Phillips + MMT + Zeitgeist = Živi zid

U mnogim keynesijanskim udžbenicima iz makroekonomije u poglavljima koja se tiču objašnjavanja učinaka inflacije može se naići na neki ovakav grafikon:

pc


Radi se, dakako, o Phillipsovoj krivulji koja bi trebala pokazivati svojevrsan trade-off između inflacije i nezaposlenosti. Navodno, više stope inflacije vode ka nižim stopama nezaposlenosti, dok bi smanjenje inflacije imalo za negativnu nuspojavu povećanje nezaposlenosti, i takvo uvjerenje bilo je jedan od temelja makroekonomske politike u SAD-u, ali i mnogim drugim državama, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su centralne banke za cilj imale postizanje pune zaposlenosti.

Prvo što treba znati u vezi Phillipsove krivulje jest da danas više gotovo nitko ne vjeruje u nju u takvom “sirovom” obliku, već su razvijeni neki kompleksniji modeli, koji su IMHO sasvim nepotrebni i potencijalno opasni.

Razlog zašto većina ekonomista više ne vjeruje u Phillipsovu krivulju je zato što je ona pogrešna; em nema čvrstih teoretskih osnova, em je empirijski opovrgnuta, što mislim da je prilično jasno vidljivo:

20110920_2Cochrane_1LARGE 20110920_2Cochrane_2LARGE

Uglavnom, očigledno je da takva izravna veza između inflacije i nezaposlenosti ne postoji. Može se, naravno, uvijek razabirati trešnje pa nalaziti neke kratkoročne vremenske serije u kojima je povećanje inflacije koreliralo smanjenom nezaposlenošću i obratno, ali model Phillipsove krivulje je prilično manjkav za objašnjavanje te veze i promašuje bit problema.

Istina, postoje određene situacije u kojima dolazi do monetarne neravnoteže zbog rasta potražnje za novcem koji nije zadovoljen pa koji potom rezultira povećanjem nezaposlenosti, te bi u tom slučaju trenutačna monetarna ekspanzija smanjila nezaposlenost vrativši tržište prema ravnoteži i dovela do neke kratkoročne inflacije, no iz toga nipošto ne slijedi da će onda uvijek povećanje inflacije smanjiti nezaposlenost (i obratno), jer srž problema uopće nije u inflaciji per se (koja je IMHO također skoro pa beskoristan koncept). Pogotovo u dugom roku, promjene u ponudi novca ne mogu imati stimulativan učinak na realne varijable.

Da skratim, zašto mislim da je ovakav model potencijalno opasan, najbolje se može prikazati na primjeru političkog programa Živog zida, konkretno sada mislim na njihovo zagovaranje monetarne ekspanzije putem primarne emisije novca i to tako da se na dugi rok cilja stopa inflacije od 8% godišnje.

Ono što oni već sami jasno navode:

Napomene radi, prvi koji je primjetio utjecaj stope inflacije na stopu nezaposlenosti bio je Novozelandski ekonomist William Philips. On je prvi znanstveno dokazao uspoređujući stope inflacije i nezaposlenosti od zemlje do zemlje da veće stope inflacije smanjuju stopu nezaposlenosti (ukoliko inflacija ne prelazi 9%)

Phillips prvo nije ništa “znanstveno dokazao”, već je samo iznio neka svoja empirijska opažanja, a nije ni bio prvi koji je nešto takvo zapazio. No, kao što rekoh već, danas ionako praktički nitko ne vjeruje takvom jednostavnom modelu, koji je jasno empirijski pobijen, pogotovo što se tiče dugog roka. Mislim da ovdje imate jedan korektan članak jednog domaćeg profesora o razvoju te teorije o povezanosti inflacije i nezaposlenosti.

Također, zanimljiva je to neka “znanstvena” teorija koja važi dok inflacija ne prelazi 9%. Znači, kada inflacija pređe 9%, onda odjednom zakon počinje djelovati u drugom smjeru, eto tako, bez nekog objašnjenja?

No, dobro. Ovaj program Živog zida prepun je ionako raznih ekonomskih zabluda, a ovo je tek početak.

Živi zid kaže:

Svi udžbenici ekonomije slažu se oko toga da su efekti ekspanzivne MP:

(…)

  • smanjenje kamatnih stopa

Nije jasno na što se misli pod “svi udžbenici ekonomije”, ali očito je iz programa da autor baš i nema nekog velikog iskustva s ekonomskim udžbenicima.

Ali, dobro, da se ne natežemo, pogledajmo što kaže stvarnost, da li je točna tvrdnja autora ekonomskog programa Živog zida da ekspanzivna monetarna politika ima učinak smanjenja kamatnih stopa (ovo je jako važno jer se većina njihovog programa temelji na tome):

a) Sjedinjene Američke Države (izvor):

inflation-and-interest-rates-relationship

b) Ujedinjeno Kraljevstvo:

inflation-interest-rates-1945-2011

c) Eurozona:

ECB-interest-rates-and-inflation-graph-Thomson-Reuters1

d) Japan:

jap1 jap2

e) Savezna Republika Njemačka:

german_bloomberg_chart2_04-07-13

f) Narodna Republika Kina:

china-ir

g) Švicarska:

switzerland-interest-rateSwitzerland-Inflation-Rate

h) Švedska:

Sweden-headline-inflation-vs-repo-ratei) Rusija:

russia

j) Kanada (izvor):

caintinfk) Novi Zeland (izvor):

 nzintinf

l) Italija (izvor):

itintinf

m) Južna Koreja:

korea1

n) Poljska:

Poland-Inflation-and-policy-rate

o) Turska (izvor):

turkeyp) Brazil:

_71466297_brazil_economy_464gr

q) Južnoafrička Republika (izvor):

rsa

I tako dalje, možemo u nedogled… Ispričavam se na cjepidlačenju i neurednosti, ali nekima jednostavno nikad nije dovoljno da nešto shvate, a ne želim ni da me se optuži za cherry picking. Ako netko iz navedenog može prepoznati da ekspanzivna monetarna politika ima učinak smanjenja kamatnih stopa, taj sasvim sigurno oko sebe nerijetko može prepoznati i bijele miševe. Stvar je obrnuta, ekspanzivna monetarna politika utječe na povećanje nominalnih kamatnih stopa.

Postoji, doduše, jedno malo zrno istine u tome da ekspanzivna monetarna politika kratkoročno spušta kamatne stope (efekt likvidnosti), no, čim porastu očekivanja inflacije, kamatne stope skaču (Fisherov efekt). Koliko god nekome paradoksalno zvučalo, snižavanje kamatnih stopa jest (relativno) ekspanzivna politika, ali niske kamatne stope (u pravilu) odražavaju restriktivnu politiku. Milton Friedman je to jako dobro razumio, ali kao da je govorio zidu.

Nažalost, Živozidaši nisu usamljeni u svojoj zabludi o efektima monetarne politike na kamatne stope. No, dobro, idemo čuti dalje što govore o monetarnoj politici:

Glavni problem MP krije se u činjenici da ona ne može istodobno težiti ‘stabilnosti cijena’ i gospodarskom rastu. Odnosno kada MP stimulira gospodarski rast, raste inflacija, a kada MP suzbija inflaciju usporava gospodarski rast.

U dugom roku, monetarna politika ne može stimulirati gospodarski rast, dapače, u dugom roku stopa inflacije i gospodarskog rasta blago negativno koreliraju. Ako pogledamo kretanja inflacije i realnog gospodarskog rasta u osamdesetak zemalja u posljednjih pedeset godina dobijemo ovo:

scott-quizz_4

U dugom roku, za gospodarski rast su ključni strukturni, supply-side faktori. Slobodno tržište, kapitalizam, privatno vlasništvo, niski porezi, deregulacija, i tako to. Ne postoji magično monetarno stablo.

Nadalje, ne samo da nije nemoguće istovremeno težiti stabilnosti cijena i gospodarskom rastu, već je gospodarski rast sam po sebi deflacionaran, i većina zapadnih zemalja je ne tako davno prolazila kroz prilično duge periode gotovo konstantne deflacije i snažnog gospodarskog rasta (izvor slike):

list-of-deflations

Keynesijanci se deflacije naravno boje, jer ne razumiju da je deflacija samo simptom nečega, i do nje može doći zbog rasta produktivnosti stanovništva ili pak zbog viška potražnje za držanjem novca. Ako je deflacija posljedica pozitivnog šoka produktivnosti, onda bi bilo sasvim kontraproduktivno i štetno “ispravljati” takvu deflaciju. Ako se radi o ovom drugom, onda je to pogreška centralne banke. Uglavnom, deflacija može biti i “dobra” i “loša”, pisao sam o tome već, a ovdje imate i odličan članak Stevena Horwitza.

By the way, kako bi Živozidaši uopće objasnili pojavu stagflacije? To je nešto potpuno nezamislivo u okviru modela Phillipsove krivulje.

U svakom slučaju, već u sljedećem odlomku otkriva se još jedna zabluda na kojoj se temelji živozidaška ideologija:

Novac je po definiciji ‘roba s kojom se može kupiti svaka druga roba’. Drugim riječima novac je roba i za novac, kao i za svaku drugu robu vrijede zakoni ponude i potražnje. Veća ponuda – manja cijena, manja ponuda – veća cijena. Cijena novca je kamata.

Ne, cijena novca nije kamata. Upravo na ljude poput Živozidaša i njihove ideje upozorava David Friedman kada govori zašto je ovakvo tumačenje opasno. Cijena nekog dobra je ono čega se pojedinac treba odreći da bi dobio to dobro u razmjeni. Kamata je cijena kredita, a ne novca. Cijena novca je 1/P.

Vjerojatno je upravo nerazumijevanje te razlike u korijenu cijele živozidaške retorike. Iz pogrešnog poimanja kamatnih stopa kao cijene novca slijede njihove ideje da bi u uvjetima ciljanja više inflacije kamatne stope bile niske (što ne bi odgovaralo kreditorima), a s obzirom da zadnjih godina imamo relativno niske stope inflacije, njihovo objašnjenje za to mogu biti samo nekakve teorije zavjera zločestih banaka i “neoliberalne” EU koja ne dozvoljava vladama svojih članica da financiraju svoju potrošnju iz “primarne emisije”.

Odnosno, veća ponuda novca ruši njegovu cijenu (snižava kamatu). To smo svi mogli iz prve ruke vidjeti prilikom kreditne ekspanzije od prije par godina kada je bila veća ponuda novca, a kamatne stope bile su niže. Posljedično smo tada svi bili skloniji uzimati kredite, veći je bio priljev novčane mase u opticaj i zato smo imali veće stope inflacije. Ljudi su tada bili sretniji, bilo je više novca, više posla (radnih mjesta), a plaće su bile veće.

Da veća ponuda novca u pravilu ne snižava kamatu, mislim da je jasno iz gornjih grafikona. Ako pojedinci očekuju inflaciju u budućnosti, logično je da će zahtjevati veće godišnje stope povrata na posuđeni kapital. Sumnjam da bi iti jedan član Živog zida nekom neznancu posudio svoj vlastiti novac po kamati od 5%, ako centralna banka cilja godišnju inflaciju od 8%.

Ali, čak i da je to tako, zašto bi snižavanje kamate nužno bilo dobra stvar, što o tome misle štediše? Živi zid kaže kako su ljudi bili sretniji kada su uzimali kredite, sigurno da jesu, ali što kada te kredite treba vraćati? Što ako je takva kreditna ekspanzija bila neodrživa zbog nedostupnosti stvarnih kapitalnih dobara? Što ako su kamatne stope bile spuštene ispod ravnotežnih prirodnih stopa čime se ekonomskim agentima šalju krivi signali koji vode misalokaciji resursa i neodrživoj strukturi proizvodnje? Kamatna stopa ima vrlo bitnu informacijsku ulogu, i rušenje kamatnih stopa ispod ravnotežnih razina može imati upravo takve posljedice.

Ako su kamatne stope niže od ‘prirodnih’ razina (koje bi se formirale slobodnom interakcijom posuđivača i zajmodavaca), tada one ne odgovaraju stvarnim preferencijama ekonomskih subjekata, dolazi do nesklada između štednje i investicija (u ex ante smislu). Pojedinci su u svojem djelovanju vođeni pogrešnim signalima, investitori ulažu u ranije stupnjeve proizvodnje i dugotrajnije projekte (nego što bi to bio slučaj da su kamatne stope na višoj razini), no za čiju realizaciju nema dovoljno dostupnih kapitalnih dobara jer takva struktura proizvodnje ne odgovara stvarnim preferencijama potrošača.

S obzirom da niže kamate istovremeno dovode i do relativno veće u potrošnje u sadašnjosti u odnosu na štednju, tako dolazi do “pregrijavanja” i vjerojatno do recesije (koja se kasnije može lako pretvoriti u težu depresiju ako monetarni autoritet ne uspije stabilizirati nominalnu potrošnju i tako ublažiti proces realokacije resursa). Zato i jest (između ostalih stvari) vrlo opasno državno petljanje s kamatnim stopama i monetarnom politikom.

Dalje, ŽZ tvrdi:

Turska, najbrže rastuća ekonomija u Europi jednostavan je primjer kako ekspanzivna MP utječe na kamatne stope. Tamo je stopa inflacije prošle godine bila 9%, a kamatne na stambene kredite su se kretale od 4 do 7%. Drugim riječima cijena novca (kamata) bila je niža od stope inflacije, sa druge strane kod restriktivne MP cijena novca (kamata) viša je od stope inflacije.

Gore sam već pod slovom o stavio Tursku, pa možete vidjeti da kretanje kamatnih stopa uglavnom prati kretanje stopa inflacije; viša inflacija, više kamatne stope. Ne znam na što točno misle pod “prošle godine”, ali istina je da je u Turskoj zadnjih godina stopa inflacije između 7 i 9%. Ono što definitivno ne može biti istina je da su kamate na stambene kredite bile od 4 do 7%. Ciljana repo kamatna stopa turske centralne banke stoji na 7,5%, a prije dvije godine je kratko bila ispod 5%. Međutim, to je tek bazna repo stopa centralne banke, a kamate na stambene kredite u Turskoj iznose po preko 1% mjesečno, što je po cca 15-16% godišnje, tako da ova tvrdnja iz programa je ili čista izmišljotina ili su slučajno pobrkali dvije sasvim različite stvari.

Stvarno je nevjerojatno da netko može imati tako naivna promišljanja da je moguće istovremeno ciljati visoke stope inflacije, i dugoročno imati relativno niske kamate na kredite (niže od stope inflacije?). Očekivana stopa inflacije je uključena u kamatnu stopu, tako da, ako je kamatna stopa na stambeni kredit niža od (očekivane) stope inflacije, znači da kreditor posuđuje novac po negativnoj realnoj kamatnoj stopi. Pa kakva bi to poslovna banka trebala biti da ljudima efektivno plaća da bi im posudila novac (Živozidaši bi ukinuli valutnu klauzulu)? Jedini način kako bi se banke mogle prisiliti da takvo nešto čine je da ih se nacionalizira…

Ups, pa da:

zzd

Dakle, sada je jasno. Živozidaši žele da porezni obveznici budu prisiljeni efektivno plaćati dužnicima da im posude svoj novac. Odnosno, porezni obveznici Saša, Tin i Kedžo bili bi prisiljeni platiti za “privilegiju” da svoj novac posude građaninu Viliboru. Oni bi njemu trebali plaćati kamatu. Nema veze ako će državne banke onda ostvarivati gubitke, kompenzirat će se “primarnom emisijom”. Jap, otkriven je perpetuum mobile.

Dalje, u pokušaju pojašnjavanja kako ekspanzivna monetarna politika “pomaže” u otplati kredita, u programu Živog zida navode kako će u slučaju inflacije građanima plaća rasti po stopi od 8% godišnje, tako da će rata “pojesti” kredit, no opet ono što pri tom ne uzimaju u obzir je: a) što će se istovremeno i cijene (troškovi života) povećavati za oko 8% godišnje, i b) već spomenuti porast kamatnih stopa uslijed očekivanja inflacije, što se doduše može “riješiti” nacionalizacijom i fiskiranjem kamatnih stopa, tako da se realni trošak prebaci na sve porezne obveznike.

Njima je taj koncept Fisherovog efekta sasvim nepoznat (iako, ironično, u svom programu čak i citiraju na jednom mjestu I. Fishera) i nastavljaju:

inflacija svake godine ‘jede’ imovinu banke (novac) jer on svake godine gubi na vrijednosti za iznos inflacije (npr. 8%). Istodobno je i cijena kredita koje banke plasiraju (kamata) – niža

Doduše, u programu se navodi:

Ključna stvar je da ciljana stopa inflacije ne smije preći 9%, ukoliko prijeđe to će se negativno odraziti na ekonomiju, kamate će početi rasti, a posljedično će biti manje investicija i više nezaposlenih.

Ali se ne objašnjava zašto baš 9%. Kako to kamatne stope neće početi rasti već prije, što je to magično u broju 9? Što ako jedna mjera inflacije pokazuje 8,05%, druga 8,98%, a treća 9,26%?

Naravno, ne postoji ništa takvo. Kamatne stope će reagirati uvijek na očekivanja inflacije. Prosječan član Živog zida neće svoj novac posuditi uz 5% godišnje kamate, bilo da očekuje inflaciju od 8% ili 9% ili 10% (ili 5%).

U tom dijelu programa još se i navodi:

Očito je da ako je prosječna godišnja stopa inflacije 8% da je to posljedica toga što se novčana masa (količina novca na raspolaganju) također povećala 8%

Autor programa nije naveo po čemu je to očito. Stopa inflacije ovisi o ponudi i potražnji za novcem, te realnom outputu, i zapravo je malo vjerojatno da će stopa inflacije odgovarati 1:1 stopi porasta novčane mase, a pogotovo je to teško za očekivati u slučajevima niskih kamatnih stopa. Pa Bank of Japan zadnjih 20 godina povećava monetarnu bazu po prosječnoj stopi po oko 4% godišnje, a nivo cijena se u međuvremenu smanjio.

Na slici ispod prikazane su razlike između dugoročnih stopa rasta novčane mase i stopa inflacije u dugom roku (1960.-2000.) na uzorku od 82 zemlje. Apscisa pokazuje redni broj na listi koji odnosna zemlja zauzima po prosječnoj stopi inflacije (izvor):

scott-quizz_2

U slučajevima vrlo visokih stopa inflacije, stopa inflacije i stopa povećanja novčane mase hoće biti vrlo ‘slične’. Pri nižim stopama inflacije je tu korelaciju teže primijetiti, jer pri nižim stopama relativno veći značaj imaju drugi faktori. U pravilu, stopa inflacije će biti niža od stope rasta novčane mase, a to je pogotovo slučaj pri vrlo niskim kamatama, kada čak i vrlo velike injekcije monetarne baze nemaju značajan inflatorni učinak, jer se tada oportunitetni trošak držanja novčanica drastično smanjuje, cash postaje vrlo atraktivna imovina, pa potražnja za novcem raste.

Američka centralna banka je kroz zadnjih nekoliko godina povećala monetarnu bazu četverostruko, pa je utjecaj na inflaciju bio vrlo mali (barem u usporedbi s povijesnim standardima Feda). Da, bilo je tu i drugih kontrakcijskih faktora (uvođenje plaćanja kamata na rezerve, novi Basel standardi, privremena priroda QE programa, itd.), ali svejedno, pri višim kamatnim stopama, takvo povećanje monetarne baze bilo bi poprilično inflatorno (jasno, ako je percipirano kao trajno, a ne samo privremeno).

FRED-Monetary-Base

Povećanje monetarne baze

(Zapravo, zamislimo li hipotetsku centralnu banku koja provodi najrestriktivniju zamislivu politiku unutar realnih okvira, takvu da generira očekivanja deflacije od po cca 5% godišnje, bilo bi sasvim za očekivati da će takva politika rezultirati trajno vrlo niskim kamatnim stopama od cca 0% i povremenim masivnim ubrizgavanjima većih količina monetarne baze. Nešto kao Bank of Japan na steroidima.)

Inače, što se tiče ovih odnosa, ovdje imate jedan opširan set podataka koji Scott Sumner naziva “the best economic dataset ever”, no ja mislim kako ga treba uzeti s velikom rezervom, zbog bar jedne kardinalne pogreške. Naravno, mislim na Jugoslaviju; stvarna prosječna stopa rasta realnog BDP-a u tom razdoblju vjerojatnije je bila oko 4,1%, a per capita oko 3,2%. Ipak, uspoređujući podatke za neke druge zemlje s Maddisonovim, varijacije su uglavnom unutar jednog postotnog poena, tako da je moguće da je ostatak tablice približno realan i ono što se iz toga može vidjeti da uopće nema tog jasnog pravila da dugoročna ekspanzivna monetarna politika dovodi do dugoročno visokih stopa rasta. Živozidaši će navoditi Južnu Koreju kao dobar primjer, ali vrlo slične stope inflacije su u istom periodu imali i npr. Sudan, Kolumbija, Paragvaj i Jamajka, pa nisu imali baš tako impresivan ekonomski rast, dok su dugoročno “oko 8% inflacije” (što zagovaraju Živozidaši) imali npr. Senegal, Nepal, Trinidad i Tobago, Kamerun i Salvador.

Na kraju ovog dijela programa, Živozidaši za restriktivnu monetarnu politiku okrivljavaju zločeste banke kojima navodno ne odgovara ekspanzivna monetarna politika i ponavljanju opet iste kontrafaktičke argumente. No, zanimljivo je što u jednom drugom dijelu programa predlažu ni manje ni više nego – povećanje obveznih rezervi bankama na 50%.

Frakcionalne rezerve su dakako “kriminalna radnja”, jer zločeste banke stvaraju novac “iz ničega” i “ostvaruju dobit bez ikakvog rada i ulaganja”, dok će dobri Živi zid kada dođe na vlast ukinuti kreditnu multiplikaciju, te će novac u opticaj ulaziti tako što će država stalno ostvarivati budžetske deficite koji će biti pokrivani jednostavnim izravnim printanjem novca koji državi nedostaje da plati svoje rashode.

Dakle, kada komercijalna banka nekome izda kredit na temelju depozita, to je “stvaranje novca iz ničega”, ali kada država isprinta novi novac na temelju toga što troši više nego što su joj prihodi, onda to nije “stvaranje novca iz ničega”, nego je valjda solidarnost i društvena pravda ili što već. Kakav će učinak na realnu ekonomiju takva “primarna emisija” novca imati u vidu redistribucije dohotka (navodni “Cantillon efekti” koji nastaju kada centralna banka kupuje obveznice su mila majka, pogreška u zaokruživanju prema otimačini privatnog bogatstva stanovništva do koje bi dovela “primarna emisija”), povećanja vremenske preferencije stanovništva, poremećaja u relativnim cijenama, misalokacije resursa, tzv. “troškova snalaženja”, itd., nije pojašnjeno.

Da, negativni učinci inflacije su jasno manji kada je ona očekivana, ali su svejedno prisutni.

Osim što Živozidaši imaju cijelu monetarnu teoriju “naopačke”, zbunjeni su nekim banalnim računovodstvenim tautologijama (kao npr. I+G=S+T), tako da zagovaraju konstantne proračunske deficite, jer ne mogu razumjeti razliku između nominalnih agregata i realne ekonomije, no to bi zahtjevalo jedan poseban post.

Također, zbog nerazumijevanja prednosti specijalizacije i podjele rada, te načela komparativnih prednosti, zalažu se za protekcionizam, uvođenje najviše stope PDV-a na svijetu na strane proizvode, te još za povećanje poreza nerezidentima, “besplatno” zdravstvo (kao da nije već dovoljno besplatno) i, naravno, cjelokupno visoko obrazovanje na trošak poreznih obveznika. Jer, kao, nemamo dovoljno nezaposlenih s diplomom.

Ali, opet kažem, izgleda da je srž cijelog problema u krivim temeljnim pretpostavkama funkcioniranja monetarne politike (i očite potpune neinformiranosti o empirijskim podacima). Prilično je nevjerojatno da ljudi zaista vjeruju da bi bilo moguće imati stalno visoku inflaciju i dugoročno niske kamatne stope na kredite (tj. niže od inflacije), samo da se financijski centri moći nisu urotili protiv naroda.

U svakom slučaju je istina da je današnji monetarni sustav sve samo ne poželjan, ali alternative valja potražiti u slobodno-tržišnim modelima i ukidanju državnog monopola na proizvodnju novca, a ne u nekakvim nacionalizacijama i “primarnoj emisiji”. Ako drugovi iz Živog zida ne vole bankarstvo s djelomičnim rezervama, uvijek su slobodni svoj novac “štediti” u čarapi ili unajmiti sef (i za to plaćati naknadu), ali, općenito, nema ništa problematično u frakcionalnom bankarstvu što ukidanje centralne banke ne može riješiti.

Oglasi

35 comments

  1. Kada sam pročitao

    Ono što oni već sami jasno navode:

    Napomene radi, prvi koji je primjetio utjecaj stope inflacije na stopu nezaposlenosti bio je Novozelandski ekonomist William Philips. On je prvi znanstveno dokazao uspoređujući stope inflacije i nezaposlenosti od zemlje do zemlje da veće stope inflacije smanjuju stopu nezaposlenosti (ukoliko inflacija ne prelazi 9%)

    Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu bila je, o Bože, Pernar je opet čitao wikipediju 😀

    Sviđa mi se

  2. Ne znam koliko je ovaj blog otvoren za pitanja potpunih laika, ali svejedno.

    Svaka valuta koja je nezavisna ima svoju primarnu emisiju novca. Pretpostavljam da takvih valuta nema toliko puno u svijetu.

    USD, EUR, CNY(?), ?

    Pretpostavljam da američki Federal Reserve System ima slobodu pustiti u optjecaj proizvoljnu količinu dolara.

    Kojim pravilima se vode kad puštaju novi novac? Vjerojatno je tu puno parametara u igri.
    Ali ako puste previše novca, nije dobro. Ako puste premalo, nije dobro.
    Koji je njihov self-interest u tome svemu? Na koji način budu nagrađeni ako dobro obave svoj posao ili ako loše obave svoj posao?
    Ili se jednostavno od njih očekuje neka etičnost budući da je to jako odgovoran posao?

    Gledam ovaj video i mislim: da ne postoje centralne banke, ne bi postojao ni ovaj problem.

    Da svaka banka ima svoju valutu, svakoj banci bilo bi u interesu da se njihova valuta što jednostavnije razmjenjuje sa svakom drugom valutom.
    Ako bi banka tiskala previše novca, njezina valuta bi oslabila. Ako bi tiskala premalo, možda bi propustila investirati u neka rastuća gospodarstva pa bi opet ispaštala.

    Sviđa mi se

    1. Svaka valuta koja je nezavisna ima svoju primarnu emisiju novca. Pretpostavljam da takvih valuta nema toliko puno u svijetu.

      Zapravo ne, pod “primarna emisija” se ovdje misli na izravno financiranje državne potrošnje od strane CB, a ne “na okolo” da vlada prvo izda obveznice, pa ih CB poslije otkupi od primarnih dealera. Koliko je meni poznato, u niti jednoj razvijenoj državi to nije slučaj i CB je nezavisna (eh, “nezavisna”) od izvršne vlasti.

      Kojim pravilima se vode kad puštaju novi novac? Vjerojatno je tu puno parametara u igri.

      Pa svaka CB ima neki target, tj. trebala bi bar imati ako želi biti efikasna. ECB ima eksplicitni cilj “skoro 2% inflacije”, Fed više ustvari nema jasan cilj koliko mi se čini, no tijekom ove moderacije je implicitan target bio isto 2% inflacije, i tako… mada tu naravno bude često i diskrecije i skretanja s kursa, ali to su neke druge teme. Ove “manje” centralnke banke tipa HNB najčešće ciljaju tečaj u odnosu na neku jaču valutu u okruženju.

      Koji je njihov self-interest u tome svemu? Na koji način budu nagrađeni ako dobro obave svoj posao ili ako loše obave svoj posao?
      Ili se jednostavno od njih očekuje neka etičnost budući da je to jako odgovoran posao?

      Pa nikakav, upravo je to problem sa državnim intervencionizmom općenito, pogotovo u slučajevima državnog monopola u nečemu tako važnom kao što je novac.

      Ako bi banka tiskala previše novca, njezina valuta bi oslabila. Ako bi tiskala premalo, možda bi propustila investirati u neka rastuća gospodarstva pa bi opet ispaštala

      Pa da, otprilike tako nekako. Na slobodnom tržištu, banke bi odgovarale na promjene u potražnji za novcem koje bi se očitovale u promjenama u odljevu rezervi i volumenu međubankovnog kliringa.

      Sviđa mi se

  3. Ja bi dao jedan komentar na temu “pune zaposlenosti”. Uopće mi nije jasno zašto netko smatra da bi to bilo dobro. Prije svega da se zapitamo što to znači “puna zaposlenost”?

    Da li je to situacija kada svatko tko formalno zadovoljava uvjete za zaposlenje a nema opravdanje da ne radi (škola, penzija) MORA biti zaposlen? Tj. da svako tko je u dobi od 18-65 (a ne školuje se) mora biti negdje na nečijem platnom spisku. Jer jedino tako je “puna zaposlenost” uopće moguća. Dakle svi “rade”, odnosno netko sjedi, netko radi, ali svi primaju plaću, i oni koji žele i oni koji ne žele. “Puna zaposlenost” je očito moguća samo prisilno i u organizaciji neke nad strukture koja ima moć fizičke prisile.

    Pustimo na stranu suludost i neproduktivnost takve “pune zaposlenosti” jer smo to već imali prilike vidjeti.

    Ili je “puna zaposlenost” situacija kada država mnogima omogućava, odnosno stimulira ih da ne rade (premladi penzioneri, lažni bolesnici, primatelji subvencija na temelju nečega, vječni kadar na burzi, itd…). Ili je to kombinacija da jedne koji ne žele raditi subvencionira a druge koji se ne žele pretrgnuti od rada zaposli u državnoj službi, pa se onda nezaposlenost mjeri prema onima koji su preostali a nemaju registriranu djelatnost.

    Očito je ovo zadnje u pitanju. Stoga je sam termin “Puna zaposlenost” blesav do bola i vodi u namjernu stramputicu. Jer čak i da 100% ovih zadnjih rade, opet većina građana ustvari ne radi ništa makar nije formalno nezaposlena….

    I sada da vidimo da li je “Puna zaposlenost” uopće moguća u stvarno tržišno slobodnom društvu. Ako i pretpostavimo da je rast toliki da u jednom kratkom trenutku svi rade (jer ima posla i jer moraju raditi jer im nitko ne dijeli tuđi novac), tada je očito da će u jednom trenutku bez nove radne snage proces stati i da će se nužno rast usporiti, te da će se pojaviti nezaposlenost.

    Što je dobro jer to znači da se stvari preslaguju u skladu novim okolnostima. Tamo gdje nema fluktuacije radne snage je očito riječ o potpuno okoštalom umjetnom sustavu koji kao što znamo opet dovodi do nezaposlenosti (ako nema prisile sa strane).

    Stoga je određena stopa nezaposlenosti nužna kako bi se zadržala fleksibilnost tržišta rada, a time i fleksibilnost tržišnih subjekata. I isto je tako očito da se bez političkog uplitanja ne može osim u vrlo kratkim razdobljima ostvariti puna zaposlenost. Govorim naravno o zatvorenom tržištu rada jedne zemlje koje ne uključuje masovne emigracije i imigracije.

    To isto tako znači da bez obzira kako se neka krivulja (inflacije) postavi, nakon nekog vremena stvari će se stabilizirati u skladu sa prirodnim procesima i ostalim uvjetima u društvu, i to neće imati nikakvog trajnog utjecaja na zaposlenost, barem ne pozitivnog.

    Uostalom inflacija je samo još jedan oblik poreza i pogodovanja, te obezvređivanja rada. Dakle loša stvar sama po sebi.

    Sve ove diskusije oko inflacije (i “prejake” valute) su povezane samo sa državnim pogodovanjem uvoznicima. Što se često koristi kao argument za inflaciju. Ali to pogodovanje je višeslojno, često čisto političko, a nerijetko i kriminalno, te ustvari realno najmanje ima veze sa tečajem valute. Tako da je to sve samo skretanje pažnje sa pravih problema i uzroka.

    Sviđa mi se

    1. Po meni je inflacija jedini ispravn i način oporezivanja ako ga već treba biti.

      Iz moje perspektive, inflacija potiče protok novca. Spriječava ljude da novac drže u čarapama i potiče ekonomiju.

      Liked by 1 person

      1. Pa u redu. Ali to smo već imali u krepaloj Jugoslaviji, i rezultat je bio da su ljudi kupovali: Zemljišta, gradili kuće, kupovali stranu valutu i zlato. I rezultat nije bio prosperitet nego je novac opet završavao kao mrtvi kapital.

        Da je nekome do poticanja ekonomije, ukinuo bi sve poreze za male i srednje privatne firme, ukinuo sve poreze na dohodak (za privatne firme) i doprinose na i iz plaće osim za sve potpuno jednakog zdrastvenog doprinosa (bez obzira na visinu plaće) i time poticao RAD i zainteresirao ljude da imaju svoju firmu.

        Ali ništa od toga neće biti. A ako i bude inflacije ona će se samo pridružiti postojećim i novim porezima, kao što je porez na nekretnine….

        Sviđa mi se

    2. Puna zaposlenost moguća je jedino u socijalizmu ako država automatski zapošljava svakoga tko želi i može raditi. U slobodnom kapitalizmu nikada neće biti moguće doseći 100% punu zaposlenost jer traženje i stvaranje novog posla zahtjeva određeno vrijeme da bi se uskladilo 1.motiv za profitom 2.kapital poslodavca i 3.želja radnika. Država se trudi uništiti sve 3 komponente kako bi što manje ljudi bilo zaposleno – poslodavcima smanjuje motiv za profitom (porezi, propisi), poslodavcima otežava kapitalna ulaganja i pokušava im oteti kapital, radnicima smanjuje želju za radom putem poreza na plaću te socijalnim davanjima. Tržište rada funkcionira upravo onako kako je dizajnirano, i to je jedini razlog zašto svaki radnik ne može u realnom roku naći svog poslodavca.

      Sviđa mi se

      1. Pod “puna zaposlenost” mislim da se smatra zaposlenost pri tzv. “prirodnoj stopi nezaposlenost”, kada je preostala jedino “frikcijska” nezaposlenost.

        Doduše, ne volim ja ni te koncepte baš, ali eto.

        Sviđa mi se

      1. mislim da je pitanje bilo od kud novac za platiti kamatu ako sav novac stvara dugom? kao sto je kod nas slucaj. matematicki je nemoguce vratiti sve kredite i kamatu jer nema dovoljno novca.

        Sviđa mi se

        1. Kako je matematički nemoguće, odakle to?

          Ako ti ja danas posudim 100 kg žita na godinu dana uz kamatu od 5%, znači li to da je taj zajam “matematički neotplativ” jer nema dovoljno žita?

          Sviđa mi se

          1. govorim da ako sav novac nastaje kao dug i posudjuje se uz kamatu nemoguce je vratiti SAV dug i kamatu jer jednostavno nema dovoljno novca. Da bi vratio i kamatu trebas jos novca koji se kreira novim dugom i tako u krug. stalno si dužan.
            mislim da je Pernar na to mislio kada je HNB proglasio mjenjacnicom i zato misli da je potrebna primarna emisija umjesto kreiranja novca dugom.

            Sviđa mi se

            1. Opet pitam, ako ti danas posudim 100 kg žita, a ti mi trebaš sutra vratiti 105 kg, je li to moguće vratiti ako ti danas nemaš dovoljno žita?

              Kamatne stope ovise o očekivanjima nominalnih dohodaka u budućnosti, nema razloga zašto ne bi bilo “dovoljno novca”. A čak i kada ne bi, ne mora se dug ni vratiti u novcu, tako da je cijela rasprava zapravo bespredmeta.

              Da bi vratio i kamatu trebas jos novca koji se kreira novim dugom i tako u krug. stalno si dužan.

              Da bih vratio kamatu trebam zaraditi potreban novac, zašto bih ja bio stalno dužan ako taj novac zarađujem npr. prodavajući neke proizvode i usluge? Mislim, jasno je da nema smisla.

              mislim da je Pernar na to mislio kada je HNB proglasio mjenjacnicom i zato misli da je potrebna primarna emisija umjesto kreiranja novca dugom

              Ja mislim da je to HNB zbog ciljanja tečaja proglasio “mjenjačnicom”, a to što njemu smeta “kreacija novca dugom”… pa svaki dug je nečije potraživanje, i ne nastaje eto tako sam od sebe, nego su ga neki pojedinci dobrovoljno prihvatili. Naravno, kod državnog duga na teret poreznih obveznika to nije slučaj, ali onda govori o pravom problemu, a ne pričati o nekakvoj “primarnoj emisiji”.
              Mislim da je MM u ovom postu dobro pojasnio taj mindset: http://moneymischief.blogspot.hr/2012/12/hrvatski-zitgeist-i-druga-veselja.html

              Sviđa mi se

              1. Na makrorazini krediti su neotplativi buduci da novac za kamatu nikad nije stvoren. Što znači da je sustav postavljen tako da zaduženost društva mora stalno rasti kako bi se stari krediti pokrivali novima. Kad kreditna ekspanzija stane, počnu ovrhe i oduzimanje imovine.

                Sviđa mi se

                1. Ali to ti nije točno, jer stvar gledaš potpuno statički. Novac će se stvoriti u budućnosti, a kamatne stope izravno ovise o očekivanim nominalnim dohodcima u budućnosti. Jasno, ako budući nominalni dohodak ne bude odgovarao očekivanjima, doći do relativnog porasta realnog tereta kreditnog duga, no to je greška centralne banke i time ne otkrivaš nikakvu toplu vodu (pa sam sam na nekoliko mjesta o tome govorio).

                  Ne razumiješ da je ono što je bitno jesu realna dobra, a ne novac kao “novac”. Kao što kažem, ne moraju se ni dugovi vraćati u novcu, tako da je cijela teza sasvim bespredmetna. Uostalom, nitko ljude ne tjera da se zadužuju (javni dug je druga stvar, ali onda adresiraj pravi problem).

                  I nema tu nikakvog pokvarenog sustava koji je “krivo postavljen”, kamate su prirodan fenomen koji proizlazi iz ljudskog djelovanja i vremenske preferencije i bez kojih bi funkcioniranje razvijene tržišne ekonomije bilo nezamislivo.

                  Sviđa mi se

                  1. Tako je, novac ce se stvoriti u buducnosti, ali opet kao kredit i time će zaduženost još narast, a novčana masa će ostat otprilike jednaka. Sustav je pokvaren ako zaduženost cijelo vrijeme raste, a nema rasta novčane mase koji prati tu zaduženost. A kažeš da se ne mora vratit dug u novcu. Da, ne mora. Onda se to zove ovrha. Toliko o tome da nema zavjere.

                    Sviđa mi se

                    1. Opet mi se ponavljaš. Priča ti nije točna, novčana masa raste stalno, o tome ovise očekivanja nominalnih dohodaka u budućnosti, a na temelju njih se formira kamatna stopa.

                      I o kakvim zavjerama pričaš, pa je li tko ljude tjera da se zadužuju?

                      Sviđa mi se

  4. Hi,
    znam da nemas vremena ljude educirati ekonomiju po komentarima, ali ako bi mogao kratko prokomentirati ovo:
    (iz prijasnjeg clanka):
    “Dakle, što je veća očekivana inflacija u budućnosti, to će biti i više nominalne kamatne stope, vjerovnici će od dužnika zahtjevati vraćanje većeg nominalnog iznosa. Vrlo jednostavno.”

    Jedini problem sa ovime koji ja imam je da FED/ECB/Bank of Monetary Harakiri provodi stealth monetizaciju.
    Da objasnim:
    Banke mogu od FEDa posuditi po 0.5% nominalno USD. Dok god su prinosi na US bonds iznad 0.5% banke rade profit, makar realne kamatne stope bile negativne. Dakle kamatne stope ne moraju bti vezane strogo za stopu ocekivane inflacije. + frontrunning centralnih banaka prije QE(kupujes jer znas da ce idioti iz centralnog ekonomskog komiteta kupiti od tebe, ne zato sto ocekujes da ces se obogatiti sa 0.7% yielda na 10y bond 🙂 )

    Sviđa mi se

    1. Dakle kamatne stope ne moraju bti vezane strogo za stopu ocekivane inflacije.

      Ali, moraju. Očekivanja inflacije su uključena u nominalnu kamatnu stopu. Ako se očekuje inflacija od 5%, nitko ti neće posuditi novac po ispod 5%+premija rizika+ostalo, kao što ni štediše neće biti voljni staviti novac na štednju po kamati od <5%.

      Ne razumijem baš što želiš reći ovim primjerom s obveznicama u tom kontekstu, tj. na koji način to nekako opovrgava da su očekivanja inflacije uključena u kamatnu stopu.

      Sviđa mi se

      1. Da li banke drze kamatu na stednju iznad postotka godisnje inflacije jer dosta građana uopce ne shvaca da im inflacija jede novac?

        Sviđa mi se

      2. Pa mislio sam ovo sto sam rekao. FED/ECB posuduju bankama lovu po negativnoj realnoj kamatnoj stopi i ovi mogu kupovati obveznice koje yieldaju ispod ocekivane inflacije.

        Dakle ne govorim o trzisnoj ekonomiji, nego o magicnom svijetu centralnih banaka i “privatnih” banaka.

        Sviđa mi se

        1. Očekivanja inflacije su sada oko 1,5% ako gledam break-even inflation rate: https://research.stlouisfed.org/fred2/series/T10YIE

          Prinosi na američke 10-godišnjice su oko 2,1%.
          http://www.bloomberg.com/markets/rates-bonds

          Ali, anyway, nitko ne kaže da realne kamate ne mogu biti negativne – naravno da mogu, ali ne vidim opet kako se to odnosi na činjenicu da su očekivanja inflacije uključena u nominalnu kamatnu stopu.

          Dakle ne govorim o trzisnoj ekonomiji, nego o magicnom svijetu centralnih banaka i “privatnih” banaka.

          Što se toga tiče, evo ja sam prvi koji bi volio vidit ukidanje centralnih banaka i svega što ide uz to.

          Btw, FED-ov discount rate je 0,75%, dok je IOR na 0,25%, a “Fed funds rate” je 0,25%, to je ona prekonoćna stopa.

          Sviđa mi se

          1. recimo ovaj scenarij:
            2017 ekonomija je u krizi i FED odluci monetizirati tj kupovati 340 USD mlrd obveznica mjesecno, dakle ludacki iznos.
            Zar to ne bi u odnosu na dan prije objave te odluke FEDa:
            a) smanjilo kamatne stope na obveznice
            b) podiglo inflaciju/ocekivanja inflacije

            p.s. znam da FED nije jedini kreator novca u FRBS zato sam stavio ludacke brojeve(4x QE)

            Sviđa mi se

            1. Daa, ali upravo zato sam napisao baš:

              “snižavanje kamatnih stopa jest (relativno) ekspanzivna politika, ali niske kamatne stope (u pravilu) odražavaju restriktivnu politiku”

              U svakom trenutku, kada CB snizi kamatne stope, to će odražavati relativno ekspanzivnu politiku, tj. ekspanzivniju u odnosu na counterfactual situaciju u kojoj kamatne stope ostaju iste.

              Međutim, taj “efekt likvidnosti” je u pravilu kratkotrajan, realne kamatne stope u pravilu padaju za vrijeme monetarne ekspanzije (iako čak ni to ne mora nužno biti slučaj), tako da i nominalne onda padaju skupa s njima (i=r+p(e) ), ali ubrzo rastu očekivanja inflacije, tako da se onda pak nominalne stope povećavaju. Uostalom, to se vrlo jasno vidi iz grafova.

              Ali, sve to podrazumijeva nekakve ceteris paribus uvjete, što u stvarnosti nemamo, zato je rezoniranje iz kamatnih stopa i promjena cijena općenito vrlo varljivo.

              Inače, QE će imat učinak na očekivanja inflacije ako je povećanje monetarne baze percipirano kao permanentno, ako je samo privremeno, onda i neće baš toliko.

              Sviđa mi se

    1. Ah, MMT… ah, “neoliberalizam”, ah, whatever… Jasno je meni da je uvijek lakše vjerovati kojekakvim teorijama zavjera i raznim tin foil hat šarlatanima, ali od toga mislim da nema neke velike koristi.

      A ako su ti grafovi koji pokazuju empirijski činjenice smiješni, onda mi je jako drago da nasmijavam ljude.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s