BDP fetišizam

Vidno iznenađeni i oduševljeni drugovi iz kabineta hrvatske Vlade zadnjih dana se hvale objavljenim podacima o rastu hrvatskog BDP-a u zadnjem kvartalu od “impresivnih” 1,2%, a taj podvig pripisuju, naravno, svojim “reformama”.

U cijeloj toj euforiji, iz razumljivih razloga nije navedeno kako takav performans hrvatskog gospodarstva kotira u usporedbi s ostalim republikama EUSSR-a (izvor):

realni_rast_bdpNo, dobro. Skromnost je vrlina 😉

Jedna druga stvar na koju me podsjetilo ovo hvalisanje ministara je ono što David Henderson naziva “BDP fetišizam”:

When economics professors teach the basics of Gross Domestic Product (GDP), we usually caution our students that it is not a good measure of welfare. Unfortunately, many economists go on to give GDP far more credit than it deserves. They tend to consider fiscal and monetary policy positive if these policies increase GDP, but they often fail to ask, let alone answer, whether those same policies increase or reduce welfare. I have a term for giving GDP such a sacred a place in economists’ reasoning: GDP fetishism. If we return to some basic principles of economics, we will avoid GDP fetishism, do better economic analysis, and propose better policies.

Zaista, čitajući i slušajući izjave političara, ali i mnogih profesionalnih ekonomista, često se može steći takav dojam da se jedan računovodstveni agregat (BDP) poistovjećuje sa stvarnim blagostanjem i prosperitetom, odnosno, da je povećanje tog broja ili stope njegovog rasta cilj sam po sebi i primarni zadatak kojem vlade trebaju težiti.

Međutim, u stvarnosti nažalost ne postoji neka egzaktna mjera ‘društvenog blagostanja’ ili ‘razvijenosti ekonomije’ (ne postoji zapravo ni egzaktna definicija riječi “blagostanje”), a pogotovo to nije BDP. To ne znači da je BDP potpuno besmislen, ali ima svojih manjkavosti i ograničenja, koja ponekad kao da se zaboravljaju, pa onda BDP (ili “gospodarski rast”, što je ustvari stopa rasta BDP-a) postaje ključni kriterij ili rule of thumb kod ocjenjivanja određenih politika, bez daljnjeg preispitivanja jesu li provedene politike uistinu doprinijele povećanju blagostanja stanovništva i životnog standarda ili se pak radi ponajprije o računovodstveno-statističkoj iluziji.

Prema proizvodnom pristupu, u BDP uključeni su osobna potrošnja (C), bruto domaće investicije (I), državna potrošnja (G), te neto izvoz (X). Sve to kad se zbroji dobije se jedan broj koji predstavlja nominalni BDP za promatranu godinu.

U čemu je tu problem?

1. Prvi problem je, očito, što se u BDP ubraja državna potrošnja, koja se vrednuje jednako kao i osobna potrošnja. Primjerice, kada od svog raspoloživog dohotka dobrovoljno izdvojite 10 kuna za sladoled, to je iz aspekta BDP-a potpuno jednako kao kada vam se nasilno otme 10 kuna od vaše plaće kako bi se financirali komunistički agitprop projekti na H-Alteru, Zarezu, Libela.org, i sličnim državnim instrumentima propagande. Međutim, je li učinak na vaše blagostanje u ta dva slučaja jednak? Ako se država zaduži za još par milijardi kuna koje će potrošiti na prefarbavanja tunela, predstavlja li to baš stvarno porast životnog stadarda građana?

Općenito, država ne može znati što je bolje za pojedinca od njega samog, te bi za većinu državne potrošnje na slobodnom tržištu pojedinci bili voljni platiti znatno nižu cijenu, ako bi uopće ikakvu cijenu i htjeli platiti. Možda bi čak htjeli platiti i da neke državne “usluge” više uopće ne bude, tj. za njih ta usluga možda ima negativnu vrijednost. Državna potrošnja se u BDP-u stoga ne vrednuje prema tržišnim cijenama.

Ustvari, državno trošenje samo odvlači rijetke resurse od privatnog sektora, gdje bi oni bili alocirani u skladu sa stvarnim preferencijama potrošača. Prema tome, državna potrošnja je po definiciji misalokacija resursa i izravno smanjuje kupovnu moć stanovništva (naravno, ne i svakog pojedinca; raznorazni uhljebi i politički aparatčiki itekako profitiraju od državnog trošenja i zaduživanja).

Osim toga, državne ustanove i poduzeća, njihovo rukovodstvo i radnici nemaju pravi incentive za racionalnim raspolaganjem resursima i ekonomiziranjem u poslovanju. Kada privatni poduzetnik koji posluje na tržištu pogriješi u donošenju poslovnih odluka, on gubi svoj novac i riskira propast poduzeća, svog izvora prihoda, on mora snositi posljedice svojih pogrešaka. Da bi privatno poduzeće opstalo na tržištu, ono mora konstantno udovoljavati stvarnim željama i potrebama potrošača, mora znati prepoznati što točno potrošači žele, te im određeni proizvod ili uslugu ponuditi po njima prihvatljivim cijenama pritom se nadmećući s konkurentima. Osim, naravno, u slučaju da je taj poduzetnik dobro povezan s državom koja mu omogućuje povlašteni položaj na tržištu, no onda je pomalo paradoksalno da se baš oni koji negoduju oko pojave kronizma najviše zalažu za povećanje ovlasti te iste države i širenje državno intervencionizma. Uglavnom, da bi pojedinac mogao prosperirati u kapitalizmu, on mora drugima život učiniti boljim.

S druge strane, u državnim ustanovama i poduzećima, priča je sasvim drukčija. Direktori državnih poduzeća (koja nerijetko još uživaju i osiguranu monopolsku poziciju!) i birokrati po raznoraznim uglavnom potpuno beskorisnim uredima nemaju nikakav osobni podsticaj da vode računa o optimizaciji troškova i ekonomičnosti poslovanja, jer ne rade s vlastitim novcem i njihova egzistencija ne ovisi o tome stvara li njihov rad neku konkretnu vrijednost za njihove sugrađane i koliku. Kada državno poduzeće ostvaruje gubitke i ne uspjeva zadovoljiti potrebe potrošača, neće nagrabusiti njihovo rukovodstvo, nego porezni obveznici, tj. isti oni koji su prisiljeni uzdržavati cijeli javni sektor.

Dakle, što je veći udio državne potrošnje, to je BDP zapravo manje pouzdana mjera blagostanja, jer troškovi državnih usluga ne odgovaraju cijenama koje bi za te usluge bile formirane na slobodnom tržištu (ako bi uopće postojale). Prema tome, može se još zaključiti i da BDP kao mjera precijenjuje etatističke i socijalističke ekonomije u odnosu na one koje su više okrenute slobodnim međuodnosima ljudi. BDP jednostavno ne uzima u obzir da li ekonomski odnosi koji su ukalkulirani u taj iznos zaista poboljšavaju životni standard stanovništva ili ne.

U bivšem SSSR-u i Sjevernoj Koreji ogromni su resursi utrošeni na izgradnju svakakvih velebnih spomenika velikih vođama i narodnim revolucijama, što jest pridonijelo njihovom BDP-u, ali nije sasvim jasno koliko su stvarno koristi od toga imali njihovi građani.

Stoga, sva ona empirijska istraživanja i statistike koje prilično jasno dokazuju superiornost tržišnih ekonomija u odnosu na socijalističke iz aspekta ekonomskog blagostanja mjerenog kao BDP po stanovniku i gospodarskog rasta su zapravo dobrim dijelom “nepravedna” prema slobodnijim, tržišnim ekonomijama, jer razbacivanje tuđeg novca na igranje socijalizma i planske ekonomije vrednuju jednako kao i dobrovoljne transakcije pojedinaca. Stvarna razlika u životnom standardu između ljudi u slobodnijim državama i onih u socijalističkim mora biti još veća nego što sirove brojke pokazuju.

2. Također, kao što napominje KatKapital ovdje, čak ni segment osobne potrošnje ne mora u potpunosti predstavljati stvarno zadovoljenje potreba pojedinaca koji obavljaju transakciju. Ako je zbog raznih državnih nameta i regulacija, te barijera u unutarnjoj i vanjskoj trgovini, pojedincu onemogućen izbor nekog dobra koje preferira, on će svoj novac potrošiti na nešto drugo, što ne znači da će njegovo blagostanje biti jednako.

Ako je netko npr. vegeterijanac i ima na raspolaganju 1,000 dolara koje može potrošiti isključivo na šnicle i kobasice, vjerojatno bi ih radije zamijenio za 500 dolara koje može potrošiti na što god želi. Ma kakvih 500, zamijenio bi ih i za 50.

Dakako, primjer je ekstreman, ali jasna je poanta.

3. Još jedna važna stvar koju BDP ne uzima u obzir je odmor. Gotovo svaki pojedinac pozitivno vrednuje svoje slobodno vrijeme i razonodu, no to nije izraženo u računovodstvenim agregatima, dok nedvosmisleno povećava blagostanje stanovništva.

Da uzmem klasičan primjer, zamislimo da se preko noći udvostruči produktivnost cijelog stanovništva. Dakle, za isto vrijeme cijelo gospodarstvo sada može proizvesti dvostruko više dobara nego jučer. Što bi se dogodilo u tom slučaju je negdje između dva ekstrema:

a) ljudi od danas rade dvostruko kraće i proizvode jednako koliko i jučer – BDP ostaje isti

b) ljudi nastavljaju raditi jednakim tempom i proizvode dvostruko više nego jučer – BDP se udvostručava

Naravno, neće doći do takvog naglog rasta produktivnosti preko noći i stvarnost će biti između ta dva ekstrema, ali poanta ostaje: BDP ne uvažava povećanje blagostanja zbog više slobodnog vremena za odmor i razonodu.

4. Nadalje, tu je inflacija. Realni BDP se dobija usklađivanjem nominalne vrijednosti za stopu inflacije, koja je opet ne baš potpuno objektivna veličina. Nisam siguran kojom metodom se u kojoj zemlji točno mjeri stopa inflacije (CPI, BDP deflator, nešto treće…), ali različite metode često mogu dati različite rezultate, što se izravno odražava na iznos realnog BDP-a, tako da o samom odabiru metode mjerenja inflacije (koje su opet nesavršene i jednim dijelom arbitrarne) može u konačnici ovisiti je li država u recesiji ili je ostvarili nekakav “rast”.

Ovo se odnosi i na zemlje s niskom i na zemlje s visokom inflacijom, a pogotovo se odnosi na one zemlje gdje su uvedene kontrole cijene na mnoge proizvode, tako da tamo stopa inflacije gubi vezu sa stvarnom situacijom. Primjerice, koristimo li se službenim statističkim podacima realnog BDP-a i stope inflacije, trebali bismo vjerovati da je u Venezueli životni standard još uvijek osjetno veći nego u Kolumbiji iz koje masovno švercaju proizvode kojih je kod njih nestalo zahvaljujući socijalizmu.

Fora je u tome što službena godišnja stopa inflacije u Venezueli koju je objavila vlada iznosi 68,5%, no, ta stopa inflacije nema veze sa stvarnošću jer su Venezueli već odavno uvedene stroge kontrole cijena (price ceilings) zbog kojih većine najosnovnijih proizvoda (uključujući hranu, lijekove i higijenske potrepštine) jednostavno više nema na legalnom tržištu. Pogledaju li se stvarne cijene proizvoda na crnom tržištu, godišnja stopa inflacije venezuelanskog bolivara iznosi preko 800%! To je preko 10 puta više od prijavljene razine, i uzmemo li u obzir tu stopu inflacije za računanje realnog BDP-a, jasno je da će on biti drastično niži nego što jest.

5. Naravno, tu je opet i to “crno tržište”, ili “siva ekonomija”. Radi se o neprijavljenim ekonomskim aktivnostima, koje bi svakako trebale ulaziti u neku mjeru općeg blagostanja, a ponekad upravo taj dio ekonomije može biti ono što ljude spašava od gladi.

Koliko mi je poznato, od prošle godine je kod nas u metodologiju izračuna BDP-a uvedena i procjena sive ekonomije, pa moguće da je baš to i razlog navodnog “rasta” (nešto što se zapravo po medijima predviđali već lani, vidi npr. ovdje ili ovdje). U svakom slučaju, radi se o procjenama, koje su upitne točnosti, a svakako je apsurdno da se ministri busaju u prsa takvim “rastom” koji je posljedica promjene metodologije. Nažalost, promjene metodologije izračuna možda hoće povećati brojku realnog BDP-a, ali ne mogu povećati stvarni životni standard građana.

6. Paul Samuelson je znao navoditi primjedbu kako bi, u slučaju da čovjek oženi svoju osobnu sobaricu ili kuharicu, BDP automatski pao bez obzira što bi ona nastavljala raditi identičan posao. U stvarnosti takvih konkretnih slučajeva vjerojatno ima vrlo malo, ali poanta je u tome da BDP često zanemaruje one aktivnosti koje se obavljaju izvan formalnog tržišta. Primjerice, ukoliko unajmite dadilju da vam kod kuće čuva bebu, a ostatak obitelji odvedete u restoran na večeru, to će biti uračunato u BDP, ali, ukoliko na bebu ostane paziti baka, a vi sami pripremite večeru za obitelj kod kuće, to se neće odraziti na BDP.

 

Uglavnom, uz sve te primjedbe, ne znači da je BDP sasvim besmislen i neupotrebljiv pokazatelj, ali važno je prije svega razumjeti što točno predstavlja i koje su njegove manjkavosti. Uspoređujemo li različite države po BDP-u po stanovniku, velika je vjerojatnost da ćemo pogoditi bar kategoriju kojoj određena država pripada što se tiče ekonomske razvijenosti. Realni BDP po stanovniku u SAD-u je 54,000 dolara, u Italiji je oko 35,000, u Hrvatskoj oko 21,000, u Kini oko 12,000, dok je u Eritreji oko 1,200. Jasno je da su razlike između navedenih zemalja vrlo značajne i da u ovakvim usporedbama BDP relativno pouzdano odražava te razlike, međutim, kod usporedbi zemalja čija je razina prosperiteta otprilike slična, tu je već moguće da BDP prilično podbacuje kao indikator gospodarskog razvoja. Zato usmjeravanje na BDP kao svrhu samom sebi može biti i prilično opasno.

Kao jedan vjerojatno najpopularniji primjer opasnosti tog BDP fetišizma može se navesti popularna teza kako je “Drugi svjetski rat izvukao Ameriku iz depresije”. Ako se izlazak iz recesije definira kao dva uzastopna kvartala pozitivnog rasta BDP-a, ta je tvrdnja tehnički točna, međutim, iza nje se najčešće krije očito nerazumijevanje što bi tu trebalo mjeriti što.

Bruto domaći proizvod SAD-a tijekom rata se povećao prvenstveno zahvaljujući enormnom povećanju državne potrošnje na vojsku, dok je nezaposlenost smanjena zbog prisilne mobilizacije nekoliko milijuna ljudi ili zapošljavanja u neborbenom sektoru američke vojske (između 1940. i 1944. udio zaposlenih u sektoru “obrane” se povećao s 1,8% na 40,3%). Osim toga, na snazi su bile kontrole cijena i racioniranje zbog čega je službena stopa inflacija bila niža nego što bi bila, tako da je i realni BDP bio precijenjen.

GDP-Figures

Komponente američkog BDP-a (izvor)

Vjerujem da nitko razuman, osim Nobelovca Paula Krugmana, danas ne smatra kako je ulazak u Drugi svjetski rat donio Amerikancima prosperitet, ili da općenito neki ratni sukob stanovništvu može donijeti blagostanje. To što je BDP zbog državne potrošnje na vojsku i kontrola cijena porastao ne znači da se ekonomsko blagostanje građana povećalo, već samo znači da BDP nije idealno mjerilo ekonomskog blagostanja, a SAD je iz depresije konačno izvukao završetak Drugog svjetskog rata (i posljedična tržišna realokacija resursa u produktivne svrhe), a ne njegov početak.

Ako prosperitet i blagostanje definirate kroz BDP, stvarno vam svakakvi suludi zaključci mogu pasti na pamet.

pau

 

Na koncu, mimo svega toga, ne tvrdim da ljudi koji su ostali u Hrvatskoj u prosjeku ne žive malkice bolje danas u odnosu na lani (možda žive, možda ne), ali uzrok tome nije nekakva velika mudrost i sposobnost hrvatskih političara, nego privatnog sektora i dobre turističke sezone. Jedino što država može i treba napraviti s ciljem povećanja ekonomskog blagostanja i životnog standarda stanovništva jest maknuti im se s puta i prestati se petljati u tržišne odnose. Treba nam odvojenost države i ekonomije.

 

Za kraj, mislim da bi bilo lijepo poslušati ovu tetu što ima za reći:

🙂

Oglasi

25 comments

  1. Njemačka vlada je dosad u 2015. uštedjela u proračunu više od 3x koliko se u Hrvatskoj zaradi od turizma. Pri tome se ‘uštedjela’ odnosi na njemački način štednje (sakupila je viška novaca na računu), a ne na hrvatski način štednje (potrošiti manje posuđenog novca). Meni je nevjerovatna ta kulturna razlika… Njemci tjeraju svoju državu da štedi, a Hrvati se vesele turističkoj sezoni jer nakon što se tih 8 milijardi oporezuje, država će imati 3-4 milijarde da podjeli proračunskim narkomanima prije izbora. Kako je i prošle godine bilo turističe sezone, to je zapravo povećanje za možda max 0,5 mlrd u državnoj kasi, ili 50 puta manje nego što je Merkel uštedjela. Gotovo svaki dan na TV-u ljudi svih profila raspravljaju o tom poboljšanju krvne slike države. Ovisnost o proračunu je u toliko terminalnoj fazi da se širi euforija oko 500.000.000 eura. A da ne spominjem euroriju državnih službenika oko toga što će zahvaljujući rastu od 1,2% ako se takav rast nastavi, Republika bankrotirati koju godinu kasnije , kad oni odu u penziju, ili ako imaju sreće tek nakon njihovog života.

    Sviđa mi se

  2. “Odvojenost države i ekonomije” !?!?!

    Hereza, hereza, HERETIK 🙂

    Ja očekujem da se sada i ovi iz “pravosuđa” počnu hvaliti svojim “uspjesima”, a onda očekujem da se jave i sindikati kako su i oni zaslužni za socijalnu državu blagostanja…

    Mislim što to sa nama ovdje nije u redu? Vidiš kako je ustvari sve super i sve je za pet (čak i za one koji ne vole nogomet), a mi ovdje uporno vidimo stvari drugačije 🙂

    Znam da je glupo od političkih ku*vi očekivati sram, ali ovo je premašilo sve ljudske kriterije ponašanja. Vlada i vlast koja nas pored standardne konfiskacije (tzv. porez) još zadužuje za pitaj boga koliko milijardi svake godine (ono za što znamo), a nije u stanju predvidjeti budžet tri mjeseca unaprijed ima još obraza ovako GLUPO I PRIMITIVNO lagati.

    Ovi očito ne smatraju da se barem treba potruditi i PAMETNO lagati. Uostalom to nam jasno govori što misle o nama jer smatraju da je i ovo sasvim dovoljno dobro za naš narod.

    Sviđa mi se

  3. Kad vec govorimo o turizmu, i tu se pretjerano mijesa drzava. Idealna (po meni) slika Hrvatskog turizma je ona u kojoj mali iznajmljivaci rade sitno, novcem koji su sami ulozili. A ne drzavne subvencije medjunarodnim korporacijama i hotelskim kompleksima. Tih subvencija, nazalost, ima koliko hoces. Rijetko procitam izvjestaj neke hotelske firme o ulozenom u razvoj, a da se negdje ne pojavi kljucna skracenica HBOR, ili nesto slicno.

    Sviđa mi se

      1. Nije valjda da se netko stvarno zgraza nad time sto je kava u Dubrovniku 20 kuna? 🙂 Kosta 2.5 eura i na svakoj bezlicnoj benzinskoj postaji u Austriji. Evo upravo dok ovo tipkam pijem mali kapucino koji sam platio, da preracunam, tocno 20.72 kn. U gradu koji Dubrovniku nije do gleznja.

        No, iako inace, kada god vidim Pavicicev tekst, znam da slijedi gomila gluposti, ovaj mu je dosta odmjeren. Cinjenica je da turizam jest drukciji od, recimo, industrijske proizvodnje. Postoji znacajna rentna komponenta u turistickim prihodima. Isto je tako cinjenica da postoje problemi eksternalija i svercanja (free riding). Takodjer, kupovanje poljoprivrednog zemljista, pa kasnije kukanje o tome kako “lokalni serifi sprjecavaju razvoj” je nesto sto i mene nervira. To nije investiranje, to je spekulacija zemljistem i imam NULA simpatija za takve investitore. To je npr IKEA isto radila u Zagrebu.

        Fascinacija planiranjem je psiholoski jasna — svatko voli planiranje, red. Ali ne znam zasto Pavic misli da privatni investitor ne moze raditi takve stvari kao sto je racunanje vrsnog opretecenja plaze, ili zasto misli da privatnika takve stvari ne brinu.

        Sviđa mi se

        1. koja je razlika između poljoprivrednog i građevinskog zemljišta?
          kupovanje poljoprivrednog najčešće nije spekulacija nego običan kronizam; nemoguće je očekivati da će neki posjed u hr biti prenamjenjen bez da se podmažu vlasti.

          lokalni i centralni šerifi zaista sprečavaju razvoj.

          Sviđa mi se

          1. Razlika izmedju ta dva tipa zemljista nije u nicemu drugomu, doli u arbitrarnoj odluci. Pitanje je onda, smije li netko donositi takve odluke? Vec sam pisao da je gotovo nezamisliv razvoj nekakve zajednice (grada) bez pravila i ogranicenja o upotrebi prostora. Mislis li da bi jedan New York, da kojim slucajem njime upravljaju libertarijanci, dopustao gradnju svakome koliko god hoce uz iskljucivo jedno pravilo — da se drzi svoje parcele? To je potpuno nezamislivo.

            Liked by 1 person

            1. ne znan zašto bi uopće bilo nužno da postoji nešto kao new york (meni puno lipše u dioklecijanovoj palači sa srednjovjekovnim intervencijama), da naglasim prije nego kažen svoje nepotkrijepljeno mišljenje, mislin da kardo dekuman sličan new yorku može nastati u okviru libertarijanskog načela. treba pretpostaviti da je takav raster ljudima koristan, i onda da će vlasnici vjerojatno reparcelizacijom ići prema optimalnom rješenju.

              prostorno uređenje je zlo

              Sviđa mi se

              1. Prostorno uredjenje jest zlo i po meni, onda kada pokusava mikromenadjirati sve sto ce se u prostoru dogadjati i nametnuti to odozgo iz nekakve centrale ili struke. Ali moja je poanta da privatno zemljiste uvijek ide uz zajednicko zemljiste (ceste su na primjer zajednicko zemljiste), sto znaci da se vlasnici privatnog zemljista moraju dogovarati sa drugima oko toga kako ce koristiti svoje zemljiste. To bi i u slobodnoj zajednici slobodnih ljudi ukljucivalo nekakve planove, naravno, kad to kazem, ne mislim na Roberta Mosesa i njegove planove.

                Sviđa mi se

  4. Možemo mi koliko hoćemo o tome, ali na nadolazećim “izborima” sheeple “bira” jedno od sljedećeg:

    1. Socijalfašisti
    2. Fašistosocijalisti
    3. Paleosocijalisti
    4. Neosocijalisti
    5. Socijalisti vulgaris
    6. Komunisti

    Ne treba niti malo mašte za predvidjeti svu blistavost hrvatske gospodarske budućnosti.

    Sviđa mi se

    1. A koga da sheeple “bira”? Nudi li se možda nešto drugo? I da se stvarno ponudi nešto stvarno drugačije za što se pokaže interes kojom vrstom nasilja bi “demokracija” reagirala i to spriječila?

      Sviđa mi se

  5. Vecina svjesno bira socijaliste ove ili one vrste. A politicari svjesno prodaju ono sto vecina zeli. Da vecina zeli libertarijance na vlasti politicari bi se brzo prilagodili novoj potraznji. Na neki cudan nacin zvuci kao slobodno trziste. 😊

    Sviđa mi se

    1. Pa to i je slobodno tržište zato mi i nije jasno da nitko ovakvih razmišljanja nije niti pokušao osnovati EKONOMSKI LIBERALNU STRANKU jer nije sva krivnja na narodu pošto narod i nije čuo druga razmišljanja osim socijalistickih.ako pretpostavimo da 10% naroda razmišlja na sličan način kao nas nekolicina to znači da bi netko mogao pobrati bar 100000 glasova koji bi tada mogli čak presuditi u formiranju neke vlasti a onda bi liberalni ekonomski stavovi itekako ušli u mainstream.nazalost socijalisti i komunisti su puno PODUZETNIJI u tržišnoj utakmici od liberala koji samo detektiraju stanje ali ga ne pokušavaju mjenjati

      Sviđa mi se

      1. deset posto?!
        moja procjena je, po broju komentatora na blogovima i forumima, pa puta tri, da nas u hrvatskoj nema više od stotinu.

        Sviđa mi se

        1. Nije to baš tako blogove čita puno više ljudi od puta 3 samo ne komentiraju svi a i 90% poslodavaca razmišlja slično samo ni neznaju da to kako razmisljaju podrazumijeva kapitalizam jer je ta rjec njima prezentirana kao najveće zlo i upravo zato je bitno o tome stalno pričat.

          Sviđa mi se

      2. “nazalost socijalisti i komunisti su puno PODUZETNIJI u tržišnoj utakmici od liberala koji samo detektiraju stanje ali ga ne pokušavaju mjenjati”

        Ovo je cesta kritika. Ali, upravo to je jedna od glavnih razlika koju je nuzno sacuvati. Komunisti prvo krenu mijenjati svijet, pa tek onda razmisljaju kako. Upravo je Marx napisao da su filozofi raspravljali o svijetu, ali da je poanta da ga zapravo treba mijenjati. Koliko umisljenosti je u toj ideji. (I nedugo kasnije, nasilja i krvi.) Cuj, on jedan, nesto je razmisljao, pa je shvatio na koji nacin treba promijeniti, ni manje ni vise nego cijeli svijet? I jos je uspio nesto nadrobit o tome kako ne voli Hrvate (ne volimo ni mi njega). Khm.

        Ideja nuzne, hitne, snazne i revolucionarne promjene, fundamentalno je ljevicarska ideja. Reakcionar treba da postupa radikalno drukcije. Prvo, treba da se trudi da shvati istinu, razumijevajuci pritom da nije savrsen i da mnoge stvari nikad nece spoznati u cjelosti, da ce druge shvatiti pogresno, trece nece ni naceti. Treba dakle umjesto precica traziti najtezi put. Od fragmenata graditi cijelu sliku, komad po komad. Umjesto u vlastitu nepogresivost vjerovati u vlastitu pogresivost. Umjesto u skok, trzaj i eksploziju uzdati se u polako ali sigurno koracanje, ponekad uz vracanje par koraka unatrag. Biti fanaticno uvjeren u to da tezak problem iziskuje dodatan napor, a ne odustajanje, beskompromisno traziti greske u vlastitom rezoniranju, zestoko pokusavati sagledati stvari i iz drugog kuta, drsko, bezobrazno citati literaturu i strastveno pozivati na umjerenost i postupnost.

        Onima koji tvrde da je to neodlucnost, nedostatak poduzetnosti i volje, koji zazivaju akciju zbog akcije, i nude druga jednostavna rjesenja, mogu samo odgovoriti — kolega, mi vjerojatno ne radimo na istom problemu.

        To onako, opcenito. Sto se tice ekonomsko liberalnih stranaka, jednoj sam svojevremeno dao glas (Hrvatska 21. Stoljeca), ali dugo nisam cuo nista o njima. A primjetio sam ekonomski liberalizam i u programima drugih stranaka — HSLS na proslim izborima, cini mi se, imao je vrlo laissez faire program.

        Sviđa mi se

        1. Slazem se sa svim recenim samo hoću naglasiti da postoji dio biračkog tijela kojem se nitko nije niti pokušao obratit i to nije nikakvo zazivanje revolucija ne trebaju nam revolucije nego ponuda nečega. drugačijeg čega još nema .

          Sviđa mi se

        2. A primjetio sam ekonomski liberalizam i u programima drugih stranaka — HSLS na proslim izborima, cini mi se, imao je vrlo laissez faire program.

          Meh… bilo mi je drago doduše pročitati neki dan da bi ova “domoljubna” koalicija mogla postaviti Budimira za ministra gospodarstva, ali općenito HSLS-ov “liberalizam” više odgovara onom američkoj poimanju “liberalizma”.

          “ZA uvođenje školskih uniformi. Protiv diskriminacije.

          Želimo graditi društvo u kojem su svi jednaki. Takvu Hrvatsku mi sanjamo!”

          To ti je HSLS.

          Sviđa mi se

          1. Ja govorim kakav je program bio, a ne stranka. Da li je taj program bio ozbiljan, ili tek poziranje stranke koja se pomirila s time da nece dobiti izbore sto god napravila, ne znam. Ali sjecam se cak i da su imali jumbo plakate na kojima su ismijavali intervencionizam.

            Sviđa mi se

          2. Svi takvi koji snatre o društvu jednakih jednakih istovremeno glorificiraju “različitost”. I uopće pri tome nisu mentalno sposobni uočiti da tu postoji “sitni” problem. 🙂

            Socijalistički mozak je stvarno nešto nevjerojatno. Ne u pozitivnom smislu….

            Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s