Rat protiv gotovine

Julien Noizet upozorava na svježi stravičan članak Financial Times-a u kojem se zagovara ni manje ni više nego ukidanje gotovog novca (gotovine, “keša”), relikta nekih “barbarskih” vremena.

Kao razloge za zabranu uporabe gotovog novca, pametnjakovići prvo navode nemoć centralnih banaka da manipuliraju tržištem novca i kredita stimuliraju gospodarstvo u recesiji pri nultim kamatnim stopama (tzv. zamka likvidnosti), te potom izražavaju žaljenje nad činjenicom da je transakcijama u kešu vrlo teško ući u trag, pa bi se njihovim ukidanjem državnim vladama značajno olakšalo eliminiranje sive i crne ekonomije, utjerivanje poreza i drugih nameta, kao i obračunavanje s pojedincima koji se bave nedopuštenim aktivnostima.

Elektronski novac, kako navode pametnjakovići, nagrađuje one koji ispunjavaju svoje obveze prema državi, a državnim birokratima omogućava da imaju puno detaljniji uvid u djelovanje građana – da se sve točno zna tko što kada, gdje, kome i koliko.

Svaka sličnost s 1984.-om je slučajna.

Nadalje, u tekstu je odsutan bilo kakav skepticizam što se tiče public choice problematike, pouzdana benevolentnost i nadljudska providnost državnih birokrata se podrazumijeva, spoznaja o sveznalaštvu i dobroćudnosti centralnih planera se ne dovodi u pitanje. Njihova nepogrešivost u rasuđivanju i moralno čistunstvo se prihvaća kao aksiom, neporeciva istina.

Autori navedenog teksta zapravo i nisu baš neki pametnjakovići nego su u najboljem slučaju korisne budale. Postojanje keša u budućnosti bi lako moglo postati zadnja crta obrane protiv opresije Levijatana. Keš nam između ostalog omogućava da bar djelomično izbjegavamo državno reketarenje, da ulazimo u radni odnos i sklapamo poslove bez blagoslova državnog aparata, da kupujemo proizvode i usluge koje je centralni komitet proglasio nepoželjnima, da se bar donekle zaštitimo od potencijalnih izljeva ludila u vidu nasilnih bail-in-ova štediša, i sl.

Koga briga za centralne bankstere i državne špijune i njihove pomršene planove. Država se ionako treba u potpunosti maknuti iz sfere ekonomije i društvenog inženjeringa, a sve nenasilne aktivnosti između odraslih osoba trebaju biti dozvoljene, pa će tako i gotovo nestati potreba da državni činovnici ikome “ulaze u trag”. Za promjenu, državni bi birokrati možda trebali malo bolje pripaziti tko im uopće ulazi u zemlju, jer ako država nije u stanju štititi svoje granice, zašto onda uopće postoji?

Usput budi rečeno, ideja kako su centralne banke impotentne u uvjetima zero lower bound je keynesijanski mit. Tko bi to bolje objasnio nego gospodin “Helikopter” osobno, Ben Bernanke:

To rebut this view, one can apply a reductio ad absurdum argument, based on my earlier observation that money issuance must affect prices, else printing money will create infinite purchasing power. Suppose the Bank of Japan prints yen and uses them to acquire foreign assets. If the yen did not depreciate as a result, and if there were no reciprocal demand for Japanese goods or assets (which would drive up domestic prices), what in principle would prevent the BOJ from acquiring infinite quantities of foreign assets, leaving foreigners nothing to hold but idle yen balances?

Nažalost, čini se da neće posebno čuditi ako u nekoj relativno bliskoj budućnosti cash ne samo da bude zakonski zabranjen, već i da među narodom ideja gotovog novca postane nešto odvratno, ljigavo, nazadno, nešto s čime pristojan i kulturan građanin ne želi uopće imati ikakvog dodira. Na koju foru će im se takvo razmišljanje upakirati i servirati je sasvim sporedno – društvena odgovornost, sigurnost djece, javni interes, rat protiv droge, uvođenje reda, civilizacijska dostignuća, antifašizam, veliki skok naprijed, “bez računa se ne računa”… smislit će se već nešto, a ljevičari će naravno i dalje govoriti o “neoliberalnom kapitalizmu”.