Ekonomski populizam oko nas

1. Nedavno objavljeni rad Jeffreya Clemensa i Michaela Withera sa Sveučilišta California nalazi značajne negativne učinke povećanja iznosa propisane minimalne plaće na zaposlenost i rast dohotka kod najsiromašnijih i slabije kvalificiranih radnika.

Autori su pratili tisuće pojedinaca diljem SAD-a i uspoređivali položaj slabije kvalificiranih radnika u saveznim državama u kojima se povećavao minimalac u odnosu na one u državama u kojima nije povećavan. Uzme li se u obzir kontrola drugih varijabli, istraživanje pokazuje vrlo štetne učinke ovakvih mjera po najsiromašnije. Povećanje zakonski propisane minimalne plaće uzrokuje pad zaposlenosti, povećanu učestalost pojave kratkoročnog neplaćenog rada (internship), te značajan oportunitetni trošak za nisko kvalificirane radnike u vidu izgubljenih prilika za stjecanjem novih znanja, vještina i radnih navika o kojima ovisi napredovanje na radnom mjestu i rast dohotka u budućnosti. Stoga, ne samo da zakonsko povećanje minimalca smanjuje trenutni dohodak najslabije kvalificiranih (dakle, najsiromašnijih) radnika, već smanjuje i njihov očekivani budući dohodak.

Između srpnja 2007. i srpnja 2009., zakonski minimalac je povećan s 5,15 na 7,25 dolara po satu, da bi u isto vrijeme udio zaposlenih u stanovništvu starom između 25 i 54 godine opao za 4 postotna poena, a u segmentu stanovništva između 15 i 24 godine se udio zaposlenih smanjio za 8 postotnih poena.

U zaključku rada autori navode:

We investigate the effects of recent federal minimum wage increases on the employment and income trajectories of low-skilled workers. While the wage distribution of low-skilled workers shifts as intended, the estimated effects on employment, income, and income growth are negative. We infer from our employment estimates that minimum wage increases reduced the national employment-to-population ratio by 0.7 percentage point between December 2006 and December 2012. As noted above, this accounts for 14 percent of the national decline in the employment-to-population ratio over this period.

We also present evidence of the minimum wage’s effects on low-skilled workers’ economic mobility. We find that binding minimum wage increases significantly reduced the likelihood that low-skilled workers rose to what we characterize as lower middle class earnings. This curtailment of transitions into lower middle class earnings began to emerge roughly one year following initial declines in low wage employment. Reductions in upward mobility thus appear to follow reductions in access to opportunities for accumulating work experience.

Ekonomska teorija je inače prilično jasna po pitanju učinaka zakonskog određivanja minimalne plaće, i zapravo se radi o trivijalnoj stvari, ali, neki u to ne žele vjerovati. Međutim, zato postoji i čitav niz drugih empirijskih radova koju ukazuju na negativne učinke povećanja zakonskog minimalca na zaposlenost. Pogledajte npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje.

Učinak povećanja minimalca na nezaposlenost (izvor)

Učinci povećanja minimalca na zaposlenost mladih u SAD (izvor)

Osim toga, u ovom nešto starijem radu iz 2006. godine, autori nailaze i na značajnu povezanost između ekonomskih sloboda (u što uzimaju u obzir visinu propisanog minimalca) i smanjenja dohodovne nejednakosti:

While our analysis has some unavoidable drawbacks with multicollinearity, the findings suggest that reductions in both state minimum wages and tax burdens would be the most helpful in promoting higher levels, growth rates, and shares of income for the lowest quintile.

Također, jedno nedavno istraživanje pokazuje korelaciju između zakonskog povećanja minimalca i porasta kriminala, što je zapravo i sasvim logično. Povećanje minimalca (uz razne regulacije biznisa, prohibiciju određenih proizvoda i usluga, te visoke poreze) obeshrabruje mlađe, neiskusne, neobrazovane, siromašne i najslabije kvalificirane pojedince u pronalaženju “legalnog” posla, te im šalje dodatan podsticaj za bavljenje kriminalnim aktivnostima koje zbog rizičnosti u pravilu donose natprosječan prinos na ulaganje.

Usput, na sve češće populističke prohtjeve za povećanjem zakonskog minimalca na 15$ po satu u SAD-u, osvrnuli su se Alex Tabarrok i Tyler Cowen s jednim prijedlogom:

Stvari treba nazivati pravim imenima 🙂

2. Postoje neki ljudi koji za ekonomske recesije i poslovne cikluse krivce nastoje tražiti u slobodnom tržištu, liberalnom kapitalizmu i “deregulacijama”. Nedavno su se čak mogle slušati i teze kako je za prethodnu ekonomsku krizu i nekretninske balone odgovoran free banking (!?). U svijetu u kojem već preko 100 godina gotovo svaka država inzistira na sustavu centralnog bankarstva, monopolu nad proizvodnjom valute, legal tender zakonima, dok je bankarstvo općenito jedna od najreguliranijih “industrijskih” grana, neki za ekonomsku recesiju okrivljavaju free banking – model monetarnog sustava otprilike u potpunosti suprotan ovom koji postoji danas.

Nego, što se tiče “deregulacije”, klasični mit kaže da je negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, tijekom globalnog uspona neoliberalnog kapitalizma i strahovlade neoliberalne vještice Margaret Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu, došlo do drastične deregulacije bankarskog sektora i liberalizacije financijskih tržišta što je nekako dovelo do niza ekonomskih recesija, pa je zato nužno hitno obuzdati to tržište novim regulacijama i davanjem većih ovlasti u ruke centralnim planerima i sveznajućim polubogovima u izvršnim komitetima državnih središnjih banaka. Nešto tako govore ovdje i ovdje neki od članova užeg centralnog komiteta ECB-a, kao i ovdje glavni komesar norveške centralne banke.

Poruka je uglavnom jasna – slobodno tržište je nestabilno i ne funkcionira, sloboda je opasna, dajte veće ovlasti nama, mi znamo što je najbolje za druge ljude i kako treba upravljati tuđom imovinom.

Srećom, objavljen je prije nekoliko dana odličan novi paper profesora Philipa Bootha, koji pokazuje koliko su besmislene takve tvrdnje. Zadnjih par desetljeća svjedočimo znatnom povećanju regulacija u bankarskom sektoru i na financijskim tržištima od strane država, što je jedan od važnijih uzroka pojave ciklusa.

Kao što centralno planiranje ne funkcionira u proizvodnji hrane, odjeće, automobila, tehnike, igračaka, i svega ostalog, tako ne funkcionira ni u proizvodnji novca. Centralno bankarstvo je komunistički koncept i sušta je suprotnost slobodnom društvu i kapitalizmu. Za malo dublji prikaz rezultata centralnog bankarstva, preporučam ovaj odličan rad profesora Selgina i kolega (rad se odnosi na američki Federal Reserve, koji je bio još i među “uspješnijim” monetarnim autoritetima u prošlom stoljeću).

3. U Venezueli, omiljenoj zemlji domaćih urbanih socijalista, nakon iniciranja kompletne nacionalizacije proizvodnje hrane, uz drastične nestašice svega i svačega, prošlog tjedna je implicirana godišnja stopa inflacije probila 500%, dok je postalo isplativije brisati guzicu novčanicama bolivara nego toalet papirom. Zbog nestašica uzrokovanih socijalističkim politikama, cijena toalet papira je drastično porasla, dok je hiperinflacija pojela veliku većinu vrijednosti “papirnatih” novčanica manjih denominacija, tako da je nacionalna valuta dobila novu uporabnu funkciju.

Slična takva situacija bila je zabilježena još i u komunističkom Zimbabweu, dok je državnom centralnom bankom predsjedavao legendarni Gideon Gono:

Tako to biva kad se ljudi previše zaigraju komunizma.

4. Jako dobar nastup g. Milana Račića na N1 televiziji u razgovoru vezanom uz Transatlantski trgovinski sporazum (TTIP). Imam svojih rezervi prema tom TTIP-u i neki dijelovi sporazuma definitivno jesu anti-tržišni, ali napokon da se čuju neki normalni konkretni argumenti u raspravi za razliku od jeftinog antikapitalističkog populizma.

5. Nedavno objavljena knjiga druga Gorana Marića očekivano je naišla na primjetan interes u javnosti. Na glavnu tezu knjige se jako dobro osvrnuo Ivo Banac u ovom tekstu u Jutarnjem, kao i Velimir Šonje u ovoj emisiji Otvoreno (premotajte na 32:30), te autor ovog teksta na Indexu.