Ispravak netočnog navoda

i još par stvari

 

1. U prošlom postu sam, između ostalog, izrazio i razočaranje u hrvatske centralne planere kako se nisu već bili sjetili ograničiti udio strane muzike koja se emitira po hrvatskim radijskim stanicama s ciljem poticanja razvoja domaće glazbene scene i zaštite naših umjetnika od strahota neoliberalnog kapitalizma i interesa inozemnog krupnog kapitala, kao što je to nedavno uvedeno u Argentini.

Međutim, u komentarima mi je jedan čitatelj pokazao kako sam bio u zabludi i potpuno se neopravdano zamjerio našim planerima. Naime, istina je da je još davne 2004. godine u Zakon o elektroničkim medijima unešen članak prema kojem minimalno 20% emitirane glazbe u danu mora biti domaće naše proizvodnje. Osim toga, prema Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, na tom državnom mediju najmanje 40% korištenoga glazbenog sadržaja mora činiti hrvatska glazba.

Stvarno nisam bio upoznat s ovim propisima, ali mora se ipak priznati da nije jednostavno baš pratiti sve te gomile propisa i regulacija koje se svako malo mijenjaju i u pravilu povećavaju u ukupnom obujmu, a gotovo svakodnevno možemo čitati o nekim inovativnim mogućnostima interveniranja u tržište koje našim socijalistima na vlasti (ili je ovdje prikladniji termin ‘fašisti’?) padaju na pamet. Kvragu, pa kod nas postoje posebni propisi koji određuju kada točno smiju početi sezonska sniženja, te koje se riječi smiju koristiti u promoviranju sniženja, koliki udio ponuđene robe smije biti snižen po kojem postotku, itd… a istovremeno postoje i od stvarnosti potpuno izolirani pojedinci koji još baljezgaju o neoliberalnom kapitalizmu i žale se kako razina miješanja državne birokracije u međuljudske odnose nije dovoljno visoka!

Uglavnom, ako ste se pitali što je uzrok ovom silovitom usponu naše glazbene industrije u posljednjih deset godina, sada znate kome treba pripisati zasluge.

2. Robert Murphy opet ima odličan tekst u kojem bocka Paula Krugmana. Krugman, jedan od vodećih keynesijanskih ekonomskih analitičara i omiljeni ekonomist mnogih salonskih ljevičara na Zapadu, već godinama uporno zaziva pojačani “fiskalni stimulus” (čitaj: više trošenja novca poreznih obveznika), te prognozira sudnji dan zbog “drastičnih rezova” u državnoj potrošnji zadnjih godina koji onemogućavaju održivi oporavak od recesije.

Prema njegovom vlastitom relevantnom indikatoru stava fiskalne politike, provedeni rezovi u državnoj potrošnji za vrijeme Obaminog predsjedništva uistinu izgledaju prilično konkretniji u usporedbi s periodima “oporavaka” tijekom mandata Ronalda Reagana i mlađeg Busha:

Međutim, suprotno Krugmanovim strahovima, do sudnjeg dana za američku ekonomiju ipak nije došlo, no to njega nije potaknulo da preispita svoja uvjerenja, već se hvali ovakvim grafikonom (niže) istovremeno se sprdajući s konzervativcima koji su upozoravali na job-killing učinak ObamaCare-a, bez ikakvog osvrta na svoje vlastite promašene prognoze o uništavanju radnih mjesta i “double dip” recesiji zbog navodne fiskalne kontrakcije Obamine administracije:

Usporedite dva grafikona i primijetite točno u kojem periodu dolazi do početka trenda povećanja radnih mjesta u privatnom sektoru, praktički se savršeno poklapa s početkom smanjenja razine državne potrošnje (na donjem grafikonu plavi brojevi predstavljaju kvartale, a crni mjesece).

Kako zaključuje Murphy:

Since Krugman is such an empirical guy, and goes wherever the evidence leads him, I’m sure he will update his economic policy views accordingly. After all, these are the very metrics that he himself chose, to show his readers the right way to judge economic policies.

Mo’š mislit.

E sad, istina jest da je američki oporavak jednim dijelom “phony” (stopa participacije radne snage je na najnižim razinama od kraja sedamdesetih, a realni medijanski dohodak kućanstava još nije dosegnuo predkrizne razine), te je prema povijesnim standardima ipak skroman, treba znati razlučiti koji su prisutni faktori tome pomogli, a koji odmogli:

a) smanjenje državne potrošnje je jasno pomoglo u oporavku od recesije – nešto manje opterećenje za privatni sektor i manje misalokacije resursa, te viši udio tržišta u ekonomiji – isto kao što je fiskalni “stimulus” iz 2009. odmogao (program koji je Krugman prvotno podržavao, da bi kasnije tvrdio kako povećanje državne potrošnje nije bilo dovoljno veliko, pa da je to razlog neuspjehu)

b) uvođenje ObamaCare-a i povećanje minimalne plaće su odmogli oporavku i produljili recesiju (o negativnim efektima zakona o minimalcu upravo svjedoče radnici u Seattleu, a za još jasnih empirijskih dokaza može se pogledati ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje ili ovdje)

c) kvantitativno labavljenje je imalo vjerojatno neki pozitivan utjecaj, ali bi bilo učinkovitije da je Fed postavio jedan jasan nominalni target i obvezao se pratiti ga (tada bi se, uz dobru komunikaciju i bez plaćanja kamata na rezerve, moglo postići više uz znatno manje “printanja”), doduše, puno bolje bi u svakom slučaju bilo da se centralna banka ukine, bankarski sektor potpuno deregulira, a monetarni sustav prepusti tržištu

3. Nije neka velika filozofija razumjeti izravne pogodnosti Uber servisa za potrošače u vidu nižih cijena prijevoza i šireg izbora usluga, ali ovo istraživanje nalazi i povezanost između dostupnosti ovakvih usluga i smanjenja fatalnih prometnih nesreća vezanih uz vožnju u alkoholiziranom stanju. Ukratko, s pojavom Ubera pijana i drogirana omladina u kasnim večernjim/ranim jutarnjim satima ima na raspolaganju izbor značajno jeftinije metode prijevoza kući od “službenih” taksija što ih tako više potiče da ne sjedaju za volan u takvom stanju.

Baš kao što državne intervencije u tržište u pravilu sa sobom donose i izvjesne nenamjeravane neželjene posljedice, tako i slobodno tržište vrlo često rezultira i raznim nenamjeravanim ali poželjnim benefitima po društvo. O nečemu sličnom baš nedavno piše i David Friedman.