Defending Milton Friedman Against the Defender of Undefendable

(Pokušaj kvalificirane obrane Miltona Friedmana)

U nedavnom “gostovanju” na Bob Zadek Show-u u opuštenoj atmosferi Walter Block je objašnjavao svoju “ljestvicu libertarijanstva” po kojoj se mogu ocjenjivati različite osobe od 1 do 100 s obzirom na to koliko se njihovi stavovi podudaraju s libertarijanskim principima, odnosno, koliko odudaraju od njih. Vrlo jednostavno i prosto, možda i pomalo blesavo, ali svejedno može biti zabavna tema za jedan ležeran razgovor.

Za one koji ne znaju, Walter Block je jedan od najeminentnijih živućih libertarijanskih autora, inače ekonomist “austrijske” tradicije sa sveučilišta Loyola, autor legendarne knjige Defending the Undefendable, kao i mnogih drugih zanimljivih stvari.

Uglavnom, tijekom razgovora Block je naravno sebi dao ocjenu od maksimalnih 100, dok su Mr. Libertarian Rothbard i bivši višestruki kandidat za američkog predsjednika Ron Paul dobili vrlo visokih 97. Također, Rand Paul, jedan od republikanskih predsjedničkih kandidata na idućim izborima, dobio je ocjenu 70, dok je Milton Friedman ocijenjen s jedva prolaznih “oko 65”.

Inače, Milton Friedman je iz razumljivih razloga za socijaliste i druge mrzitelje slobode vjerojatno jedna od najgorih osoba koja je ikad postojala, te utjelovljenje svega zlog i naopakog protiv čega si oni umišljaju da se bore. Međutim, istina je i da je isti bio česta meta oštrih kritika mnogih rigidnijih libertarijanaca, kao i sljedbenika određene struje unutar tzv. austrijske škole ekonomije (vidi npr. ovdje, ovdje ili ovdje).

Na današnji dan, 31. srpnja 2015., Milton bi, da je živ, proslavio svoj 103. rođendan, pa je možda red i da se napiše nekoliko riječi u njegovu obranu.

Mislim da su stvari koje libertarijanci najčešće zamjeraju M. Friedmanu su njegove ideje o vaučerizaciji školstva, negativnom porezu na dohodak i monetarnoj politici koje, istina, prilično odudaraju od principa slobodnog tržišta i individualnih prava. U stvarno slobodnom društvu, jasno je da država ne bi imala jednostavno nikakvu ulogu u školstvu, proizvodnji novca i socijalnoj pomoći. Škole bi bile privatizirane, ne bi postojao nikakav nacionalni kurikulum ili ministarstvo obrazovanja, a pomoći siromašnima bi se odvijale isključivo na dobrovoljnoj bazi. Isto tako, u idealnom svijetu država zaista ne bi smjela imati nikakvu riječ u monetarnoj politici, pa tako ne bi postojale niti državne centralne banke.

Međutim, spočitavanje Friedmanu tih ideja je možda malo nekorektno jer je on to uglavnom razumio i dao je do znanja kako smatra da u idealnom svijetu, država se zaista ne bi trebala petljati u takve stvari.

Kako Friedman sam kaže u prepisci s Lew Rockwellom:

Lew Rockwell and I have the same ultimate objective: “an educational market in which parents are responsible for paying for their own children’s education.” We agree also on “the twin evils of public education: involuntary funding and compulsory education.” In our ideal (libertarian) world, government would play no role in schooling–neither compelling schooling nor funding schooling. Parental responsibility and the free market would reign supreme.

U nastavku teksta, Friedman dalje objašnjava kako je njegov prijedlog o vaučerima zamišljen kao jedan politički izvedivi korak u tranziciji od državnog monopola u školstvu prema slobodnom tržištu, a ne kao ultimativni ideal. Radi se o tome da bi država svim roditeljima izdavala po jedan vaučer u vrijednosti približno jednakoj prosječnom trošku školovanja po djetetu koji bi oni mogli iskoristiti za plaćanje (dijela) školarine u privatnoj ili javnoj školi.

Nema sumnje da sistem vaučera ima svojih boljki i da ga se može kritizirati, pa i samo kao tranzicijski model, ali malo je unfair optuživati nekoga za “herezu” zbog toga što je predložio nešto takvo kao privremenu mjeru na pragmatičkoj osnovi. Da se razumijemo, sasvim je legitiman stav kategoričko nepristajanje na ikakve kompromise i neprihvaćanje stupnjevitih pomaka ka krajnjem cilju, ali iskrivljavanje tuđih stajališta je nekorektno.

Što se tiče negativnog poreza na dohodak (NIT) za neki najsiromašniji dio stanovništva (najniži decil je bio Friedmanov prijedlog, ako se ne varam), tu je, priznajem, malo teže braniti Friedmana. Iz čitanja njegovih radova ne može se baš jasno zaključiti zamišlja li on takav model kao optimalnu politiku ili tek kao neko privremeno kompromisno rješenje u procesu potpunog ukidanja državnih socijalnih programa. Vjerojatno je stvar u tome da se Milton nije ustvari previše zamarao optimalnim hipotetskim rješenjima, već je uglavnom razmatrao izvedive konkretne poteze (jednu vrlo zanimljivu prepisku između M. Friedmana i W. Blocka na sličnu temu možete naći ovdje).

Kao jedan argument u korist NIT-a, koji je donekle i razumljiv, Friedman navodi kako su jedan od glavnih razloga velikih dohodovnih razlika među stanovništvom upravo razne državne regulacije i anti-tržišni zakoni. Međutim, osim toga, Friedman navodi kao opravdanje za redistribuciju dohotka i tzv. neighbourhood effect!

U Capitalism and Freedom (12. poglavlje), Friedman piše:

I am distressed by the sight of poverty; I am benefited by its alleviation; but I am benefited equally whether I or someone else pays for its alleviation; the benefits of other people’s charity therefore partly accrue to me. To put it differently, we might all of us be willing to contribute to the relief of poverty, provided everyone else did. We might not be willing to contribute the same amount without such assurance. In small communities, public pressure can suffice to realize the proviso even with private charity. In the large impersonal communities that are increasingly coming to dominate our society, it is much more difficult for it to do so.

Suppose one accepts, as I do, this line of reasoning as justifying governmental action to alleviate poverty; to set, as it were, a floor under the standard of life of every person in the community.

Hm, istina, ovo je teško baš potpuno pomiriti s libertarijanskim principom nenasilja. No, ipak, Friedman na istoj stranici kaže i:

One recourse, and in many ways the most desirable, is private charity. It is noteworthy that the heyday of laissez-faire, the middle and late nineteenth century in Britain and the United States, saw an extraordinary proliferation of private eleemosynary organizations and institutions. One of the major costs of the extension of governmental welfare activities has been the corresponding decline in private charitable activities.

U svakom slučaju, negativni porez na dohodak, kad bi bio politički izvediv, vjerojatno bi predstavljao neko poboljšanje u odnosu na današnji welfare sustav u zapadnim zemljama. Ono što je svakako problem s tim prijedlogom je njegova bezuvjetnost, no, s obzirom da ionako gotovo svaka zapadna zemlja već odavno ima de facto nekakav oblik bezuvjetnog dohotka, ne bi bilo neke promjene po tom pitanju.

Što se pak tiče monetarne politike i k-percent pravila, istina je opet da se radi o očitom udaljavanju od slobodnotržišnih načela kod Friedmana i da je zaslužio izvjesno oduzimanje bodova po tom pitanju, no, sigurno ništa više nego i sam Mr. Libertarian. Iako je Friedman većinu svog života nažalost bio rezerviran (bar u javnosti) prema free banking sustavu i podržavao konstantnu stopu rasta M2 ponude novca, pred kraj karijere je ipak promijenio mišljenje i zagovarao zamrzavanje monetarne baze uz potpunu deregulaciju bankovnih institucija, uključujući dopuštanje izdavanja vlastite valute, što je zapravo vrlo slično Selginovom prijedlogu za prijelazni model ka idealnom potpunom free banking sustavu i što je znatno bliže tržišnom ishodu, a njegov sin David ovdje (u komentarima) pak tvrdi kako je Milton u privatnoj sferi ipak bio prilično simpatetičan i prema potpunom free banking uređenju. Čak je i u objavljenom pismu Gregu Mankiwu nekoliko mjeseci prije smrti napisao:

Even better would be to abolish the Fed and mandate the Treasury to keep high-powered money at a constant numerical level.

S druge strane, Murray Rothbard je, usprkos svojim inače vrlo konzistentnim libertarijanskim stajalištima, bio prilično neprijateljski nastrojen prema ideji slobodnog bankarstva, te je sam koncept djelomičnih rezervi u bankarstvu smatrao prevarom. Kako je inače stvarno uglavnom genijalan tip poput Rothbarda mogao imati tako šašave ideje o bankarstvu i monetarnoj ekonomiji je iznad mene.

Da ironija bude veća, u America’s Great Depression, pišući rečenice poput “instead of preventing inflation by prohibiting fractional-reserve banking as fraudulent, governments have uniformly moved in the opposite direction…”, anarho-kapitalist Rothbard za pojavu najveće ekonomske depresije 20. stoljeća između ostalog krivi državne vlasti zato što nisu zabranile privatnim bankama da sudjeluju u dobrovoljnim razmjenama između odraslih ljudi! (Baš na taj bizaran detalj osvrće se i Lars Christensen u ovom postu.)

Dakle, ako Rothbard za monetarni kvazi-socijalizam nije izgubio gotovo nikakve bodove na Blockovoj ljestvici, nije to zaslužio ni Friedman. Štoviše, da nije bilo Miltona Friedmana i Anne Schwartz, još danas bi vjerojatno među cijelom ekonomskom strukom prevladavao konsenzus oko toga da je za Veliku Depresiju glavni krivac slobodno tržište. Zahvaljujući njihovom radu, ipak sada mnogi razumiju da je jedini krivac upravo država i shvaćaju opasnosti centralnog bankarstva.

Jedna još pomalo neobična kritika koju Block poteže jest da se Friedman “protivio prisilnom novačenju iz pogrešnih razloga”. Milton Friedman je inače jedan od najzaslužnijih ljudi za ukidanje konskripcije u SAD-u tijekom Vijetnamskog rata, kada je za to osobno lobirao kod tadašnjeg predsjednika Nixona, ali argumenti koje je Friedman navodio nisu se Blocku svidjeli, što je zapravo prilično ironično s obzirom da je Walter Block osobno neizmjerno profitirao ukidanjem konskripcije. Naime, prema vlastitom priznanju, Block je namjerno odugovlačio s dovršavanjem svoje doktorske disertacije kako bi izbjegao da bude novačen u Vijetnam, i baš u tom razdoblju je napisao svoju najpoznatiju knjigu – Defending the Undefendable.

Naravno, ne smatram da Milton Friedman ne bi trebao biti podložan kritici i da nije imao svojih promašaja. Primjerice, Friedman je bio jedan od odgovornijih za uvođenje tax withholding sheme u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, što je i bio njegov najveći krimen, i zbog čega je kasnije požalio.

Osim toga, istina je (na što ukazuje opet Block ovdje) da je Friedmanov libertarijanizam bio dobrim dijelom temeljen na čisto utilitarnim argumentima. Na primjer, po pitanju anti-trustovskih zakona Friedman kaže:

My own views about the antitrust laws have changed greatly over time. When I started in this business, as a believer in competition, I was a great supporter of antitrust laws; I thought enforcing them was one of the few desirable things that the government could do to promote more competition. But as I watched what actually happened, I saw that, instead of promoting competition, antitrust laws tended to do exactly the opposite, because they tended, like so many government activities, to be taken over by the people they were supposed to regulate and control. And so over time I have gradually come to the conclusion that antitrust laws do far more harm than good and that we would be better off if we didn’t have them at all,if we could get rid of them.

Jako je lijepo da se Friedman u konačnici protivio anti-trustovskim zakonima, ali način na koji je on došao do zaključka da te zakone treba ukinuti jest pomalo “opasan”. Anti-trustovske zakone ne treba ukinuti zato što oni “čine više štete nego koristi” po nekim određenim ekonometrijskim parametrima, već iz jednostavnog razloga što se time krše principi slobodnog udruživanja i individualnih prava. Zbog takvog utilitarističkog načina razmišljanja, mislim da je Friedman na koncu držao i ne baš libertarijanske stavove u vezi “intelektualnog vlasništva”. Zanimljivo, po pitanju legalizacije droga, ipak se nije vodio primarno utilitarnim argumentima, već deontološkim.

Uglavnom, raspisao sam se dosta, ne znam na kraju što da zaključim. Na kraju ne znam je li Milton Friedman bio dovoljno libertarian ili nije, ali mislim da je sigurno zaslužio bolju ocjenu. U svakom slučaju, bio je jedan od najutjecajnijih pro-tržišnih autora u povijesti i, što se tiče profesionalnih ekonomista, sigurno osoba koja je najveći broj ljudi privukla slobodarstvu. To zahtjeva respekt.

“Underlying most arguments against the free market is a lack of belief in freedom itself.” – Milton Friedman