[Nastavak na dva prijašnja posta o financijskoj krizi i recesiji: (1) , (2)]
Spominjao sam već austrijsku teoriju poslovnih ciklusa, koja pojašnjava kako kamatne stope spuštene ispod tržišnih razina mogu imati vrlo štetne distorzirajuće efekte i potpuno poremetiti tržišni mehanizam alokacije ekonomskih resursa. Ovu teoriju su razvili Ludwig von Mises i Friedrich Hayek još u prvoj polovici 20. stoljeća, pa s obzirom na određene promjene u regulatornoj okolini u međuvremenu, tom konceptu bi dobro došlo jedno osvježavanje, odnosno prilagodba za današnje uvjete.
Upravo takvo nešto čini Julien Noizet, koji je u ABCT koncept ukomponirao Basel standarde regulacije banaka, propisane mjere pokrivanja rizika kapitalom, koji su prvi put donešeni 1988. godine od strane internacionalnog centralnog komiteta centralnih banaka u Baselu. Sve države skupine Group of Ten usvojile su ih do 1992., a do danas su implementirani u više od 100 zemalja svijeta, te je u međuvremenu bilo nekoliko važnijih izmjena, dopuna i ažuriranja.
Sama ideja da nekakvi birokrati iz centralnih banaka ili nekakvih kvazikomunističkih nadnacionalnih institucija privatnim poslovnim bankama nameću kvote izdvajanja kapitala za pojedine plasmane je apsurdna i, što je najvažnije, nema nikakve veze sa slobodnim tržištem, već se radi o socijalističko-fašističkom nastojanju namještanja tržišne utakmice i nametanja besmislenog troška koji sasvim sigurno najviše šteti manjim bankama.
Za vrijeme von Misesa i Hayeka, bankarski sustav je bio manje reguliran i primarni kreditni kanal je bio kreditiranje poduzeća. Međutim, do danas se praksa značajno promijenila:
(izvor)
Na priloženoj slici, plava linija prikazuje ukupnu masu komercijalnih kredita poduzećima izdanih od strane banaka u SAD-u, dok su crvenom linijom prikazani nekretninski krediti. Prema ovome se jasno vidi početak trenda “divergencije” baš u vrijeme usvajanja prvih Basel regulacija. Pogledamo li pak hipotekarno kreditiranje u odnosu na BDP dobijemo ovo (izvor):
Na gornjem grafikonu su prikazani udjeli hipotekarnog i ne-hipotekarnog kreditiranja u BDP-u na agregatnom uzorku 17 razvijenih zemalja, a ne samo za SAD. Originalni izvor slike je u istraživanju Jordá et al., koji navode:
In addition to country-specific housing policies, international banking regulation also contributed to the growing attractiveness of mortgage lending from the perspective of the banks. The Basel Committee on Bank Supervision (BCBS) was founded in 1974 in reaction to the collapse of Herstatt Bank in Germany. The Committee served as a forum to discuss international harmonization of international banking regulation. Its work led to the 1988 Basle Accord (Basel I) that introduced minimum capital requirements and, importantly, different risk weights for assets on banks’ balance sheets. Loans secured by mortgages on residential properties only carried half the risk weight of loans to companies. This provided another incentive for banks to expand their mortgage business which could be run with higher leverage.
Dakle, i ovdje možemo uočiti jasnu promjenu trenda u kreditiranju nakon uvođenja ovih standarda. Slučajnost?
Možda, ali, u svakom slučaju, ovakve državne regulacije vode misalokaciji resursa. Privatni poslovni subjekti koriste svoj kapital suprotno onome kako bi ga koristili na slobodnom tržištu. Intervencijom u tržište kredita, krediti bivaju plasirani na drugačiji način i u druge svrhe nego što bi bili da je privatnim kreditorima dozvoljeno da se u poslovanju vode po vlastitom nahođenju. Državne regulacije ozbiljno remete strukturu kreditiranja i time strukturu proizvodnje, koja u konačnici neće odgovarati stvarnim preferencijama stanovništva.
Stoga, s obzirom da su propisani kapitalni zahtjevi “pristrani” u korist hipotekarnog kreditiranja u svrhu kupovanja nekretnina, ne treba puno ni čuditi da se najveći “balon” napuhao baš u tom sektoru, a pogotovo kada se uzmu u obzir još i druge brojne državne intervencije u tržište kojima se na nasilan način pokušava(la) napumpati potražnja za nekretninama. S obzirom da je cilj banaka (kao i svih drugih poduzeća) maksimizacija profita, povrat na kapital (ROE) morao bi im biti veći od troška toga istog kapitala, a kako im regulatori diktiraju koliko kapitala trebaju držati za kakve plasmane, tako će i taj zahtjevani stupanj kapitaliziranosti imati ključnu ulogu u donošenju odluke o kreditiranju.
Nametanjem uglavnom arbitrarnih “težina rizičnosti” za pojedine oblike imovine, banke su na netržišan način stimulirane da kreditiranje usmjeravaju ka određenim plasmanima s nižim kapitalnim zahtjevima, što uzrokuje misalokacije resursa, remećenje relativnih cijena i napuhivanja “balona” (koji sa sobom nosi crowding-out učinak na druge sektore ekonomije zbog kojeg se istiskuju druge profitabilne investicije), a naravno da centralna banka može još dodatno pogoršati stvar, kao i druge državne intervencije koje remete tržišne signale. Procjenjivanje rizičnosti plasmana i odluke o kapitaliziranosti trebaju biti prepuštene upraviteljima banaka, a ne nekakvim birokratima. Banke su privatne institucije i takve trebaju ostati.
Jako dobar grafički prikaz razvoja situacije kroz šablon ABC teorije, Noizet prikazuje u ovom postu. Slično kao što ‘umjetno’ spuštanje kamatne stope ispod prirodne inducira neodrživu kreditnu ekspanziju zbog nesklada sa stvarnim vremenskim preferencijama, tako i ‘umjetno’ spuštanje premija rizika ispod tržišnih vodi ka formiranju neodržive strukture kapitala zbog nesklada sa stvarnim percepcijama rizičnosti.
P.S. Možda nije izravno vezano za temu, ali Velimir Šonje baš u ovom tekstu objašnjava kako su putem istog ovog mehanizma banke stimulirane da radije posuđuju novac uhljebima, nego privatnom sektoru.
Tko je John Galt? 
Jedan “detaljčić” na koji je autor ovog teksta zaboravio, a koji je u cijelosti izostavljen također i u linkanom tekstu od Velimira Šonje jest blatantni sporazum među G20 članicama od studenog 2014. godine (dakle, uključujući, inače u svim drugim kontekstima, navodno “nekooperativne” Rusiju i Kinu).
Ovaj sporazum ne samo da ukazuje na u suštini upravo savršenu koordinaciju svih međunarodnih “igrača”, već i njihovu zajedničku namjeru da, unatoč (prividnim?) dnevno političkim razilaženjima, komercijalne banke na globalnom nivou svedu na puku funkciju prisilne mjenjačnice privatnih depozita u državne obveznice.
Naime, ako izuzmemo iluzornu garanciju depozita (neotpornu i na najblaže oblike manifestacije sistemskog rizika), jedna (jedina?) od esencijalnih regulacija, koja je deponenta štitila od rizika kojima banka izlaže sebe i posljedično deponenta svojim plasmanima, bila je obaveza ispoštivanja načela likvidnosti i solventnosti, a po cijenu opstanka same banke.
Da prevedem: prethodno tzv. “bail-in” presedanu s Ciprom u veljači 2013. godine, naknadnom najavom primjene “recepta” u svibnju 2013. na cijelu Eurozonu (EU?), a upravo povodom izostanka makakve reakcije na presedan s Ciprom, ovaj preludij u pljačku svih pljački metastazira u sporazum između G20 krajem 2014. kojim po novim pravilima banka MOŽE i HOĆE preživjeti vlastiti bankrot na račun svojih deponenata koji nemaju nikakvo pravo glasa u tome. (za referencu, ovo je prvi takav sistemski presedan u povijesti bankarstva izvan “totalitarističkih” sustava)
Još početkom ove godine sam napisao svoj osvrt na FB-u vezano uz ovaj kriminalni naum svjetske političke “elite” pri čemu sam nagovijestio da će “čarobni”, “balansirani” omjer plasmana banaka od 30:30:30 (plasmani državi : plasmani poduzećima : plasmani građanstvu), a koji je već tada bio narušen u korist plasmana državi, krenuti na put ka omjeru 100:0:0.
Razlog tome je jako jednostavan. Naime, nakon studenog 2014. jedini nositelji rizika konverzije svih depozita u (što de-iure što de-facto junk) državne obveznice već odavno prezaduženih državnih administracija ostaju a. deponenti i, ultimativno, b. porezni obveznici (ovi drugi kada se u cijelosti popljačka one prve).
Relevantna je referenca na analitičko izvješće Boston Consulting Group iz 2011. godine (Back to Mesopotamia) u kojem je ova tada budućnost jasno i uz matematičku sigurnost bila predviđena u vidu potrebe konfiskacije barem 30% sve financijske imovine u privatnom posjedu.
Zaključak: Monstruozna hobotnica zvana “welfare state” umire pod vlastitom težinom. No, svatko tko misli da će i jedan hobotnici dosežan (poznat) euro, dolar ili gram zlata u posjedu “njezinih” “subjekata” odoljeti u procesu prisilnoj konfiskaciji, a u cilju uzaludne kupovine još jednog novog dana, sata i minute života ovog najvećeg parazitskog organizma na planeti zemlji ikad, taj se jako, jako, jako vara.
Sviđa mi seSviđa mi se
Dobro, ali to je sporazum iz 2014., a ja u ovim postovima pričam o recesiji 2008./09.
Sviđa mi seSviđa mi se
Znam. Ali moja poanta je bila ta da ne samo da se radi o suptilnoj inklinaciji (kao slučajnoj, rezultatu nekompentencije i nepoznavanja ekonomskih mehanizama) prema konačnom ishodu – financiranju (isključivo) države od strane banaka, već se efektivnim izuzimanjem od rizika pri takvom obliku poslovanja banaka, egzistenciju istih više uopće ne dovodi u pitanje, tj. da se radi o otvorenoj, planiranoj i sustavnoj konfiskaciji privatne financijske imovine u svrhu kupovine vremena postojećem status quo, a pri čemu banke (opet planirano i sustavno) bivaju svedene samo na još jedan vehicle – vozilo/sredstvo pri toj konfiskaciji (partner države u legaliziranom organiziranom kriminalu). Dodajmo na to ZIRP, NIRP i forsiranje oko uvođenja cashless socijety i imamo fantastično jasnu sliku.
Mada, moram priznat da to nije zapravo nikakvo iznenađenje. Matematika, fizika i zakon spojenih posuda su jasni. Uostalom, pametni su znali. Gamad će ići do zadnjeg centa, do zadnje kapi krvi.
Sviđa mi seSviđa mi se
“”””Još početkom ove godine sam napisao svoj osvrt na FB-u vezano uz ovaj kriminalni naum svjetske političke “elite””””
Link? Uvijek me zanimaju vidjenja bankarskog sustava.
Sto se tice konfiskacije imovine “onih koji imaju”, slazem se, to je u mnogim zemljama dosta izgledna stvar. Dugova je previse da bi bili vraceni. Ali ne slazem se da ce uspjeti dogovor (ako postoji) da se cijela stvar izvede koordinirano na globalnoj razini. Za pocetak, imamo drzave koje su neto kreditori i neto duznici, njihovi interesi nisu isti.
Sviđa mi seSviđa mi se
Kako nisu, interesi su im da se krediti vrate 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
PS. Kako ne bi netko pogrešno shvatio. Ja osobno sam protiv apsolutno svih oblika regulacije. Zakonska zaštita protiv prijevare i krađe te privatni ugovori o uvjetima deponiranja sredstava u banku su dovoljni za rješavanje svih vezanih problema. No, regulacija koju sam spomenuo u tekstu gore bila je navodno neformalni “nadomjestak” za de-facto zabranu osnutka privatnih banaka (banaka u kojima vlasnici svom svojom imovinom odgovaraju za obveze banke prema svojim kreditorima – tj. npr. deponentima). Upravo taj čin zabrane koji se kod nas u Zakonu o bankama manifestira na način da je jedini mogući oblik osnivanja banke inkorporacijom (d.d.), a uz visok temeljni kapital i blagoslov HNB-a, je zapravo filter kojim je bankarenje dozvoljeno isključivo “igračima” spremnim na simbiozu s državom (čitaj konverziju depozita klijenata u obveznice) a uz kompenzaciju potpunog razrješenja od odgovornosti za vezane plasmane kao i brige o makakvoj mogućoj (“nelojalnoj”) konkurenciji u vidu privatnih banaka kojima bi moglo pasti na pamet da “državnim igračima” konkuriraju većom sigurnošću i boljim ujvetima za klijente pri čemu konverzija likvidne imovine deponenata u junk obveznice zasigurno ne bi predstavljala makakav relevantan udio u plasmanima takvih banaka, a kamoli većinski.
Ako postoji zakon koji je zorno neustavan i direktno usmjeren protiv interesa građana i privatnih pravnih osoba u RH, onda je to Zakon o bankama.
Sviđa mi seSviđa mi se
Slažem se, naravno. Iako je istina da bi se ovaj tvoj gornji komentar mogao pogrešno shvatiti 🙂
Istina je i da je stvarno privatno bankarstvo danas de facto zabranjeno i teško da ima reguliranijeg sektora ekonomije od bankarstva. Onda kad vidim/čujem/čitam raznorazne “stručnjake” kojima tu nije dovoljno državnih financijskih regulacija i doživljavaju financijsku krizu posljedicom “tržišnog fundamentalizma”, ne znam… stvarno se ne mogu ozbiljno ne zapitati je li oni to namjerno lažu, žele manipulirati ljudima, netko ih plaća da to čine, što li?
Sviđa mi seSviđa mi se
Jos bih dodao ‘housing policies’ i GSEs (gov. sponsored enterprises), poput Fannie Mae and Freddie Mac, kao glavni uzrok nekretninskog boom-a i financijske krize iz 2008.
Ljudi cesto krive banke, no istina je nesto drugacija. Citirat cu Hank Paulson-a, bivseg CEO Goldman Sachsa:
“I believe the root cause of every financial crisis, the root cause, is flawed government policies that goosed the housing market and pushed Americans to borrow too much and not save enough.”
“A significant root cause of the crisis was the combined weight of government policies promoting homeownership; these are apparent in the housing GSEs, the Federal Housing Administration (FHA), the Federal Home Loan Banks, the federal tax deduction for mortgage interest and various state programs. Homeownership was overstimulated to the point that it was unsustainable and dangerous to the broader economy.’’
“It has happened with every financial crisis, it has from the beginning of time. Financial crises stem from flawed government policies…. Why do Americans borrow too much, save too little? Why did we overstimulate housing? There are flawed government policies. There are everywhere. What’s going on in Europe… are you going to blame the banks? … So what happens is, because the banks always make mistakes… people pile on the banks and they work to correct the mistakes. So far we’ve done a lot to strengthen the banking system. But the government policies that got us here—no one’s dealt with those big issues.”
“As long as we have markets, as long as we have banks, no matter what the regulatory system is, there will be flawed government policies. Those policies will create bubbles. They will manifest themselves in a financial system no matter how it’s structured and how it’s regulated.”
“I look forward to the day when banks aren’t being scapegoated for all the problems in the world … many of which start with bad government policies…We’ve had demagogues throughout the history of this country. We’ve had populists, but what we need is problem solvers.”
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne čitaš me redovito. O tome sam pisao već 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Budem cesce 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
kakvog smisla ima primjenivati teorije koje vrijede za “fixed exchange rate” i zlatni standard na današnji sustav “floating exchange rata”?
to je kao da pomoću teorije geocentrizma ideš objašnjavati heliocentrički model
Sviđa mi seSviđa mi se
Nešto si zabrljo. Ne govori nitko o zlatnom standardu ni fiksnom tečaju, nego o državnim regulacijama koje remete tržišne signale i dovode do misalokacije resursa.
Širi evanđelje negdje drugo.
Sviđa mi seSviđa mi se
kamatne stope su nekoć imale drugačiju funkciju nego danas, bile su sredstvo kojim se sprječavalo da netko ne bi došao i za novac tražio zlato, kamate su davale poticaj ljudima da se odriču prava na razmjenu novca za zlato te umjesto toga da štedde, danas kamate više nemaju tu funkciju, danas više služe kao mehanizam za ograničenje količine kapitala u ekonomiji
nekoć su depoziti u banci omogućavali stvaranje obvezne pričuve i kredita, danas to više nije tako, danas dug stvara i štednju i rezerve koje zahtjeva cb, danas prvo nastaje dug, pa onda iz njega štednja
danas banke ne trebaju štednju građana da bi stvarale kredite, nego kreditima stvaraju štedne depozite
došlo je do promjene sustava 70ih
država na potrošnju utječe kroz poreze, nema neku magičnu moć nad umom građana koju ti imliciraš, ponašanje potrošača određeno je njegovom životnom dobi, tj. u državi sa prosječnom dobi građana i starosnom distribucijom
ne znam možda ti i ja ne živimo u istom svijetu
Sviđa mi seSviđa mi se
Trebaš pokušati nekad malo i razmišljati svojom glavom, a ne samo prevoditi što pročitaš od “magic monetary tree” ekipe.
Sviđa mi seSviđa mi se
kapitalizam se temelji na potrošnji, kreditiranjem potrošača potiče se potrošnja, konzumiranjem potrošači financiraju tvrtke
danas više nije nužno štedjeti, tj. odricati se potrošnje, da bi se moglo trošiti u budućnosti, ili da bi netko drugi trošio ono čega si se ti odrekao svojom štednjom u zamjenu za kamatu
država ima isto ulogu u potrošnji, a ona mora biti kontraciklična ponašanju potrošača kako bi se izbjegli šokovi i baloni
Sviđa mi seSviđa mi se
Naravno da nije, država uvijek može isprintati dovoljno novca kojeg ćemo u budućnosti trošiti. Bravo, položio si. Sjedi, 5.
Sviđa mi seSviđa mi se
i da naravno da se ne radi o slobodnom tržištu, kada su valute u pitanju država je monopolist
kamatnom stopom cb nameće cijenu kapitala privatnom sektoru, stvara umjetnu oskudicu
slobodno tržište bi imao kad bi kamatna stopa, u ovom gore primjeru američkog FEDa bila nula (0)
potrošnja i ovo ostalo je određena demografijom, da ne drobim evo članak s grafovima koje ćeš sigurno razumjeti
http://econimica.blogspot.hr/2015/09/demographics-driving-declining-global.html
Sviđa mi seSviđa mi se
Legendo, na slobodnom tržištu FED ne bi postojao.
Sviđa mi seSviđa mi se
imaš državu koja je monopolist, i uvijek će biti, koliko god da se ti živcirao oko toga
a i kad bi imao slobodno tržište na početku, nakon nekog vremena jedna od privatnih banaka bi postala monopolist
koncepti Hayeka, Misesa… se odnose na onaj stari sustav, sa zlatnim rezervama
sustav danas funkcionira tako kako funkcionira
ja sam samo htio reći da sa šematikom dizel motora ne možeš objašnjavati rad benzinskog motora, jer nema smisla iako neke stvari zvuče kao da imaju zbog određenih sličnosti
nijedan novac nije “free” jer su resursi ograničeni
a ti se eto ljuti jer ti netko komentira nešto što bi ti najradije ignorirao
Sviđa mi seSviđa mi se
Netočno, ali ovdje sasvim nebitno. Ne pratiš uopće što ti se govori. Ti si rekao “slobodno tržište bi imao kad bi kamatna stopa, u ovom gore primjeru američkog FEDa bila nula (0)” što nije točno, a i ovako, u ovom sustavu, nema razloga da bi FED-ova kamatna stopa nužno morala biti 0 (danas je skoro 0, ali vjerojatno neće baš još dugo stati). Ali vidim već da je tebi potpuno nejasan koncept kamatnih stopa pa ti nema smisla objašnjavati.
Ti uopće nisi ni pročitao post koji komentiraš, a kamoli da si upoznat s konceptima Misesa i Hayeka. Ako želiš nešto kritizirati i komentirati, pa daj bar se informiraj malo o tome o čemu misliš filozofirati. Nisi popio svu pamet svijeta što si poslušao par Moslerovih klipova na jubitu.
Ne smeta što ti nešto komentiraš, nego što prosipaš besmislice koje su već n puta prožvakane (tko je onda ignorantan?).
Na koncu, ništa od toga što pričaš nema nikakve veze s postom.
Sviđa mi seSviđa mi se
ABCT opisuje nešto što je postojalo prije Bretton Woods 2 i tih basela, to nije univerzalna teorija svemira. Model opisuje sustav koji više ne postoji.
Sviđa mi seSviđa mi se
Mene zanima:
1. Zašto uopće komentiraš tekst koji nisi pročitao?
2. Zašto pričaš o stvarima koje ne razumiješ?
Sviđa mi seSviđa mi se
Gledajte na to ovako: Svaki “suvišni” zakon, tj. takav kojim se moć (novac) prebacuje na “brigu” nekome drugome je – prijevara. Da li je ta prijevara pripremljena 1970, a manifestirala se tek 2008, ili reflektirala 2014 ustvari je manje bitno.
Postoji izreka:
“Samo kur*c raste u tuđim rukama”. Ja bi samo dodao da čak niti to nije baš zagarantirano 🙂 🙂
A ta izreka jasno govori što će se dogoditi ako brigu o svojoj dobrobiti trajno (zakonom) bez mogućnosti utjecaja ili opoziva te brige prepustite nekome drugome. Pa čak i da taj drugi posjeduje vrhunske kvalitete stručnosti, morala, radnih navika, čestitosti,….. a znamo kome je ta briga prepuštena – TRAJNO.
Netko je očito unaprijed osmislio i napravio sustav takav da nekome pogoduje, ali ga je tako zamumuljio i zakukuljio u bespućima socijalne države da od stabla nije jednostavno vidjeti šumu. Ako ukradeš 100 nečega, a onda podijeliš od toga 80 drugima, ti si u očima ovih drugih heroj. I onih 20 koje si uzeo za sebe se ne primjećuje toliko.
Vremenom apetiti sa jedne strane rastu, broj onih od kojih se ima što oduzeti rapidno pada i omjer podjele pljena se mijenja pa do onih drugih dolazi manje od 50, a više od 50 se “gubi” u troškovima sustava za otimanje. I nastaje odumiranje sustava “socijalne države”.
To je isto ono što priča @tkojejohngalt ali drugim riječima.
Najbolji zaključak (nažalost) je dao @Damir kada je napisao:
“Monstruozna hobotnica zvana “welfare state” umire pod vlastitom težinom. No, svatko tko misli da će i jedan hobotnici dosežan (poznat) euro, dolar ili gram zlata u posjedu “njezinih” “subjekata” odoljeti u procesu prisilnoj konfiskaciji, a u cilju uzaludne kupovine još jednog novog dana, sata i minute života ovog najvećeg parazitskog organizma na planeti zemlji ikad, taj se jako, jako, jako vara.”
Ja bi tome dodao ne samo materijalne imovine, nego i ljudskoga “kapitala”. Vidimo da moderni socijalisti i veliki antikapitalisti ne prezaju niti od uništenja domicilnih kultura besprizornim i planiranim masovnim dovlačenjem migranata (agresivna invazivna vrsta) kako bi dodatno oslabili “neprijateljske narode” (nas).
A sa druge strane će liti gorke suze i organizirati masovne prosvjede i UN konferencije, te javno prikupljanje sredstava (uz obilne državne donacije) ako se ugrozi stanište crvenotočkastog tvrdoopnog hrušta……
Da ne govorim ako netko krivo pogleda nekog hyper-transformers-LBQT-multiseksualca, odmah će se uključiti sva dostupna medisjka i politička mašinerija da TJEDNIMA I MJESECIMA galami o “netoleranciji” i “nultoj toleranciji” na “homofobiju” ili neki fašizam……
Ali hrušt ipak nije neprijatelj takvom poretku. Za razliku od prosječnog Hrvata ili Njemca ili Mađara,….
Sviđa mi seSviđa mi se