalo otprilike do kraja ’70-ih, kako smo tada bili relativno blizu nekim razvijenim zemljama, itd., ali odbijaju obratiti pozornost na ono što se događalo poslije i posljedice toga. To ih ne zanima, zadnju četvrtinu postojanja Jugoslavije treba jednostavno ignorirati.

            Pa mogao bi tako i neki HDZSDP-ovac ukazati kako je, evo, hrvatska politika u “tranziciji” bila super uspješna, vidi kako smo se junački uzdigli nakon rata sve do 2008.-e, a onda ovo kasnije ćemo zanemariti jer nema smisla govoriti o tome…

            Sviđa mi se

  8. Primjetite što se govori u video klipu, ovolika količina jurnjave za profitom rijetko se nalazi u pro zapadnoj propagandi.

    Godišnji odmor ovdje nije u službi čovjeka i njegove obitelji već samo i jedino u službi produktivnosti.

    Sviđa mi se

    1. Nema odmora dok traje obnova!

      A pazi ovo, gdje novinar razgovara s ovim radnikom Gredelja…

      Q: Čujem da vi ovdje u firmi imate jako dobro organizirane godišnje odmore?
      A: Da, da… ovdje sam od ’63., nikad u životu nisam bio na godišnjem, niti itko drugi od mojih kolega nije bio na godišnjem, ali da… čuo sam da su jako dobro organizirani godišnji odmori 🙂

      Sviđa mi se

  9. Meni je najsmješnije sto ljevicari ne vjeruju u brojeve…10 000 je vise od 5000,daaa ali neee ma to se ne moze gledati doslovno,manje su bile razlike,svi su bili sretni imali su svi stanove,to mi je isto smjesno,svi su bili srednja klasa,mozes mislit srednje klase,stan u neboderu pokraj jakusevca na 25-om katu i posao u ćistoći,to je kao srednja klasa? U npr. Svicarskoj srednja klasa je doktor ili profesor na faksu…

    Sviđa mi se

  10. Iako poštujem autorove činjenice i podatke i ne sporim da Jugoslovenski sistem definitivno nije bio divan,
    moram reći da mi pomalo smeta neoliberalni zaključak na samom kraju. Autor generalno napada plansku ekonomiju, što lično smatram apsurdnim – te iste od autora glorifikovane zapadne države, poznate po tome što su kapitalističke, sve više usvajaju Keynesove principe i prihvataju regulaciju kao nešto normalno.
    Pobogu, najjača ekonomija na svetu danas (Kina) je gotovo sasvim “komandna” po proizvodnji i silnim pravilima (lično ne volim kinesku ekonomiju i mislim da je grozna po prosečnog građanina i stvara botove, tužan život i korupciju, ali ekonomija sama po sebi radi)

    Zato mislim da autor ne bi trebalo da žuri ka neoliberalnom zaključku, jer to zanemaruje celu igru između politike i ekonomije – novac je uvek bio, i dok postoji uvek će biti jako povezan sa moći. Pošto se ovo ne može osporiti a ljudska moralnost je fleksibilna, zamolio bih autora da još jednom razmisli o potencijalnim dobrim stranama planske ekonomije (npr Hong Kong, ekonomski brilijantna državica koja se, doduše, obogatila na opijumu).

    Hvala na čitanju dugog posta.
    Pozdrav i spreman sam na diskusiju u slučaju da je autor želi.

    -Lh.

    Sviđa mi se

    1. Pozdrav,

      Ne slažemo se (očito) oko viđenja uloge i mogućnosti državnog intervencionizma u ekonomiji, ali napokon da netko tko se ne slaže sa mnom priznaje:

      zapadne države, poznate po tome što su kapitalističke, sve više usvajaju Keynesove principe i prihvataju regulaciju kao nešto normalno

      E hvala! 🙂

      Sviđa mi se

      1. Nema problema. Razumem da se ne slažemo i možda nekad možemo pokrenuti dalju diskusiju. Pratim blog od sada.
        Jedino što mi je drago da, iako neoliberalac, autor nije potpuni poklonik Miltona Friedmana i njegovih absurda, i prepoznaje Keynesa kao validnog makroekonomskog teoretičara.

        Poz.

        Sviđa mi se

        1. Ne znam što znači “neoliberalac”. Ne znam ni što želiš reći time da prepoznajem Keynesa kao validnog makroekonomskog teoretičara, jer nemam neko naročito pozitivno mišljenje o liku i djelu dotičnog, a pogotovo ne o njegovim suvremenim sljedbenicima. Ja sam samo rekao da mi je drago da se netko slaže sa mnom kako većina zapadnih “kapitalističkih” država sve više teži regulaciji tržišta, mješovitoj ekonomiji i nekim “keynesijanskim” politikama, što ne znači da je to dobro za njih.

          I ne znam što to smatraš apsurdnim kod M. Friedmana? Nisam potpuni poklonik u smislu da se slažem sa svime što je ikad rekao, ali držim ga ja svakako za jednog od nekoliko najboljih i najvećih ekonomista u povijesti, rekao bih definitivno najveći koji je živio u 21. stoljeću.

          Sviđa mi se

          1. Kad si već prešao na “ti”, neoliberalac bi značilo da podržavaš deregulisani slobodnotržišni kapitalizam. Iako lično nije moj pogled, ne osuđujem ga u potpunosti jer nije nerazuman.
            Prosto sam navikao da većina ljudi koja misli kao ti veoma osuđuje Keynesove principe i sumnja u njegovu vaidnost – stekao sam utisak ta ti to ne radiš, i bilo mi je drago, ali možda sam pogrešio.

            Lično smatram Friedmanov apsurd u tome što predstavlja ekonomiju kao nešto odvojeno od političke teorije. To tako nije, i neće biti. Stoga mislim da, iako bi njegovi principi bili predivni u savršenom svetu, oni nemaju realne korene. Umesto toga, Friedmanove ideje se koriste da načine jako bogate još bogatijim, bez zapravo poboljšavanja ekonomije. To dovodi do toga da kad se “trickle down” zapravo dogodi, taj novac je već bezvredan.

            Nadam se da sam svoj stav jasnije objasnio

            Poz

            -Lh

            Sviđa mi se

                1. Pa mislio sam općenito na sklonost intervencionizmu u ekonomiji i prihvaćanju velike uloge države kao regulatora tržišta uz zanemarivanje onoga što danas nazivamo “public choice” teorijom, što je doduše znatno izraženije kod njegovih suvremenih baštinika, nego kod Keynesa samog, ali iz upisa gdina LH može se razaznati koje je njegovo viđenje poželjnosti planske ekonomije.

                  Btw, je li drugar O.M. ovaj put propisno reagirao na Bakićev anti-socijalistički rant u Jutarnjem? 😉

                  Sviđa mi se

                  1. Sigurno nisam dovoljno čitao Keynesa, ali mi se on činio puno inteligentniji od svojih suvremenika i uvijek stoji ono da je bio spreman na promjenu mišljenja u slučaju promjene okolnosti.

                    Također, Keynes je upozravao upravo na vezu politike i ekonomije nakon 1. svjetskog rata za razliku od drugih.

                    Što se tiče O.M. nisam pratio baš za vikend možda i jest, možda i planira ne znam… svakako bi ga bilo zanimljivo pitati da odgovori na to 😀

                    Sviđa mi se

                    1. To za Keynesa je možda i istina. Tim Congdon, koji je inače monetarist* i načelno bar donekle pro-tržišno orijentiran (počasni je predsjednik britanskog TFA i član je UKIP-a), pisao je dosta o tome kako su se njegovi suvremeni sljedbenici, tj. oni koji danas sebe smatraju pravičnim nasljednicima Keynesovog učenja (a oni itekako spadaju među one kojima nisu baš jasne veze između politike i ekonomije, bilo da se radi o NK ili PK struji) u mnogočemu bitno udaljili od izvornih Keynesovih ideja koje se sada pogrešnu njemu pripisuju ili se krivo prezentiraju.

                      *- doduše, za jednog monetarista čudno je da govori o kamatnoj stopi kao cijeni novca

                      Sviđa mi se

  11. Ljepa diskusija. Samo, znate kako je: Svaki autor svoje ideje navodi podatke (one iz statistike) koje podupiraju njegove stavove, a one koje, vidljivo, ne podudaraju se potcenjvacki odbacuju ili ne vrdnuju kako treba. To je statistika – pokazuje vazne stvari, sakriva bitne. Tako i ovde. Ja mislim (pripadam te jugoslovenske generacije ljudi) da vreme (tehnlosko, socijalno, drustveno pa i politicko) tada nije isto koje je danas – deli nas 40-50 godina. YU nikada nije bila komunsitcka zemlja nego socijhalisticka. Otud, merenje odnosno uporedba sadasnjeg stanja sa onim posleratnim, je zapravo gresno u startu. Danasnji mladi eksperti koji gledaju na zivot kroz nove tehnologije nikada nisu osetili realni posleratni zivot. Ziviotni standard ljudi i zadovolstvo od tog standarda tadasnjih je nesporan, kao sto danasnji mladi ljudi misle da sve stbo je zapadno bolje od onoga sto kod kuce imaju. To se zove sintimija. Danas, u proseku, veoma mali procenat gradjana bilo koje ex Yu drzave zivi kudikalmo losije od tadasnjeg prosecnog gradjanina. Da ne govorim o opcoj bezbednosti ljudi i svakakog kriminala koji su sada direktan proizvod lakomosti (greediness) onih koji imaju kapital. Secam se na pr. da smo gledali na ovisnike o drogama kao na cuda, senzacije jer ih je bilo malo, a sada se n jih objektivno plasimo jer ih je previse, a ima ih jer neko profitira (opet greediness).

    Sviđa mi se

    1. Za statističke podatke koje sam izvadio sam naveo svugdje izvore i to se uzimaju kao relevantni izvori (Maddison, Svjetska banka, Kushnir, CIA…).

      Naravno da vrijeme nije isto kao danas, pa nitko to ne spori, niti ja uopće uspoređujem u ovom postu stanje danas i prije rata. Neki su tako shvatili tekst, ali to je njihov problem.

      No, ovo oko “lakomosti onih koji imaju kapital” i njihovom utjecaju na kriminal Vam je besmisleno. Zašto uopće mislite da su ljudi “bezbedniji” danas i da je kriminala manje? U tom pogledu mislim da Vas statistike demantiraju. Prošle godine je npr. u Hrvatskoj bilo 35 ubojstava, dok ih je ’87. bilo 120 (i sve do 2000. ta je brojka preko 100 godišnje, pa onda slijedi nagli pad). Čak je i recimo prometnih nesreća danas znatno više nego ’70ih i ’80ih unatoč povećanju broja vozila, no mediji tada nisu baš objavljivale te vijesti kao i danas pa se kod ljudi stvorila percepcija sigurnosti.

      Sviđa mi se

  12. znam da smo u totalnoj banani, ali opet stalno slušamo od naših političara da se nema više što rezati, da su svi oblici štednje iscrpljeni…mislim znamo svi da je to hrpa sr****…
    ali naletio sam jučer na nešto što tako lijepo skicira količinu uhljebnika u ovoj zemlji…da radi se o ustroju ministarstva financija…koje samo po sebi ima smisla isto koliko bi smisla imalo da švicarska ima ministarstvo pomorstva 🙂

    ali evo gledajte tu šumu uhljebnika 🙂 ko pogodi/prebroji koliko menadžera je na plaći samo u jednom ministarstvo ima pivu 🙂

    http://mfin.hr/adminmax/docs/UstrojstvoMF.pdf

    Sviđa mi se

    1. Prema ovome imaju minimalno 75 “direktora” uključujući ministra. Nisam računao šefove odjela i manjih grupa, nego samo šefove sektora. Ako im je prosjek neto plaće oko 16k Kn, onda bez nekih bonusa, troškova prijevoza i ostalih uhljebnina dolazimo do troška od oko 30m godišnje bruto za to ministarstvo. To mi izgleda kao jako konzervativna procjena. Vjerojatno su uhljebnine toj ekipi veće od plaće. Ako računamo da ima 20 ministarstava, i da sva imaju otprilike isti broj “managera”, ispada da nas samo oni i samo za svoju plaću koštaju oko 600m. Ako u raznim agencijama, uredima, ravnateljstvima itd. ima isto toliko isto takvih, to bude oko 1,2 milijarde. S obzirom da raznorazni NVO paraziti dobiju 2,8 milijardi svake godine, ispada da su ovi vladini paraziti još dosta jeftini.
      Mjesta za rezanje koliko hoćeš.

      Sviđa mi se

      1. Mislim da rezanje nećemo gledati u ministarstvu financija (komitet za prisilnu otimačinu i redistribuciju), nego će isto biti kadrovski pojačano za težak zadatak koji mu predstoji.

        A taj zadatak nije rezanje troškova, pravosuđe, itd. nego cijeđenje vode iz kamena. Znate ono u stilu “to nije naš posao, obratite se onima koji su Vas zaj*bali….”. Ukratko “žalite se državi” savjet….

        Ako je još netko ili nešto (firma, obrt,..) nekako preživjelo to je po definiciji moguće samo zato jer je varalo državu. To je uz sve postojeće tlake matematička činjenica ali i generalni naputak za daljnje postupanje prema takvima koji su se usudili oduprijeti.

        Stoga predstoji da se završi kolosalni posao pljačkanja i guljenja do kraja (uravnoteženje bilance). Naravno u isto to vrijeme političari će i dalje govoriti o raznim “trebatologijama”, tj. treba “poticati privredu”, “olakšati terete”, “poticati izvoz” i slične demagoške umotvorine.

        Puno više strasti i uvjerljivosti će političari unijeti u svoje govore onda kada budu govorili o borbi protiv “rada na crno”, “utaje poreza”, “pranja novca”, “varanja države”, itd…

        A taj silni posao nije moguće obaviti bez dodatnih kvalificiranih kadrova. Odlučnih, hrabrih, beskompromisnih, tj. takvih koji neće nasjesti na izmotavanja i suze nego će bez milosti oteti i zadnje zrno žita od kulaka (vlasnik male firme, obrta,..).

        Ustvari u današnje vrijeme neispunjavanje svih obveza prema državi treba tretirati kao poticanje na terorizam ili u drastičnijim slučajevima (po mišljenju porezne uprave) kao teroristički akt usmjeren protiv opće solidarnosti i sigurnosti.

        Stoga očekujete daljnja zapošljavanja u cilju jačanja institucija sustava. Kao i nove zakone kojima se reguliraju Vaše nove obveze i drastične kazne za “pobunjenike” (teroriste).

        Nema odmora dok traje obmana.

        Sviđa mi se

    2. Novi čelnik HUB-a kaže kako hrvatske banke neće više financirati državu:

      http://www.index.hr/vijesti/clanak/banke-vise-ne-zele-financirati-rastrosnu-drzavu-i-njene-uhljebe-zaduzujte-se-vani/860056.aspx

      To bi mogao biti povod za uvođenje nekih novih poreza i povećanje već postojećih, evo već od Nove godine kreće:

      http://www.vecernji.hr/kompanije-i-trzista/od-2016-uvodi-se-porez-na-kapitalnu-dobit-trziste-negoduje-1040703

      Sviđa mi se

  13. 1. Pohvala za spominjanje Kapovica. Ljude kojima su motika, kramp ili lopata samo imenice ne smatram ozbiljnima, a kamoli kada isti zastupaju nekakve teorije “radnika” koje se baziraju na – teoriji.
    2. Objasnjavati jugonostalgicarima kako ta njihova utopija nije bila dobra, je isto kao i hadezeovcima objasnjavati kako Franjo Tudjman nije bas najbolji lik.
    3. U potpunosti se slazem sa objavom i cestitam na radu.
    4. mali off topic i ne zelim se upustati u daljnje rasprave na temu, ali jako puno yu-firmi je nacionalizirano. Dakle, jugoslaveni se nisu niti pretjerano potrudili nesto sagraditi jer su oteli vec gotove tvornice.

    Sviđa mi se

  14. Nažalost, pristup ti je pristrasan. Odabrao si države koje su se razvijale izrazito brzo, npr. Austrija i Italija, te tri siromašne zemlje, koje su se isto razvijale dobro, te četiri Azijska tigra. A izostavio si, recimo, Irsku. I izostavio si prosjeke.

    Najpoštenije je usporediti Jugoslaviju sa Zapadno-Evropskim prosjekom, jer je riječ o području sa kojim se želimo uspoređivati, i koji se vrlo solidno razvijao u svjetskim okvirima, i to u periodu od 1938-90; u ratu se događaju stagnacija i pad, ali taj pad je iznimno lako ukloniti (Austrija je, primjerice, udvostručila BDP(PPP)/cap za četiri godine).

    Dakle, u periodu od 1938-90, Jugoslavija se razvila sa 100% (1938) do 452% (1990), dok se 30 zemalja Zapadne Evrope, u prosjeku, razvilo sa 100% na 360%. Dakle, Jugoslavija se razvijala brže od prosjeka Zapadne Evrope, unatoč stagnaciji u prvoj polovici 1980, i pada u drugoj polovici.

    Moglo bi se spekulirati da je uzrok tako dobrom razvoju Jugoslavije u tome što je počela siromašnija, a takvim se zemljama se lako razvijati. Iako su teorijski argumenti za tu tezu uvjerljivi, ona empirijski nije istinita u svijetu u periodu 1938-90, svjetski prosjek je bio 100%->240%, dakle bitno manji od – u svjetskim okvirima – iznimno bogate Evrope. Jugoslavija se, dakle, razvijala dvostruko brže od svjetskog prosjeka.

    Razvijala se brže i od Njemačke (100%->320%), Irske (100%->387%) i Grčke (100%->370%), ali sporije od Španjoslke (100%->673%) i Portugala (100%->620%), dijelom i zato što su te dvije zemlje imale i dvije komparativne prednosti za koje jugoslavenski režim nije odgovoran, nisu bile u II.s.r., i prošle su proces priključenja EU.

    To je do 1990 – dakle, u cijelom periodu, koji uključuje stagnaciju i pad. U periodu 1938-1980, kad je bila na vrhuncu, Jugoslavija se razvijala brže od svih zemalja svijeta, osim Japana (542%). Pri čemu je Japan imao strane investicije i mogao kupovati najnoviju tehnologiju (Jugoslavija to nije mogla) te imao i naslijeđen radni mentalitet, daleko od našeg.

    Sviđa mi se

    1. Nažalost, pristup ti je pristrasan.

      Stvarnost je pristrana.

      Odabrao si države koje su se razvijale izrazito brzo, npr. Austrija i Italija, te tri siromašne zemlje, koje su se isto razvijale dobro, te četiri Azijska tigra. A izostavio si, recimo, Irsku. I izostavio si prosjeke.

      U tablici sam uzeo susjedne nekomunističke zemlje i još dvije mediteranske koje su krenule s donekle slične pozicije. A ovi “azijski tigrovi” su gotovo jedine zemlje u Aziji koje su nakon WW2 prihvatile donekle tržišnu ekonomiju, a startale su sa slične ili lošije pozicije u odnosu na SFRJ. Irska je prikazana na grafikonu, a o Irskoj sam imao i poseban post, može se lako naći.

      Najpoštenije je usporediti Jugoslaviju sa Zapadno-Evropskim prosjekom, jer je riječ o području sa kojim se želimo uspoređivati

      Pa vidi se fino na prvom grafikonu usporedba SFRJ i zemalja zapadne Europe.

      Dakle, u periodu od 1938-90, Jugoslavija se razvila sa 100% (1938) do 452% (1990), dok se 30 zemalja Zapadne Evrope, u prosjeku, razvilo sa 100% na 360%. Dakle, Jugoslavija se razvijala brže od prosjeka Zapadne Evrope, unatoč stagnaciji u prvoj polovici 1980, i pada u drugoj polovici.

      Ne znam za 1938. i samo razdoblje WW2, ali ovo nije točno. Gledam Maddisonovu bazu podataka i od 1947. do 1990. SFRJ je porasla na oko 466%, dok je 30 zemalja Zapadne Europe poraslo na oko 415%. To jest i dalje nešto manje od rasta SFRJ, ali takva usporedba nema previše smisla, jer je Zapadna Europe startala s 3 puta većom bazom (3,833 : 1,211). Kao da ideš danas tako uspoređivati rast Njemačke i Kine, besmisleno.

      Moglo bi se spekulirati da je uzrok tako dobrom razvoju Jugoslavije u tome što je počela siromašnija, a takvim se zemljama se lako razvijati. Iako su teorijski argumenti za tu tezu uvjerljivi, ona empirijski nije istinita u svijetu u periodu 1938-90, svjetski prosjek je bio 100%->240%, dakle bitno manji od – u svjetskim okvirima – iznimno bogate Evrope. Jugoslavija se, dakle, razvijala dvostruko brže od svjetskog prosjeka.

      Ne radi se tu ni o kakvim spekulacijama, siromašnijoj zemlji je uvijek lakše ostvariti istu odabranu stopu rasta, kao što je bilo kojem neplivaču lakše svaki tjedan ostvarivati veći napredak u svojim plivačkim rezultatima od olimpijskog pobjednika. Svjetski prosjek u drugoj polovici 20. stoljeća jest bio dosta nizak, tj. niži od zapadnog svijeta, zato što je većina svijeta bila pod raznim varijacijama totalitarnih anti-liberalnih diktatura i tek se nedavno počela otvarati kapitalizmu. U kontekstu usporedivih zemalja sa sličnom polazišnom točkom i sličnim geografskim okolnostima, SFRJ je prošla prilično loše.

      Razvijala se brže i od Njemačke (100%->320%), Irske (100%->387%) i Grčke (100%->370%), ali sporije od Španjoslke (100%->673%) i Portugala (100%->620%), dijelom i zato što su te dvije zemlje imale i dvije komparativne prednosti za koje jugoslavenski režim nije odgovoran, nisu bile u II.s.r., i prošle su proces priključenja EU.

      Prvo, opet iznosiš pogrešne brojke. Grčka je 1947.-1990. kumulativno porasla za oko 570%, a ne za 370%, dok je Njemačka u isto vrijeme porasla za 654%, a ne za 320%. Ne znam uopće odakle ti te brojke na koje se pozivaš, ali očito si nešto pobrkao (rast Irske jest bio oko 380%, ali i oni su krenuli s dosta više osnovice od SFRJ). Dobro primjećuješ kako su se Španjolska i Portugal razvijali znatno brže od SFRJ (iako su startali s više baze), a to što nisu bili uništenu u WW2 im je iz statističkog aspekta u ovom slučaju otegotna okolnost u odnosu na SFRJ.

      Sviđa mi se

      1. Ne radi se tu ni o kakvim spekulacijama, siromašnijoj zemlji je uvijek lakše ostvariti istu odabranu stopu rasta, kao što je bilo kojem neplivaču lakše svaki tjedan ostvarivati veći napredak u svojim plivačkim rezultatima od olimpijskog pobjednika.

        Kako je svijet od 1938 do 1990 napredovao 100%->240%, a Evropa 100%->360% (USA i dr. slično), ta teza je empirijski opovrgnuta. Ne dvojim da neki fenomeni olakšavaju razvoj siromašnih zemalja: lakši tehnološki napredak i jeftina radna snaga. No, postoje i fenomeni koji usporuju razvoj. Ti tvrdiš da su siromašne zemlje bile totalitarne i nesklone uistinu liberalnom kapitalizmu. No i sklonost totalitarizmu (pa i liberalnom kapitalizmu) su i sami u nekoj korelaciji sa siromaštvom. Neobrazovanost i neinformiranost puka, sklonost korupciji također. Navedeno vodi manje efikasnoj policiji, političkom sustavu, sudstvu, javnoj upravi – čiji rad itekako doprinosi brzini rasta. Empirijski podaci potvrđuju samo da su faktori koji usporavaju razvoj siromašnih zemalja, 1938-90 bili jači od faktora koji ih ubrzavaju.

        Ne znam za 1938. i samo razdoblje WW2, ali ovo nije točno. Gledam Maddisonovu bazu podataka i od 1947. do 1990. SFRJ je porasla na oko 466%, dok je 30 zemalja Zapadne Europe poraslo na oko 415%. To jest i dalje nešto manje od rasta SFRJ, ali takva usporedba nema previše smisla, jer je Zapadna Europe startala s 3 puta većom bazom (3,833 : 1,211).

        Ima smisla, jer smo upravo rekli da su faktori koji usporavaju razvoj siromašnih zemalja – u periodu od 1938 do 1990. – bili jači od faktora koji ih ubrzavaju.

        Prvo, opet iznosiš pogrešne brojke. Grčka je 1947.-1990. kumulativno porasla za oko 570%, a ne za 370%, dok je Njemačka u isto vrijeme porasla za 654%, a ne za 320%. Ne znam uopće odakle ti te brojke na koje se pozivaš, ali očito si nešto pobrkao

        Razlika je u polaznoj točki, za koju ja uzimam 1938, prije drugog svjetskog rata. Mislim da sam to napisao; ali ako nisam dovoljno jasan, to je moja krivnja. Naime, nakon 2.s.r. je evropska ekonomija uvelike uništena. Uzmeš li 1947 godinu za početak, onda ćeš i oporavak računati pod razvoj, a to nije ista stvar – oporavak je puno lakši i brži. Primjerice, Grčka, Austrija i Njemačka su 1947 bili na 66%, 60% i 50% svog razvoja iz 1938. Velik dio njihovog razvoja od 1947-90 bio je oporavak. Jugoslavija je, naprotiv, 1947 bila na 97% razvoja iz 1938. U napretku Jugoslavije u periodu 1947-90 je puno manje oporavka.

        Napredovati osjetno brže (100%->452%) od prosjeka Zapadne Evrope (100%->360), i to uz znatno veću razinu jednakosti i radničkih prava, te uz činjenicu da je određeni stupanj izolacije uvijek postojao, da Jugoslavija nikad nije mogla nabavljati neku najnoviju tehnologiju – ne može biti debakl. Naprotiv, to je iznimno dobro.

        To više što je razvoj do 1980 bio još brži, kažem, drugi samo iza Japana, a stagnacija i propadba od 1980-90 je posljedica političke krize, na ne obratno.

        Sviđa mi se

        1. Kako je svijet od 1938 do 1990 napredovao 100%->240%, a Evropa 100%->360% (USA i dr. slično), ta teza je empirijski opovrgnuta.

          Nije to empirijski opovrgljivo uopće. Senegalu je lakše dogodine ostvariti rast BDP-a od 5% nego Švicarskoj, ali to ne znači da hoće.

          No i sklonost totalitarizmu (pa i liberalnom kapitalizmu) su i sami u nekoj korelaciji sa siromaštvom. Neobrazovanost i neinformiranost puka, sklonost korupciji također. Navedeno vodi manje efikasnoj policiji, političkom sustavu, sudstvu, javnoj upravi – čiji rad itekako doprinosi brzini rasta.

          Korupcija je precijenjena kao faktor u ekonomskom razvoju. Institucionalni okvir je jako bitan, doduše, i u tome su jako zakazale npr. afričke zemlje.

          Ima smisla, jer smo upravo rekli da su faktori koji usporavaju razvoj siromašnih zemalja – u periodu od 1938 do 1990. – bili jači od faktora koji ih ubrzavaju

          Pa što? Ne vidim smisla uspoređivati zemlje po prosječnim stopama rasta kada jedna kreće s tri puta većom bazom od druge.

          Razlika je u polaznoj točki, za koju ja uzimam 1938, prije drugog svjetskog rata. Mislim da sam to napisao; ali ako nisam dovoljno jasan, to je moja krivnja.

          Jasan si, ali to ti i govorim, čudi me zašto uzimaš za polaznu točku 1938. Ja nisam mogao ni naći podatke za 1938.-1946., ali ionako ti podaci o BDP-u za vrijeme rata nisu nešto relevantni, a većinu tog vremena SFRJ nije niti postojala.

          Jugoslavija je, naprotiv, 1947 bila na 97% razvoja iz 1938.

          Ne znam odakle vadiš te podatke, ali ovdje nešto ne štima.

          Napredovati osjetno brže (100%->452%) od prosjeka Zapadne Evrope (100%->360), i to uz znatno veću razinu jednakosti i radničkih prava, te uz činjenicu da je određeni stupanj izolacije uvijek postojao, da Jugoslavija nikad nije mogla nabavljati neku najnoviju tehnologiju – ne može biti debakl.

          Pustimo fore o “jednakosti” i “radničkim pravima”. Gospodarski rast SFRJ u usporedbi s ostalima se vidi gore iz grafova (s tim da mjerenje kroz BDP značajno precijenjuje standard SFRJ), a zašto je sve to debakl napisao sam u tekstu, tako da se nemam što ponavljati.

          To više što je razvoj do 1980 bio još brži, kažem, drugi samo iza Japana, a stagnacija i propadba od 1980-90 je posljedica političke krize, na ne obratno.

          Brže su rasle već i Njemačka i Austrija, koje su krenule kao bitno bogatije zemlje, a stagnacija i propadanje SFRJ nisu bile posljedica nikakve “političke krize” nego socijalističkog ekonomskog sustava, državnog bankrota i potpuno promašenog investicijskog vala s kraja ’70-ih.

          Sviđa mi se

          1. Može se konvergencija opovrgnuti, naravno. Svaka znanstvena teza može. Postoje empirijska istraživanja.

            “In the twentieth century, the Great Divergence peaked before the First World War and
            continued until the early 1970s, then, after two decades of indeterminate fluctuations, in the late 1980s it was replaced by the Great Convergence”

            http://cliodynamics.ru/download/Korotayev_Goldstone_Zinkina_Great_Convergence_TFSC_2015.pdf

            Zašto uzimam 1938 za polaznu točku? Evo ti obratni primjer – Sovjetski Savez je, uzme li se za počentu točku 1913. godina do 1990. napredovao nešto brže od svjetskog prosjeka; ako bi kao polaznu točku uzeo 1923, nakon svih ratova, revolucija, kad bijaše na petini onoga prije I.s.r, ispalo bi da se razvijao 6-7 puta brže od svjetskog prosjeka. Pa, toliko bolji nije bio. Najbolju procjenu dobijamo uzevši 1913. (Svi moji podaci su iz istog izvora kao i tvoji, Maddison 2013). Analogno 1938 za Jugoslaviju.

            Sviđa mi se

            1. Može se konvergencija opovrgnuti, naravno. Svaka znanstvena teza može. Postoje empirijska istraživanja.

              Ne razumiješ me ništa, a mislio sam da ne mogu biti jasniji.

              Svi moji podaci su iz istog izvora kao i tvoji, Maddison 2013

              Taj izvor pokazuje kako je od 1947. do 1990. Njemačka porasla za 654%, Austrija za oko 780%, a SFRJ (koja je krenula s bitno niže baze) za 466% i dočekala svoju smrt kao treća i četvrta najzaostalija zemlja Europe. U tom izvoru nećeš ni naći podatke za SFRJ u razdoblju 1938.-1947. (koji ne bi ni trebali biti bitni jer obuhvaćaju period WW2, pa su tu brojke o BDP-u irelevantne, pogotovo ovako dobivene raznim ekstrapolacijama), ali eto ti na tome baziraš silovanje statistike kako bi prikazao jugokomunistički režim u što boljem svijetlu. Užas.

              Sviđa mi se

              1. Mislim da su grafovi jednako točni, osim što sam ja koristio Maddisonove podatke iz 2010 za taj graf, a ovi iz 2013 su čak nešto povoljniji za Jugoslaviju. Grafovi prof. Rajšića pokazuju apsolutnu snagu ekonomije, ali ako nas zanima brzina razvoja ekonomije, onda to vidimo slabije. Moj graf ne pokazuje apsolutnu snagu, ali se rast vidi bolje.

                Glede 1939 godine, recimo, Sovjetski savez je formalno osnovan 1922, ujedinjenjem nekoliko formalno neodvisnih država. Ako pogledamo razvoj u narednim godinama – taj razvoj je kao iz snova, 15%, 25%, 27% godišnje. Do 1990, ispadne 1200%. Ali zašto? Zato što je bio siromašan? Ne – siromaštvo to ne može objasnit, rijetko koja siromašna zemlja se tako razvijala. Ali ratno uništenje i oporavak mogu. Kreneš li od 1913, kad je Rusija bila najbogatija, onda dobijaš realan razvoj.

                Isti slučaj imaš sa Njemačkom, i to se lijepo vidi na grafu kojeg sam nacrtao. Moje računanje od najbolje godine prije rata je pokušaj da se izbjegne utjecaj oporavka od ratne štete na brzinu napredka. Moglo bi se jednostavno zaboraviti prvih deset godina i mjeriti napredak tek nakon 1957. U tom slučaju opet ispada da se Jugoslavija 1957-1990 razvijala bolje od Njemačke. Ako imaš neki drugi način kako izbjeći da oporavak nakon rata ulazi u izračun rasta, rado bih ga čuo.

                Na kraju, to je pitanje detalja, jer mjerio ovako ili onako, Jugoslavija se razvijala brže od zap. evropskog prosjeka, i to u vrijeme u koje se zap. evropa razvijala najbolje od svih regija (kako ih je podijelo Maddison) i u kojem je na nivou svijeta, postojala divergencija između bogatih i siromašnih zemalja; sve uz veću jednakost i razinu radničkih prava nego u Zap. Evropi. Akademik Dragomir Vojnić naziva period 1950-90 “razvojnim boomom.”

                I to uz niz otegotnih okolnosti – kao što su zabrana uvoza najmodernije tehnologije, stalne međunacionalne napetosti, nedemokratičnost sustava, neprihvaćanje osnovnih ideja sustava od strane građana. To je sve, jasno, štetilo ekonomskom razvoju Jugoslavije. Danas imamo i demokraciju, i članstvo u EU koje nam čak donosi i neki novac, i većina građana podržava kapitalizam – i puno slabija radnička prava, pa ipak ide, koliko vidim, loše, što se ekonomije tiče. Demokracija, sloboda govora i neka slična prava su danas, naravno, bolji.

                Sviđa mi se

  15. Pozdrav.

    Moje ime je Jovan. Na ovaj post i pripadajuće mu komentare nabasao sam slučajno.

    Što se tiče mog političko-ekonomskog opredeljenja, zalažem se za skandinavski model socijalnog kapitalizma.

    Pošto nisam dovoljno mator da sam živeo u SFRJ, ex yugoslovenima o kvalitetu življenja ne verujem potpuno.

    Isto važi i za predratnu, kraljevinu Yugoslaviju, koja je kud i kamo bila kapitalistička.

    A s obzirom da bih sve one, koji su nam doneli ovo što imamo danas, zakopao do grla da ne mogu bežati i na njih pustio crvene mrave, možete misliti šta osećam prema liberalnom kapitalizmu (p.s. trenutno živim u Luizijani, SAD, mišljenje i za ove ovde isto).

    I da mislim da je ono što danas imamo u svim ex yu državama jeste liberalni kapitalizam, onakav kakav je postojao u SAD naročito pre Prvog svetskog rata pa sve do Ruzvelta.
    Bez penzijskog, bez zdravstvenog, bez minimalca, bez sindikata…
    A takav liberalni kapitalizam zajedno sa Reganovim dobom veličaju Republikanci, najveći P.R.- ovi istog.

    OK, dosta s rantom.

    Pošto mi se čini da se svi posteri bolje razumeju u ekonomiju od mene, otvorio bih par tema za razgovor.

    1. Zašto se uvek kao indikator prosperiteta koristi BDP, a ne kupovna moć stanovnika?

    tj. kad poplaćaš kiriju ili kredu za stan+porez na imovinu, komunalije, troškove putovanja gradskim ili za auto za mesec dana i trošak za REALNU potrošačku korpu, ono što ti tad ostane da je realna snaga ekonomije. Koliko znam taj višak nije BDP ili grešim.

    U jednom od postova se tvrdilo da je Slovenija jedina “uspela” u tranziciji zato što je tržište ex Yuge zamenila evropskim.

    2. Da li je to JOŠ UVEK tako, i ako nije, kad su se ponovo orjentirali na ex-Yu prostore?

    jer mi raja iz Njemačke, Austrije i Francuske ne pominje slovenačku robu, a raja iz zavičaja kaže da je ima ko za vreme Yuge.

    3. Zašto se uzima kao loša stvar to što se u bivšoj Yugi živelo na kredit?

    jer fakat, i danas svi žive na kredu, i ex-Yu i EU, Ameri tek, a kako ni dolar ni euro nisu više vezani za zlato nego za slobodno cenjenu snagu privrede (šta god to bilo), a sve se i tako danas pravi u Čajnoj, pardon Kini…

    Off Topic

    4. Koliki je uticaj isisavanje resursa iz kolonija imao na razvoj, rast pa i posleratni oporavak Britanije i Francuske, a za SAD isisavanje iz Južne Amerike?

    jer Britanija i Francuska su se relativno brzo oporavile od PRVOG svetskog rata, Amerika isto tako, Sovjeti crpljenjem sopstvenih velikih resursa, dok Nemačka fakat nije. Neki čak tvrde da je i ušla u Drugi svetski da bi se oporavila (maybe).

    Kraj Off Topic-a

    I poslednje

    5. Da li je kriv politički poredak za lošu ekonomsku situaciju ili umišljene među-etničke tenzije i međusobna zatvorenost republika?

    Zašto pitam:

    U tekstu profesora Rajšića koji navodi tkojejohngalt pominje se dosta faktora zbog kojih je puklo japansko ekonomsko čudo krajem 1980 godina, i oni su se posle vadili štampanjem novca. Kad gledaš kursnu listu, imaš 1 dollar, 1 euro, ali 100 Yen-a. Oni nisu bili tehnološko čudo do početka 1980 i to prenosom tehnologija iz Amerike (znam, studiram japanski).

    Takođe, negde u postovima sam pročitao da nije bilo preliva nezaposlene radne snage u republike gde je bila bolja situacije, lovenci su ostajali u Sloveniji, hrvati u Hrvatskoj, albanci na Kosovu, Bosanci sa veliko B u Bosni, a srba je ionako već bilo svuda.
    I bilo je otpora da se određeni delovi SFRJ specijalizuju za neke poslove, tipa tamo gde ima šuma da se prave pilane, tamo gde je ravnica poljoprivreda…valjda zato što je biti seljak ili rudar nešto loše. Ovde ne svaka savezna država, već svaki okrug na tabli na ulazu u njega piše: “Ovo je okrug za gajenje lala”, “Ovo je okrug za mleko i mlečne prerađevine”.
    Nešto slično pokušava i EU, ta šta vam je onolika saobraznost u proizvodima i zakonima nego to. Međutim u članicama stare EU se digla kuka i motika, dok istočna evropa uglavnom ćuti i pristaje.
    Takođe što se dešava danas u Uniji. Radna snaga sa istoka i juga ide na sever i zapad. Podjednako su vredni, podjednako pa neki put i bolje obrazovani nego Njemci i Austrijanci, a rade sve i za manje para.
    E tako izgleda prava konkurencija za radno mesto, čak i gore nego ovde sa Latinosima, oni još kaskaju po pitanju obrazovanja, ali to vam je pravi liberalni kapitalizam. A evo Britanija izađe iz Unije zbog toga.
    A da ne pominjem činjenicu da je jedinstveno tržište od 22 miliona duša mnogo bolje nego ovo što je danas, ma kakvo bilo državno uređenje.

    Otvoren sam za komentare i ispravke ako su ozbiljni i utemeljeni makar zdravorazumski, ne tražim reference ali slobodno dajte i njih.

    Nacional, pro ex-Yu, pro EU, anti EU žvaku svedite na minimum.

    P.S. Našao sam ovog tipa na Youtube, Amer talijanski, radnički i sindikalni “lobista” kako se danas kaže.

    Sviđa mi se

    1. Tvrditi da je ovo što danas imamo u ex-YU republikama liberalni kapitalizam može isključivo netko izrazito zlonamjeran ili izrazito neuk.

      Odgovore na većinu tvojih pitanja i objašnjenja nekih zabluda možeš naći već na ovom blogu, a ako si stvarno znatiželjan lako ćeš naći i na drugim mjestima (Google je tvoj prijatelj).

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s