Tržišta kapitala i recesije

Prije “Velike Recesije”, najveći burzovni kolaps nakon Drugog svjetska rata dogodio se u listopadu 1987., kada je Dow Jones samo u jednom danu izgubio rekordnih 22,6% vrijednosti i po mnogo čemu je taj “crni ponedjeljak” bio vrlo sličan financijskom kolapsu iz 1929. u uvodu u Veliku Depresiju.

djia

Zaista gadno izgleda. Možete samo zamisliti kakve je posljedice ovakav slom na tržištu kapitala imao na nezaposlenost…

 

Screen-Shot-2013-03-15-at-9.09.23-PM

 

…ili npr. na rast realnog BDP-a…

fred

Ups. Čini se da jedan od najgorih dana u povijesti trgovanja na burzama nije moguće zamijetiti na kretanjima realnih agregatnih varijabli.

To naravno ne znači da takav događaj nije imao značajnih realnih posljedica po mnoge, ali ono što je činjenica jest da nije rezultirao nekakvom recesijom (znam, znam, BDP nije idealno mjerilo, sve 5, ali opet, treba imati malo i osjećaja za proporcije).

Zašto, dakle, za jedan od tri uvjerljivo najgora momenta u povijesti tržišta kapitala danas malo tko uopće zna da se dogodio, dok su druga dva (1929. i 2008.) povezana s najvećim globalnim recesijama koje je zapadni svijet vidio (izvor slika)?

crash-anniversary_2

farmers-target_2

Aha.

Paradoksalno i vjerojatno mnogima iznenađujuće, ali realni šokovi u pravilu nemaju veliki učinak na poslovne cikluse. Ekonomske recesije i poslovni ciklusi su prvenstveno posljedica neadekvatne monetarne politike (koja često dolazi u paketu sa štetnim intervencionističkim politikama).

Što hoću reći, turbulencije na burzama teško mogu biti generator neke nove globalne recesije, osim ukoliko ne budu popraćene nekim suicidalnim potezima monetarnih autoriteta, a ono što sigurno ne bi bilo zgodno je da u nekoj panici centralni banksteri počnu slušati raznorazne sadomonetariste koji bi npr. dizali kamate eto čisto tako jer im se nešto diže i sl., no izgleda da ipak neće. Fed je 1929. i 2008. napravio sličnu grešku, a onda je labavljenje došlo too little, too late. S druge strane, 1987. je Greenspan uspio održati trend nivoa nominalne potrošnje (otprilike ono čemu bi težile banke na slobodnom tržištu) i izbjegnuta je značajnija recesija.

(Ako netko ima neko drugačije objašnjenje razlika između navedenih epizoda financijskih kriza, a da ne uključuje “životinjske duhove”, volio bih ga čuti. Istina jest da su možda koncem osamdesetih supply-side politike bile nešto povoljnije, ali teško da to može samostalno objasniti cijelu priču.)

Dodatni je problem što mnoge suvremene velike centralne banke ciljaju stopu inflacije, što onemogućava uspostavljanje monetarne ravnoteže i doprinosi financijskoj nestabilnosti. Puno manje loša opcija bi bila ciljanje nivoa nominalnog BDP-a, a još bolja bi bila implementiranje norme produktivnosti. Jasno, idealno bi bilo da se centralne banke ukinu.

Inače, ljevičari su jedva dočekali ova nedavna događanja na tržištima da nam pokažu kako ‘kapitalizam ne valja’ i svijet samo što ne propadne. Iako sam i ja često pesimističan, razlozi za zabrinutost su nam potpuno suprotni. Istina je da tržišta dionica u pravilu koreliraju s općim stanjem realne ekonomije, no to ne mora uvijek biti slučaj. Volatilnost i povremene “korekcije” su sastavni dio tržišta kapitala i teško je moguće unaprijed predvidjeti vrijeme naglih krahova, no to je zapravo i poanta ulaganja u dionice. Prinosi na investicije ovise o prisutnom riziku, a kako su dionice kao investicijska klasa zbog relativno visoke volatilnosti i nepredvidivosti rizičnije od npr. obveznica ili štednje na bankama, tako u prosjeku donose i veći prinos i zato ulagatelji i investiraju u njih. Da nije tako, ljudi bi samo držali novce na banci, jer bi očekivani prinosi na dionice bili niži.

U dugom roku, random walk ipak izgleda prilično “bikovski”:

cotd-secular-bull-markets

Ovo naravno nije nikakva poreporuka za kupnju ili prodaju bilo čega, a još manje je prognoza budućih performansi realne ekonomije, već samo jedna konstatacija nekih prilično očiglednih stvari.

 

P.S. Ovdje imate pregled najgorih dana na američkoj burzi (gledajući pad DJIA) u zadnjih 30 godina. Uvjerljivo najgori dan je spomenuti 19. listopad 1987. u usporedbi s kojim svi ostali blijede, ali nakon kojeg nije slijedila recesija još tri godine. Osim toga, još dva vrlo neugodna dana su se dogodila u jesen 1997. i ljeto 1998., nakon kojih također nije bilo nikakve recesije, a bull market se nastavio do 2000. godine, dok se ova serija katastrofalnih rezultata s kraja 2008. odvila kad je recesija već bila u tijeku.

P.P.S. Shvaćam da je bruto domaći proizvod (a time i gospodarski rast, recesija, itd.) manjkav indikator ekonomskog blagostanja, ali ipak je dovoljno “objektivan” da u ovom konkretnom slučaju posluži svrsi. Općenito, mislim da to nisu potpuno beskorisni koncepti, samo treba razumjeti što predstavljaju i njihova ograničenja.

Oglasi

12 comments

  1. Ako je moguće bez linkanja na vanjske sadržaje, u par crtica, koji su problemi konstantnog money supplyja i zašto su razna ciljanja (nbdpa, konst. raz. cijena) bolja?

    Liked by 1 person

    1. Ne znam na što misliš pod konstantni money supply – fiksnu novčanu masu ili pak konstantnu stopu rasta iste (nešto a la Friedman k-percent rule).

      Ugl. problem bi bio otprilike sličan problemu konstantne ponude stanova, automobila, mobitela, željeza, nafte, zdravstvenih usluga ili bilo kojeg drugog dobra pod ovim Suncem. Kako se mijenja potražnja za određenim dobrom, tako tržište nastoji uskladiti ponudu istog. Ista je stvar i na tržištu novca, samo što su danas nažalost države (centralne banke) monopolizirale ulogu proizvodnje novca.

      Na slobodnom tržištu, povećana potražnja za novcem bi predstavljala incentive bankama da “labave”, zbog smanjenog izljeva rezervi i manjeg volumena kliringa između banaka (držanje rezervi bi predstavljalo visok oportunitetni trošak), dok bi smanjenje potražnje za novcem u odnosu na ponudu dovelo banke u opasnost nesolventnosti i potpunog gubitka rezervi, te bi primoralo banke da “stezaju”.

      Ne mislim da je ciljanje “konstantne razine cijena”, kao ni ciljanje stope inflacije nešto dobro, naprotiv, u periodima rastuće produktivnosti takva politika biva prelabava i lako inducira neodrživi “boom”.

      Ciljanje nominalnog BDP-a (per capita) je već nešto bolje, jer uvažava promjene u produktivnosti i bolje imitira tržišni ishod, što ne znači da nema svojih manjkavosti, ali bi vrlo vjerojatno takav režim ublažio pojave poslovnih ciklusa.

      Sviđa mi se

      1. Možeš li konkretnije objasniti zašto bi ciljanje nom. BDPa bilo bolje od fiksne novčane mase ako je bankarski monopol datost?

        Također, odbacuješ li onu pretpostavku RBCTa da se sudionici tržišta mogu nositi s inflacijom i deflacijom ako nije uzrokovana središnjom bankom?

        Sviđa mi se

        1. Možeš li konkretnije objasniti zašto bi ciljanje nom. BDPa bilo bolje od fiksne novčane mase ako je bankarski monopol datost?

          Zato što bi ishod slobodnog tržišta novca bio otprilike stabilizacija nivoa nominalne potrošnje.

          Nominalni BDP je ono PY u jednadžbi razmjene MV=PY. Kako bi banke reagirale na promjene u V (koeficijent obrtaja novca, koji je inverzan potražnji za novcem) odgovarajućim promjenama u ponudi novca (M), to bi značilo stabilizaciju nivoa nominalne potrošnje.

          Naravno, ova jednadžba je identitet, tautologija, i ona će vrijediti uvijek, pa i kada razina MV padne, ali tada će u kratkom roku doći nužno do pada realnog outputa (Y).

          Što se tiče fiksne novčane mase, kao što kažem gore, to bi bilo vrlo opasno* jer bismo stalno bili u kratkoročno monetarnom disekvilibriju (nesklad između potražnje za novcem i ponude novca), a tržište novca se ne može tako lako “očistiti” jer ne postoji jedinstveno “tržište novca”.

          Recimo da je M konstantno, i onda iz nekog razloga dođe do naglog povećanja/smanjenja potražnje za novcem. U prvom slučaju u kratkom roku dolazi do recesije, u drugom slučaju do inflacije i/ili neodrživog boom-a.

          *- osim ukoliko ne misliš na fiksnu razinu monetarne baze, pa onda da privatnim bankama bude dozvoljno da slobodno emitiraju “inside money”, to je nešto drugo i tako nešto je M. Friedman kasnije predlagao

          Gle, možeš cijelu stvar promatrati i ovako:

          Danas imamo praktički državni monopol u zdravstvu i vjerojatno ćemo se složiti da bi bolje bilo da se time država ne bavi i da se zdravstvo prepusti tržištu. Međutim, ako je državni monopol datost, bi li fiksna razina godišnjih zdravstvenih usluga bila poželjna?

          Ja definitivno mislim da ne bi.

          Također, odbacuješ li onu pretpostavku RBCTa da se sudionici tržišta mogu nositi s inflacijom i deflacijom ako nije uzrokovana središnjom bankom?

          RBCT = real business cycle theory?

          Ja ne volim RBCT jer je jedna od pretpostavki irelevantnost monetarne politike, a monetarna politika je u kratkom roku najvažnija za intenzitet ciklusa.

          Što se tiče inflacije i deflacije, važno je razlikovati o kakvim se inflacijama/deflacijama radi, jesu li one posljedica monetarnih neravnoteža ili šokova produktivnosti. Ako su one posljedica monetarnih neravnoteža (dakle, greške centralne banke), onda mogu imati prilično nepoželjne posljedice, a ako su one posljedica šokova produktivnosti, onda bi bilo kontraproduktivno “ispravljati” ih.

          Upravo jedan od problema ciljanja inflacije (i razlog zašto preferiram ciljanje NGDP) je taj što takva politika ne uvažava tu razliku i u periodima rastuće produktivnosti dovodi do prevelike inflacije koja onda ima distorzivan učinak i remeti tržišne signale. S druge strane, ciljanje nivoa NGDP dozvoljava fluktuacije u razini cijena s obzirom na stanje u realnoj ekonomiji, zato je i manja mogućnost pojave ciklusa.

          Sviđa mi se

      2. Novac nije istovjetan robama ili uslugama. Tko god tvrdi a je novac isto što i robe i usluge nema pojma o čemu priča. Racionalizacija mu se svodi na robnu razmjenu.

        Sviđa mi se

        1. Novac je dobro koje ima fundamentalno svojstvo da je medium of account – njegova nominalna vrijednost je nepromjenjiva, dok su sva druga dobra denominirana u novcu.

          Drugo fundamentalno svojstvo novca je medium of exchange.

          Sviđa mi se

  2. Možeš li pls detaljnije opisati mehanizam kojim bi banke bile motivirane na labavljenje i stezanje na slobodnom tržištu u slučaju povećane, odnosno, smanjene potražnje za novcem?

    I drugo, u slučaju fiksne novčane mase i središnjim bankarstvom, zašto sudionici na tržištu ne bi bili u stanju sami prepoznati stopu inflacije i deflacije i prilagoditi P bez mijenjanja Y? Znači datost bi bila također da bi središnja banka poštivala ova pravila igre i svoj mandat da zapravo ništa ne radi osim da drži novčanu masu fiksnom.

    Sviđa mi se

    1. Možeš li pls detaljnije opisati mehanizam kojim bi banke bile motivirane na labavljenje i stezanje na slobodnom tržištu u slučaju povećane, odnosno, smanjene potražnje za novcem?

      Mislio sam da se može razumjeti iz prethodnog komentara.

      Možemo zamisliti free banking sustav u kojem neki commodity funkcionira kao “outside money” (recimo zlato, ali i ne mora biti, može biti i bilo što drugo, pa čak i neki državni fiat), dok privatne banke izdavaju svoje novčanice koje onda kolaju među stanovništvom kao “inside money” i predstavljaju potraživanja na određenu količina zlata ili što je već prihvaćeno kao “outside money”.

      U takvom free banking sustavu ne bi postojali ‘reserve requirements’, državna osiguranja depozita, državni lender of last resort, nekakvi Basel standardi i slične regulacije, nego bi banke samo odlučivale kolike će rezerve držati, koliko će novčanica emitirati, itd. u skladu s maksimizacijom profita.

      Kolike će rezerve banke držati i koliko će novca “proizvesti” ovisilo bi ukratko o potražnji za novcem, odnosno, o učestalosti dospijeća novčanica na “naplatu”. Banke bi morale procijeniti pri kojoj razini ‘outputa’ im je profit maksimiziran a da se istovremeno ne dovedu u opasnost od insolventnosti u slučaju neke eventualne panike.

      Ako bi pojedina banka pretjerala u “printanju”, dovela bi se u opasnost da izgubi svoje rezerve (zlata ili čega već) jer bi njihove novčanice češće dolazile na “naplatu” (od klijenata izravno ili od drugih banaka na međubankarskom kliringu), tako da bi ugrozila vlastiti opstanak na tržištu.

      S druge strane, ako bi banke “printale” premalo, odnosno, držale previsoke rezerve u odnosu na svoje novčanice u opticaju, to bi za njih bio prevelik oportunitetni trošak (u vidu propuštenog prinosa na kapital), te bi na konkurentnoj tržišnoj utakmici vrlo lako ispale iz igre.

      Na taj način bi se, pojednostavljeno, u free banking sustavu privatni emitenti novca prilagođavali kretanjima u brzini opticaja novca. Povećanje potražnje za novcem znači smanjenje učestalosti zahtjeva za “isplatom”, i obratno.

      Ovdje valja primijetiti da banke ne bi reagirale povećanjem ponude novca u slučaju deflacije koja je posljedica pozitivnih šokova produktivnosti (tada je V ostao konstantan), već samo u slučajevima promjena u potražnji za novcem.

      Osim toga, ako je “outside money” neki metal ili neko drugo dobro (ili košarica dobara) koja ima već neku svoju nemonetarnu uporabu, u slučajevima promjena u vrijednosti novca, to će predstavljati incentive pojedincima za povećanjem/smanjenjem proizvodnje istog, ili alokacije iz nemonetarne u monetarne svrhe i obratno.

      I drugo, u slučaju fiksne novčane mase i središnjim bankarstvom, zašto sudionici na tržištu ne bi bili u stanju sami prepoznati stopu inflacije i deflacije i prilagoditi P bez mijenjanja Y?

      Zapravo dobro pitanje, ali nije baš jednostavno u katkim crticama ovako odgovoriti.

      Ukratko, radi se prvo o tome da su u kratkom roku neke cijene “ljepljive”, a to se prvenstveno najviše odnosi na plaće, i teško se spuštaju. Neki će krivnju za to svaljivati na neke državne regulacije, no priča je ustvari puno dublja od toga. Na mikroekonomskoj razini već postoji ‘who goes first’ problem kod ponuđača u slučaju suočavanja sa smanjenjem potražnje za određenim dobrom. Pojedinci u početku ne mogu točno razaznati koji je razlog pada nominalne potražnje.

      Nadalje, kada raste potražnja za držanjem “real cash balances” kod pojedinaca, oni ju mogu zadovoljiti na nekoliko načina od čega je najjednostavniji (i koji će biti najčešći) – da kupuju manje stvari, keynesijanskim rječnikom pada agregatna potražnja, i čini nam se da Sayev zakon ne važi. Vidimo zalihe neprodanih dobara, dok nema negdje drugo demonstriranog viška potražnje. Naravno, posljedica je rast nezaposlenosti.

      U dugom roku, tržište se eventualno prilagodi novoj razini cijena, ali opet, i taj dugi rok bio bi prošaran serijama kratkoročnih monetarnih disekvilibrija, ako bi ponovo dolazilo do promjena u potražnji za novcem.

      Da bismo još zakomplicirali cijelu priču, u obzir bi trebalo uzeti i očekivanja pojedinaca o kretanju dohodaka i potrošnje u budućnosti, ali već sam se raspisao, a nisam siguran da sam baš dobro pojasnio što hoću reći.

      Mislim da na ovu temu baš ima sjajnu knjigu Steve Horwitz, pa ako te baš zanima detaljnije: http://www.libertarianismo.org/livros/shmam.pdf

      Sviđa mi se

    2. Još nešto u vezi #2.

      Ako govoriš o fiksnoj novčanoj masi (a ne o kontantnoj stopi rasta novčane mase) u ekonomiji, takva bi politika CB dovelo do očekivanja deflacije. Pojedinci znaju da CB neće povećavati M i u skladu s time formiraju svoja očekivanja (malo je vjerojatno da bi u uvjetima fiksne M dolazilo do inflacije). Ako ekonomski agenti očekuju periode deflacije u budućnosti, kamatne stope su vrlo niske, otprilike oko 0, što značajno smanjuje oportunitetni trošak držanja casha u odnosu na investiranje i potražnja za novcem se dodatno povećava.

      S obzirom da centralna banka ne smije povećavati M, ne vidim kako se može izvući iz toga bez zabranjivanja casha ili nekih sličnih luđačkih mjera.

      Sviđa mi se

      1. Svaka čast na blogu. Krenuo sam većinom s uvidima koje predstavlja Mises Institut, ali nisam sâm uspio vidjeti da na razini monetarne politike nisu imali ovako potpun model. Mislim također da bi se češće među “nama misesovcima” trebalo naglašavati koliko su Keynesovi alati bitni i kvalitetni ako se izuzmu kejnsijanske preporuke za ekonomsku politiku. Selginov pristup recimo ovoj temi mi je vrlo drag jer je vrlo diplomatski.

        Sviđa mi se

        1. Mises Institute bi si trebao promijeniti ime u “Rothbard Institute”. 😀

          Ima tamo nekih genijalnih i meni dosta dragih likova, ali većina ih je pomalo fanatičnih sljedbenika kulta ličnosti oko Murraya Rothbarda, što možda i ne bi bio neki problem da Rothbard nije odlučio biti kvazi-socijalist po pitanjima monetarne politike.

          Ne znam na koje Keynesove alate misliš? Upravo je ironija kod rothbardijanaca što su u pogledu na monetarnu politiku zapravo toliko slični keynesijancima s fokusom na kamatnim stopama.

          P.S. Selgin je, po mom mišljenju, najjači živući monetarni ekonomist na svijetu.

          Sviđa mi se

          1. Ako je cijena = informacija, i ako netko na trzistu radi distorzijju cijena(dobara, usluga, rada itd.) onda se informacija nasilno mijenja i salje krive signale na trzistu gdje onda nastaje nered.
            Zasto neki misle da je sa cijenom “novca” drugacija stvar?

            Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s