Defending Milton Friedman Against the Defender of Undefendable

(Pokušaj kvalificirane obrane Miltona Friedmana)

U nedavnom “gostovanju” na Bob Zadek Show-u u opuštenoj atmosferi Walter Block je objašnjavao svoju “ljestvicu libertarijanstva” po kojoj se mogu ocjenjivati različite osobe od 1 do 100 s obzirom na to koliko se njihovi stavovi podudaraju s libertarijanskim principima, odnosno, koliko odudaraju od njih. Vrlo jednostavno i prosto, možda i pomalo blesavo, ali svejedno može biti zabavna tema za jedan ležeran razgovor.

Za one koji ne znaju, Walter Block je jedan od najeminentnijih živućih libertarijanskih autora, inače ekonomist “austrijske” tradicije sa sveučilišta Loyola, autor legendarne knjige Defending the Undefendable, kao i mnogih drugih zanimljivih stvari.

Uglavnom, tijekom razgovora Block je naravno sebi dao ocjenu od maksimalnih 100, dok su Mr. Libertarian Rothbard i bivši višestruki kandidat za američkog predsjednika Ron Paul dobili vrlo visokih 97. Također, Rand Paul, jedan od republikanskih predsjedničkih kandidata na idućim izborima, dobio je ocjenu 70, dok je Milton Friedman ocijenjen s jedva prolaznih “oko 65”.

Inače, Milton Friedman je iz razumljivih razloga za socijaliste i druge mrzitelje slobode vjerojatno jedna od najgorih osoba koja je ikad postojala, te utjelovljenje svega zlog i naopakog protiv čega si oni umišljaju da se bore. Međutim, istina je i da je isti bio česta meta oštrih kritika mnogih rigidnijih libertarijanaca, kao i sljedbenika određene struje unutar tzv. austrijske škole ekonomije (vidi npr. ovdje, ovdje ili ovdje).

Na današnji dan, 31. srpnja 2015., Milton bi, da je živ, proslavio svoj 103. rođendan, pa je možda red i da se napiše nekoliko riječi u njegovu obranu.

Mislim da su stvari koje libertarijanci najčešće zamjeraju M. Friedmanu su njegove ideje o vaučerizaciji školstvanegativnom porezu na dohodak i monetarnoj politici koje, istina, prilično odudaraju od principa slobodnog tržišta i individualnih prava. U stvarno slobodnom društvu, jasno je da država ne bi imala jednostavno nikakvu ulogu u školstvu, proizvodnji novca i socijalnoj pomoći. Škole bi bile privatizirane, ne bi postojao nikakav nacionalni kurikulum ili ministarstvo obrazovanja, a pomoći siromašnima bi se odvijale isključivo na dobrovoljnoj bazi. Isto tako, u idealnom svijetu država zaista ne bi smjela imati nikakvu riječ u monetarnoj politici, pa tako ne bi postojale niti državne centralne banke.

Međutim, spočitavanje Friedmanu tih ideja je možda malo nekorektno jer je on to uglavnom razumio i dao je do znanja kako smatra da u idealnom svijetu, država se zaista ne bi trebala petljati u takve stvari.

Kako Friedman sam kaže u prepisci s Lew Rockwellom:

Lew Rockwell and I have the same ultimate objective: “an educational market in which parents are responsible for paying for their own children’s education.” We agree also on “the twin evils of public education: involuntary funding and compulsory education.” In our ideal (libertarian) world, government would play no role in schooling–neither compelling schooling nor funding schooling. Parental responsibility and the free market would reign supreme.

U nastavku teksta, Friedman dalje objašnjava kako je njegov prijedlog o vaučerima zamišljen kao jedan politički izvedivi korak u tranziciji od državnog monopola u školstvu prema slobodnom tržištu, a ne kao ultimativni ideal. Radi se o tome da bi država svim roditeljima izdavala po jedan vaučer u vrijednosti približno jednakoj prosječnom trošku školovanja po djetetu koji bi oni mogli iskoristiti za plaćanje (dijela) školarine u privatnoj ili javnoj školi.

Nema sumnje da sistem vaučera ima svojih boljki i da ga se može kritizirati, pa i samo kao tranzicijski model, ali malo je unfair optuživati nekoga za “herezu” zbog toga što je predložio nešto takvo kao privremenu mjeru na pragmatičkoj osnovi. Da se razumijemo, sasvim je legitiman stav kategoričko nepristajanje na ikakve kompromise i neprihvaćanje stupnjevitih pomaka ka krajnjem cilju, ali iskrivljavanje tuđih stajališta je nekorektno.

Što se tiče negativnog poreza na dohodak (NIT) za neki najsiromašniji dio stanovništva (najniži decil je bio Friedmanov prijedlog, ako se ne varam), tu je, priznajem, malo teže braniti Friedmana. Iz čitanja njegovih radova ne može se baš jasno zaključiti zamišlja li on takav model kao optimalnu politiku ili tek kao neko privremeno kompromisno rješenje u procesu potpunog ukidanja državnih socijalnih programa. Vjerojatno je stvar u tome da se Milton nije ustvari previše zamarao optimalnim hipotetskim rješenjima, već je uglavnom razmatrao izvedive konkretne poteze (jednu vrlo zanimljivu prepisku između M. Friedmana i W. Blocka na sličnu temu možete naći ovdje).

Kao jedan argument u korist NIT-a, koji je donekle i razumljiv, Friedman navodi kako su jedan od glavnih razloga velikih dohodovnih razlika među stanovništvom upravo razne državne regulacije i anti-tržišni zakoni. Međutim, osim toga, Friedman navodi kao opravdanje za redistribuciju dohotka i tzv. neighbourhood effect!

Capitalism and Freedom (12. poglavlje), Friedman piše:

I am distressed by the sight of poverty; I am benefited by its alleviation; but I am benefited equally whether I or someone else pays for its alleviation; the benefits of other people’s charity therefore partly accrue to me. To put it differently, we might all of us be willing to contribute to the relief of poverty, provided everyone else did. We might not be willing to contribute the same amount without such assurance. In small communities, public pressure can suffice to realize the proviso even with private charity. In the large impersonal communities that are increasingly coming to dominate our society, it is much more difficult for it to do so.

Suppose one accepts, as I do, this line of reasoning as justifying governmental action to alleviate poverty; to set, as it were, a floor under the standard of life of every person in the community.

Hm, istina, ovo je teško baš potpuno pomiriti s libertarijanskim principom nenasilja. No, ipak, Friedman na istoj stranici kaže i:

One recourse, and in many ways the most desirable, is private charity. It is noteworthy that the heyday of laissez-faire, the middle and late nineteenth century in Britain and the United States, saw an extraordinary proliferation of private eleemosynary organizations and institutions. One of the major costs of the extension of governmental welfare activities has been the corresponding decline in private charitable activities.

U svakom slučaju, negativni porez na dohodak, kad bi bio politički izvediv, vjerojatno bi predstavljao neko poboljšanje u odnosu na današnji welfare sustav u zapadnim zemljama. Ono što je svakako problem s tim prijedlogom je njegova bezuvjetnost, no, s obzirom da ionako gotovo svaka zapadna zemlja već odavno ima de facto nekakav oblik bezuvjetnog dohotka, ne bi bilo neke promjene po tom pitanju.

Što se pak tiče monetarne politike i k-percent pravila, istina je opet da se radi o očitom udaljavanju od slobodnotržišnih načela kod Friedmana i da je zaslužio izvjesno oduzimanje bodova po tom pitanju, no, sigurno ništa više nego i sam Mr. Libertarian. Iako je Friedman većinu svog života nažalost bio rezerviran (bar u javnosti) prema free banking sustavu i podržavao konstantnu stopu rasta M2 ponude novca, pred kraj karijere je ipak promijenio mišljenje i zagovarao zamrzavanje monetarne baze uz potpunu deregulaciju bankovnih institucija, uključujući dopuštanje izdavanja vlastite valute, što je zapravo vrlo slično Selginovom prijedlogu za prijelazni model ka idealnom potpunom free banking sustavu i što je znatno bliže tržišnom ishodu, a njegov sin David ovdje (u komentarima) pak tvrdi kako je Milton u privatnoj sferi ipak bio prilično simpatetičan i prema potpunom free banking uređenju. Čak je i u objavljenom pismu Gregu Mankiwu nekoliko mjeseci prije smrti napisao:

Even better would be to abolish the Fed and mandate the Treasury to keep high-powered money at a constant numerical level.

S druge strane, Murray Rothbard je, usprkos svojim inače vrlo konzistentnim libertarijanskim stajalištima, bio prilično neprijateljski nastrojen prema ideji slobodnog bankarstva, te je sam koncept djelomičnih rezervi u bankarstvu smatrao prevarom. Kako je inače stvarno uglavnom genijalan tip poput Rothbarda mogao imati tako šašave ideje o bankarstvu i monetarnoj ekonomiji je iznad mene.

Da ironija bude veća, u America’s Great Depression, pišući rečenice poput “instead of preventing inflation by prohibiting fractional-reserve banking as fraudulent, governments have uniformly moved in the opposite direction…”, anarho-kapitalist Rothbard za pojavu najveće ekonomske depresije 20. stoljeća između ostalog krivi državne vlasti zato što nisu zabranile privatnim bankama da sudjeluju u dobrovoljnim razmjenama između odraslih ljudi! (Baš na taj bizaran detalj osvrće se i Lars Christensen u ovom postu.)

Dakle, ako Rothbard za monetarni kvazi-socijalizam nije izgubio gotovo nikakve bodove na Blockovoj ljestvici, nije to zaslužio ni Friedman. Štoviše, da nije bilo Miltona Friedmana i Anne Schwartz, još danas bi vjerojatno među cijelom ekonomskom strukom prevladavao konsenzus oko toga da je za Veliku Depresiju glavni krivac slobodno tržište. Zahvaljujući njihovom radu, ipak sada mnogi razumiju da je jedini krivac upravo država i shvaćaju opasnosti centralnog bankarstva.

Jedna još pomalo neobična kritika koju Block poteže jest da se Friedman “protivio prisilnom novačenju iz pogrešnih razloga”. Milton Friedman je inače jedan od najzaslužnijih ljudi za ukidanje konskripcije u SAD-u tijekom Vijetnamskog rata, kada je za to osobno lobirao kod tadašnjeg predsjednika Nixona, ali argumenti koje je Friedman navodio nisu se Blocku svidjeli, što je zapravo prilično ironično s obzirom da je Walter Block osobno neizmjerno profitirao ukidanjem konskripcije. Naime, prema vlastitom priznanju, Block je namjerno odugovlačio s dovršavanjem svoje doktorske disertacije kako bi izbjegao da bude novačen u Vijetnam, i baš u tom razdoblju je napisao svoju najpoznatiju knjigu – Defending the Undefendable.

Naravno, ne smatram da Milton Friedman ne bi trebao biti podložan kritici i da nije imao svojih promašaja. Primjerice, Friedman je bio jedan od odgovornijih za uvođenje tax withholding sheme u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, što je i bio njegov najveći krimen, i zbog čega je kasnije požalio.

Osim toga, istina je (na što ukazuje opet Block ovdje) da je Friedmanov libertarijanizam bio dobrim dijelom temeljen na čisto utilitarnim argumentima. Na primjer, po pitanju anti-trustovskih zakona Friedman kaže:

My own views about the antitrust laws have changed greatly over time. When I started in this business, as a believer in competition, I was a great supporter of antitrust laws; I thought enforcing them was one of the few desirable things that the government could do to promote more competition. But as I watched what actually happened, I saw that, instead of promoting competition, antitrust laws tended to do exactly the opposite, because they tended, like so many government activities, to be taken over by the people they were supposed to regulate and control. And so over time I have gradually come to the conclusion that antitrust laws do far more harm than good and that we would be better off if we didn’t have them at all,if we could get rid of them.

Jako je lijepo da se Friedman u konačnici protivio anti-trustovskim zakonima, ali način na koji je on došao do zaključka da te zakone treba ukinuti jest pomalo “opasan”. Anti-trustovske zakone ne treba ukinuti zato što oni “čine više štete nego koristi” po nekim određenim ekonometrijskim parametrima, već iz jednostavnog razloga što se time krše principi slobodnog udruživanja i individualnih prava. Zbog takvog utilitarističkog načina razmišljanja, mislim da je Friedman na koncu držao i ne baš libertarijanske stavove u vezi “intelektualnog vlasništva”. Zanimljivo, po pitanju legalizacije droga, ipak se nije vodio primarno utilitarnim argumentima, već deontološkim.

Uglavnom, raspisao sam se dosta, ne znam na kraju što da zaključim. Na kraju ne znam je li Milton Friedman bio dovoljno libertarian ili nije, ali mislim da je sigurno zaslužio bolju ocjenu. U svakom slučaju, bio je jedan od najutjecajnijih pro-tržišnih autora u povijesti i, što se tiče profesionalnih ekonomista, sigurno osoba koja je najveći broj ljudi privukla slobodarstvu. To zahtjeva respekt.

“Underlying most arguments against the free market is a lack of belief in freedom itself.”  Milton Friedman

2013-10-Milton-Friedman-Web-(1)

Oglasi

36 comments

  1. Ako želimo biti do kraja iskreni, tada moramo priznati da se sve te rasprave uglavnom vrte oko pronalaženja formule najmanje društvene štete. Ekonomija je tu samo mjerni model, ali primarna stvar su društveni odnosi u cjelini.

    Recimo meni nije jasno samo po sebi da bi se država u potpunosti trebala maknuti iz obrazovanja. Baš naprotiv. Ja smatram da bi država, osobito nacionalna država malog naroda, trebala imati bitnu ulogu u obrazovanju, ali pod dva uvjeta. Da novac kojim plaća obrazovanje ne dolazi od poreza, i da je država u jednakopravnom položaju (tržišno nadmetanje) kao i svi ostali. Ako netko misli da je to nemoguće organizirati – taj se vara.

    Znači ako država može to organizirati bez ikakve ekonomske prisile (kao i ostali subjekti u društvu), onda ok, ako ne tada stvarno nema što tražiti u obrazovanju. Jer ako niti iz te ipak specijalne pozicije (brand države i medijska pozicija političara) nisi dovoljno sposoban odraditi posao, tada molim nemoj niti raditi taj posao. Jer ćeš ga usr*ti.

    Citiram: “sasvim je legitiman stav kategoričko nepristajanje na ikakve kompromise i neprihvaćanje stupnjevitih pomaka ka krajnjem cilju…”

    Naravno da je tako, ali cijeli život jeste kompromis. Ne da ljudi pristaju na kompromise nego žive kompromise cijeli život. Onda, i jednom kada odlučno odbace sve kompromise – obično najebu. I ljudi i narodi. Dakle situacije kada zaista treba biti potpuno beskompromisan su iznimke za koje treba postojati izniman razlog. To je život.

    Moralna načela mogu i moraju biti 100% čista, i trebaju biti nit vodilja, ali nije moguće očekivati “purizam” u društvenim odnosima. Problem nastaje onda kada je temelj društvenih odnosa duboko nemoralan.

    Recimo kada se društvo sastoji od određene grupacije ljudi koji čine recimo 1% populacije a drže ili kontroliraju 50%-70% ukupnog bogatstva neke zemlje. Pri tome nema šanse da su do tog bogatstva došli u ravnopravnoj tržišnoj utakmici sa svim ostalima. Ujedno to bogatstvo često kontroliraju na netransparentan način, i koriste ga za potkupljivanje svih društvenih struktura. Takva je situacija ne samo nemoralna nego i neodrživa.

    I to je ono u čemu su socijalisti potpuno u pravu. Tu međutim postoje dva problema. Prvi je u tome što bi oni (socijalisti) jednako nemoralnim ili glupim sredstvima mijenjali te društvene odnose. A drugo je to što većinu socijalističke baze plaćaju i kontroliraju baš te iste bogate grupacije koje što otvoreno, a što prikriveno podupiru socijalizam i visoke poreze???

    Kako je to moguće? Pa vrlo jednostavno. Te grupacije za razliku od običnih građana i firmi imaju interes da su porezi visoki. Prvo zato jer će ti visoki porezi spriječiti druge da “narastu” i predstavljaju konkurenciju. Drugo zato jer su te grupacije našle načina da se dobar dio tog poreznog novca preljeva u njihove džepove. Treće zato jer su te grupacije svojim međunarodnim konekcijama i vezama ustvari našle načina da izbjegavaju te poreze koji drugi moraju plaćati u cijelosti.

    Njima “socijalizam” odgovara. Zato jer oni ustvari ne trebaju živjeti u njemu, a imaju prednost strogo kontroliranog društva. Dakle takvog u kojem se neće samo tako pojaviti “igrač” sa strane i pokrenuti proces u kojem bi oni ostali i bez bogatstva i bez glave. Uostalom glavna dobit nije ono što se može kupiti novcem u dućanu (jahta, auto, dijamanti), nego ono što se ne može. A to je MOĆ I UTJECAJ, te “poštovanje” (strah) koji iz toga izlazi. Pogledajmo Kinu da ne idemo dalje…

    Netko može imati i debeli auto i puni novčanik i zlatne lance po sebi, a da ga ipak ljudi izbjegavaju na cesti, podrugljivo ga i sa gađenjem gledaju, i da nema pristup nigdje osim u narodnjački klub….. Zato se te grupacije ne zadovoljavaju samo novcem.

    Ono što je ovdje dodatno komplicira stvari je netransparentnost (i politička i ekonomska) kojom se odvijaju navedeni procesi. Ta netransparentnost je naravno namjerna. Na taj način su u startu realno minirani uvjeti za stvarno ravnopravnu tržišnu utakmicu. Nisam baš siguran da je taj problem moguće u potpunosti riješiti libertarijanskim metodama….

    Prva stvar na kojoj bi (osim naravno borbe za niske ili nulte poreze) trebalo raditi je očito ukidanje bilo kakve netransparentnosti u političkom, ekonomskom i medijskom prostoru. Novac i glas uvijek imaju svoje porijeklo. Cijela ideja demokracije je duboko korumpirana tim “podzemnim” djelovanjima.

    Mislim da je jasno da će se te grupacije svim sredstvima boriti protiv svega onoga što im realno oduzima poluge upravljanja iz ruku.

    Ono što treba osobito paziti su ljudi koji se busaju u prsa i same sebe proglašavaju za “čiste” libertarijance. Kao što je ovaj Blok na primjer. Nema bolje metode za sabotiranje određenih ideja i pokreta nego ekstremno i nerealističko inzistiranje na određenim ciljevima.

    Na taj način se postiže sljedeće: Unosi se razdor u samu ideju i između ljude, jer se izazivaju sukobi oko toga tko je “pravi”. Dakle spušta se rasprava na osobnu razinu i eliminiraju se oni koji imaju izvedive ideje (opasni). Drugo, cijela ideja se pretvara u namjerni igrokaz koji je samome sebi svrha i kojim se cijela ideja u očima javnosti pretvara u utopiju luđaka.

    Drugi problem je tehnološke naravi. Bilo je dosta rasprave o tome kako ovo nije igra nulte sume, te da tržište za sve nađe rješenje….

    Problem je u tome što će se u međuvremenu hrpa ljudi tehnološki naći izvan posla, jer će njihovi poslovi ili nestati ili će ih preuzeti strojevi. Naravno da će se pojaviti novi poslovi, i naravno da je slobodno tržište najbolji generator za iste.

    Ali budimo realni, dobar dio ljudi NIJE SPOSOBAN za nikakvo tržište. Mislim, neće svi čistiti stubišta ili prodavati pizzu…. Što sa njima i kako to riješiti da je vuk sit a ovca cijela. Ja sam davao već nekakve “instant” prijedloge, ali mislim da to nije dovoljno dobro. Dakle, kako organizirati da ti ljudi nisu gladni a da plaćanje njihove hrane ne ide iz džepa onih koji žele privređivati. Ja osobno vjerujem da je to moguće organizirati.

    Mislim da bi se na navedene probleme trebali koncentrirati, jer u suprotnom nemamo nikakve šanse ništa promijeniti u smjeru u kojem razgovaramo. I sve je ovo trla baba lan. Osim naravno u smislu intelektualne razbibrige…. A mislim da to nije cilj.

    Sviđa mi se

    1. Recimo meni nije jasno samo po sebi da bi se država u potpunosti trebala maknuti iz obrazovanja. Baš naprotiv. Ja smatram da bi država, osobito nacionalna država malog naroda, trebala imati bitnu ulogu u obrazovanju, ali pod dva uvjeta. Da novac kojim plaća obrazovanje ne dolazi od poreza, i da je država u jednakopravnom položaju (tržišno nadmetanje) kao i svi ostali.

      A meni nije jasno zašto bi imala država veze s obrazovanjem, zapravo državno školstvo smatram jednim od najgorih i najopasnijih državnih “proizvoda” koji postoje.

      Ne razumijem koja bi to bitna uloga države u obrazovanju, da postavlja nekakve kurikulume ili standarde, tjera djecu da uče o građanskom odgoju, što li…

      Ali onda kažeš da taj novac za obrazovanje ne bi dolazio od poreza, nego odakle bi? Ako bi se radilo o striktno dobrovoljnim plaćanjima, onda to zapravo više ne bi bile “državne škole”.

      Ono što treba osobito paziti su ljudi koji se busaju u prsa i same sebe proglašavaju za “čiste” libertarijance. Kao što je ovaj Blok na primjer. Nema bolje metode za sabotiranje određenih ideja i pokreta nego ekstremno i nerealističko inzistiranje na određenim ciljevima.

      Ma Block je inače legenda, ali Rothbardijanci imaju tako jedan pik na M. Friedmana, jednim dijelom i opravdan, ali velikim dijelom baš i ne, no to je opet druga stvar.

      Sviđa mi se

  2. milton i free to choose je odličan za ulazak u zonu slobode. da neko uzme rothbardovu knjigu, teško da bi uspio razbiti državničke dogme.
    kakav je kao ekonomist, ne mogu suditi.

    david je pokupio od oca te neshvatljive fore s vaučerima, u machinery of freedom, gledam i ne vjerujem što čitam, razrađuje ideju, a sljedeće poglavlje privatizacija ulica 🙂

    ideje ka šta su privatizacija vodovoda i ulica su mi načelno prihvtljive, ali operacijski potpuno nejasne, ali smatram da škole i recimo bolnice možemo i trebamo razoriti do temelja odmah. ( samo prestati plaćati, ne bagerima:)

    Sviđa mi se

  3. inače, ne držim ljestvice libertarijanizma nečim lošim, nije kao da će se na kraju rangiranja poslati gestapo po onih zadnjih deset.
    a da će se busanjem u prsa ideja sabotirati, možda. ali iz moje pesimističke perspektive, to je kap u moru jer ljudi jednostavno i očito ne trejdaju sigurnost za slobodu.

    Sviđa mi se

    1. a ko će biti arbitar što je a što nije libertarijanski?
      pa mr libertarian glavom i bradom nije libertarijanac, bar zbog stava o intelektualnom vlasništvu.

      Sviđa mi se

          1. Riječ je ozbiljnim idejnim skretanjima. Mi smo obadvojica 100% libertarijanci, samo sam ja desni eserovac, a @YS je trockist. Stoga će nedoumice riješiti libertarijanski boljševici (block), revolucionarnim putem. Moramo čvrsto zbiti redove oko lenjinističkog puta u libertarijanstvo i time eliminirati sva reakcionarna skretanja.

            Siguran sam da bi to bilo jako zabavno. Baš kao što je bilo jako zabavno i uvijek do sada. Onda će valjda @YS biti konačno sretan 🙂

            Sviđa mi se

          1. Aha… pa da, Rothbard nije zapravo bio najjasniji ni oko “intelektualnog vlasništva”, iako se protivio patentima, imao je tu nekih repova, uostalom to je jedna od stvari koje mu Block zamjera… ali, dobro, bilo je svakako i gorih po tom pitanju.

            Sviđa mi se

            1. ovdje murray govoti o tome, u 56. minuti. prvo se našalio, a onda objasnio prilično isto kao u šali ali zaozbiljno 🙂

              ne bih ih htio sad posvađati, al malo podsjeća na ono šta je milton govorio o (nekim) intelektualcima, da su intelektualci za free market za sebe, al za goverment intervention za ostale..

              Sviđa mi se

  4. odličan post

    Makar, smatram i dalje da je FRB u suštini prevara. Smatram da se argument svede na definiranje koncepta vlasništva. de Soto je dosta detaljno obrazložio svoje argumente u svojoj knjizi o novcu i kreditnim ciklusima i smatram da je u pravu.

    a smatram također da je prepiranje oko FRB-a, free banking-a ili sadašnjeg sustava najveća prepreka pomaku prema slobodi (nemam ništa protiv free banking-a) te dok god se tu nešto ne promjeni, nikad se neće napraviti pomak.

    neki dan sam gledao tko predaju ekon. teoriju na efzg i vidio da je ekipa i dalje ista 😀

    Sviđa mi se

    1. Makar, smatram i dalje da je FRB u suštini prevara. Smatram da se argument svede na definiranje koncepta vlasništva. de Soto je dosta detaljno obrazložio svoje argumente u svojoj knjizi o novcu i kreditnim ciklusima i smatram da je u pravu.

      Ja mislim da je ta ideja možda i najapsurdnija ideja koja se još negdje pokušava provući kao “libertarijanska”, da je dobrovoljni ugovor između dvije strane prevara, to zaista nema nikakvog smisla, a i mislim da je prilično opasna i po libertarijanstvo. Po anti-FRB logici, i svako osiguranje je prevara.

      a smatram također da je prepiranje oko FRB-a, free banking-a ili sadašnjeg sustava najveća prepreka pomaku prema slobodi (nemam ništa protiv free banking-a) te dok god se tu nešto ne promjeni, nikad se neće napraviti pomak.

      Nisam baš siguran što želiš reći u vezi “prepiranja”. Ja mislim da je zapravo vrlo bitno distancirati se od anti-FRB ekipe, jer oni predstavljaju jednu prepreku u promoviranju slobode u smislu da pogrešno interpretiraju principe slobodnog tržišta, a to čak u praksi može imati i ozbiljne posljedice. Umjesto da libertarijanski nastrojeni ekonomisti svoje dragocjeno vrijeme i resurse koriste za debunkiranje intervencionista svih boja, moraju gubiti vrijeme na natezanje sa tvrdoglavim “stopostotašima”.

      Istina budi rečena, ovi neki suvremeni nešto razumniji Rothbardijanci (npr. Block, Murphy…) barem ne smatraju više da bi države trebale zakonom zabranjivati FRB, što je ipak dobar pomak.

      Sviđa mi se

      1. Ja mislim da je ta ideja možda i najapsurdnija ideja koja se još negdje pokušava provući kao “libertarijanska”, da je dobrovoljni ugovor između dvije strane prevara, to zaista nema nikakvog smisla, a i mislim da je prilično opasna i po libertarijanstvo.

        Naravno da je ugovor dobrovoljan. To ne osporavam, ali što se događa nakon sklapanja ugovora, je problem, odnosno nema nikakve veze s dobrovoljnim razmjenom dobara i usluga. Ako su “on-demand” depoziti zaista “on-demand”, zašto onda banka ne može namiriti sve zahtjeve za otkup istih odjednom? To je očito prijevara ako su ugovori bili tako i sklopljeni. Ali, čak nije ni to srž argumenta, odnosno problema. Glavno je pitanje, zašto postoji privilegija stvaranja “claim-a” (neznam kako bi se hrvatskom izrazio) na resurse u gospodarstvu iz ničega? Jer je novac doista privremeni oblik (možda sam se sad pogrešno izrazio, ali smatram da se suština može razaznati) stvarnog resursa, koji mijenjam u drugi resurs (npr. laptop na koji trenutno tipkam). Zašto postolar nema tu mogućnost ili bilo koji drugi sudionik na tržištu? Jer ako se ne varam nemoguće stvoriti stolac/stol ni iz čega. Ja se slažem da država nema što odobravati ili ne odobravati FRB, već da to spada na sudstvo (u ovom slučaju privatni sudovi) da odluči da li je bilo prijevara ili ne.

        Po anti-FRB logici, i svako osiguranje je prevara.

        FRB i osiguranje su potpuno drugačije životinje. Ugovor je dobrovoljan kao i kod FRB, međutim ne dolazi do multipliciranje polica osiguranja, odnosno do kreacije kupovne moći iks puta od strane osiguravatelja. Ekonomski utjecaj je potpuno drugačiji (naravno ne govorim o primarnom činu sklapanja ugovora, već o sekundarnom efektu koji ima, koji naravno ovisi o strukturi samog ugovora da li ima u pravnom smislu prijevarni efekt).
        Sad, ja se slažem da su ugovori dobrovoljni i jedan i drugi primjer. Ja s time nemam problema. Stvaranjem imovine iz ničega, e, sori tu vidim problem. Kako bi ti to nazvao?
        Razumijem da ova “kreacija” imovine nije ne-legalna ako je dobrovoljna, međutim kako bi nazvao ovu “ex-nihilo” imovinu? Odnosno, sve spada na pitanje, što je vlasništvo. Ako sam ja vlasnik, onda imam pravo upravljanja i samo ja. U FRB-u to doista i nije slučaj.
        Pa sada, možemo onda mijenjati definiciju vlasništva?

        Umjesto da libertarijanski nastrojeni ekonomisti svoje dragocjeno vrijeme i resurse koriste za debunkiranje intervencionista svih boja, moraju gubiti vrijeme na natezanje sa tvrdoglavim “stopostotašima”.

        Naravno, da svaki intervencionizam treba osuditi i debunkat svim argumentima i sredstvima, ali smatram kao civilizacija, i s free banking sustavom, koji će možda i biti FRB, uvijek ćemo imati cikluse te će država uvijek nam bit pod vratom. S ” stopostotašima” država ne bi bio ni blizu ovakvog Levijatana. Ali, i dalje smatram da se argument svodi na pitanje vlasništva iznad svega.

        Sviđa mi se

        1. Naravno da je ugovor dobrovoljan. To ne osporavam, ali što se događa nakon sklapanja ugovora, je problem, odnosno nema nikakve veze s dobrovoljnim razmjenom dobara i usluga. Ako su “on-demand” depoziti zaista “on-demand”, zašto onda banka ne može namiriti sve zahtjeve za otkup istih odjednom?

          Pa što ako ne može, zašto bi morala moći? Ne može ni osiguravajuća kuća odjednom namiriti sve zahtjeve za isplatu ako do njih dođe istovremeno.

          Glavno je pitanje, zašto postoji privilegija stvaranja “claim-a” (neznam kako bi se hrvatskom izrazio) na resurse u gospodarstvu iz ničega?

          Kako ni iz čega? Dolaze iz depozita. Ako banka ne drži full reserves, to ne znači da dolaze “ni iz čega”, ali opet pitam – pa što? Ako tržište prihvaća te “claims” (hrv. “potraživanja”), u čemu je problem?
          Mene ovo podsjeća na radnu teoriju vrijednosti.

          Razumijem da ova “kreacija” imovine nije ne-legalna ako je dobrovoljna, međutim kako bi nazvao ovu “ex-nihilo” imovinu? Odnosno, sve spada na pitanje, što je vlasništvo. Ako sam ja vlasnik, onda imam pravo upravljanja i samo ja. U FRB-u to doista i nije slučaj.

          Ja ne razumijem uopće što znači “ex-nihilo imovina” niti koristim takvu terminologiju. Ako si ti vlasnik nečega, onda naravno da samo ti imaš pravo upravljanja, ali kako to molim te u FRB-u nije slučaj?

          S ” stopostotašima” država ne bi bio ni blizu ovakvog Levijatana

          A možda bi bila i još gori: http://www.economicthought.net/blog/2014/12/the-authoritarianism-of-auburn-monetary-policy/

          Sviđa mi se

  5. Pitam se čemu služi oznaka čisti libertarijanac? Živimo u socijalističkom društvu koje ne prihvaća ni naznake tržišnih odnosa u većini područja pokrivenih proračunskim sredstvima. Svaki pomak prema protržišnim politikama bio bi ogroman dobitak za cijelo društvo, a priče o čistom libertarijanizmu samo jačaju socijalističke poglede. Mi trebamo radikalne reforme ali tome ne pomažu radikalni libertarijanski stavovi.

    Sviđa mi se

    1. Točno tako. Ako ne mislimo stvarati virtualnu realnost kao u nekoj simulaciji, tada se treba držati onih načela kojima je moguće privući dovoljan broj ljudi za političku promjenu. Potrebno je imati dovoljno dobre odgovore na nekoliko ključnih pitanja, inače će ovo ostati mentalna vježba za nekoliko promila građana.

      Treba identificirati nekoliko ključnih stvari, lako shvatljivih, koje mogu započeti promjenu, i na njima politički inzistirati. Kao što su bruto plaće na primjer. Ili inzistiranje na razmjernoj odgovornosti političkih subjekata.

      Pogledajte na primjer situaciju oko imunološkog zavoda. Zašto od onih koji su bili najglasniji da država ponovno sanira i zadrži vlasništvo i upravljanjem nad njim nije tražena garancija osobnom imovinom. Ako su tako sigurni da će država ovaj puta stvar napraviti kako treba, pa što mogu izgubiti?

      Mislim uvijek bi netko tuđim kur*em po trnju lupao. Potrebno je inzistirati da svako snosi konkretnu odgovornost za svoje akcije. To je nešto što je lako shvatljivo. Na primjer lako je shvatljivo da odvjetnik koji obeća rezultat snosi i odgovornost za rezultat. Da sudac kojemu viši sud pobije presudu snosi odgovornost radi toga. Ovako samo rade cirkus na našim leđima i iživljavaju se nad građanima koji realno plaćaju porez i beskrajne kazne i “trošarine”. Potrebno je drastično okrenuti tu izvrnutu logiku. To bi ljudi masovno razumjeli.

      Treba se spustiti prema najnižim emocijama. Do sada su socijalisti bili ti koji su istima manipulirali u svrhu prevare. Zašto mi ne bi koristili iste alate samo ovaj puta za pravičnu stvar?

      Sviđa mi se

      1. “Treba se spustiti prema najnižim emocijama. Do sada su socijalisti bili ti koji su istima manipulirali u svrhu prevare. Zašto mi ne bi koristili iste alate samo ovaj puta za pravičnu stvar?”

        misliš da će, jednom kad na prevaru osvojiš političku vlast i libertarijaniziraš je, ljudi jednostavno vidjeti kako je model superioran i kako će postati libertarijanci? unatoč tome što im oduzmeš sigurnost, a nametneš osobnu odgovornost?

        Sviđa mi se

          1. jesu, ali potencijalna libertarijanska stranka može u kampanji oglasiti da će stvoriti 200.000 radnih mjesta i socijalisti bi glasovali za nju, ne znajući da bi libertarijanci to ostvarili što bi ukinuli socijalnu pomoć i porez, i tako stvorili vojsku ljudi s viškom novaca i još veću vojsku kojima treba njihov višak…a to je nešto što potonje ne bi pretvorilo u zagovornike novog sustava…

            Sviđa mi se

            1. Naravno da se slažem sa tobom. Ali me čudi da si iz svih mojih postova do sada izvukao ovakav zaključak. Tj, da ja zagovaram takav pristup. Baš suprotno od toga.

              Ono što ja zagovaram je upotreba sličnih metoda koje se koriste i zahtijevaju od ostalih subjekata društva koji privređuju.

              Ako neki mali ili srednji privrednik mora za kredit ili poticaje EU obraniti projekt u kojem se taksativno navode sve mjere koje misli poduzeti (uz još hrpu toga, uključno i dokaze), i u slučaju da ne postupa prema njima, novac mu se uskrati, ugovor prekida, i mora vratiti sve što je uzeo natrag. I svaki korak mu se mjeri.

              U čemu je problem da neka stranka koja želi preuzeti vlast prije nego uopće može pristupiti izborima ne popuni slični detaljni pred-ugovor u kojemu se taksativno navodi što nude i na koji način to misle ostvariti. I da to mora biti u skladu sa onim što javno obećavaju. Sa timelinovima i slično? I prije nego pristupe izborima da vodstvo stranke potpiše (svako za sebe i kolektivno) osobnu odgovornost (svom imovinom i krivičnu) da će poštovati taj pred-ugovor ako budu izabrani? Mi smo ti koji bi taj predugovor mogli predložiti i razraditi.

              Da se slična odgovornost i revizija radi i prilikom donošenja novih zakona. O probijanju budžeta i zaduživanju da ne govorim….

              Ujedno bi morali predložiti i razraditi model građanskog nadzora nad poštivanjem toga ugovora. Tako da prvo ide upozorenje, a potom i ozbiljnije sankcije. Vlasti, ali i nad sudovima, policiji, dakle nad svim strukturama vlasti. Nije uopće nužno da se mi osobno borimo za vlast. Osobito ne nekakvom prijevarom. To je isključeno. Jer se mi (barem ja) zalažemo za to da prijevara bude oštro (drakonski) sankcionirana.

              Još jednom izražavam čuđenje, odakle zaključak da sam ja za varanje birača (naroda). To je u potpunosti suprotno baš svemu za što se ja zalažem.

              Sviđa mi se

              1. ne želim ti stavljati riječi u usta, tako sam shvatio usporedbu sa socijalističkim manipulativnim metodama, emotivna podilaženja, kapović i to.

                shvaćam, ti tražiš odgovornost ali ja ne vidim realan način na koji bi građanski nadzor funkcionirao. sjećaš se sanaderove jamstvene kartice? znamo kako su završile, a podsjeća me na model koji si predstavio.

                i dodatno, oni koji bi trebali uvesti takav sustav, radili bi direktno protiv sebe. tko bi se tako žrtvovao?

                Sviđa mi se

                1. Uvjeravam te da si taj dio krivo shvatio. A dolje sam ti i objasnio koliko je to krivo….

                  Ti govoriš o tome koje su sve prepreke i teškoće. U redu, pošteno. Ja međutim govorim o tome što je potrebno napraviti da bi se stvari uopće počele mijenjati. Hoćemo li sada dalje raspravljati o tome kako se nešto ne da ili ne može napraviti ili kako napraviti nešto što je nužnost?

                  Ili osim što smatraš kako je to teško napraviti (sa čime se potpuno slažem), ujedno smatraš kako sve to uopće nije potrebno? Što je od toga?

                  Što se tiče rada protiv sebe, mislim da zanemaruješ potrebu ljudi za pravičnošću. Jedino što tim ljudima treba objasniti na pravi način što pravičnost jeste, a što nije. Što im zaista jeste u interesu a što nije. Tada to prestaje biti borba protiv sebe nego borba za sebe. Tu je i pitanje povjerenja.

                  Mislim, to je suština politike zar ne? Kome ćeš više vjerovati? Nekome tko te je već izigrao ili nekome koga možeš maknuti nakon pola godine, i uz put mu uzeti sve što ima i još ga strpati na robiju….

                  Pa jeb*ni auto ne možeš uzeti na dug bez garancija, a državu možeš voditi “nako”? Sada ću te pitati, misliš li za ozbiljno da je to u redu i da tu ne treba ništa poduzeti?

                  Sviđa mi se

        1. Gdje ti tu vidiš prevaru? I ne, ne mislim da će postati libertarijanci. To ustvari nije niti potrebno. Potrebno je samo početi stvarati drugačije navike i drugačiji pogled na društvo. A za to treba za početak razmontiravati ono što je očito (barem nama) postavljeno naopako.

          Mislim pa što je sporno ili prijevarno u tome da se za početak okrene priča i počne tražiti razmjerna odgovornost za nositelje vlasti i upravu??? Zar to nije najbolji način za odje*ti sve one koji su navikli isključivo tuđim po trnju lupati. Imaš li ti bolji način od toga?

          Korištenje najnižih emocija je samo u svrhu da se pre-otme prostor koji socijalisti ionako masovno zloupotrebljavaju (koristeći psihologiju), i okrene toljaga prema onima koji iste redovno koriste i popunjavaju – ali lažima. A mi ništa tu ne lažemo. Po meni to je ključna i tvarna razlika. Nije cilj manipulirati nego spriječiti druge da to rade.

          Ovu tvoju primjedbu stoga zaista ne shvaćam. Pa ako se oko ovoga ne možemo složiti, onda mi stvarno nije jasno o čemu mi ovdje pričamo.

          Ako imaš bolji konkretan prijedlog – iznesi ga.

          Sviđa mi se

          1. nemam konkretan prijedlog, ja sam pesimist, ostalo mi je malo vremena na zemlji i želim ih iskoristiti dobro. da osnuješ lib stranku ponovo bih se glasački aktivirao i poklonio ti povjerenje.

            a dotad ću se ponašati na način da uvećavam svoju slobodu, umanjivati negativne pojave iz svoje okoline, njegovati slobodarski filozofski svjetonazor i nastaviti se prema bližnjima ponašati kao jehovin svjedok i propagirati libertarijanstvo. to su jednostavno moja ograničenja.

            Sviđa mi se

  6. Samo sam preletio pa samo jedan kratak komentar. Ukidanje obaveznog vojnog roka je bila vrlo losa stvar i imalo je potpuni kontra efekt. Povecalo je ratobornost sjedninjenih drzava. Da je vojni rok ostao i da se pozivi za sluzenje vojske salju slucajnim odabirom bez ikakvih iznimki (zbog studiranja i slicno) tako da zbog njih mogu nagrabusiti i djeca politicara — vidjeli bismo puno manje vanjskopolitickog avanturizma od strane sjedinjenih drzava, UK i Francuske. Kao veliki zagovornik slobode i mira apsolutni sam protivnik placenickih i dobrovoljnih vojski. Vojska mora biti prinudna i koristiti se samo kad ne moze drukcije.

    Sviđa mi se

    1. Ukidanje konskripcije (ne govorim zapravo o “vojnom roku”, nego o novačenju za potrebe rata na inozemnom teritoriju) vjerojatno je jedina pozitivna stvar koju je Nixon učinio. Koliko bismo vanjskopolitičkog avanturizma mogli vidjeti od strane USA, UK, itd. da je prisilna konskripcija ostala, ne možemo znati, ali recimo možemo znati da su se za vrijeme takvog sistema USA umiješale u WW1, WW2, Koreju i Vijetnam.

      Sviđa mi se

      1. Najveca konceptualna podvala (a u kojoj se sudjelovao i Friedman) je da je ubijanje “posao kao svaki drugi” i da ga trebaju raditi placeni dobrovoljci, kao sto su to pekari, mesari i slicno. Dakle oni nisu smatrali da Americi ne treba nikakva vojska, nego da joj treba placenicka vojska, koju onda politicka elita moze slati okolo po svijetu bez ozbiljnijih prigovora, jer, vojnici su to “sami izabrali”. Ma uzas.

        Sviđa mi se

        1. Kažem opet, prinudnu vojsku su imale SAD, a i druge zemlje prije sedamdesetih pa to nije spriječilo dva svjetska rata, ratove u Vijetnamu i Koreji, sovjetsko-afganski rat i druge ratove prije njih.

          Zapravo, danas živimo u najmirnijem vremenu u povijesti (Pinker), broj ljudskih žrtava u ratovima je otprilike all-time low, a i to su najvećim dijelom danas žrtve građanskih ratova. Dakle, ne vidim kako je valjan argument da bi ratobornosti bilo manje, kad bi se ljude tjeralo da idu u vojsku. Osim ako možda smatraš da država uopće ne bi trebala imati stajaću vojsku, što ti možda i smatraš, i u nekom libertarijanskom uređenju bi svakako imao na to pravo, ali bih ja zasad ipak, dok je države tu, da ima i profesionalnu vojsku.

          S druge strane, vidim da je ISIL uveo konskripciju, to bismo valjda trebali očekivati smanjenje nasilja na Bliskom Istoku.

          Sviđa mi se

          1. Naravno da smatram da stajaca vojska ne bi trebala postojati, kao ni vojni rok. Sto se tice profesionalnog kadra samo minimum minimuma za odrzavanje tehnike, kostur koji sam po sebi ne moze bez unovacenih nista.

            Sto se tice ratova i sklonosti nasilju. Iako je istina da se ljudska priroda ne mijenja brzo, ja ipak ne gledam stvari strogo staticki (ili ciklicno). Nije ista tipicna drzava, po funkcioniranju i ustrojstvu, danas, 1945, 1918 i 1776. Nije isti niti tipicni pojedinac danas, psiholoski, jer mu je odgoj drasticno razlicit (iako “hardver” nije). I na kraju krajeva svijet je jako razlicito mjesto.

            Sjetiti ces se kako si je nedavno EU dodijelila Nobelovu nagradu za mir. To je bilo i opravdano i neopravdano. Nepravdano je bilo zato jer je sluzbeno objasnjenje najobicnija glupost. Razlog zasto nije bilo ratova u Europi od 1945 do danas nema nikakve veze s nekakvim ekonomskim unijama. Istina je vrlo brutalna i o njoj se ne prica, ali mir u Europi je omogucilo nekoliko faktora koji nemaju veze s EU. Prije svega etnicko ciscenje i homogeniziranje tijekom i nakon drugog svjetskog rata, koje je eliminiralo povode. Zatim, ravnoteza straha i postojanje nuklearnog oruzja. Trece, gubitak apetita za ratovanjem od strane Njemacke (ostali su taj apetit izgubili vec prije, Nijemci zadnji). Razlog zasto je EU ipak mozda zasluzila Nobelovu nagradu za mir je to sto je omogucila mir izmedju Srbije i Kosova.

            Dakle ovaj gubitak apetita za ratovanjem je nesto sto je cinjenica, sto se dogodilo s razvojem dogadjaja. Nije isto danas i 1914. Danas kad zivis relativno udobno i mozes gledati sirijski rat snimljen GoPro kamerama, zajedno sa svim krvavim detaljima, brzo te prodje volja da im se tamo pridruzis.

            Cak i danas “hardver” je takav da ce ljudi otici u rat za svoju rodbinu, narod i slicno. Pristati ce biti unovaceni za to. Ali danas (a nekad nije bilo tako) ce ljudi odbiti biti unovaceni u nekakve glupe intervencije po svijetu poput Vijetnama, Sirije i slicnog.

            Danas, na primjer, francuski specijalci ordiniraju po Maliju i Chadu, engleski po Siriji boreci se protiv ISIL-a, americki posvuda. Ali konskripti, prilicno sam siguran, bi to odbili, a i politicari bi se dvoumili ako bi postojala mogucnost da i njih i njihovu djecu zakaci lutrija.

            Sviđa mi se

  7. Sto se tice Sirije, sve frakcije tamo imaju velikih problema sa napadnim akcijama, osim ISIL-a. A to je bas zato jer su ljudi tamo (kao i svugdje drugdje) spremni braniti svoje selo, grad ili kvart, pa cak i poginuti pritom, ali nisu pretjerano voljni ici u napadacke akcije da bi osvojili neko drugo selo, grad ili kvart, ako su brojcano nadmocni ajde, ali ako postoji dobra sansa da poginu, onda nece ici.

    ISIL (i donekle Nusra Front) je iznimka zato jer on za svoju udarnu snagu ne koristi lokalce, nego strance. Vjerski fanatici iz cijelog svijeta se pridruzuju ISIL-u, mnogi od njih su kompetentni borci, drugi nisu ali su spremni poginuti u samoubilackim napadima, i to se vidi na terenu. Kad ISIL ne bi imao strance, njegova ostrica bi otupila i tesko bi natjerao svoje lokalce da se zrtvuju u napadima na tudji teren.

    Sviđa mi se

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s