Mostogradnja i EFZG

Valutna klauzula je sredstvo djelomičnog očuvanja vrijednosti potraživanja tijekom vremena, jedna metoda kojom vjerovnici mogu pokušati zaštititi svoju privatnu imovinu od nemilih događaja uzrokovanih zloupotrebljavanjem državnog monopola nad proizvodnjom i emisijom novca od strane centralnih planera, i kao takva je vrlo zgodna stvar. U suštini, ugovor između dvije strane kao i svaki drugi, što bi u slobodnoj zemlji odrasli ljudi uvijek imali neotuđivo pravo sklapati kada im se prohtije, bez da ikome trećemu trebaju obrazlagati kako i zašto.

Ivan Lovrinović je čovjek koji želi ljudima onemogućiti takav oblik zaštite svoje imovine (potraživanja) i nasilno zabraniti ljudima dobrovoljno sastavljanje takvih ugovora, što ne bi bio neki poseban problem da dotični nije ekonomski guru Mosta nezavisnih lista, te istovremeno redoviti profesor na EFZG-u.

Da bi ukidanje valutne klauzule (odnosno, prebacivanje tečajnog rizika na štediše i deponente) imalo ozbiljne štetne posljedice po hrvatsko gospodarstvo razumije i njegova kolegica s fakulteta dr. sc. Marijana Ivanov, s kojom je dotični u koautorstvu objavio nekoliko znanstvenih radova, pa čak i jednu knjigu. No, eto, po ovom pitanju se očito razilaze.

Osim što želi zabraniti valutnu klauzulu, profesor Lovrinović je glasni kritičar aktualne monetarne politike HNB-a i naglašava nužnost monetarne reforme, što je ubačeno i u ekonomski program Mosta. Međutim, nije potpuno jasno što točno želi. Jedino što je definitivno jasno da reforme koje zagovara profesor ne uključuju ukidanje centralnobankarskog monopola i prepuštanje monetarnog sustava slobodnom tržištu.

Naime, profesor Lovrinović u nedavnom obraćanju javnosti jasno je dao do znanja da Most ne zagovara devalvaciju kune, što zapravo jest u skladu s nekim njegovim starijim izjavama o nepoželjnosti devalvacije. Ali, s druge strane, govorio je i o pogrešnoj tečajnoj politici koja “desetkuje hrvatski izvoz”, čime valjda želi insinuirati kako navodno precijenjeni tečaj kune pogoduje zlom uvoznom lobiju (što zapravo nije baš točno, ali na stranu sad to), a u ovom razgovoru za Globus kazao je kako bi HNB umjesto ciljanja tečaja trebao usvojiti politiku ciljanja stope inflacije.

Profesor ne navodi koju točno stopu inflacije bi on htio da centralna banka cilja (znamo samo da je za njega inflacija danas opasno niska), ali:

1) ciljanje stope inflacije je vrlo loša politika (čak i kada je ta stopa vrlo niska), jer ne uvažava pozitivne šokove produktivnosti, tj. svaki pritisak na razinu cijena tretira kao da dolazi sa strane potražnje, što dovodi do neravnoteža

2) HNB ionako već indirektno provodi takvu politiku jer cilja tečaj u odnosu na valutu čija centralna banka cilja stopu inflacije

Znam da se profesoru Lovrinoviću i ekipi iz nekog razloga ne sviđa to što HNB na taj način “uvozi” monetarnu politiku, ali činjenica je da su hrvatski građani sami, svojom voljom, odabrali da im EUR bude de facto sredstvo obračuna (a i većina štednje, kredita i javnog duga su vezani uz EUR) i za to ipak nije kriv niti Vujčić, niti komercijalne banke, niti strani centri moći, već su za to najviše krivi komunisti i njihove epizode hiperinflacija, a nekakva prisilna (i prilično skupa) “deeurizacija” i dizanje sidra s tečaja sada bi samo još više poljuljala povjerenje u kunu i dovela do rastuće inflacije, viših kamatnih stopa i bijega kapitala. Iako nisam pobornik cijelog eksperimenta s uvođenjem eura općenito, i slažem se da je jedinstvena politika ECB-a naštetila mnogim perifernim zemljama u recesiji, dok god hrvatski građani prihvaćaju euro kao medium of account, i dalje ćemo biti ovisni o ECB-u.

Nego, da rezimiram, Lovrinović je definitivno protiv devalvacije i kaže da to ne dolazi obzir, ali istovremeno misli da nam treba promjena deviznog tečaja, da bi HNB trebao ciljati inflaciju i zalaže se za ekspanzivniju monetarnu politiku (tako piše u programu Mosta)! Iako je moguće konstruirati takav teorijski scenarij, teško je shvatljivo kako istovremeno držati ta stajališta. Ne znam što točno za profesora predstavlja pojam devalvacije, ali ekspanzivnija politika uz dizanje sidra s tečaja i ciljanje viših stopa inflacije dovesti će do rušenja vrijednosti kune u odnosu na druge valute, ceteris paribus, što će vjerojatno imati puno više štete nego koristi (doduše, možda je imalo smisla 2008. ili 2009. godine).

No, pogledamo li malo dublje u ekonomski program Mosta, oni očito ekspanzivniju monetarnu politiku zapravo vide kao jedan alat za stimuliranje investicija i posljedično zaposlenosti putem nižih kamatnih stopa. Kako navode:

Učinci ekspanzivnije MP: osjetno niže kamatne stope, veća likvidnost, povećanje kreditiranja, potrošnje, investicija, konkurentnosti izvoza… BDP-a.

S obzirom da je Lovrinović sveučilišni profesor monetarne politike i morao bi biti upoznat s radovima Miltona Friedmana i Irvinga Fishera, prilično je čudno da su ovakve stvari dospjele u program (doduše, sada je jasnije zašto je htio koalirati sa Živim zidom).

1) Kamatne stope su vrlo loš i nepouzdan pokazatelj stava monetarne politike. Općenito, gledanje monetarne politike primarno kroz kamatne stope je pomalo naivan keynesijanski običaj koji proizlazi iz pogrešnog poimanja kamatnih stopa kao “cijene novca”. Monetarna politika nisu kamatne stope, monetarna politika su očekivanja i vrući krumpiri.

2) To budi rečeno, ekspanzivna monetarna politika u pravilu snižava kamatne stope samo u (vrlo) kratkom roku, dok ih dugoročno povećava, zbog očekivanja povećanja razine cijena u budućnosti.

3) To budi rečeno, niske kamatne stope su vjerojatnije odraz restriktivne monetarne politike, a ne ekspanzivne.

Stoga, oslanjanje na kamatni kanal putem kojeg bi se povećanim printanjem stimuliralo gospodarstvo će teško dati rezultata. Dapače, u kombinaciji s ukidanjem valutne klauzule i povećanjem tečajnog rizika, učinak će biti upravo suprotan. Osim toga, navedena teza kako ekspanzivna monetarna politika sama po sebi vodi povećanju BDP-a je sasvim neutemeljena, a učinak na “konkurentnost izvoza” je također prilično klimav, pošto izvoz ovisi o realnom tečaju (nominalni tečaj * razina cijena u zemlji / razina cijena u inozemstvu) na koji centralna banka ne može baš utjecati u dugom roku.

S obzirom da je jedan od najvažnijih uzroka relativno visokih kamatnih stopa u Hrvatskoj upravo rizik zemlje, ako Mostovci žele hrvatskim građanima i poduzećima omogućiti lakše dizanje kredita, onda bi trebali raditi na tome da država poveća svoj kreditni rejting, a do toga će doći sređivanjem javnih financija, rezanjem deficita i smanjenjem javnog duga, dakle – rezanjem državne potrošnje i privatizacijom, a ne provođenjem eksperimenata koji bi još dodatno ubrzali odljev kapitala iz zemlje i osnivanjem novih državnih “agrobanaka” preko kojih bi porezni obveznici subvencionirali kreditiranje određenih povlaštenih subjekata (da, ima i toga).

U programu se čak dobro i navodi kako je Hrvatska zemlja mrtvog kapitala, ogromne količine neiskorištene imovine još su u državnom vlasništvu i spominje se mogućnost privatizacije, i općenito se govori o smanjenju troška javne uprave, ali, s druge strane se govori i o potrebi povećanja državnih ulaganja u kapitalne projekte, što je u sukobu s fiskalnom odgovornošću i tržišnom ekonomijom općenito. Također, profesor Lovrinović spominje i povećanje minimalne plaće na 3,500 kuna, što bi dovelo do izvjesnog povećanja nezaposlenosti, a obećava i garantirane otkupne cijene za poljoprivredne kulture.

Država nije tu da investira, stimulira, zapošljava ili kreditira. Država je tu samo da se makne s puta.

Općenito, ako Mostovci žele olakšati investiranje i poslovanje u Hrvatskoj, onda moraju bezkompromisno zagovarati smanjenje (ili ukidanje) svih poreza i drugih državnih nameta, ukidanje parafiskaliteta, liberalizaciju tržišta rada, dekomorizaciju gospodarstva, smanjenje birokracije i deregulaciju, izbjegavanje državnih intervencija u gospodarstvo, itd.

U suprotnom, neće biti ništa različiti od socijalista iz HDZSDP-a.

Most koji ulijeva sigurnost